Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1013/20 („Alpen Mit“ d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokazni postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1013/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1013/20, rješavajući apelaciju „Alpen Mit“ d.o.o. Široki Brijeg na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Alpen Mit“ d.o.o.

Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 101900 17 Rev od 21. studenog 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 101900 16 Pž od 26. listopada 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 101900 Ps od 1. travnja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Alpen Mit“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 19. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 101900 17 Rev od 21. studenog 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 101900 16 Pž od 26. listopada 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 101900 Ps od 1. travnja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja „An-Pek“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je u razdoblju od 13. do 15. srpnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 19. do 27. srpnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 101900 15 Ps od 1. travnja 2016. godine obvezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati iznos od 133.245,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka kao u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Potom je Općinski sud naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je tužitelj sastavio listu tražbine prema apelantu (konfirmacija stanja na dan 31. prosinca 2014. godine), koja je potpisana i ovjerena od strane tužitelja i apelanta, te je apelant naveo da navedeni dug priznaje u cijelosti. Na temelju te liste utvrđeno je da dugovanje apelanta prema tužitelju iznosi 133.245,70 KM, a koji iznos je označen u osnovi tužbenog zahtjeva. Nadalje, Općinski sud je naveo da na temelju financijskog vještačenja, kojem je apelant paušalno prigovarao, utvrđeno da je apelant dužan tužitelju sporni iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak financijske struke dala prikaz predmetnog slučaja i utvrdila da ukupne neizmirene obveze apelanta prema tužitelju za isporučenu robu iznose 133.245,70 KM. Općinski sud je istaknuo da taj nalaz i mišljenje ocjenjuje nepristranim i stručnim i da ga zbog toga i prihvaća, iz razloga što svi izvedeni dokazi (fakture iz 2014. godine od 1. do 27. konfirmacija stanja na dan 31. prosinca 2014. godine) ne proturječe činjeničnim utvrđenjima Općinskog suda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je iz provedenog postupka utvrđeno da je tužitelj isporučio robu apelantu, da je apelant robu primio, pa je u skladu s odredbom članka 454. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužan tužitelju isplatiti dugovanu cijenu.

7. U svezi s apelantovim prigovorom kojim je osporavao visinu duga, Općinski sud je naveo da je apelant, ako je smatrao da zahtijevani iznos ne odgovara stvarnom dugu, imao mogućnost dokazivati suprotno, budući da je u tom slučaju teret dokazivanja bio na njemu, u skladu s odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kod takvog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi zaključak da je tužitelj u ovom postupku dokazao utemeljenost činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da za takvo utvrđenje postoji uporište u svim izvedenim dokazima koji predstavljaju podlogu za utvrđenje da tužitelju pripada pravo na iznos koji je označen u osnovi tužbenog zahtjeva.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 101900 16 Pž od 26. listopada 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud za svoju odluku u obrazloženju presude dao jasne, potpune i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud, pri čemu ti razlozi nisu dovedeni u pitanje apelantovom žalbom. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza (uvidom u fakture, listu tražbine prema tuženiku – konfirmacija stanja na dan 31. prosinca 2014. godine, koja je potpisana i ovjerena od strane tužitelja i apelanta, te nalaza vještaka financijske struke) pravilno utvrdio dugovanje apelanta prema tužitelju. Tijekom postupka prvostupanjski sud je Rješenjem broj 51 0 Ps 101900 15 Ps od 27. studenog 2015. godine uz suglasnost stranaka odredio financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari po vještaku financijske struke M. S. sa zadatkom da se na temelju financijske dokumentacije u spisu, te dokumentacije kod tužitelja i apelanta, izjasni na okolnost visine duga. Vještak je u nalazu i mišljenju od 22. prosinca 2015.godine utvrdila da apelant tužitelju duguje traženi iznos.

10. U pogledu apelantovih primjedbi da je nalaz i mišljenje vještaka sačinjen na temelju dokumentacije iz spisa, bez potvrde dokumentacije od strane tužitelja na glavnoj raspravi 16. ožujka 2016. godine, Kantonalni sud je naveo da je vještak sudu predočila originalni dokaz – povratnicu – potvrdu o preporučenoj pošiljci prema apelantu. Radi se o zahtjevu kojim se vještak obraćala apelantu za dostavu dokumentacije putem pošte 28. prosinca 2015. godine (zahtjev za dostavu dokumentacije prema apelantu od 22. prosinca 2015. godine, a na poštu predan 28. prosinca 2015. godine), te je navela da se više puta obraćala telefonski, mailom i faksom, a nitko se nije javio na sve njene pozive. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se uloga vještaka u parničnom postupku sastoji u tome da pomoću stručnog znanja utvrdi okolnosti na temelju kojih sam sud mora zaključiti o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica. Dakle, sud nalaz i mišljenje vještaka koristi samo radi razjašnjenja ili utvrđivanja onih činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještak je svoj nalaz sačinila i utemeljila na analizi propisa Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o računovodstvu), Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost i ZOO. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz vještaka financijske struke kao stručan i objektivan jer je sačinjen u skladu s pravilima znanosti i vještine, na koji ni stranke nisu imale primjedbi, nakon danih pojašnjenja. Na strani 4., 5. i 6. nalaza i mišljenja vještak je dala prikaz ispostavljenih računa od strane tužitelja s podacima broja fakture/otpremnice, njihovog datuma, dospijeća i iznosa, koje podatke apelant nije osporio. Potom su u spis uložene sve fakture/otpremnice sa svojim sadržajem. Dakle prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe članka 155. stavak 2. ZPP kojim je propisano: „Ako vještak dostavi nalaz i mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja“, istaknuo je Kantonalni sud.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom članka 28. Zakona o računovodstvu reguliran računovodstveni aspekt usuglašavanja – konfirmacije. Prema toj odredbi pravne osobe su obvezne, prije sastavljanja financijskih izvješća, usuglasiti međusobna potraživanja i obveze, što se dokazuje odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom. Povjeritelj je dužan, prije sastavljanja financijskih izvješća, dostaviti dužniku spisak neplaćenih računa. Prije sastavljanja financijskog izvješća za tekuću godinu vrši se usuglašavanje obveza i potraživanja (konfirmacija salda). Kao dokaz postojanja određenog stanja potraživanja i obveza koristit će se knjigovodstveni podaci pravnih osoba koji će se unositi i potvrđivati odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom – obrazac izvoda otvorenih stavki. Primatelj konfirmacije je dužan pošiljatelju (dužniku, povjeritelju ili njegovom revizoru) odgovoriti na konfirmaciju u roku od osam dana. Stanje obveza i potraživanja se utvrđuje na dan 31. prosinca tekuće godine. Pravne osobe su dužne u bilješkama obrazložiti pojedinačna stanja sumnjivih i spornih potraživanja, te planirati aktivnosti i način njihovog rješavanja. Dakle, validnost navoda u Izvodu otvorenih stavki potvrđuje se potpisom i pečatom odgovorne osobe iz poduzeća. Prema tome, apelant je svojim pečatom i potpisom na Izvodu otvorenih stavki potraživanja od 31. prosinca 2014. godine potvrdio da tužitelju duguje sporni iznos, a koji iznos tijekom postupka i u žalbi nije ni osporio.

12. Kantonalni sud je potom naveo da glede dokazne snage javne isprave zakon stvara presumpciju autentičnosti javne isprave (da je ispravu izdao organ koji je označen kao izdavač), kao i istinitost njezinog sadržaja. Stoga, sud ne ocjenjuje istinitost ovih činjenica, niti se one moraju dokazivati drugim dokaznim sredstvima, ali je prema odredbi iz članka 132. stavak 3. ZPP dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je javna isprava nepravilno sastavljena. Međutim, apelant nije dokazao da su u fakturama i u Izvodu otvorenih stavki potraživanja od 31. prosinca 2014. godine neistinito utvrđene činjenice, niti da su one neistinito sastavljene. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza pravilno obvezao apelanta da tužitelju plati predmetni dug, pri čemu je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 17., 262., 277. i 454. ZOO s obrazloženjem koje je prvostupanjski sud naveo u presudi i koje prihvaća i taj sud.

13. Naposljetku, Kantonalni sud je ukazao da je opće pravilo o teretu dokazivanja da je na tužitelju teret dokazivanja u svezi činjenica o kojima ovisi utuženo potraživanje, ali to pravilo isto tako znači da je teret dokazivanja i na tuženom u svezi onih činjenica koje dovode u pitanje nastanak utuženog potraživanja ili koje ga poništavaju ili ograničavaju. Prema tome, apelant je morao, izvođenjem odgovarajućih dokaza, dokazati osnovu svojih prigovora u skladu s odredbom članka 123. stavak 1. ZPP. Kako apelant tijekom postupka nije dokazao da ne duguje sporni dug, primjena pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 126. ZPP obvezuje sud da te činjenice uzme kao nedokazane. O primjeni naprijed navedenih odredbi članka 123. stavak 1. i članka 126. ZPP (teret dokazivanja) zauzeto je stajalište i u sudskoj praksi. U tom pogledu, Kantonalni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2700/08 od 19. studenog 2011. godine i Presudu Vrhovnog suda Federacije BiH br. 70 0 P 000943 10 Rev od 12. siječnja 2012. godine. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da osporena presuda zadovoljava standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer je utemeljena na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te se temelji na relevantnim pravnim odredbama. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tijekom kontradiktornog postupka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 101900 17 Rev od 21. studenog 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj izvedenim dokazima, prije svega materijalnim, dokazao da je apelantu uredno isporučio određenu količinu robe i da mu apelant za isporučenu robu nije platio ugovorenu cijenu, odnosno dokazao je kako postojanje tako i točnu visinu duga. Suprotno tome, apelant za svoju tvrdnju da dug ne postoji tijekom postupka nije predlagao niti izvodio bilo kakve dokaze, te se svi njegovi prigovori o nepostojanju duga ukazuju kao paušalni i nedokazani. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbama članka 155. stavak 2. ZPP, te da je to postupanje propustio „sankcionirati“ i drugostupanjski sud u žalbenom postupku. Također, Vrhovni sud je istaknuo da i taj sud smatra da je nalaz vještaka ekonomske struke potpun, jasan, da nije proturječan ostalim izvedenim dokazima i da je odgovorio zadatku suda iz rješenja od 27. studenog 2015. godine, te da se na tom nalazu i mišljenju mogla utemeljiti odluka suda. U takvim okolnostima i nije bilo razloga ni osnove za postupanje prvostupanjskog suda u skladu s odredbama članka 155. stavak 2. ZPP, niti razloga da drugostupanjski sud „sankcionira“ postupanje prvostupanjskog suda, jer za to i nije bilo stvarnog razloga niti osnove, pa su uslijed toga neutemeljeni navodi o pogrešnoj primjeni procesnog prava.

16. Vrhovni sud je također naveo da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, odluke nižestupanjskih sudova su pravilne i zakonite jer su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredbi čl. 262. stavak 1. i 454. stavak 1. ZOO uz primjenu članka 7. stavak 1. i članka 123. ZPP, pri tome zaključivši da je tužitelj dokazao postojanje i točnu visinu duga, što revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava osporava tuženi. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da se apelant, osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u reviziji ne poziva na konkretne odredbe materijalnog prava koje su nižestupanjski sudovi, eventualno, pogrešno primijenili ili ih nisu primijenili pa da bi bio ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, niti se to iz obrazloženja posredno može utvrditi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. U svezi s navodima o povredi prava apelant tvrdi da su redovni sudovi donijeli pogrešan zaključak o utemeljenosti i visini tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari zato što su cijenili samo navode tužitelja, te su odluku donijeli na temelju nepotpunog i nestručnog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Apelant tvrdi da je teret dokazivanja bio na strani tužitelja, te da je on jedino mogao dokazati svoje potraživanje provođenjem financijskog vještačenja koje nije provedeno u opsegu zadanog vještačenja, jer vještak nije izvršio uvid u apelantovu financijsku dokumentaciju, pa je uslijed toga takav nalaz nestručan i nezakonit, tj. u suprotnosti je sa zadatkom koji je naložio sud. U tom pogledu apelant ističe da je Općinski sud u rješenju od 27. studenog 2015. godine odredio zadatak vještaku na način da je zadatak vještaka da se na temelju financijske dokumentacije u spisu, te dokumentacije kod tužitelja i apelanta izjasni na okolnosti visine duga apelanta prema tužitelju, ali je iz nalaza vještaka utvrđeno da vještak nije u cijelosti postupio prema nalogu suda već je samo izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazila u spisu, a na koju je apelant prigovarao. Apelant, također, ističe da ničim nije dokazano da je on primio zahtjev za dostavu ili omogućavanje uvida u dokumentaciju. Apelant dalje ističe da su kopije faktura i isprava Pregled otvorenih stavki od 31. prosinca 2014. godine privatne isprave i kao takve ne mogu biti dokaz jer se ne radi o javnim ispravama, zbog čega one nisu dovoljan dokaz da se utvrdi apelantova obveza prema tužitelju, odnosno da je tužitelj isporučivao bilo kakvu robu apelantu, pa zbog toga te isprave ne mogu biti osnova za zahtijevanje isplate duga. Zbog toga, apelant smatra da sud nije mogao pokloniti vjeru vještaku na temelju sačinjenog nalaza samo na temelju tužiteljeve dokumentacije, jer je dug samo prepisan iz izvoda otvorenih stavki, a koji je bio sporan među strankama tijekom postupka, pa je dokaze trebalo usporediti s financijskom dokumentacijom kod apelanta, a sve u skladu sa zahtjevom tužitelja i zadatkom vještaka. Zbog toga, apelant smatra da je sud, donoseći odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka, povrijedio odredbu članka 155. stavak 2. ZPP. Prema tome, apelant smatra da presuda ne sadrži logičnu ocjenu izvedenih dokaza, kako svakog dokaza pojedinačno tako ni u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, zbog čega nije izveden logičan zaključak o dokazanosti određene činjenice. U tom pogledu, apelant ukazuje da je na sličan način utvrđeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1783/06 od 13. rujna 2007. godine i u Odluci broj AP 2348/05 od 20. listopada 2006. godine. Naposljetku, apelant tvrdi da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je došlo do umanjenja apelantove imovine kroz proizvoljno tumačenje citiranih odredbi.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je o svim aspektima predmeta spora iznio detaljno i pravilno obrazloženje, te smatra da nema potrebe niti razloga da se u odgovoru na apelaciju iznosi neko šire ili eventualno drugačije obrazloženje, zbog čega smatra da su apelacijski navodi paušalni i neutemeljeni.

20. Kantonalni sud je istaknuo da ostaje pri svom pravnom stajalištu koje je izraženo u drugostupanjskoj presudi, u kojoj je taj sud iznio dovoljno jasne razloge za svoju odluku kojom je odbio apelantovu žalbu protiv prvostupanjske presude.

21. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda donesena na zakonit i pravilan način jer su se u postupku koji je prethodio donošenju presude raspravile sve pravno relevantne činjenice koje su mogle biti od utjecaja na ishod predmetnog spora. Općinski sud također smatra da apelantove tvrdnje nisu utemeljene na argumentima, zbog čega taj sud u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima danim u obrazloženju navedene presude, kako glede činjenica tako i glede materijalno-pravnih odredbi.

22. Tužitelj je naveo da je apelacija neutemeljena, te da su redovni sudovi svojim odlukama postupili u skladu sa zakonom, zbog čega su apelantovi navodi u cijelosti neutemeljeni. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

3. Isprave Članak 132.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javne ovlasti koja joj je povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima glede dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito ustanovljene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud zatraži da se o tome očituje tijelo, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebala potjecati. Članak 155.

(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovnu dostavu nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno očitovanje stranaka, odrediti drugoga vještaka.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je poverilac dao primeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za delimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila posle njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vreme ispunio.

PRODAJA

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cenu.

(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva držanje stvari, da mu i preda stvar.

25. Zakon o računovodstvu i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 83/09) u relevantnom dijelu glasi:

Usuglašavanje potraživanja i obveza Članak 28.

Pravne osobe su dužne da prije sastavljanja financijskih izvješća, usuglase međusobna potraživanja i obveze što se dokazuje odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom.

Povjeritelj je dužan da prije sastavljanja financijskih izvješća dostavi dužniku popis neplaćenih računa.

Prije sastavljanja financijskih izvješća za tekuću godinu obvezno se vrši usuglašavanje obveza i potraživanja (konfirmacija salda). Kao dokaz postojanja određenog stanja potraživanja i obveza koristit će se knjigovodstveni podaci pravnih osoba koji će se unositi i potvrđivati odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom - obrazac izvod otvorenih stavki.

Primatelj konfirmacije je dužan pošiljatelju: dužniku, povjeritelju ili njegovom revizoru odgovoriti na konfirmaciju u roku od osam dana.

Stanje obveza i potraživanja se utvrđuje na dan 31. prosinca tekuće godine.

Pravne osobe su dužne u bilješkama obrazložiti pojedinačna stanja sumnjivih i spornih potraživanja, te planirati aktivnosti i način rješavanja istih.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 101900 17 Rev 21. studenog 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 14. ožujka 2020. godine, a da je apelant apelaciju podnio 19. ožujka 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga na temelju ugovora o prodaji, pa apelant kao tuženi u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljno utvrđenim činjenicama.

35. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

37. Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

38. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka kojima su apelanta obvezali da tužitelju isplati dug dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na nepotpunom i nestručnom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da su redovni sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje kada su odluku o postojanju apelantove obveze i visini duga utemeljili na dokazima koji su provedeni tijekom parničnog postupka (uvidom u fakture, listu tražbine prema tuženiku – konfirmacija stanja na dan 31. prosinca 2014. godine, koja je potpisana i ovjerena od strane tužitelja i apelanta, te nalaza vještaka financijske struke), a u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova proizlazi da se vještak obraćala apelantu radi uvida u dokumentaciju koju on posjeduje, te da joj je apelant to propustio omogućiti. Također, iz stanja u spisu proizlazi da apelant tijekom postupka pred redovnim sudovima nije ukazivao na bilo koji konkretan dokaz kojim bi doveo u pitanje jasne i nedvosmislene zaključke redovnih sudova o postojanju i visini njegove obveze prema tužitelju. Prema tome, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasno obrazloženje na temelju čega su utvrdili da je kod takvog stanja stvari u kojem su provedeni dokazi upućivali na postojanje i visinu njegove obveze, apelant u smislu čl. 123. i 126. ZPP bio dužan dokazati svoje tvrdnje kojima je osporavao postojanje i visinu obveze prema tužitelju, što u konkretnom slučaju nije učinio.

39. Razmatrajući apelantove tvrdnje da su kopije faktura i isprava Pregled otvorenih stavki od 31. prosinca 2014. godine privatne isprave i kao takve ne mogu biti dokaz jer se ne radi o javnim ispravama, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, te da načelo slobodne ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u smislu ostvarenja načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja stranaka u postupku sud ima obvezu obrazloženja razloga koji su doprinijeli formiranju konačnog zaključka, što su redovni sudovi u konkretnom slučaju i učinili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant u apelacijskim navodima kojima ukazuje na kršenje prava na pravično, u biti, iznosi vlastitu ocjenu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava koji su suprotni jasnim i nedvosmislenim zaključcima redovnih sudova. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje su redovni sudovi naveli u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredbi i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

40. Ustavni sud je također imao u vidu i odluke Ustavnog suda broj AP 1783/06 od 13. rujna 2007. godine i broj AP 2348/05 od 20. listopada 2006. godine na koje se apelant pozvao (u kojim je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno zbog proizvoljne ocjene dokaza i nedostatka obrazloženja osporenih odluka u vezi s činjenicama tih predmeta). Međutim, imajući u vidu okolnosti u konkretnom predmetu te utvrđenja da su redovni sudovi dali jasne i nedvosmislene zaključke prilikom donošenja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da se stavovi Ustavnog suda iz navedenih odluka ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na imovinu

42. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka kojim je apelant obvezan na plaćanje duga tužitelju dali jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić