Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/21 (A.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2243/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2243/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. K.
protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 77 0 K 090317 21 Kž od 26. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 K 090317 18 K od 16. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Dušan Tomić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 090317 21 Kž od 26. travnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 K 090317 18 K od 16. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, apelant je oglašen krivim da je počinio kazneno djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz članka 410. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje djelo je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM, dok je na temelju članka 108. stavak 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) oštećeni (N.P.) s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. Naime, apelant je oglašen krivim što se nehajno, kao sudionik u prometu na putevima, nije pridržavao prometnih propisa na koji način je ugrozio promet da je doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je kod oštećenoga nastupila teška tjelesna ozljeda.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je istakao da su u tijeku postupka provedeni materijalni dokazi, saslušani svjedoci odbrane i tužiteljstva, te saslušani vještaci prometne struke predloženi od strane tužiteljstva(A.J), odbrane (M.G.) i suda (D.M.). Prvostupanjski sud je istakao da je cijenio sve nalaze i mišljenja vještaka prometne struke, te je poklonio vjeru nalazu i mišljenju, te iskazu vještaka prometne struke koga je predložio sud smatrajući da je njegov nalaz i mišljenje logičan, objektivan i u skladu s izvedenim dokazima.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je istakao je istakao da je apelantu i njegovom branitelju pružena mogućnost ispitivanja vještaka koji su predloženi od suda i tužiteljstva (što su i iskoristili), međutim, u fazi unakrsnog ispitivanja vještacima nisu postavljali pitanja na okolnosti mjesta sudara, odnosno mjesto primarnog kontakta između automobila apelanta i oštećenog, zatim utvrđenu brzinu kretanja automobila oštećenog, kao i međusobnu udaljenost automobila u trenutku reakcije oštećenog. Okružni je sud naveo da je prizivom ukazivano da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je apelant započeo radnju skretanja u lijevo u trenutku kada se oštećeni već nalazio u fazi pretjecanja, kao i da je pogrešno utvrdio trenutak u kojem nastaje opasna situacija koja je zahtijevala reakciju oštećenog u prometu. Okružni sud je u svezi s tim apelant u prizivu isticao da je trenutak nastanka opasne situacije onda kada je apelant započeo s usporavanjem na kolniku prije skretanja ulijevo, i to kada apelant brzinu kretanja od 80 km/h smanjuje na 17,5 km/h u cilju skretanja koje usporavanje, te je tad oštećeni morao primijetiti i tome prilagoditi svoju vožnju. Međutim, Okružni sud je istakao da je priziv zanemario da se o brzini kretanja vozila apelanta prije usporavanja, vještaci suda i tužiteljstva, nisu izjašnjavali. Stoga, Okružni sud je istakao da se zaključak priziva da je trenutak smanjivanja brzine kretanja vozila apelanta sa 80 km/h, istovremeno i trenutak kada je oštećeni bio dužan reagirati, ukazuje proizvoljnim. Okružni sud je istakao, da se prizivnim prigovorima faktički ukazuje na činjenicu da je oštećeni, a ne apelant, prekršio odredbu članka 36. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na putevima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa). Okružni sud je istakao da se u smislu navedene zakonske odredbe primarna obaveza oštećenog kao vozača koji vrši pretjecanje na mjestu na kojem je vršenje te radnje dozvoljeno, sastojala u uvjeravanju da je lijeva prometna traka slobodna i kao takva podobna za obavljanje radnje pretjecanja (iz pravilnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se oštećeni u to i uvjerio). Kako su vještaci prometne struke (predloženi od tužiteljstva i suda) nedvosmisleno utvrdili da je oštećeni započeo sa radnjom pretjecanja prije nego što je apelant započeo sa radnjom skretanja ulijevo, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno uočio tu okolnost kao ključnu za utvrđivanje uzročno-posljedične veze u konkretnom slučaju, tj. u pogledu trenutka nastanka opasne situacije u prometu, te zaključka da je opasnu situaciju prouzročio upravo apelant. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne za zaključak o uzročno-posljedičnoj vezi u konkretnom slučaju, te je apelanta pravilno oglasio krivim za kazneno djelo iz članka 410. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ RS.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je presuda zasnovana na nepotpunim i kontradiktornim nalazima i mišljenjima vještaka prometne struke predloženim od tužiteljstva i suda. Apelant, dalje, ističe da su sudovi pogrešno utvrdili trenutak nastanka opasnosti, jer se trenutak nastanka opasnosti dogodio prije otpočinjanja pretjecanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZ RS i Zakona o sigurnosti prometa, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Okružni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić