Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2278/21 (R.Č.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2278/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2278/21, rješavajući apelaciju R. Č., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R. Č.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 170026 20 Rev od 2. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. R. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Semin Šehić odvjetnik iz Zenice, podnijela je 25. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 170026 20 Rev od 2. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 170026 19 P od 4. listopada 2019. godine obavezana je apelantica da tužitelju (Javna ustanova Dom zdravlja Zenica) isplati iznos od 7.336,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da mu apelantica isplati iznos od 121.686,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski je sud naveo da iz očitovanja Federalnog ministarstva zdravstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 31. svibnja 2019. godine proizlazi da je 22. kolovoza 2018. godine apelantici utvrđen prestanak specijalizacije iz urgentne medicine kod tužitelja (koja je odobrene za potrebe tužitelja), iz razloga prestanka apelantičinog radnog odnosa kod tužitelja. Pri tome je u očitovanju Ministarstva navedeno da je navedena specijalizacija ostala na raspolaganju za dodjelu drugom kandidatu, a da je apelantica zasnovala radni odnos u Kliničkom centru UNSA s 23. kolovozom 2018. godine i nastavila sa obavljanjem specijalističkog staža iz urgentne medicine. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da iz očitovanja Ministarstva od 31. svibnja 2019. godine, sačinjenog povodom upita apelantice, proizlazi da se dio specijalističkog staža iz urgentne medicine, odnosno vanbolnička hitna medicina, ne može obavljati kod tužitelja budući da isti nema komentora za navedenu oblast, u skladu s odredbama važećeg Pravilnika o specijalizacijama, niti se samostalni rad doktora medicine u službama hitne medicinske pomoći, bez komentora, može prihvatiti kao obavljeni staž. Prvostupanjski sud je istakao da je apelantica obavljala rad u Službi hitne medicinske pomoći, koji staž ne ulazi u specijalistički staž iz urgentne medicine, jer se dio specijalističkog staža iz urgentne medicine - vanbolnička hitna medicina, ne može obavljati kod tužitelja, a usporedno s obavljanjem rada u Službi hitne medicinske pomoći (kod tužitelja) apelantica je obavljala specijalistički staž u JU Kantonalna bolnica Zenica i Zavodu za javno zdravstvo FBIH. Prvostupanjski sud je istakao da iz provedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka, te platnih listi za utuženi period) proizlazi da je tijekom utuženog perioda tužitelj isplaćivao apelantici primanja iz radnog odnosa kao radniku, a ne kao osobi koja se nalazi na specijalizaciji. Pri tomu, prvostupanjski sud je istakao da se prema provedenim dokazima specijalizacija nije mogla provoditi kod tužitelja koji je ujedno bio i poslodavac apelantice, te da je apelantica obavljala redovan rad kod tužitelja, a specijalizaciju kod JU Kantonalna bolnica Zenica. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je zaključio da je neutemeljen zahtjev tužitelja usmjeren na povrat isplaćenih plata, jer su te naknade isplaćivane apelantici na ime redovnog rada, a ne specijalizacije.

4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 170026 19 Gž od 11. prosinca 2019. godine priziv tužitelja je uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je apelantica obvezana da tužitelju isplati iznos od 128.941,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskoga suda proizlazi da su tužitelj i apelantica 12. veljače 2016. godine zaključili ugovor o specijalizaciji kojim su regulirali međusobna prava i obaveze u svezi upućivanja apelantice na specijalizaciju iz oblasti urgentne medicine. Drugostupanjski sud je istakao da se apelantica navedenim ugovorom obvezala da se po završetku specijalističkog staža, javi tužitelju radi rasporeda na odgovarajuće poslove i da će kod tužitelja ostati onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, a za nepoštivanje navedene obaveze propisana je „sankcija" u vidu vraćanja svih naknada i troškova koje je isplatio tužitelj za vrijeme specijalizacije i naknadu prouzročene štete. Dalje je naveo da je 30. srpnja 2018. godine apelantica ponudila tužitelju sporazumni raskid ugovora o radu i ugovora o specijalizaciji, na što je tužitelj odgovorio zahtjevom za naknadu štete. Nakon toga apelantica je 13. kolovoza 2018. godine jednostrano raskinula ugovor o radu sa tužiteljem, a tužitelj je odlukom od 19. kolovoza 2018. godine apelantici utvrdio otkazni rok od trideset dana, te je zbog neopravdanih izostanaka s posla tužitelj 22. kolovoza 2018. godine otkazao ugovor o radu. S obzirom da apelantica nije izvršila svoje obaveze iz ugovora o specijalizaciji, Kantonalni sud je istakao da su za nju nastupile posljedice tog neispunjenja u vidu obaveza prema tužitelju reguliranih u članku 4. ugovora o specijalizaciji, odnosno da tužitelju za sporno razdoblje (od 15. veljače 2016. do 22. kolovoza 2018. godine) isplati novčano potraživanje čija je visina utvrđenja financijskim vještačenjem. Primjenom odredbi članka 7. stavak 1., članka 123. stavak 1. i članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema mišljenju Kantonalnoga suda, tužitelj je dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, koji je u pogledu visine opredijelio u skladu sa nalazom vještaka financijske struke. Kako je prvostupanjski sud, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a na iste nije pravilno primijenio materijalno pravo pa samim time niti donio pravilnu i zakonitu odluku, Kantonalni sud je istakao da je priziv tužitelja uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio.

6. Presudom Vrhovnoga suda broj 43 0 P 170026 20 Rev od 2. ožujka 2021. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 17., 124, 128., 132. stavak 2. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe članka 7., 123. i 126. ZPP kada je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je istakao da je za navedeni zaključak drugostupanjski sud kroz obrazloženja svoje odluke dao pravilne i potpune razloge. Imajući u vidu okolnosti da je apelantica s tužiteljem zaključila pismeni Ugovor o specijalizaciji iz urgentne medicine, kojim je potvrdila postojanje novčane obaveze prema tužitelju i kada odbija dobrovoljno postupiti u skladu s obavezom iz članka

3. Ugovora (nastaviti s radom na određeno vrijeme u ustanovi koja joj je omogućila specijalizaciju), Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno obvezao apelanticu na ispunjenje obaveze. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je cilj i svrha svakog zaključenog ugovora njegovo ispunjenje, pa važi pravilo da ugovorom preuzete obaveze se ispunjavaju u svemu onako kako glase. Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj omogućio apelantici specijalizaciju iz urgentne medicine uz njezinu obavezu da obavi specijalistički staž iz urgentne medicine, te je tužitelj za vrijeme trajanja specijalizacije apelantici osigurao isplatu naknada i prava u skladu sa Pravilnikom o radu tužitelja i osigurao joj troškove stažiranja u drugim zdravstvenim ustanovama, a apelantica nije izvršila svoju obavezu. Vrhovni sud je istakao da ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, te ih ovaj sud nije posebno cijenio (članak 231. u svezi s člankom 253. ZPP).

Apelacioni navodi

8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica ističe da se Kantonalni i Vrhovni sud nisu ni osvrnuli na „krunski“ dokaz očitovanje Ministarstva od 31. svibnja 2019. godine, iz kojeg se jasno vidi da apelantica kod tužitelja nije niti mogla obavljati specijalistički staž, što direktno implicira da nije mogla kao specijalizant ostvariti naknadu u skladu s Ugovorom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao na to da je drugostupanjski sud pravilno obvezao apelanticu na ispunjenje obaveze u situaciji kad je apelantica s tužiteljem zaključila pismeni Ugovor o specijalizaciji iz urgentne medicine, a odbija dobrovoljno nastaviti s radom određeno vrijeme u ustanovi koja joj je omogućila specijalizaciju, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne vidi proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode da se Vrhovni i Kantonalni sud nisu očitovali na očitovanje Ministarstva od 31. svibnja 2019. godine, Ustavni sud ukazuje da su, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redoviti sudovi bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2278/21 (R.Č.) | Sudska praksa | Aktio