Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-527/20 (Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu)
Odluka donesena 02. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-527/20
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 527/20, rješavajući apelaciju Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3), tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 193353 19 Rev od 19. novembra 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 193353 16 Pž 2 od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 193353 11 Ps od 17. augusta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Admir Đulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 193353 19 Rev od 19. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 193353 16 Pž 2 od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 193353 11 Ps od 17. augusta 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene (Republike Srpske) zatraženo je 25. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 31. maja 2021. godine, Kantonalni sud 2. juna 2021. godine, Općinski sud 4. juna 2021. godine, a tužena 7. juna 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 193353 11 Ps od 17. augusta 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime materijalne štete nastale usljed oštećenja na nekretninama na apelantovom vlasništvu, preciziranim u presudi, isplati iznos od 510.057,00 KM uz naknadu troškova postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant 14. aprila 2011. godine podnio predmetnu tužbu, navodeći da je vlasnik i posjednik vjerskog objekta pod nazivom Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu sa pratećim objektima, koji čine jednu ambijentalnu cjelinu, koji je proglašen spomenikom kulture nulte kategorije i koji je u periodu od 1992. godine do 1995. godine bio pod stalnim granatiranjem vojske tužene zbog čega je znatno oštećen. Navedeno je da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Stanislava Galića donio presudu kojom je imenovani proglašen krivim za krivična djela kršenja zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti u vezi sa konstantnim granatiranjem i snajperisanjem civila u Sarajevu zbog čega je, kako je apelant naveo u tužbi, tužena, čije vojske je Galić bio pripadnik, odgovorna za naknadu materijalne štete, i to u rokovima propisanim članom
377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tužena, prije svega, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Općinski sud je obrazložio da je, odlučujući o navedenom prigovoru, pošao od odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o odbrani BiH koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. U stavu 1. navedenog člana Ministarstvo odbrane BiH i entitetska ministarstva odbrane će u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane BiH sa 1. januarom 2006. godine. Stavom 2. istog člana je propisano da, osim ako nije drugačije predviđeno, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je, s obzirom na to da je apelant potraživao naknadu štete koju je pričinila vojska tužene, tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, a da ovakav zaključak proizlazi i iz prakse Vrhovnog suda u predmetima br. 68 0 P 001956 11 Rev od 15. novembra 2011. godine i 23 0 P 002916 11 Rev od 2. augusta 2011. godine. Dalje, Općinski sud je istakao i da je tužena kao pravno lice ustanovljena kao jedan od dva entiteta u BiH potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine, pa pasivna legitimacija tužene i odgovornost tužene za štetu koju njeni organi prouzrokuju u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija proizlazi i iz člana 17. Ustava Republike Srpske.
6. Članom 154. stav 1. ZOO, kako je obrazložio Općinski sud, propisano je da ko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Članom 172. stav 1. istog zakona propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegovi organi uzrokuju trećem licu u obavljanju, ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Članom 173. ZOO je propisano da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se ne dokaže da one nisu bile uzrok štete. Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant vlasnik nekretnine, što proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka preciziranih u presudi, kao i da je upisan kao posjednik Gazi Husrevbegove džamije. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, koji su u periodu od 1992. godine do 1995. godine bili prisutni u objektu, Općinski sud je utvrdio da je navedeni objekt u toku ratnih dešavanja granatiran i da su na objektu (džamiji) nastala znatna oštećenja. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na to da je general Stanislav Galić proglašen krivim za krivična djela kršenje zakona i običaja ratovanja i krivično djelo protiv čovječnosti koja su pričinjena na području grada Sarajeva, zaključio da je granatiranje grada Sarajeva i Gazi Husrev-begove džamije vršila vojska tužene, kao oružana sila tužene. Općinski sud je naveo da je ta vojska, kao organ tužene, granatirala apelantov objekt što je kao posljedicu imalo oštećenje objekta, pa je taj sud zaključio da između tih radnji i nastale posljedice postoji uzročno-posljedična veza, te je tužena, shodno članu 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH i članu 172. st. 1. i 173. ZOO, odgovorna za radnje koje je pričinila vojska, kao organ tužene u vršenju njenih, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, te je, dakle, tužena pasivno legitimirana u ovom slučaju. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, apelant vlasnik objekta koji je oštećen u periodu od 1992. godine do 1995. godine, pa je samim tim i aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari da potražuje naknadu štete. Općinski sud je istakao da je šteta, u smislu odredbe člana 155. ZOO, umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na predmetnom objektu, usljed granatiranja, nastala materijalna šteta, te da je, shodno nalazu vještačenja, za obnovu navedenog objekta utrošeno ukupno 510.057,00 KM.
7. Prema obrazloženju Općinskog suda, tužena je istakla i prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi je navedeno da je članom 377. stav 1. ZOO propisano da, kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. U skladu sa odredbama člana 142. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzela RBiH i koji je bio na snazi u vrijeme štetnih događaja, prema obrazloženju Općinskog suda, propisano je da krivično gonjenje za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne zastarijeva, te da pravomoćna presuda donesena u krivičnom postupku protiv Stanislava Galića nije provedena kao dokaz u toku postupka. Međutim, ocjenjujući da je ona objavljivana u medijima i na Internet-stranici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, to je dostupna svima i poznata je širem krugu ljudi na području Sarajeva, gdje se odvija parnični postupak u konkretnoj pravnoj stvari. Općinski sud je naveo da, stoga, smatra da činjenice da je Stanislav Galić komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, da je proglašen krivim za krivična djela kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti protiv civilnog stanovništva na području grada Sarajeva nije trebalo dokazivati u smislu odredbe člana 125. stav 4. ZPP, zato što se radi o općepoznatim činjenicama.
8. Općinski sud je naveo da bi se na konkretnu pravu stvar mogla primijeniti odredba člana 377. stav 1. ZOO. Prema mišljenju tog suda, pored činjenice da je Stanislav Galić pravomoćno proglašen krivim za krivična djela kršenje zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti na području grada Sarajeva, apelant je morao dokazati i činjenicu da je u krivičnom postupku koji se vodio protiv Stanislava Galića učestvovao kao oštećeni. Jedino tako bi posljedice te krivične presude imale djejstvo i prema apelantu u pogledu nezastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Kod zahtjeva za naknadu štete koja je učinjena krivičnim djelom, kako je obrazložio Općinski sud, potrebno je postojanje pravomoćne osuđujuće presude kojom je kao o prethodnom pitanju odlučeno o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti počinioca krivičnog djela, koji je ujedno štetnik. Na osnovu takve presude oštećena strana, pa i sam apelant, može potraživati naknadu štete pod uvjetom da je kao oštećeni učestvovao u krivičnom postupku, jer samo u tom slučaju takva presuda predstavlja osnov za njegovo potraživanje i samo je tada primjenljiv rok iz člana 377. ZOO.
9. Općinski sud je, s tim u vezi, obrazložio da apelant nije dokazao činjenicu da je učestvovao kao oštećena strana u krivičnom postupku koji se vodio protiv Stanislava Galića, a poimenično navedeni svjedok je u svom iskazu naveo da će „najvjerovatnije uslijediti krivični postupak poslije nastanka velike štete“ na osnovu čega se, prema mišljenju Općinskog suda, može izvesti zaključak da apelant nije pokretao krivični postupak protiv odgovornog lica, niti učestvovao u njemu kao oštećena strana, zbog čega nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Općinski sud je, stoga, zaključio da se prilikom odlučivanja o prigovoru zastare ima primijeniti odredba člana
376. ZOO koji stavom 1. propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a stavom 2. da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Općinski sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju zastarni rok ima računati od dana prestanka ratnih djejstava na području BiH, i to od 22. decembra 1995. godine, jer se tek tad apelant mogao obratiti zahtjevom za naknadu štete sudu. Istaknuto je da je apelant znao za oštećenja na objektu i da je znao za štetnika s obzirom na to da iz iskaza svjedoka proizlazi da su bili prisutni u navedenom objektu za vrijeme ratnih dešavanja, da su vidjeli da se objekt granatira i da su vidjeli oštećenja, pa je zbog toga apelant nakon prestanka ratnih djejstava na području BiH mogao podnijeti tužbu u roku od tri godine, odnosno u roku od pet godina. Međutim, apelant je, kako je obrazloženo, tužbu podnio 14. aprila 2011. godine, pa je taj sud, u smislu odredbe člana 376. ZOO, zaključio da je nastupila zastara potraživanja naknade štete.
10. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 Ps 193353 16 Pž 2 od 15. maja 2019. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka preinačio, tako što je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka kao neosnovan, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Presudom su odbijeni zahtjevi i apelanta i tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te je u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva Kantonalni sud istakao da navedena prvostepena presuda apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje. Kantonalni sud je obrazložio da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 376. ZOO utvrdio da je apelant podnio tužbu sudu nakon što je već prestalo njegovo pravo da zahtijeva naknadu materijalne štete. Općinski sud je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOO kojim je propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je propisan duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je obrazložio da je za svoju odluku prvostepeni sud u obrazloženju dao jasne, dosljedne i logične argumente koje u cijelosti kao pravilne prihvata i Kantonalni sud. Kantonalni sud je istakao i da u prilog navedenom ide i stav Vrhovnog suda istaknut u Presudi broj 65 0 P 047452 17 Rev od 7. februara 2017. godine prema kojem se na tuženu (Republiku Srpsku), kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog počinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegirani rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO, jer se taj rok može primijeniti samo na faktičkog počinioca krivičnog djela. Obrazloženo je i da je, slijedom navedenog, neosnovan prigovor da prvostepeni sud nije utvrdio da li je krivičnim djelom za koje je proglašen krivim general Galić utvrđena i odgovornost za rušenje vjerskog objekta, zato što, kako je obrazložio Kantonalni sud, ovakva obaveza prvostepenog suda nije postojala s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare apelantovog potraživanja. Navedeno je da, kako je nesporno apelantu šteta nastala u toku rata, to se početak roka zastarjelosti u odnosu na tuženu može računati od 23. decembra 1996. godine, kada je u FBiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, pa imajući u vidu da je tužba podnesena 14. aprila 2011. godine, to je nesporno da je predmetno potraživanje zastarjelo s obzirom na to da je „objektivni petogodišnji zastarni rok iz člana 376. stav 2. ZOO istekao 23. decembra 2001. godine“.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 Ps 193353 19 Rev od 19. novembra 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je na objektu, koji je apelantovo vlasništvo, uslijed granatiranja Vojske tužene tokom 1992-1995. godine nastupila materijalna šteta čiji iznos je utvrđen nalazom i mišljenjem ovlaštenog instituta, da je general Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske tužene, pravomoćnom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju proglašen krivim za krivična djela kršenje zakona i običaja ratovanja, zločine protiv čovječnosti i protiv civilnog stanovništva na području grada Sarajeva, te da je tužba sudu podnesena 14. aprila 2011. godine. Vrhovni sud je istakao da su u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim istaknuti prigovor zastare, pri tome zaključujući da se na predmetni spor imala primijeniti odredba iz člana 376. ZOO, jer, po stavu nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu privilegiranog roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema neposrednom učiniocu krivičnog djela iz krivične presude na koju se apelant poziva, a koji učinilac nije obuhvaćen predmetnom tužbom, ali ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Zbog toga se na to treće lice, a što je u konkretnom slučaju tužena, prema obrazloženju Vrhovnog suda, može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO (kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala). Obrazloženo je da, kako je sporna šteta nastala u ratu, to se početak roka zastarjelosti imao računati od 23. decembra 1996. godine, a sa kojim datumom je u FBiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, jer je od tog datuma apelantu kao oštećenom bio omogućen pristup sudu da tužbom protiv tužene potražuje naknadu štete, te da od tog datuma i teku rokovi zastare propisani članom 376. st. 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da, kako se u konkretnom slučaju štetni događaj desio tokom 1992-1995. godine, kada je apelantov objekt i oštećen, sa tim danom apelant je imao saznanje o njegovom oštećenju, te saznanje za lice koje je štetu učinilo, pa kako je predmetna tužba podnesena sudu 14. aprila 2011. godine, prema obrazloženju Vrhovnog suda, protekao je kako subjektivni zastarni rok od tri godine, tako i objektivni rok od pet godina, propisan odredbom člana 376. st. 1. i 2. ZOO zbog čega je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da su redovni sudovi prekršili njegova prava na način da osporene presude ne sadrže valjana i suštinska obrazloženja, vezana za sve argumente koje je apelant u tužbi i postupku ponudio i koji su od odlučnog značaja u konkretnom slučaju, čime su prekršene odredbe člana 8. ZPP. Apelant smatra da su mu prava prekršena i time što redovni sudovi nisu primijenili odredbe o dužem roku zastarjelosti sadržane u članu 377. ZOO s obzirom na to da je general Galić, kao pripadnik Vojske tužene, osuđen za ratni zločin koji ne zastarijeva, a samim time ni podnošenje tužbe za štetu koja je apelantu nastala njegovim djelovanjem. Apelant navodi i da je tužena trebalo da odgovara po osnovu čl. 173. i 174. ZOO kao organizator opasne djelatnosti a koja se veže za ratna djejstva u periodu od 1992. godine do 1996. godine, a ta odgovornost se, prema apelantovom mišljenju, zasniva i na čl. 109. i 110. Ustava Srpske Republike BiH. Apelant smatra da su ovakvim postupanjem redovni sudovi apelantu uskratili adekvatan pristup sudu, štiteći tuženu od privilegiranog zastarnog roka iz člana 377. ZOO a time i pravo na imovinu, jer su mu svojim postupanjem onemogućili naplatu pretrpljene štete od tužene.
b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pravnih stavova i razloga datih u obrazloženju svoje odluke, te da zbog njih predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da je sve razloge za svoju odluku taj sud dao u njenom obrazloženju koje su prihvatili i Kantonalni sud i Vrhovni sud.
16. Tužena je navela da se, suprotno apelantovom shvatanju, član 377. ZOO može primijeniti samo u slučaju kada je odgovornost poimenično navedenog lica utvrđena u krivičnom postupku od čijeg djelovanja je tužitelj pretrpio štetu i kada je vidljivo da je tužitelj upućen na parnicu radi naknade štete, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa je, prema mišljenju tužene, apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11 ) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
18. Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparaciju žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda na 60. sjednici održanoj 16. decembra 2005. godine):
III/4.
Teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu
4. U slučajevima teških kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu, države su dužne da sprovedu istragu i, kada postoje dovoljni dokazi , krivično gone lice navodno odgovorno za ove povrede, i, ako se odgovornost utvrdi, da to lice kazne. Štaviše, u ovakvim slučajevima, države bi trebalo, u skladu s međunarodnim pravom, da sarađuju jedna sa drugom i pomažu međunarodnim pravosudnim organima nadležnim za istragu i procesuiranje ovakvih povreda.
IV/6. i 7.
Zastarjelost
6. Tamo gdje je to predviđeno primjenjivim ugovorom ili je sastavni dio drugih međunarodnih pravnih obaveza, odredbe o zastarjelosti neće se primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava.
7. Domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe o zastarjelosti koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. IX/15, 16, 18. i 20.
Reparacije za pretrpljenu štetu
15. Odgovarajuća, djelotvorna i hitna reparacija ima za cilj ostvarivanje pravde putem obeštećenja za teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Reparacija treba da bude srazmjerna težini kršenja i pretrpljenoj šteti. U skladu sa svojim obavezama prema domaćem i međunarodnom pravu, država obezbjeđuje reparaciju žrtvama za postupanja ili propuste koji se mogu pripisati državi i koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. U slučajevima kada je utvrđena obaveza fizičkog lica, pravnog lica ili drugog tijela na naknadu štete žrtvi, to će lice obeštetiti žrtvu, odnosno naknadiće štetu državi, ako je država prethodno obezbijedila obeštećenje žrtvi.
16. Države treba da uspostave nacionalne programe reparacija i drugih vrsta pomoći žrtvama u slučaju kada je lice odgovorno za nanijetu štetu u nemogućnosti da ispuni svoju obavezu ili to odbija da učini.
18. Žrtvama teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, u skladu sa domaćim i međunarodnim pravom i uzimajući u obzir pojedinačne okolnosti, treba da se obezbijede potpune i djelotvorne reparacije, kao što je predstavljeno u načelima 19. do 23., srazmjerne i odgovarajuće težini kršenja i okolnostima svakog slučaja, a koje uključuju sljedeće oblike: restituciju, naknadu štete, rehabilitaciju, zadovoljenje i garancije da se povrede više neće ponoviti.
20. Naknadu štete treba obezbijediti za svaku ekonomski procjenjivu štetu, srazmjerno težini povrede i okolnostima svakog slučaja proisteklog iz teških povreda međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što su:
a) povreda tjelesnog integriteta i duševni bolovi;
b) izgubljena prilika za zaposlenje, obrazovanje i socijalne povlastice;
c) materijalna šteta i gubitak zarade, uključujući gubitak radne sposobnosti;
d) moralna šteta;
e) troškovi zastupanja, liječenja, psihološkog savjetovanja i socijalnih službi.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 193353 19 Rev od 19. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet postupka bilo apelantovo pravo na naknadu materijalne štete zbog oštećenja objekta usljed ratnih djejstava, dakle, da se radilo o građanskopravnom sporu, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
29. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u više odluka već rješavao pitanja zastare potraživanja naknade materijalne štete za porušene vjerske objekte. Ustavni sud je u Odluci broj AP 743/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 743/12 od 12. jula 2015. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavao pitanje naknade materijalne štete apelantici (Islamskoj zajednici u BiH) zbog 16 srušenih džamija u toku ratnog sukoba u BiH u periodu od 1992. godine do 1995. godine, kojom je apelacija odbijena s obzirom na to da je utvrđeno da je apelantica predmetnu tužbu podnijela nakon proteka zastarnih rokova iz člana 376. ZOO. U navedenoj odluci je, između ostalog, navedeno da, „imajući u vidu sve navedeno, naročito okolnosti iz kojih proizlazi da je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na šteti koja je nastala u specifičnim okolnostima - ratu u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, u kojem je srušen veliki broj vjerskih objekata (džamija) od kojih jednu grupu čine nacionalni spomenici velike kulturne i historijske vrijednosti, a drugu grupu čine objekti određene starosti, te pravna shvatanja Evropskog suda i svoju dosadašnju praksu, Ustavni sud nalazi da zaključak redovnih sudova (Vrhovnog suda i Okružnog suda) da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, u okolnostima u kojima je tokom postupka nesporno utvrđeno da se rušenje vjerskih objekata (džamija) dešavalo tokom 1993. godine, da je apelantica saznanje o šteti imala već 1993. godine, ali da se, zbog ratnih dešavanja, taj rok počeo računati od 19. juna 1996. godine (kada je odlukom Narodne skupštine u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje), da je saznanje za štetu uvjet za početak toka roka zastarjelosti potraživanja, da je apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari radi naknade štete zbog rušenja vjerskih objekata podnijela 27. oktobra 2000. godine, iako je subjektivni trogodišnji rok istekao 19. juna 1999. godine, Ustavni sud ocjenjuje da je apelantica svojim pasivnim držanjem propustila da u zakonom propisanom vremenu zatraži sudsku zaštitu svog prava. Radi se, naime, o apelanticinom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da unutar zakonom utvrđenog vremena propisanog u odredbi člana 376. stav 1. ZOO, a ne člana 376. stav 2. ZOO, podnese zahtjev za naknadu štete. Pošto to nije učinila, već je tužbu sudu podnijela izvan roka iz člana 376. stav 1. ZOO, izgubila je pravo na sudsku zaštitu svog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava i da, stoga, navedenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
30. Također, u svojoj Odluci broj AP 350/18 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 350/18 od 16. jula 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, povodom pitanja zastare potraživanja naknade štete za porušeni vjerski objekt, Ustavni sud je istakao „da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka o dopustivosti od 24. februara 2014. godine, dostupna na http://hudoc.echr.coe.int), razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te, najzad, činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku. U vezi sa aplikativnim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, pa da u ovom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu, a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu, jer je, prema relevantnim propisima, svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu, bez obzira na nadležnost, da je registrira i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. S tim u vezi je ukazano i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a kojom je izričito bilo regulirano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama, ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje, te da, imajući u vidu sve navedeno, a uzimajući u obzir legitimni cilj kojem služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije“.
31. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi rješavao i pitanje (ne)primjenjivosti privilegiranog zastarnog roka iz člana 377. ZOO, pa je tako npr. u odlukama broj AP 4288/11 i AP 4537/11 (vidi odluke br. AP 4288/11 i AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane apelacije apelanata u tim predmetima u kojima su tražili naknadu štete nastale u toku rata. U navedenim odlukama Ustavni sud je, u suštini, naveo da „u vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.
32. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj potrebno analizirati (i) u kontekstu odredaba Rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom su usvojena Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparaciju žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela)(…)
33. Kao što je već rečeno, tačka IV. Osnovnih načela regulira institut zastarjelosti u dva stava. Prvim stavom (IV/6) se propisuje da se odredbe o zastarjelosti neće primjenjivati na teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koje predstavljaju zločine na osnovu međunarodnog prava. Međutim, ovaj stav se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Naime, kada se odredbe tačke IV/6. Osnovnih načela analiziraju u kontekstu odredaba tačke III/4. istog dokumenta, očigledno je da se zabrana primjene odredaba o zastarjelosti odnosi na provođenje istrage, odnosno krivično gonjenje i eventualno kažnjavanje lica koja su odgovorna za teške slučajeve kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava. Upravo tačka III/4. Osnovnih načela zahtijeva od država da provedu istragu, te, ukoliko postoje dokazi, krivično gone i kazne lica koja su odgovorna za teška kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava koja predstavljaju zločine prema međunarodnom pravu. Osim toga, zabrana primjenjivanja odredaba o zastarjelosti iz tačke IV/6. Osnovnih načela nije apsolutna, jer u tački IV/7. Osnovnih načela propisano je da domaće odredbe o zastarjelosti za druge oblike povreda koje ne predstavljaju krivična djela na osnovu međunarodnog prava, uključujući one odredbe koje se primjenjuju na tužbene zahtjeve i druge postupke, ne smiju biti pretjerano restriktivne. Dakle, Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne“.
34. S tim u vezi, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li su odredbe člana 376. ZOO ( na osnovu kojih je odbijena apelantova tužba zbog zastarjelosti) pretjerano restriktivne. Odredbe člana
376. ZOO propisuju dva roka zastarjelosti od tri i pet godina, te će Ustavni sud ispitati da li su navedeni rokovi pretjerano restriktivni u smislu odredaba iz tačke IV/7. Osnovnih načela. Po mišljenju Ustavnog suda, ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnova za podnošenje ove vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i noviju praksu Ustavnog suda i Evropskog suda usvojenu u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u vezi sa primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da su osporene presude donesene u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okviru predmetnog parničnog postupka primjenom rokova iz člana 376. ZOO apelantu ni na koji način nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, nesporno je da je apelantu šteta nastala u toku ratnih dešavanja od 1992. godine do 1995. godine zbog granatiranja navedenog objekta, te da je apelant predmetnu tužbu za naknadu štete podnio 14. aprila 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, kako su to i istakli redovni sudovi a koji stav podržava i Ustavni sud, u ovakvim slučajevima primjenjivost rokova iz člana 377. ZOO moguća samo prema direktnom učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu (u ovom slučaju tužena) koje za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti. U navedenom slučaju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ne postoji krivična presuda kojom je određeno lice proglašeno krivim za oštećenje navedenog objekta s obzirom na to da je general Galić osuđen zbog počinjenog ratnog zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja koji se odnosio na stalno granatiranje, teror, ubistva, ranjavanje civila u Sarajevu, ali ne i za oštećenje navedenog objekta, niti je prema takvom licu apelantova tužba bila upravljena, kako su to i obrazložili redovni sudovi, pa se, kako su to i utvrdili redovni sudovi, na konkretan slučaj može primijeniti samo zastarni rok iz člana 376. ZOO.
36. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje da je usvojio stav, a kako to proizlazi iz citiranih odluka, da se rokovi od tri i pet godina iz člana 376. ZOO, shodno Osnovnim načelima (pod koja nesumnjivo potpada i apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete) i praksi Evropskog suda, ne mogu smatrati pretjerano restriktivnim, te da je apelant počev od 23. decembra 1996. godine, kada je u FBIH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, imao dovoljno vremena da se u okviru navedenih rokova iz člana 376. ZOO obrati redovnim sudovima radi ostvarivanja prava na naknadu materijalne štete. Međutim, apelant nije tako postupio i čekao je čak 15 godina od navedenog datuma da bi podnio predmetnu tužbu, čime je svojom neaktivnošću propustio navedene zakonom propisane rokove. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da su u navedenom periodu, i pored teške situacije i skoro nemogućih uvjeta življenja, u Sarajevu sudovi obavljali svoju funkciju, pa tako nije bilo nesavladivih prepreka koje su onemogućavale apelanta da odmah nakon saznanja za nastalu štetu podnese predmetnu tužbu.
37. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja redovnih sudova jasna i argumentirana i da nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo, niti da su činjenice pogrešno utvrđene. Ustavni sud ukazuje i da se, nakon zaključka da je apelantovo potraživanje zastarjelo, redovni sudovi i nisu mogli baviti pitanjem odgovornosti tužene po osnovu čl. 173. i 174. ZOO s obzirom na to da je, kako to proizlazi iz člana 360. stav 1. ZOO, zastarom predmetnog potraživanja prestalo apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze tužene po osnovu navedenih odredaba ZOO. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili prav kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za oštećeni vjerski objekat u situaciji kada je tužba podnesena nakon proteka zastarnih rokova iz člana 376. ZOO i kada se na predmetni slučaj ne može primijeniti privilegirani zastarni rok iz člana 377. ZOO.
41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić