Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2508/21 (A.T.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni odnos
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2508/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2508/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. T., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. T.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 152415 20 Rsž 3 od 5. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 152415 20 Rs 2 od 14. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. T. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Odvjetničko društvo „GAVRAN“ d.o.o. Posušje, podnio je 13. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 152415 20 Rsž 3 od 5. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 152415 20 Rs 2 od 14. travnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženice (Sveučilišna klinička bolnica Mostar) od 15. studenoga 2013. godine i od 9. siječnja 2014. godine, pa da se shodno tomu utvrdi da radni odnos nije niti prestao; da se naloži tuženici da apelanta vrati na posao, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove kao i da se tuženica obveže da mu isplati naknade plaće za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom; da se naloži tuženici da na ime doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za isto vremensko razdoblje isplati određeni iznos; te konačno da se naloži tuženici da isplati apelantu na ime razlike neisplaćenoga dijela plaće na temelju noćnoga rada, rada u dane tjednoga odmora, rada u dane praznika, kao i razlike na temelju otežanih uvjeta rada na temelju pripravnosti u dežurstvu, sve za određena vremenska razdoblja, određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da uplati pripadajuće doprinose na navedene iznose.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud proistječe da je apelant kod tuženice bio zaposlen na radnome mjestu medicinski tehničar, na temelju ugovora zaključenoga na neodređeno vrijeme od 6. ožujka 2012. godine. Nadalje, da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. studenoga 2013. godine apelantu temeljem čl. 88. st. 1. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR) i čl. 74. Pravilnika o radu tuženice (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) otkazan ugovor o radu, zbog teže povrede radnih obveza iz čl. 81. toč. 12. Pravilnika. Naime, da su prema odluci tuženice povrede takve naravi da ne bi bilo opravdano očekivati da apelant kod tuženice nastavi radni odnos, da nema pravo na otkazni rok, da mu radni odnos prestaje danom donošenja odluke i da nema pravo na otpremninu sukladno čl. 100. ZOR. Nadalje, naveo je da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da apelant u listopadu 2013. godine nije dolazio na posao, niti se javljao tuženici, da istekom toga mjeseca nije dostavio doznake za bolovanje, kao i da je 1. studenoga 2013. godine prilikom uvida u evidencije o korištenju radnoga vremena radi obračuna plaće, tuženica utvrdila da apelant nije opravdao izostanak s posla, zbog čega je tuženica smatrala da je odluka o otkazu donesena u roku od 15 dana od saznanja činjenice zbog koje se daje otkaz. Kantonalni je sud naveo da u prizivu apelant ustrajava na tvrdnji da je odluka o otkazu ugovora nezakonita jer nije konzultirano vijeće djelatnika i jer je apelantu onemogućeno pravo na obranu. U vezi s tim, naveo je da je odredbom čl. 23. Zakona o vijeću djelatnika propisano da prije donošenja odluke značajne za prava i interese djelatnika poslodavatelj se obvezno konzultira sa vijećem djelatnika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o donošenju pravilnika o radu, namjeri poslodavatelja da zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% djelatnika, ali najmanje petorici. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud naveo da pravilnim tumačenjem navedene odredbe ne proistječe obaveza poslodavatelja da se konzultira sa vijećem djelatnika, u situaciji kada je otkaz dat zbog teže povrede radne obveze. Osim toga, Kantonalni je sud naveo da je obveza konzultiranja predviđena samo ako se otkaz zbog povrede radne obveze daje muškarcu starijem od 55 godina, odnosno ženi starijoj od 50 godina, sukladno čl. 26. Zakona o vijeću djelatnika, te da navedeno nije primjenjivo na apelanta koji je rođen 17. svibnja 1980. godine. Također, naveo je da je prema čl. 90. ZOR propisano da ako poslodavatelj otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja djelatnika, obvezan je omogućiti djelatniku obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavatelja da to učini. U svezi s tim, Kantonalni je sud naveo da su postojale okolnosti zbog kojih od tuženice nije bilo opravdano očekivati da omogući apelantu obranu, u situaciji kada apelant nije izvijestio tuženicu o razlozima izostanka s posla, a koji izostanak je trajao mjesec dana, niti je nedolazak na posao pravdao potvrdom liječnika da zbog bolesti ne može raditi. Naime, naveo je da okolnost da to opravdanje nije dostavio niti nakon što je istekao mjesec dana u kojemu je odsustvovao s posla, predstavlja okolnost zbog koje nije bilo opravdano očekivati od tuženice da omogući aplantu pravo na iznošenje svoje obrane, a što sve ima u vidu odredba čl. 90. ZOR.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi da je pogrešno tumačenje redovitih sudova glede odredbe čl. 90. ZOR, budući da su „okolnosti kada nije potrebno omogućiti obranu opravdane samo u dva slučaja, i to ako je djelo koje se djelatniku stavlja na teret pravomoćnom odlukom suda utvrđeno kao kazneno djelo, te ako je djelatnik uredno pozvan da iznese svoju obranu, a na poziv se nije odazvao“. Nadalje, navodi kako je obveza konzultiranja sindikata odnosno vijeća djelatnika obveza tuženice sukladno odredbama Zakona o vijeću djelatnika, jer se radi o odluci značajnoj za interese i prava apelanta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu odnosno Zakona o vijeću djelatnika. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić