Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2748/21 (D.D.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2748/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2748/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela D. D., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. D.
protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 042633 18 Rsž 2 od 23. veljače 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 042633 17 Rs od 12. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. D. D. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 28. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 042633 18 Rsž 2 od 23. veljače 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 042633 17 Rs od 12. travnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odlučeno je da se tužba apelantice (protiv tuženice Srednja ekonomska škola Livno) smatra povučenom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja prvostupanjskoga spisa proistječe da je apelantica 25. kolovoza 2017. godine podnijela tužbu protiv tuženice radi poništenja odluke i dr. u kojemu predmetu je na pripremnome ročištu 21. veljače 2018. godine zakazano ročište za glavnu raspravu za 12. travnja 2018. godine s početkom u 11,30 sati, na koje je pozvana nazočna punomoćnica apelantice. Nadalje, navodi kako je u zapisniku prvostupanjskoga suda sa ročišta za glavnu raspravu od 12. travnja 2018. godine konstatirano da na ročište nije pristupila apelantica, niti tuženica, za koje je dostava uredno iskazana, te da je na ročište pristupio B. P. pomoćnik ombudsmana. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da kako na ročište za glavnu raspravu nije pristupila niti apelantica niti punomoćnica apelantice, a nije postojao opravdan razlog da ne dođu na ročište pravilno je prvostupanjski sud odlučio, sukladno čl. 97. st. 3. Zakona o parničnome postupku. Nadalje, navodi kako je navedenom odredbom propisano da ako tužitelj bez opravdanoga razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrati će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženik na tome ročištu upusti u raspravu. Kantonalni je sud naveo da je neutemeljeno pozivanje u prizivu na činjenicu da je punomoćnica apelantice na vrijeme bila pred portirnicom suda, ali da nije imala identifikacijski dokument kako bi mogla pristupiti na ročište, pa da se stoga ne može smatrati da je apelantice neopravdano izostala s glavne rasprave. Naime, Kantonalni sud navodi da prilikom donošenja pobijanoga rješenja prvostupanjski sud je odlučio na temelju činjeničnoga stanja da apelantica nije pristupila na ročište, a obveza suda nije da se upušta i ispituje razloge neodazivanja pozivu na ročište. Nadalje, navodi da što se tiče podneska apelantice koji je e-mailom poslan sudu 27. ožujka 2018. godine, kojim se traži odgoda ročišta jer joj nije dostavljen zapisnik s pripremnoga ročišta i da nije u mogućnosti staviti primjedbe na zapisnik, i što joj nije uručeno rješenje o novčanome kažnjavanju punomoćnika na pripremnome ročištu, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da navedeni razlozi nisu od utjecaja za vođenje ročišta glavne rasprave niti su razlozi koji mogu utjecati na odgodu ročišta glavne rasprave. Naime, Kantonalni je sud naveo da je čl. 111. st. 1. ZPP propisano da sud može odgoditi ročište glavne rasprave prije njegovoga održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta. Kantonalni je sud naveo da nisu relevantni prizivni navodi da u zapisniku od 12. travnja 2018. godine nije konstatirano da na ročište nisu pristupili svjedoci (L. M. i Ž. B.), kao niti razlozi zbog kojih isti nisu pristupili, kao ni to da nije konstatirano da nije pristupio ravnatelj tuženice (M. Ć.), kao niti razlozi zbog kojih nije pristupio, jer na ročište nisu pristupili niti apelantica niti tuženik, pa se ročište nije moglo održati.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, navodi kako su u prizivu iznesene činjenice i dokazi koji se odnose na onemogućavanje pristupa sudu od strane Općinskoga suda. Glede toga navodi kako je sudac Općinskoga suda prije ročišta „naredio portirki da punomoćnici s ovlaštenjem za zastupanje ne dopusti pristup ročištu bez osobne iskaznice“, da zbog toga portirka nije omogućila punomoćnici apelantice pristup sudu…da je „nekoliko minuta kasnije pristupila apelantica kojoj je portirka nezakonita obradila sve osobne podatke“, da su „brojni zahtjevi podnescima na spise predmeta i obraćanja sudskoj upravi poslani putem pošte preporučeno i putem e-pošte bili beskorisni“, kako nije dobiven dokaz povodom zahtjeva za pristup informacijama o automatskoj dodjeli predmeta tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, da presigniranje predmeta na Kantonalnome sudu nakon 14. mjeseci od dostave predmeta tomu sudu predstavlja izigravanje pravila o automatskoj raspodjeli predmeta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelantica, u biti, smatra da im je osporenim odlukama, kojima je odlučeno da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskoga suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati određenim ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. Glede toga države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne teži legitimnome cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenoga Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50.; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se tužba apelantice smatra povučenom, u situaciji kada na ročište za glavnu raspravu apelantica nije pristupila, a uredno je na isto pozvana, uslijed čega su nastupile zakonske posljedice nepristupanja ročištu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić