Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/21 (N.K.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2989/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2989/21, rješavajući apelaciju koju je podnio N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012910 19 Uvp od 1. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović advokat iz Sarajeva, podnio je 17. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012910 19 Uvp od 1. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Skupštine opštine Mostar od 7. februara 1977. godine E.H. je ustupljeno na korišćenje po pravu prvenstva nacionalizovano građevinsko zemljište u društvenoj svojini, pobliže označeno tim rješenjem, s uknjiženim pravom korišćenja F.K. i još sedam sukorisnika (od kojih je jedan prednik apelanta), a stvarnim pravom korišćenja E.H. sa 1/1 dijela u svrhu izgradnje stambene zgrade.
3. Zaključkom Odjela za finansije Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Grad Mostar) od 11. septembra 2013. godine odbačen je zbog nenadležnosti zahtjev apelanta za oglašavanje ništavim rješenja Skupštine opštine Mostar od 7. februara 1977. godine i zainteresovane stranke su upućene da svoja prava ostvare u postupku pred nadležnim sudom
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv zaključka Grada Mostara od 11. septembra 2013. godine, Federalna uprava je rješenjem od 24. decembra 2015. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
5. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tužene (Federalne uprave) od 24. decembra 2015. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 07 0 U 012910 16 U od 30. novembra 2018. godine predmetu tužbu odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi tužbe o povedi odredbi čl. 8., 133. i 141. stav (3) Zakona upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) koje se odnose na načelo saslušanja stranke. Naime, tačno je da u spisu predmeta nema dokaza da je prvostepeni organ prije donošenja zaključka od 11. septembra 2013. godine omogućio apelantu da se izjasni o eventualnim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje tog upravnog akta, niti da je to učinio tuženi prije donošenja osporenog rješenja. Međutim, prvostepeni organ prije donošenja zaključka od 11. septembra 2013. godine nije utvrđivao nikakve činjenice, niti provodio bilo kakve dokaze o kojima bi se apelant trebao izjasniti u smislu odredbi člana 8. ZUP s obzirom da je navedenim zaključkom zahtjev apelanta odbačen. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da, sve da su upravni organi i povrijedili načelo saslušanja stranke, tu povredu otklonio bi taj sud, jer je po prijedlogu apelanta iz tužbe održao javnu raspravu na kojoj je omogućio apelantu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su, po mišljenju apelanta, od značaja za rješenje konkretne upravne stvari. Konačno, Kantonalni sud naveo da smatra da navodi apelanta istaknuti na javnoj raspravi nemaju nikakvog uticaja na rješenje konkretne upravne stvari, odnosno isti su potpuno irelevantni, pa ih taj sud nije posebno ni cijenio.
7. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 30. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 012910 19 Uvp od 1. aprila 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su pravilno prvostepeni sud i tuženi zaključili da je rješenje Skupštine opštine Mostar od 7. februara 1977. godine, doneseno u izvršenju zaključka Vijeća udruženog rada Skupštine opštine Mostar, po svojoj prirodi akt raspolaganja, a ne upravni akt, pa da se protiv navedenog rješenja ne mogu izjaviti ni vanredna pravna sredstva, u koje spada i oglašavanje rješenja ništavim iz člana 264. ZUP. Naime, odredbama navedenog člana ZUP propisano je da se ništavim oglašava rješenje: 1. koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u upravnom postupku, 2. koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu, 3. čije izvršenje uopšte nije moguće, 4. koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala, 5. koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Dalje, odredbama člana 6. stav (1) Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, na osnovu kojih je doneseno rješenje od 7. februara 1977. godine, je propisano da na neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina u smislu tog zakona, pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju ima samo opštinska skupština. Takođe, odredbama člana 12. stav (1) navedenog zakona je propisano da o dodjeljivanju tog zemljišta na korišćenje građanima, društvenim pravnim licima radi izgradnje zgrade ili drugih objekata koje po zakonu mogu imati u svojini odnosno na korištenju, odlučuje rješenjem opštinska skupština na sjednici, dok je stavom (3) navedenog zakona propisano da rješenje o dodjeljivanju zemljišta na korišćenje u smislu stava (1) tog člana nije upravni akt. Imajući prednje u vidu Vrhovni sud je ukazao da je, dakle, rješenje od 7. februara 1977. godine, čije je oglašavanje ništavim tražio apelant, doneseno u predmetu ustupanja na korišćenje neizgrađenog građevinskog zemljišta, na osnovu čl. 6. i 12. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, pa se saglasno tim odredbama radi o aktu raspolaganja, a ne o upravnom aktu. Vrhovni sud je zaključio da rješenje od 7. februara 1977. godine nije upravni akt već akt raspolaganja, protiv kojeg rješenja se nije mogla izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor (kako je to pravilno navedeno i u pouci o pravnom lijeku u samom rješenju), pa se protiv istog ne mogu izjaviti ni vanredna pravna sredstva (u koje spada oglašavanje rješenja ništavim iz člana 264. ZUP). Kako iz naprijed navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 264. ZUP za oglašavanje ništavim rješenja koje, dakle, ne predstavlja upravni akt, te kako se protiv takvog akta ne može voditi ni upravni spor (shodno odredbama člana 8. st. (1) i (2) ZUP), to donošenjem osporenog rješenja tuženi nije povrijedio zakon na štetu apelanta, pa je njegova tužba u pravilno odbijena.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasna pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da se redovni sudovi pozivaju na „samo jednu odredbu, onu koja reguliše pitanje dodjele prava prvenstvenog korišćenja, a zanemaruju ostale odredbe istog zakona koje regulišu pitanje utvrđivanja prava prvenstvenog korišćenja u svrhu gradnje“. Dalje navodi da nikad nije saslušan pred upravnim organima, pa da je zbog toga „povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je osnov prava na pravično suđenje“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP, odgovorio na apelantove navode koji se zapravo odnose na načelo saslušanja stranke u upravnom postupku (kao i da je po prijedlogu apelanta održao javnu raspravu u predmetu), a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP i Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, dao jasne razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju rješenje od 7. februara 1977. godine nije upravni akt, pa da zbog toga apelant protiv navedenog rješenja nije ni mogao izjaviti žalbu, niti pokrenuti upravni spor, ni vanredan pravni lijek (oglašavanje rješenja ništavim), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić