Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/21 („E-Beganović“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3046/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3046/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „E-Beganović“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „E- Beganović“ d.o.o. Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 063303 21 Rsž od 16. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 O Rs 063303 19 Rs od 12. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „E-Beganović“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šerif Nadarević advokat iz Cazina, podnio je 23. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 063303 21 Rsž od 16. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 O Rs 063303 19 Rs od 12. aprila 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je nezakonit sporazum o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2019. godine (zaključen između apelanta kao poslodavca i tužioca (A.K.) kao zaposlenika), slijedom čega je navedeni sporazum poništen, te određeno da isti ne proizvodi pravne posljedice. Obavezan je apelant da tužioca vrati u radni odnos, te da uspostavi stanje radnog odnosa kakvo je bilo prije sporazuma o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2019. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizlazi da je tužilac bio uposlenik apelanta od 5. aprila 2018. godine, da je zbog povrede na radu bio na bolovanju, te da je apelant pismenom od 5. oktobra 2019. godine obavijestio tužioca da mu je prekinut radni odnos u skladu sa sporazumom o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2019. godine i u skladu s njihovim dogovorom. Nadalje, da je tužiocu istovremeno i dostavljen primjerak spornog sporazuma, obrazac JS 3100 (prijava osiguranja) i porezna kartica, kao i da je tužilac predmetni sporazum potpisao, ali ne 4. oktobra 2019. godine već ranije, te da u navedenom sporazumu nije naveden datum prestanka radnog odnosa. Takođe, da se tužilac obratio apelantu nakon prijema obavijesti i sporazuma o prestanku ugovora o radu putem svog punomoćnika, nakon čega je dobio odgovor od 16. oktobra 2019. godine u kojem su njegovi navodi osporeni. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je između stranaka zapravo sporno da li je tužilac sporazum o prestanku ugovora o radu potpisao 4. oktobra 2019. godine. Dalje, da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom dokaza, prije svega iskaza tužioca koji je potkrepljen ostalim materijalnim dokazima, izveo pravilan zaključak da sporazum tužilac nije potpisao na dan 4. oktobra 2019. godine (već da je istovremeno sa potpisivanjem ugovora o radu, neposredno prije početka rada, potpisao više akata, među kojima i predmetni sporazum o prestanku ugovora o radu). Naime, Kantonalni sud je naveo da takav zaključak prvostepenog suda potvrđuje i činjenica da je apelant tužiocu putem pošte dostavio kopiju predmetnog sporazuma, što potvrđuje sadržaj njegovog podneska od 5. oktobra 2019. godine, jer da je tužilac na dan 4. oktobra 2019. godine potpisao sporazum (kako to tvrdi apelant) onda bi mu tog dana sporazum bio i uručen neposredno, a ne poslan putem pošte. Pri tome, tužilac se u tom periodu, zbog povrede na radu, nalazio na bolovanju, pa je „za ne povjerovati“ da bi u takvoj situaciji tražio sporazumni prekid radnog odnosa. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 95. Zakona o radu propisano da sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanoj formi i da se sporazumom utvrđuje rok u kojem radni odnos prestaje, te sva ostala međusobna prava i obaveze koje iz prekida radnog odnosa proizlaze. Dovodeći u vezu navedene odredbe Zakona u radu sa činjenicom da u spornom sporazumu nije naveden dan prestanka radnog odnosa, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da, sve i da je tužilac sporazum potpisao na dan 4. oktobra 2019. godine, navedeni sporazum ne sadrži bitne elemente (nije utvrđen rok u kojem radni odnos prestaje), te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da mu nije jasno kako redovni sudovi prihvaćaju tvrdnje tužioca da je potpis na predmetnom sporazumu nastao prilikom zaključenja ugovora o radu, te čime je dokazano da je datum „4. oktobar 2019. godine“ (koji se nalazi na spornom sporazumu) falsifikovan. Dalje navodi da sudovi u predmetnom postupku nisu cijenili materijalne isprave, tj. njegove podneske od 5. oktobra 2019. godine i 16. oktobra 2019. godine kojima je tužiocu jasno ukazano da je, shodno dogovoru, odnosno sporazumu, otkazan njegov ugovor o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih je potvrdio odluku prvostepenog suda da je nezakonit sporazum o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2019. godine, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud, pri tome, jasno ukazao na to da, sve i da je tužilac predmetni sporazum potpisao na dan 4. oktobra 2019. godine, navedeni sporazum nije sadržavao bitne elemente, shodno odredbama člana 95. Zakona o radu, pa kao takav nije proizvodio pravno dejstvo, a Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, u prednjem obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić