Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-833/20 (SIDRA Export-Import d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Legitiman cilj
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Pravilnik o kontroli indirektnih poreza
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-833/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 833/20, rješavajući apelaciju „SIDRA Export-Import“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „SIDRA Export-Import“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029206 19 Uvp od 23. januara 2020. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „SIDRA Export- Import“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 029206 19 Uvp od 23. januara 2020. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „SIDRA Export-Import“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću „Nedžad E. Beća“ iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 029206 19 Uvp od 23. januara 2020. godine. Apelant je 26. jula 2021. godine, postupajući po nalogu Ustavnog suda, dopunio apelaciju dostavljanjem punomoći za zastupanje apelanta u postupku pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Regionalni centar Sarajevo-Odsjek za poreze (u daljnjem tekstu: Odsjek) zatraženo je 13. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 21. jula 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, Uprava 30. jula 2021. godine, dok Odsjek u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Inspektor Odsjeka je u postupku potpune kontrole kod apelanta kao poreznog obveznika za period od 1. augusta 2015. godine do 29. februara 2016. godine, izvršene na osnovu naloga za kontrolu precizirani broj od 4. februara 2016. godine, koji je izdao Odsjek - Grupa za reviziju i kontrolu, sačinio zapisnik o kontroli broj 04/5-2/II-17-UP-182-1/16 od 6. aprila 2016. godine u kojem je apelantu predložen razrez poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u iznosu od 25.939,00 KM.
6. Iz zapisnika proizlazi da je kontrola izvršena u periodu od 5. februara do 31. marta 2016. godine u prostorijama knjigovodstvene agencije koju je apelant angažirao za obavljanje knjigovodstvenih poslova, u poslovnim prostorijama apelanta na adresi sjedišta, i poslovnim prostorijama Uprave. Zatim, proizlazi da je osnivač i direktor apelanta Youssef Ebrahem (u daljnjem tekstu: Y.E.), državljanin Sirije, i da je apelant telefonski obaviješten o postupku kontrole 5. februara 2015. godine (vjerovatno se radi o štamparskoj greški prilikom pisanja datuma i da je u pitanju 5. februar 2016. godine). Dalje, proizlazi da je prilikom kontrole izvršen uvid u preciziranu knjigovodstvenu dokumentaciju, popis zaliha robe na adresi sjedišta maloprodajnog objekta u prisustvu Y.E. i da je izvršena analiza cijena preciziranih artikala (što je sve detaljno opisano na str. 4 - 7 zapisnika). Također, proizlazi da je, prije izvršenog popisa, odnosno 23. marta 2016. godine, u apelantovom maloprodajnom objektu izvršena kupovina pojedinih artikala od ovlaštenog službenog lica Uprave Aide Hakalović (u daljnjem tekstu: A.H.) u svojstvu kupca, kojom prilikom je izvršena provjera navedenih cijena na artiklima, izdavanje računa i visina cijena pojedinačnih artikala, a o čemu je sačinjena službena zabilješka, čiji sadržaj je prezentiran na strani 7. zapisnika.
7. Na osnovu navedenog, u zapisniku je, između ostalog, konstatirano da se apelant bavi pretežno trgovinom na malo na domaćem tržištu tekstilnom robom pretežno uvezenom iz Turske i da je u kontroliranom periodu u poreznim prijavama iskazao izlazni PDV u ukupnom iznosu od 43.290,00 KM. Zatim, konstatirano je da lager lista (koja sadrži podatke o nazivu robe, šifri artikla, količini ulaza i izlaza i cijeni), a koju je apelant predočio u momentu popisa printanjem iz fiskalne kase, u znatnom iznosu odstupa od knjigovodstva i trgovačke knjige, te da je u momentu popisa sva zatečena roba bila bez istaknutih šifri i cijena. Prilikom kupovine jednog dijela robe od službene osobe i pregledom lager liste izlistane iz fiskalnog uređaja je utvrđeno da apelant formira različite cijene za iste artikle različitim kupcima i da za njih ne izdaje fiskalne račune. Također, konstatirano je da se 31 artikal sa popisne liste nije mogao vezati za artikle iz kalkulacija, jer nema zaduženja tih artikala po navedenim cijenama. Pored toga, konstatirano je da je kod utvrđivanja prosječne marže vršeno upoređivanje ulaznog poreza sa izlaznim porezom sadržanog u maloprodajnim cijenama po kalkulaciji robe, te je uzeta u obzir i činjenica da je apelant u februaru izvršio nivelaciju cijena za 40 artikala kojom je prodajnu cijenu nivelirao na nivo fakturne cijene dobavljača i da se, uzevši u obzir nivelaciju, marža kreće oko 4%. Imajući u vidu sve navedeno, ocijenjeno je da su cijene po kojima je apelant vršio prodaju robe veće od onih koje su iskazane u maloprodajnim kalkulacijama, zbog čega se pristupilo utvrđivanju porezne osnovice za obračun PDV za stvarni promet s pozivom na odredbe čl. 20. i 38. Zakona o PDV, odredbe člana 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (u daljnjem tekstu: ZOPIO) i člana 29. Pravilnika o kontroli indirektnih poreza (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
8. U vezi sa tim, u zapisniku su (u tabeli na strani 8. zapisnika) navedeni artikli koji su na popisnim listama imali veće cijene nego najskuplji artikli iz iste grupe i artikli koji su bili predmet kupovine od ovlaštene službene osobe (u navedenoj tabeli su, naime, navedeni nazivi 12 artikala sa cijenama po popisu i iz službene zabilješke i cijenama po kalkulaciji, te procent uvećanja koji ukupno iznosi 710,03%). Na osnovu navedenog utvrđen je i prosječan procent uvećanja koji iznosi 59,92% (719,03%:12=59,92%), pa je za taj procent izvršeno uvećanje iskazanog izlaznog PDV kako slijedi: 43.920,00 KM X 59,92= 25.939,36 KM.
9. Apelant je podnio prigovor na navedeni zapisnik. Odsjek - Grupa za reviziju i kontrolu je Rješenjem broj 04/5-2/II-17-UP-182-2/16 od 11. maja 2016. godine odbila apelantov prigovor kao neosnovan i utvrdila razrez indirektnih poreza ( PDV) za kontrolirani porezni period od 1. augusta 2015. godine do 29. februara 2016. godine u iznosu od 25.939,00 KM, te je naložila apelantu da izvrši uplatu poreznih obaveza na način pobliže opisan u izreci predmetnog rješenja, zajedno sa kamatama, kao i odredila da će se, ukoliko apelant ne izvrši te obaveze u predviđenom roku, naplata izvršiti prinudnim putem, a da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
10. U obrazloženju rješenja je ocijenjeno da su apelantovi prigovori na navedeni zapisnik neosnovani. U vezi sa apelantovim prigovorom da je kontrola izvršena sa odgađanjem što je kao posljedicu imalo i razliku u cijeni za pojedine artikle u kontroliranom periodu i u periodu kontrole – krajem marta 2016. godine, Odsjek je ukazao da su cijene sa popisa, te cijene koje je konstatirala ovlaštena službena osoba prilikom kupovine upoređivane sa cijenama iz kalkulacija, a da vezano za izmjenu cijena, pa čak i na dnevnom nivou, mora postojati pisani trag u vidu nivelacije – knjigovodstvenog dokumenta kojim se evidentira promjena cijena robe. Odsjek je ukazao da su u konkretnom slučaju uzete u obzir evidentirane nivelacije cijena izvršene u periodu obuhvaćenim kontrolom, a da je u periodu koji nije obuhvaćen kontrolom – u martu 2016. godine evidentirana samo jedna nivelacija vezana za jedan artikal. Vezano za apelantove navode da nije obavještavan u kojoj fazi se postupak nalazi i koje radnje i provjere su vršene, Odsjek je obrazložio da je apelant o početku kontrole obaviješten telefonskim putem i stavljanjem na uvid naloga za kontrolu. Također, ukazao je da je kontrola vršena i u prostorijama knjigovodstvene agencije koja za apelanta vrši knjigovodstvene poslove, prostorijama maloprodajnog objekta i u poslovnim prostorijama Uprave, te da je iz dokumentacije koja je tražena od knjigovodstvene agencije sasvim jasno koje radnje i provjere su vršene, a samim tim što je komunikacija vršena sa knjigovodstvenom agencijom koja za apelanta obavlja knjigovodstvene poslove apelant je bio obaviješten o toku i radnjama koje se preduzimaju. Pri tome Odsjek je istakao da je prilikom prve posjete maloprodajnom objektu obavljen razgovor sa odgovornom osobom Y.E. kojom prilikom mu je ukazano na zatečene nepravilnosti.
11. Vezano za apelantov prigovor da je prilikom treće kontrole inspekcijski nadzor u sjedištu apelanta izvršilo čak sedam inspektora, Odsjek je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o licima koja su učestvovala u popisu zaliha i da se ne radi o nekoj trećoj kontroli, jer je kontrolni postupak jedan, po jednom nalogu, a da su radnje koje se preduzimaju u tom postupku mnogobrojne. U odnosu na apelantov prigovor da mu je ovakvo postupanje uskratilo pravo da iznese činjenice i dokaze na osnovu kojih bi se konstatiralo da ne postoje uvjeti za dodatni razrez PDV i da su se sporne činjenice mogle utvrditi uzimanjem izjave od odgovorne osobe, Odsjek je obrazložio da je sva dokumentacija koju je dostavio apelant u postupku kontrole, kao i ovlaštena knjigovodstvena agencija prihvaćena i razmotrena kao relevantna ili irelevantna. Također, Odsjek je ukazao da je nakon popisa i pregleda cjelokupne dokumentacije održan sastanak 30. marta 2016. godine u poslovnim prostorijama knjigovodstvene agencije sa Y.E. a kojem su prisustvovali i knjigovodstveni radnici zaduženi za knjigovodstvo apelanta i da je na završnom razgovoru Y.E. upoznat sa svim nepravilnostima koje su uočene u postupku kontrole i koje su navedene u zapisniku, sa predmetom oporezivanja, približnom visinom dodatne porezne obaveze i sa činjenicom da postoji službena zabilješka ovlaštene osobe i da je Y.E. na pitanje da li ima kakav komentar na iznesene činjenice odgovorio: „Vi znate najbolje.“ U odnosu na apelantov prigovor da su inspektori prekoračili svoja ovlaštenja i u smislu radnji preduzetih od A.H., Odsjek je ukazao na odredbe člana 29. stav 1. tačka u) Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i odredbu člana 71. stav 2. ZOPIO. Imajući u vidu ove odredbe, Odsjek je ukazao da su postojale indicije da apelant ne izdaje račune prilikom prodaje i da artikle prodaje po drugačijim cijenama nego što je to navedeno u kalkulacijama, zbog čega je izvršena provjera tako što je kupovinu robe u poslovnim prostoru apelanta izvršilo službeno lice u svojstvu kupca.
12. Dakle, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu utvrđena obaveza na osnovu zapisnika o kontroli i da je nastala kao rezultat korekcije izlaznog PDV, zbog nepravilnosti utvrđenih u postupku kontrole - korekcije porezne osnovice za obračun PDV primjenom indirektne procjene (sve kako je to utvrđeno u zapisniku o kontroli).
13. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Odsjeka broj 04/5/II-17-UP-182-5/16 od 20. juna 2016. godine.
14. Odsjek je ocijenio da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP), čije odredbe se, saglasno članu 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, supsidijarno primjenjuju u postupcima indirektnog oporezivanja, kao i odredbama ZOPIO, te da su naložene obaveze utvrđene pravilnom primjenom Zakona o PDV. Pri tome naglasio je da za inspektora koji vodi postupak kontrole važi načelo samostalnosti u rješavanju propisano članom 14. ZUP-a i načelo ocjene dokaza propisano članom 13. istog zakona. Također, ukazao je da je, saglasno članu 151. stav 1. ZUP-a, članu 71. ZOPIO i članu 29. Pravilnika o postupku IP, kontrolni organ u predmetnom postupku kontrole imao ovlaštenje da samostalno odluči na koji način će utvrditi činjenično stanje i mogućnost korištenja posrednih dokaza, shodno čemu su bez osnova apelantove primjedbe koje se odnose na pravilnost provedenog postupka i način utvrđivanja dodatne obaveze PDV. Pri tome ukazao je da je članom 57. stav 4. ZOPIO propisano da Uprava u postupku razreza indirektnih poreza nije dužna da prihvati podatke koje dostavi obveznik indirektnih poreza u samooporezivanju, ispravama, obavještenjima, zahtjevima ili bilo kojem drugom dokumentu. Također, Odsjek je ukazao da je u pobijanom rješenju dato detaljno obrazloženje o ostalim prigovorima koje apelant ponavlja i u žalbi, koje obrazloženje je u potpunosti prihvatio.
15. Odlučujući o žalbi protiv navedenog rješenja Uprava je donijela Rješenje broj 01/4-2-UP/ll- 267/16 od 6. jula 2018. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.
16. Uprava je u obrazloženju rješenja, ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, ocijenila da to rješenje nije dovedeno u pitanje navodima žalbe i stanjem u spisu. U vezi sa tim, Uprava je, između ostalog, ukazala na član 18. ZUP-a i istakla da se odgovorno lice apelanta - Y.E, prilikom registracije obveznika indirektnih poreza, izjasnio za upotrebu bosanskog jezika, kako to proizlazi iz podataka u službenim evidencijama Uprave upisanih u Jedinstvenom registru obveznika indirektnih poreza. Shodno tome, Uprava je ocijenila da nema mjesta apelantovim navodima o nepoznavanju jezika na kom je postupak vođen, niti povredi njegovih prava u tom smislu. Također, Uprava je zaključila da je prvostepeni organ pravilno izvršio korekciju vrijednosti prijavljenog prometa i na utvrđenu razliku obračunao PDV, pri čemu je pravilno primijenio metod indirektne procjene porezne obaveze, a što je detaljno obrazložio u pobijanom i prvostepenom rješenju, koje stanovište u cijelosti prihvati i ovaj organ kao pravilno i na zakonu zasnovano, imajući u vidu odredbe člana 57. st. 1. i 4. i člana 71. ZOPIO i člana 29. stav 2. Pravilnika. Konstatirajući da apelant u postupku po žalbi, kao ni u postupku pred prvostepenim organom nije dostavio dokaze kojima bi osporio činjenično stanje utvrđeno u postupku kontrole, Uprava je sve apelantove navode iznesene u tom smislu ocijenila neosnovanim, imajući u vidu da je, saglasno članu 61. ZOPIO, teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza. Uprava je konstatirala da su svi ostali navodi žalbe sadržajno takvi da su bili predmet ocjene u prethodnim fazama postupka, te je u vezi sa tim prihvatila obrazloženja nižestepenih odluka.
17. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 029206 18 U od 25. oktobra 2019. godine.
18. Sud BiH je u obrazloženju presude ukazao da iz odredaba člana 18. ZUP-a proizlazi da se upravni postupak vodi na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku, a kao sredstva komuniciranja mogu se koristiti i drugi jezici. Dakle, službeni jezici na kojima se vodi postupak su bosanski, hrvatski ili srpski jezik, a dopušteni su i drugi jezici isključivo kao sredstvo komunikacije. Konstatirao je da iz podataka spisa, kako je to osnovano zaključila Uprava, proizlazi da nije dovedena u pitanje obaveza organa koji je vodio postupak da omogući stranci da prati tok postupka na svom jeziku, jer se odgovorno lice Y.E. prilikom registracije apelanta kao obveznika indirektnih poreza izjasnio za upotrebu bosanskog jezika. Sud BiH je ukazao da je ovo tim prije što je Y.E., kao odgovorno lice apelanta, obaviješten o kontroli, te što je kontrola izvršena u maloprodajnom objektu, da su o njoj upoznati predstavnici knjigovodstvene agencije koja obavlja knjigovodstvene poslove za apelanta, kao i da je popis robe vršen u prisustvu odgovornog lica, koje je imalo mogućnost da u toku postupka ponudi dokaze kojima bi osporilo utvrđeno činjenično stanje. Sud BiH je ukazao da je, s tim u vezi, neosnovano apelantovo pozivanje i na odredbe člana 55. tačka d) ZOPIO, prema kojima je, po apelantovom mišljenju, Uprava bila u obavezi da ga sasluša prije donošenja rješenja. Sud BiH je ukazao da je ta odredba ispoštovana time što je apelant bio obaviješten o kontroli, zatim, kroz podnošenje prigovora na zapisnik o kontroli u kojem je imao mogućnost da ukaže na eventualne nepravilnosti u postupku kontrole. Pri tome Sud BiH je konstatirao da iz sadržaja prigovora proizlazi da je apelant izrazio svoje neslaganje sa zapisnikom i u prigovoru naveo razloge svog neslaganja. Također, Sud BiH je ukazao da iz daljih podataka spisa i zapisnika o izjašnjenju apelanta od 17. juna 2016. godine proizlazi da je apelantu omogućeno da se i na usmenoj raspravi (pred Upravom) izjasni o svim činjenicama postupka, što je posredstvom svog punomoćnika (advokata) i učinio. Stoga, Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi vezani za povrede postupka, odnosno navodi da mu nije omogućeno da se izjasni u postupku koji je vođen, niti nalazi povredu pravila upotrebe jezika s obzirom na činjenicu koja je evidentna iz podataka spisa da je apelant aktivno učestvovao u postupku koji je vođen.
19. Također, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni organ u predmetnom postupku pravilno izvršio korekciju vrijednosti prijavljenog prometa i na utvrđenu razliku obračunao PDV, pri čemu je pravilno primijenio metod indirektne procjene porezne obaveze, što je detaljno obrazložio u pobijanom rješenju i rješenju o razrezu poreza. Shodno tome, odbio je kao neosnovane istaknute prigovore kojima se osporava primjena navedenog metoda. Vezano za ostale navode tužbe, Sud BiH je istakao da ih neće posebno obrazlagati s obzirom na to da odgovaraju navodima žalbe o kojima su u osporenom i nižestepenim rješenjima data iscrpna obrazloženja.
20. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je odbijen Presudom Suda BiH broj S1 3 U 029206 19 Uvp od 23. januara 2020. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatirao da je osporena presuda pravilna i zakonita. Također, ukazao je da je, nakon uvida u stanje spisa, utvrdio da je na žalbene, a u zahtjevu ponovljene navode o istaknutim procesnim nepravilnostima, već odgovoreno u rješenju Odsjeka od 20. juna 2016. godine, kao i osporenom rješenju na način da su uz potpuno i jasno obrazloženje prigovori apelanta odbijeni kao neosnovani.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
22. U vezi sa tim, apelant u veoma iscrpnoj apelaciji u suštini ukazuje da su u postupku koji je okončan osporenom odlukom proizvoljno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da su povrijeđene procesne odredbe. Naime, apelant, u suštini, u apelaciji ponavlja navode koje je ranije isticao u postupku koji je okončan osporenom odlukom. U vezi sa tim, između ostalog, ukazuje da je u toku upravnog postupka postupljeno suprotno odredbama ZUP-a, tako što mu nije ponuđeno i omogućeno korištenje ovlaštenog tumača za arapski jezik u smislu člana 18. ZUP-a. Dalje, tvrdi da, suprotno odredbama ZUP-a, nije saslušan prije donošenja prijedloga o razrezu, odnosno da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku i da „zastupa kontrolirano lice“. Apelant zatim smatra da je u konkretnom slučaju sporno za koji period je Odsjek imao nalog za kontrolu. Apelant dalje tvrdi da nema dokaza da su A.H. i ostalih sedam lica „koja su brojala robu“ postupali kao ovlaštena službena lica Uprave. Smatra da su nezakonite radnje A.H. preduzete u konkretnom postupku. Tvrdi da u tom postupku nisu ocijenjene knjigovodstvene isprave koje je dostavio kao dokaz, da su sve odluke Uprave donesene u predmetnom postupku zasnovane na količini robe i cijenama iz kraja marta 2016. godine, dok je predmet kontrole na osnovu naloga za kontrolu bio period od 1. augusta 2015. godine do 29. februara 2016. godine, da postupajući inspektori nisu ocijenili promjene cijene robe koje je apelant radio od 29. februara do 22. marta 2016. godine. Smatra da se u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo materijalne istine iz člana 9. ZUP-a, a ne član 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Također, smatra da su osporene odluke donesene povredama odredaba, člana 71. ZOPIO i člana 29. stav 2. Pravilnikar jer se, po apelantovom mišljenju, nametnuta obaveza ne temelji na dokazima, već zaključcima i nedokazanim pretpostavkama inspektora. Takođe, apelant smatra da je, kao svi ostali porezni obveznici, primjenom odredbe člana 61. ZOPIO diskriminiran u odnosu na Upravu kao potencijalnog povjerioca novčanih obaveza koja je dovedena u znatno povoljniji položaj.
II.Odgovori na apelaciju
23. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana.
24. Uprava ukazuje da apelant i u apelaciji u cijelosti ponavlja navode iznesene u žalbi , odnosno tužbi i zahtjevu za preispitivanju sudske odluke, koji su u tom postupka pred ovim organom, a zatim i Sudom BiH razmatrani i ocijenjeni kao neosnovani. Također, smatra da su, s tim u vezi, apelacioni navodi neosnovani, i to iz razloga koji su dati u rješenjima ovog organa, odnosno u presudama Suda BiH. Uprava dalje navodi da se postupci pred tim organom odnose na indirektno oporezivanje i da se vode u skladu sa ZOPIO, čijim članom 2. stav (1) je propisano da, “ ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, na postupak indirektnog oporezivanja supsidijarno se primjenjuje Zakon o upravnom postupku. Opća načela bit će dopunska samo ako odredbe ovoga Zakona, Zakona o indirektnim porezima podzakonskih akata donesenih na temelju ovoga Zakona i zakona o neizravnim porezima nisu dovoljne”. Uprava tvrdi da je u predmetnoj stvari postupak vođen u skladu sa propisanim pravilima navedenim zakonima.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 18.
(1) Upravni postupak vodi se na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.
(2) Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.
(3) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je da joj omogući da prati tok postupka na svom jeziku, kao i da joj pozive i druga pismena dostavlja na njenom jeziku i pismu. Organ će poučiti stranku, odnosno drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a u zapisnik će se zabilježiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom pravu i njegova izjava, u vezi s datom poukom, unijet će se u zapisnik.
(4) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Bosne i Hercegovine, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo tok postupka pratiti preko tumača (prevodioca) i da u tom postupku upotrebljavaju svoj jezik.
(5) U upravnom postupku službena pisma su latinica i ćirilica.
26. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja (“Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, na postupak indirektnog oporezivanja supsidijarno se primjenjuje Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 29/02). Opći principi bit će dopunski samo ako odredbe ovog zakona, zakona o indirektnim porezima i podzakonskih akata, donesenih na osnovu ovog zakona i zakona o indirektnim porezima, nisu dovoljne.
(2) U slučaju da su odredbe drugih zakona u suprotnosti s odredbama ovog zakona, primjenjuju se odredbe ovog zakona.
Član 55.
U postupku indirektnog oporezivanja UIO će uvijek olakšavati obveznicima indirektnih poreza prava i poštovanje obaveza na sljedeći način:
[…]
d) u postupku razreza indirektnih poreza, dozvoljeno je propustiti saslušanje prije donošenja prijedloga o razrezu, kada se obveznik indirektnog poreza saglasi s procjenom (razrezom) ili kada je pravilima dozvoljen postupak bez saslušanja.
Nakon toga, obveznik indirektnih poreza ima pravo provjeriti spis u roku za podnošenje prigovora. Rok za podnošenje prigovora je pet radnih dana, […] Član 57. st. 1. i 4.
(1) Razrez indirektnih poreza je unos poreske obaveze poreskog obveznika za zakonom određeni porezni period u evidencije UIO.
(4) UIO nije dužan prihvatiti podatke koje dostavi obveznik indirektnih poreza u samooporezivanju, ispravama, obavještenjima, zahtjevima ili bilo kojem drugom dokumentu.
Član 61.
(1) Teret dokazivanja je na obvezniku indirektnih poreza.
(2) Lica koja imaju obaveze indirektnih poreza oslobađaju se tereta dokazivanja ako se pozivaju na dokazna sredstva koja UIO već posjeduje.
Član 71.
(1)UIO provjerava i istražuje bilo koju činjenicu, radnju, dokaz, poslovanje, preduzeće, vrijednost i druge okolnosti, uključujući indirektne dokaze na osnovu kojih se mogu utvrditi obaveze indirektnih poreza, uključujući uz sve to i primjenu indirektne procjene poreske obaveze, s ciljem provjere tačnosti obaveze po osnovu indirektnih poreza.
(2) Izvršavanjem zadataka provjere i istraživanja, UIO će cijeniti bilo koju činjenicu, radnju ili djelatnost koju vrši lice koje ima obaveze indirektnih poreza, bez obaveza prema tvrdnjama koje sačini lice koje ima obaveze indirektnih poreza.
(3) UIO vrši daljnje provjere poštivanja propisa o indirektnom oporezivanju.
27. Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 89/05) glasi Član 29.
(Prava i obaveze ovlaštenih službenih lica) (1) Ovlašteno službeno lice UIO, u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonima Bosne i Hercegovine, ima pravo i obavezu da:
[…]
b) zahtijeva od lica koja mogu pružiti pomoć prilikom prikupljanja potrebnih informacija da svjedoče ili daju informacije, daju na uvid i ustupe dokumentaciju, omoguće njeno kopiranje, pruže i druge dokaze koje posjeduju ili koji su pod njihovom kontrolom i da traže da navedene radnje izvrše drugi ovlašteni organi; […]
d) u objektima i u drugim prostorijama poreskog obveznika ili drugog lica, izvrši uvid u poslovne knjige, dokumentaciju i podatke pohranjene u kompjuteru, zahtijeva kopiranje dokumentacije, u toku i nakon okončanog postupka za sva pitanja naplate indirektnih poreza;
[…]
u) utvrđuje porezni dug obveznika na osnovu njegovih poslovnih knjiga i evidencija i drugih dokaza, uključujući sve činjenice na osnovu indicija;
[…]
28. Zakon o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) glasi:
Član 3.
Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:
1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje porezni obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;
2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.
Član 20.
Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
[…] Član 38.
Period obračunavanja PDV-a Porezni period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.
Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući porezni period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.
29. Pravilnik o kontroli indirektnih poreza („Službeni glasnik BiH“ broj 78/07) glasi: Član 29.
[…] (2) Ako se porezna obaveza ne može utvrditi na osnovu knjigovodstvenih evidencija, porezna obaveza se utvrđuje na osnovu posrednih dokaza, uključujući raspoloživu dokumentaciju u onoj mjeri u kojoj se ona smatra pouzdanom.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 14. Međunarodnog pakta
31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
32. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]
33. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i da stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i plaćanje PDV. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 14. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje da tekst navedenog člana u relevatnom dijelu glasi: „1. Svi su pred sudovima jednaki. Svako ima pravo na pravično i javno suđenje od strane nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog suda, ustanovljenog zakonom, koji će odlučivati bilo o osnovanosti ma kakve optužbe krivičnopravne prirode uperene protiv njega, bilo u sporovima o njegovim pravima i obavezama građanske prirode. […]“ Imajući u vidu sadržaj teksta navedenog člana Međunarodnog pakta, koji u bitnom korespondira sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te uzimajući u obzir da, prema navedenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, određene novčane obaveze prema državi, u koje spada i plaćanje PDV, spadaju isključivo u oblast javnog prava, Ustavni sud zaključuje da te obaveze ne potpadaju ni pod pojam „obaveza građanske prirode“ iz člana 14. Međunarodnog pakta. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava iz člana 14. Međunarodnog pakta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 029206 19 Uvp od 23. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 5. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
39. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
42. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku kao nesporno utvrđeno da je apelant obavezan kao porezni obveznik isplatiti određeni novčani iznos na ime PDV. Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenom članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 627/17 od 18. jula 2017. godine, stav 39).
43. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
44. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).
45. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, jer je osporenom i nižestepenim odlukama apelantu naloženo da plati određeni novčani iznos na ime PDV.
46. Miješanje je zakonito samo ako je zakon, koji je osnova miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, vidi, također, presudu Evropskog suda, Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ističe da su predmetni zakoni na kojima su utemeljene osporene odluke (ZOPIO, kao lex specialis i ZUP kao lex generalis, te zatim Zakon o PDV, Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje i Pravilnik) javno objavljeni u službenom glasilu i da su njihove odredbe formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da je odredbama navedenih zakona jasno propisana obaveza plaćanja PDV, odnosno uvjeti i načini utvrđivanja te obaveze, kao i kontrola izvršavanja tih obaveza, te da je u vezi sa navedenim apelant mogao odrediti svoje ponašanje. Ustavni sud zaključuje da predmetni zakoni ispunjavaju navedene standarde u smislu Evropske konvencije.
47. Ustavni sud dalje smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, po mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da su se organi uprave i redovni sudovi u svojim odlukama, prilikom utvrđivanja apelantove obaveze na plaćanje PDV, pozvali na relevantne odredbe Zakona o PDV, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Pravilnika, te ZOPIO, kao procesnog zakona u postupku indirektnog oporezivanja, i ZUP-a, kao procesnog zakona koji se, shodno odredbi člana 2. ZOPIO, supsidijarno primjenjuje u tom postupku, te da su dali detaljne razloge zašto su izvršili korekciju vrijednosti prijavljenog prometa i na utvrđenu razliku obračunali PDV u određenom iznosu, pri čemu su primijenili metod indirektne procjene porezne obaveze. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene i nižestepenih odluka sa tekstom odredaba navedenih propisa na koje su se Sud BiH i porezni organi pozvali u obrazloženjima tih odluka u vezi sa utvrđivanjem predmetne apelantove obaveze (a koje odredbe su citirane u dijelu ove odluke pod nazivom Relevantni propisi) Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni tih propisa u vezi s navedenim. Ustavni sud, također, zapaža da su organi uprave i Sud BIH imali u vidu i apelantove prigovore istaknute u toku postupka, a koje je apelant ponovio u apelaciji (o povredi procesnih propisa u vezi sa jezikom u postupku i o tome da mu je onemogućeno da učestvuje u postupku, da je sporno za koji period je Odsjek imao nalog za kontrolu, da nema dokaza da su A.H. i ostalih sedam lica „koja su brojala robu“ postupali kao ovlaštena službena lica Uprave, da su radnje A.H. preduzete u konkretnom postupku onezakonite, da organi uprave nisu uzeli u obzir promjene cijena robe i da nisu cijenjeni dokazi koje je dostavio), te dali razloge zašto ti prigovori nisu mogli biti od utjecaja na drugačije rješenje. Također, ni u navedenim zaključcima organa uprave i redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, u vezi sa tim, Ustavni sud ima u vidu odredbe relevantnih propisa na koje su se organi uprave i Sud BiH u vezi sa tim prigovorima pozvali u obrazloženjima osporene i nižestepenih odluka (među kojima i odredbe člana 18. ZUP-a, na kojima apelant inisistira) i iscrpna obrazloženja koja su organi uprave i redovni sudovi dali vezano za navedeno. Također, Ustavni sud ima i u vidu da apelant kao pravno lice čije je ovlašteno lice Y.E. (sirijski državljanin) ni u apelacionom postupku, ni u postupku u kojem je donesena osporena odluka nije osporio utvrđenje organa uprave da je odgovornom licu apelanta - Y.E. uručen nalog za kontrolu i da je sa tim licem, prije sačinjavanja predmetnog zapisnika kojem je apelantu predložen razrez PDV u određenom iznosu, obavljen završni razgovor u kojem je odgovorno lice Y.E. obaviješteno o približnom iznosu obaveze i preduzetim radnjama u postupku i u kojem je imalo mogućnost da iznese svoje komentare na utvrđene činjenice. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći obrazloženja osporenih odluka u vezu sa propisima na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali prilikom donošenja tih odluka i odlučivanja o apelantovim prigovorima, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Iz navedenog nesporno proizlazi da je miješanje u imovinu apelanta izvršeno na temelju relevantnih odredaba materijalnog prava uz poštivanje procedure propisane relevantnim odredbama procesnog prava, te da je stoga miješanje u imovinu apelanta bilo zakonito.
48. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene porezne obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodanu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant na promet određenih proizvoda nije obračunao PDV u skladu sa zakonom zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV, ZOPIO, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
49. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, koja je u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV, ZOPIO, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i Pravilnika preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreznih obaveza, ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao porezni obveznik propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole utvrdio da nije plaćen.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
51. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je provođenjem postupka kontrole u sjedištu apelanta kao poreznog obveznika u kojem postupku su donesene nižestepene i osporena odluka povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
53. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
54. Ustavni sud zapaža da apelant posebno ne obrazlaže navode o kršenju ovog prava, odnosno da te navode vezuje za kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
55. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li u konkretnom slučaju sjedište apelanta kao pravnog lica predstavlja „dom“ u kontekstu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u to apelantovo pravo. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Societe Colas Est i drugi protiv Francuske (vidi, Evropski sud, presuda Societe Colas Est i drugi protiv Francuske od 16. jula 2002. godine, aplikacija broj 37971/97) na koju se pozvao apelant u navodima apelacije, u kojem je aplikant - pravno lice ukazivao na povredu prava na dom prilikom oduzimanja dokumentacije iz sjedišta i podružnica aplikanta i toku administrativne istrage. Evropski sud je u navedenoj odluci naveo (vidi tačku 41. te odluke): „Sud ponavlja da je Konvencija živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta (vidi, mutatis mutandis, Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1990. godine, Serija A broj 184, stranica 14, tačka 35 in fine). Što se tiče prava koje kompanijama osigurava Konvencija, treba ukazati na to da je Sud već priznao pravo kompanije iz člana 41. na naknadu za nematerijalnu štetu koja je pretrpljena kao posljedica povrede člana 6 (1) Konvencije (vidi, Comingersoll protiv Portugala [VV], broj 35382/97, tač. 33-35, ESLJP 2000-IV). Nadovezujući se na svoje dinamično tumačenje Konvencije, Sud smatra da je došlo vrijeme da se smatra da se u određenim okolnostima prava koja su garantirana članom 8. Konvencije mogu tumačiti kao da uključuju pravo na poštivanje registrirane kancelarije kompanije, podružnica ili drugih poslovnih prostorija (vidi, mutatis mutandis, Niemietz, gore citiran, stranica 34, tačka 30).“ Također, Evropski sud je naveo (tačka 42. navedene odluke): „ U konkretnom predmetu Sud zapaža da su u toku administrativne istrage širokih razmjera zvaničnici iz DGCCRF išli u sjedište i podružnice kompanija podnosioca predstavke kako bi oduzeli nekoliko hiljada dokumenata. Primjećuje da Vlada nije osporavala da je došlo do miješanja u pravo kompanija podnosioca predstavke na dom (vidi tačku 32. gore) iako su tvrdili da kompanije ne mogu polagati pravo na zaštitu njihovih poslovnih prostorija 'sa onom snagom sa kojom to može činiti pojedinac u vezi sa njegovom profesionalnom ili poslovnom adresom' (vidi tačku 30. gore), te da bi, posljedično, pravo na miješanje 'moglo biti dalekosežnije'. Sud, stoga, mora odrediti da li je miješanje sa pravom kompanija podnosioca predstavke na poštivanje njihovog doma zadovoljilo zahtjeve člana 8, stav 2.“
56. Dovodeći u vezu praksu iz navedene odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatira da sjedište apelanta kao pravnog lica predstavlja „dom“ u kontekstu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u to apelantovo pravo s obzirom na to da je nesporno da je izvršen postupak kontrole apelanta kao poreznog obveznika i u tom postupku, između ostalog, izvršen popis zaliha robe u apelantovom sjedištu, a koji postupak je okončan osporenom odlukom. Vezano za pitanja da li je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo predviđeno zakonom, te da li je služilo legitimnom cilju i uspostavljalo pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava, a imajući u vidu da apelant navode o povredi prava na dom, u suštini, vezuje za navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da je odgovor na ta pitanja dat u prethodnim tačkama ove odluke prilikom razmatranja apelantovih navoda o povredi prava na imovinu. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na dom popisom zaliha robe u apelantovom sjedištu prilikom provođenja postupka kontrole apelanta kao poreznog obveznika zasnovano na zakonu koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, te da je bilo neophodno u demokratskom društvu u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV, ZOPIO, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i Pravilnika.
57. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, takođe,r neosnovani. Nediskriminacija
58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
59. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
60. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
61. Ustavni sud zapaža da apelant tvdi da mu je pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije povrijeđeno. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, aplikacija br. 1474/62 i dr., presuda iz 1968. godine). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, aplikacija broj 5310/71, presuda iz 1978. godine).
62. U vezi s navedenim apelantovim prigovorom, Ustavni sud naglašava da je član 14. Evropske konvencije primjenjiv u slučajevima kada postoji različito postupanje po zabranjenom osnovu prema licu ili grupi lica koja se nalaze u sličnoj situaciji u vezi s nekim pravom iz Evropske konvencije i njenih protokola, a za to različito postupanje nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Prema tome, da bi se primijenio član 14. Evropske konvencije, pravilo, akt ili propust moraju potpadati pod djelokrug nekog materijalnog prava iz Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zato što je, kako navodi, primjenom odredbe člana 61. stav 1. ZOPIO (kojom je propisano da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza) diskriminiran u odnosu na Upravu kao potencijalnog povjerioca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica (porezne obveznike) koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ovo apelantovo pozivanje na kršenje nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje je zapravo doveo u kontekst sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.
Opća zabrana diskriminacije
63. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.
64. U vezi sa apelantovim pozivanjem na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da iz prakse Evropskog suda proizlazi da je pojam diskriminacije „dosljedno tumačen u jurisprudenciji Suda u odnosu na član 14. Konvencije. Jurisprudencija naročito jasno precizira da 'diskriminacija' označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju“, te proizlazi da su autori koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u presudi Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (vidi presudu od 22. decembra 2009. godine, tačka 55) istakao: „Bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredaba, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola broj 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. (vidjeti Obrazloženje (Explanatory Report) uz Protokol broj 12, tačka 18). Sud, prema tome, ne vidi razlog da odstupa od utvrđenog tumačenja 'diskriminacije', navedenog u tekstu, u primjeni istog pojma prema članu 1. Protokola broj 12. […].“
65. S obzirom da iz navedenog stava Evropskog suda nedvosmisleno proizlazi da principe koji se odnose na diskriminaciju, zabranjenu članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, treba tumačiti na isti način, Ustavni sud smatra da u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelant u konkretnom postupku diskriminiran u uživanju prava određenih ZOPIO, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica (porezne obveznike) koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
66. Shodno tome, a zbog razloga koji su opisani u kontekstu apelantovih navoda u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH, na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrdio da je odluka kojom je apelant obavezan da plati PDV donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV, ZOPIO, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Pravilnika i ZUP-a, pa slijedi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo srazmjerno i da služi zakonitom cilju u javnom interesu.
68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na dom popisom zaliha robe u apelantovom sjedištu prilikom provođenja postupka kontrole apelanta kao poreznog obveznika, zasnovano na zakonu koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, te kada je bilo neophodno u demokratskom društvu u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV, ZOPIO, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje i Pravilnika.
69. Također, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
70. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelant u konkretnom postupku diskriminiran u uživanju prava određenih ZOPIO.
71. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić