Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1895/20 (H. B. i D. B.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1895/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1895/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hasib Begić i Derviša Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stava (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli Hasib Begić i Derviša Begić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 002905 20 Gž 3 od 22. aprila 2020. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Hasibu Begiću i Derviši Begić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od ukupno 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Hasib Begić i Derviša Begić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 002905 20 Gž 3 od 22. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 002905 16 P 3 od 21.
januara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hasib Begić i Derviša Begić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupaju Osman Hadžić i Amela Hadžić Terzić, advokati iz Bihaća, podnijeli su 3. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 002905 20 Gž 3 od 22. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 002905 16 P 3 od 21. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice B. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 7. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. jula do 14. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 13. augusta 2009. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanata radi utvrđenja prava vlasništva i ustanovljavanja prava služnosti puta.
6. Apelanti su u odgovoru na tužbu podnijeli protivtužbu, a podneskom od 23. marta 2011. godine opredijelili su protivtužbeni zahtjev. Tužiteljica je 21. aprila 2011. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev.
7. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 002905 09 P od 24. maja 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanata.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 18 0 P 002905 11 Gz od 26. juna 2014. godine uvažena je tužiteljicina žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je 20. decembra 2016. godine održao glavnu raspravu.
9. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 002905 16 P od 16. novembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ona isključivi vanknjižni vlasnik kuće (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) koja je izgrađena na parceli (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), koja je bliže označena i opisana u izreci presude, upisana u zk. ul. kao isključivo vlasništvo prvoapelanta, što su apelanti dužni priznati, te trpjeti da tužiteljica predmetnu kuću posjeduje i koristi zajedno s dijelom zemljišta predmetne parcele na kojoj je izgrađena, kao pripadajuće zemljište za redovnu upotrebu, numerički označeno u skici vještaka geodetske struke, sve dok predmetna kuća postoji ili do njene trajne legalizacije kod nadležnog organa, koja skica je sastavni dio pismenog nalaza i mišljenja vještaka od 3. novembra 2010. godine, te da se u zemljišnim knjigama izvrši zabilježba navedenih tužiteljicinih prava. Prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se ustanovi služnost puta u korist njene nekretnine (predmetne kuće) na predmetnoj parceli apelanata kao povlasne nekretnine, i to kao pristupni put od predmetne kuće pa do javnog seoskog puta s pravom prolaza pješice i prevoza motornim vozilima preko dijela predmetne parcele kao poslužne nekretnine numerički označene u skici vještaka geodetske struke, sve dok predmetna kuća postoji, koja skica je sastavni dio pismenog nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 3. novembra 2010. godine, kao i da se u zemljišnim knjigama izvrši zabilježba postojanja tog prava. Istom presudom odbijen je tužiteljicin zahtjev da se obavežu apelanti da joj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Zatim, prvostepenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata i obavezana tužiteljica da im preda predmetnu kuću oslobođenu od lica i stvari jer je predmetna kuća bračna stečevina i suvlasništvo apelanata po zakonu, te da tužiteljica sa predmetne parcele ukloni improviziranu garažu i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv prvostepene presude. Predmetni spis je 16. januara 2018. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 002905 18 Gz 2 od 7. juna 2018. godine djelimično je uvažena tužiteljicina žalba, preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik predmetne kuće sa dijelom ½, što će se nakon legalizacije predmetne kuće, na tužiteljicin zahtjev, uknjižiti u zemljišnoj knjizi. Drugostepenom presudom preinačena je prvostepena presuda u odluci o protivtužbenom zahtjevu tako što je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetne kuće, dok je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu za utvrđenje suvlasništva u korist tužiteljice za ½ dijela na predmetnoj kući. Istom presudom ukinuta je prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva na zemljištu za redovnu upotrebu predmetne kuće i za ustanovljenje služnosti puta u korist predmetne kuće, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni apelantima, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Općinski sud je 18. septembra 2019. godine održao glavnu raspravu.
13. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 002905 16 P 3 od 21. januara 2020. godine utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik dijela zemljišta predmetne parcele sa ½ na kojoj je sagrađena predmetna kuća, kao zasebna stambena jedinica, prikazano na skici cijepanja i u nalazu vještaka geodetske struke (zasebne oznake), kao pripadajuće zemljište koje služi redovnoj upotrebi predmetne kuće, a prema prijavnom listu vještaka geodetske struke od 1. novembra 2010. godine, što je sastavni dio presude, a što će se na tužiteljicin zahtjev, nakon legalizacije, bilježiti u zemljišnoj knjizi. Prvostepenom presudom, ustanovljena je služnost puta u korist povlasne nekretnine tužiteljice na kojoj je suvlasnik sa dijelom ½ preko poslužne nekretnine prvoapelanta od javnog puta do predmetne kuće s pravom nesmetanog prolaza pješice i prevoza motornim vozilima, označeno na kopiji plana cijepanog pravcem i trasom od vještaka geodetske struke, prikazano u nalazu i mišljenju i prijavnim listovima, koji su sastavni dio presude, s tim da se na tužiteljicin zahtjev navedena služnost može bilježiti u javnim evidencijama (zemljišna knjiga i katastar nekretnina). Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljici solidarno nadoknade troškove postupka.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršen uviđaj na licu mjesta uz prisustvo parničnih stranaka i vještaka geodetske struke, te je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (vještačenje po vještaku geodetske struke i saslušanje vještaka, iskazi parničnih stranaka i većeg broja svjedoka, izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). Općinski sud je ukazao da je pitanje suvlasništva na predmetnoj kući već riješeno presudom Kantonalnog suda od 7. juna 2018. godine, pa je ostalo da se riješi pitanje statusa zemljišta i prilaza predmetnoj kući. Zatim, da je vještak geodetske struke izvršio identifikaciju i premjeravanje na predmetnoj parceli koja se u zk. ul. vodi na ime prvoapelanta s dijelom 1/1. Dalje, da je vještak utvrdio da je na predmetnoj parceli izgrađena predmetna kuća, kao i kuća (koja nije predmet konkretnog spora) u kojoj žive apelanti. Također, da je vještak, prema nalogu suda, sačinio prijedlog cijepanja predmetne parcele na tri manje parcele, od kojih bi jedna bila parcela na kojoj je izgrađena predmetna kuća (povlasno dobro), zatim parcela koja se odnosi na pristupni put (poslužno dobro) i parcela na kojoj je sagrađena kuća apelanata, tj. ostatak predmetne parcele. Nadalje, da je vještak u svom iskazu pojasnio da je prijavni list tehnički detalj i da ne znači da će se nakon njegovog sačinjavanja izvršiti predložena izmjena. Zatim, da od jedne parcele može nastati više parcela, a da i dalje ostanu u posjedovnom ili zemljišno-knjižnom listu istog posjednika i vlasnika. Također, da za konkretno područje ne postoji provedbeni plan u smislu regulacionog plana ili eventualno urbanističkog plana, pa da se shodno tome, cijepanje parcela vrši kako po zahtjevu fizičkih lica (vlasnika) tako i po zahtjevu Općinskog suda. Dalje, da prijavni list nisu potpisali tužiteljica i apelanti, jer se radi o prijavnom listu koji je sastavljen po zahtjevu suda, da je prijavni list potpisao on kao stručno lice, dok nedostaje potpis rukovodioca općinskog organa uprave jer se to čini naknadno (kada se prijavni list, kao podloga sudske odluke, dostavi tom organu na provođenje).
15. Općinski sud je citirao sadržaj odredbi čl. 12, 27, 55, 59. i 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te sadržaj odredbi člana 20, 57. i 59. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa. Općinski sud je ukazao da navedeni zakonski propisi određuju da objekt (bez obzira na to da li je legalan ili ne, sve dok postoji) mora biti određen i s pripadajućim zemljištem pod tim objektom, dvorištem koje služi za upotrebu tog objekta, kao i prilaznim putem ili služnosti prolaza, odnosno nužnosti prolaza. Općinski sud je naveo da povlasnoj nekretnini (parcela na kojoj je izgrađena predmetna kuća) kao pješački i kolski prilaz ili prolaz služi jedino parcela koja se odnosi na pristupni put (poslužna nekretnina). Zatim, da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i obrazloženi prijedlog za cijepanje predmetne parcele kako bi se prilagodila stanju koje bi razriješilo dugogodišnji spor između tužiteljice i apelanata, utvrdio da je tužiteljica upravo tim dokazom ponudila odlučujuće rješenje koje je opredijelilo sud da usvoji tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci presude. Općinski sud je naveo da apelanti nisu sa uspjehom osporili tužiteljicine dokaze iz kojih proizlazi da tužiteljica ima pravo u vezi vlasničkih prava na pripadajućem zemljištu predmetne kuće i prilaza sa javnog puta, po naprijed navedenim zakonskim odredbama iz oblasti stvarnih i vlasničkih prava iz vremena gradnje i dovršetka radova na predmetnoj kući.
16. Apelanti i tužiteljica su podnijeli žalbe protiv prvostepene presude. Predmetni spis je 20. marta 2020. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 002905 20 Gž 3 od 22. aprila 2020. godine odbačena ja tužiteljicina žalba, te je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijeni su zahtjevi tužiteljice i apelanata kojim su tražili naknadu troškova za sastavljanje žalbi.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu već odlučeno da je tužiteljica suvlasnik predmetne kuće po osnovu doprinosa u stjecanju u porodičnoj zajednici s dijelom ½ (presuda Kantonalnog suda od 7. juna 2018. godine). Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je tužiteljica, u smislu člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, suvlasnik i zemljišta s dijelom ½ na kojem je predmetna kuća sagrađena i koje služi za njenu redovnu upotrebu (oblik i površina prikazani na skici vještaka geodetske struke od 3. novembra 2010. godine). Nadalje, da nisu osnovani žalbeni navodi da vještak geodetske struke nije ovlašten određivati kolika je površina zemljišta potrebna za redovnu upotrebu predmetne kuće, što apelanti prvi put ističu u žalbi. Zatim, da se predmetna parcela nalazi u području za koje ne postoji regulacioni plan ili urbanistički plan, pa u takvoj situaciji nije nužna odluka organa uprave o tome kolika je površina zemljišta potrebna za redovnu upotrebu predmetne kuće. Dalje, da je prvostepeni sud bio ovlašten odrediti tu površinu, te da je opravdano prihvatio da je dio predmetne parcele u određenoj površini, koja je prikazana na skici vještaka geodetske struke od 3. novembra 2010. godine, potreban za redovnu upotrebu predmetne kuće. Također, da su na skici vještaka prikazani oblik i veličina predmetne parcele, lokacija i veličina predmetne kuće, kao i objekat – kuća u kojoj žive apelanti. Kantonalni sud je naveo da utvrđena površina koja je potrebna za upotrebu predmetne kuće ne umanjuje niti ograničava korištenje drugog objekta (kuća apelanata). Nadalje, da žalbeni navodi koji se odnose na parcelu na kojoj je izgrađena predmetna kuća ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude zato što je zemljište potrebno za redovnu upotrebu predmetne kuće označeno i prikazano na skici vještaka, kako bi presuda bila provodiva, u kojem cilju je vještak po nalogu prvostepenog suda sačinio prijavni list.
19. Kantonalni sud je naveo da apelanti tvrde da je tužiteljica na glavnoj raspravi preinačila tužbeni zahtjev tražeći veći obim prava u odnosu na ranije opredijeljeni tužbeni zahtjev. Dalje, da je tužiteljica, u ponovnom postupku, na glavnoj raspravi od 18. septembra 2019. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev na način koji, prema ocjeni suda, nije u bitnom izmijenio suštinu zahtjeva o kojem se raspravljalo i odlučivalo ranije. Zatim, da je tužiteljica, nakon što je utvrđeno da je suvlasnik predmetne kuće, definirala zahtjev za utvrđenje suvlasništva i na zemljištu, što je prvostepeni sud pravilno prihvatio. Kantonalni sud je naveo da sve da je tužiteljica i preinačila tužbeni zahtjev, a nije, apelanti su u smislu člana 57. stav 4. tačka 2. Zakona o parničnom postupku bili u mogućnosti raspravljati o takvom zahtjevu bez odlaganja rasprave, pa je stoga bilo mjesta da se dopusti raspravljanje o zahtjevu koji je tužiteljica konačno opredijelila. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se predmetna kuća i zemljište koje je određeno za redovnu upotrebu ne mogu koristiti bez korištenja odgovarajućeg dijela predmetne parcele kao poslužne nekretnine, budući da do njih nema drugog prolaza osim prolaza kojeg je vještak geodetske struke prikazao na skici od 3. novembra 2010. godine i posebno označio poslužnu nekretninu u korist povlasne nekretnine. U vezi s tim, da je u smislu člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima osnovan takav zahtjev, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Kantonalni sud je naveo da je prvoapelant, tokom parničnog postupka, poklonio predmetnu parcelu svojoj kćerci (ugovor o poklonu od 30. decembra 2016. godine, greškom navedeno 2006. godine, koji je proveden u zemljišnoj knjizi), te je sada ona uknjižena kao vlasnik predmetne parcele. Kantonalni sud je ukazao da navedeno ne čini žalbu osnovanom zato jer je izmjena zemljišno-knjižnog stanja uslijedila u toku parničnog postupka, a tužiteljici pripada pravo da sud donese odluku o njenom zahtjevu u odnosu na lica koja joj osporavaju to pravo, te na taj način riješi sporni odnos (presuda djeluje između stranaka u konkretnoj parnici).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelanti su naveli da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standard obrazložene presude jer su iznijeli žalbene razloge o kojima sud nije dao obrazloženje. Apelanti su naveli da u naravi postoji jedna nekretnina (predmetna parcela) koja nije cijepana, da tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev za cijepanje predmetne parcele, pa ne postoji pravni osnov za provođenje bilo kakvih promjena, odnosno pobijana presuda je neprovodiva u zemljišnim knjigama. Zatim, da isprava (prijavni list) od 1. novembra 2010. godine, za koju je navedeno da je sastavni dio presude, ne može imati svojstvo prijavnog lista jer je ishođena u postupku zaključenja sudske nagodbe (nije ishođena u zakonom zahtijevanoj proceduri), nije potpisana od strane vlasnika parcele, pa se toj ispravi ne može dati značaj prijavnog lista. Nadalje, da u postupku nije pravilno utvrđeno, po kvalificiranom vještaku, koje je zemljište potrebno za redovnu upotrebu predmetne kuće, te da je teret dokazivanja te činjenice bio na tužiteljici, ali da ona nije predložila odgovarajuće vještačenje. Apelanti su ukazali da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za ustanovljenje prava služnosti (citirali su sadržaj člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) jer ista nekretnina ne može biti i povlasna i poslužna, a što je u konkretnom slučaju odlučeno, jer faktički i knjižno postoji samo jedna nekretnina (predmetna parcela). Dalje, da je članom 64. naprijed navedenog zakona propisano da služnost prestaje ako isto lice postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, te su naveli da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su oni vlasnici poslužne i suvlasnici povlasne nekretnine. Apelanti smatraju da iz navedenog proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te nedostatak obrazložene presude. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka apelanti su ukazali da je predmetni postupak trajao skoro 11 godina, čemu parnične stranke nisu doprinijele. Apelanti su ukazali da taj period ne predstavlja razuman rok za rješavanje konkretnog predmeta, te da za to nema objektivnog opravdanja. Apelanti su predložili da im se isplati novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b)Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da nije osnovana apelacija jer je apelantima omogućeno pravo na pravično suđenje. Zatim, da je taj sud dao valjane i argumentirane razloge o svim odlučnim žalbenim prigovorima. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te je ukazao da je predmet tom sudu dostavljen na postupanje po žalbi 16. januara 2018. godine, a odluka je donesena 7. juna 2018. godine, a nakon toga predmet je ponovo primljen na postupanje po žalbi 20. marta 2020. godine, a odluka je donesena 22. aprila 2020. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije.
23. Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te da je očito da apelanti i dalje osporavaju tužiteljicino vlasničko pravo na imovini koju je stekla u ekonomskoj zajednici s apelantima. Općinski sud je naveo da je dužini trajanja parničnog postupka doprinijelo to što je izvršen prenos imovine na treće lice.
24. Tužiteljica je navela da obrazloženje konačne odluke sadrži razloge zbog kojih je prvostepena presuda potvrđena, te ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja u konkretnom predmetu. Tužiteljica je navela da je stjecanjem suvlasništva na predmetnoj kući pravnim automatizmom stekla suvlasništvo na zemljištu na kojem je predmetna kuća izgrađena i na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi predmetne kuće. Dalje, da apelanti očito neće ili ne razumiju pravni automatizam, zanemarujući činjenicu stjecanja prava suvlasništva na predmetnoj kući, a koju odlučnu činjenicu ne navode u apelaciji. Nadalje, s obzirom na pravnu prirodu suvlasništva, jasno je da apelanti neće biti uskraćeni da ostvaruju svoje pravo suvlasništva, ni manje ni više u jednakom obimu i sadržini kao i tužiteljica s obzirom na to da su suvlasnici sa jednakim dijelovima (1/2). Tužiteljica je navela da će novonastalo i utvrđeno pravno stanje trajati sve dok se ne ostvari fizička dioba nekretnina po zahtjevu jednog od suvlasnika. Tužiteljica je navela da se stvarna služnost ustanovljava, kako je regulirano članom 59. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, upravo kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. Zatim, da je služnost puta ustanovljena za potrebe parcele kao povlasnog dobra na teret poslužne nekretnine, čiji su vlasnici apelanti, pa se ne može govoriti o prestanku prava služnosti na način što bi isto lice postalo vlasnik poslužne i povlasne nekretnine. V.Relevantni propisi
25. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 55. stav 1.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.
Član 59. stav 1.
Odlukom suda ili drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 002905 20 Gž 3 od 22. aprila 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 15. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosio na utvrđenje suvlasništva na zemljištu, odnosno zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta, kao i utvrđenja prava služnosti puta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odlukom Kantonalnog suda (presuda od 7. juna 2018. godine), koja je donesena u ranijoj fazi predmetnog parničnog postupka, utvrđeno, između ostalog, da je tužiteljica suvlasnik predmetne kuće sa ½ dijela. Zatim, da su nakon toga redovni sudovi donijeli presude koje su osporene apelacijom, kojima su odlučili o zahtjevu za utvrđenje suvlasništva tužiteljice na dijelu zemljišta predmetne parcele na kojoj je izgrađena predmetna kuća i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, kao i o pravu služnosti puta u korist povlasne parcele. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prilikom donošenja odluke, prvostepeni sud imao u vidu dokaze koji su provedeni tokom postupka, prije svega, vještačenje po vještaku geodetske struke koji je sačinio nalaz i mišljenje i koji je u svom iskazu pojasnio određena pitanja vezano za uvjetno cijepanje predmetne parcele i sačinjavanje prijavnog lista. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi zaključak da je tužiteljica suvlasnik sa dijelom ½ zemljišta na kojem je predmetna kuća sagrađena i koje služi za njenu redovnu upotrebu, pri čemu se drugostepeni sud pozvao na odredbe člana 12. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je konkretnom odredbom propisano da vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi osnov za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je u ranijoj fazi postupka utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na predmetnoj kući s dijelom ½. Zatim, da je drugostepeni sud u odnosu na zahtjev za utvrđenje prava služnosti puta ukazao na odredbe člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se stvarna služnost ustanovljava kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. S obzirom na to da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da do parcele na kojoj je sagrađena predmetna kuća nema drugog prolaza, drugostepeni sud je istakao da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev da se u korist povlasne nekretnine utvrdi pravo služnosti puta preko poslužne nekretnine. Imajući u vidu sve činjenice konkretnog slučaja, te dovodeći relevantne zakonske odredbe u vezu s obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnih propisa u konkretnom predmetu.
37. U odnosu na navode da u drugostepenoj presudi nije dato obrazloženje o žalbenim navodima apelanata, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode iz žalbe koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane i jasne razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.
38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tužbom od 13. augusta 2009. godine koji je okončan je presudom Kantonalnog suda od 22. aprila 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao deset godina i oko osam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
41. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđenje prava vlasništva i služnosti puta (tužba), te predaje u posjed nekretnine i uklanjanja improviziranog objekta (protivtužba), da je provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, da su kao svjedoci saslušane parnične stranke, da je saslušan veći broj svjedoka, te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom postupku.
42. Ocjenjujući ponašanje parničnih stranaka, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica više puta opredijelila tužbeni zahtjev, te da su apelanti jednom opredijelili protivtužbeni zahtjev, što jeste procesno pravo parničnih stranaka, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka donijeli šest odluka (pet presuda i jedno rješenje). Ustavni sud zapaža da je prva faza postupka pred Općinskim sudom trajala godinu i oko deset mjeseci (presuda od 24. maja 2011. godine). Dalje, da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, donio rješenje nakon tri godine (računajući od dana donošenja prvostepene presude), kojim je uvažena žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Zatim, Ustavni sud zapaža da su Općinskom sudu u ponovnom postupku bile potrebne tri godine i oko četiri mjeseca da donese presudu (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja). Nadalje, da je Kantonalni sud odluku o žalbi protiv prvostepene presude donio nakon nepunih pet mjeseci, kojom je, između ostalog, djelimično uvažio tužiteljicinu žalbu i u jednom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Zatim, da je Općinski sud prvostepenu odluku donio nakon godinu i oko osam mjeseci, a da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao jedan mjesec. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu Općinskog i Kantonalnog suda u pojedinim fazama postupka (u prvoj fazi postupka Kantonalni sud donio rješenje nakon tri godine, dok je u ponovnom postupku – druga faza Općinski sud donio presudu nakon tri godine i oko četiri mjeseca). Također, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, dok je Općinski sud naveo da je dužini trajanja postupka doprinio izvršeni prenos imovine na treće lice.
43. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak trajao 10 godina i oko osam mjeseci, u kojem je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, kao i pasivnost u radu redovnih sudova u pojedinim fazama postupka, pri čemu u odgovorima na apelaciju nisu ponudili obrazloženje kojim bi eventualno opravdali dužinu trajanja postupka.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
47. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
48. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjeničnom stanju i proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni parnični postupak trajao ukupno 10 godina i oko osam mjeseci, u kojem periodu su redovni sudovi iskazali pasivnost u radu u pojedinim fazama postupka, pri čemu je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, a redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ponudili obrazloženje kojim bi eventualno opravdali dužinu trajanja postupka.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što bi ukazalo da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe (Zakon o vlasničko-pravnim odnosima).
51. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić