Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1166/20 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Zastara
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1166/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1166/20, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 011668 19 Rev 2 od 3. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 011668 16 Gž 4 od 23. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 011668 15 P 4 od 25. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo, podnijela je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 011668 19 Rev 2 od 3. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 011668 16 Gž 4 od 23. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 011668 15 P 4 od 25. marta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5455/17 od 13. novembra 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju Ante Anića (u daljnjem tekstu: tužitelj), utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 011668 17 Rev od 9. novembra 2017. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja zatraženo je 6. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. septembra 2021. godine, tužitelj 17. septembra 2021. godine, Općinski sud 20. septembra 2021. godine i Kantonalni sud 23. septembra 2021. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 011668 15 P 4 od 25. marta 2016. godine obavezana je apelantica da tužitelju na ime naknade materijalne štete zbog izmakle koristi za bespravno korištenje kamiona „Damper D10“ i utovarivača „ULT 220“ za razdoblje od 7. oktobra 2002. godine do 7. decembra 2005. godine isplati ukupan iznos od 3.412.512,00 KM sa pojedinačnim iznosima kao u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Također, navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelju od apelantičinog prednika, za vrijeme ratnog stanja, izuzeta određena MTS, odnosno građevinski strojevi i kamion, koja su mu vraćena tek 7. decembra 2005. godine. Općinski sud je naveo da iz odluka redovnih sudova, koje su donesene u ranijem parničnom postupku, proizlazi da je tužitelju za izuzete strojeve isplaćena naknada štete, te određena naknada za korištenje vozila, i to za strojeve koji su uništeni, kao i za sporna vozila, i to za period rata i neposredne ratne opasnosti zaključno sa 7. oktobrom 2002. godine. Općinski sud je istakao da tužitelj ima pravo zahtijevati od apelantice isplatu naknade za bespravno korištenje navedenih građevinskih strojeva, odnosno naknadu štete zbog izmakle koristi s obzirom na to da tužitelj potražuje naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja navedenih vozila za razdoblje od 7. oktobra 2002. godine pa do trenutka vraćanja, tj. do 7. decembra 2005. godine. Pri tom se Općinski sud pozvao na odredbe čl. od 77. do 92. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj imao, u skladu sa odredbama Zakona o samostalnom privređivanju iz 1989. godine, registriran obrt za obavljanje građevinskih radova. Nadalje, Općinski sud je istakao da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a šteta se određuje onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetnikove štetne radnje. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ta radnja ogleda u apelantičinom nezakonitom odbijanju da tužitelju vrati strojeve. Prema mišljenju Općinskog suda, tužitelj je dokazao kako je imao ne samo teorijsku mogućnost iskoristiti navedene strojeve za obavljanje građevinske djelatnosti nego je zaista mogao te strojeve koristiti i sebi ostvariti dobit u okviru obavljanja registrirane građevinske djelatnosti, a što je utvrđeno na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi.

7. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 51 0 P 011668 16 Gž 4 od 23. februara 2017. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

8. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 51 0 P 011668 17 Rev od 9. novembra 2017. godine tužiteljevu reviziju odbio kao neosnovanu, a apelantičinu reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Vrhovni sud je istakao da je bilo potrebno, da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti u smislu odredbi čl. 155. i 189. ZOO-a, da se ispune određeni kumulativni uvjeti precizirani u tim odredbama i presudi Vrhovnog suda. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nijedan od uvjeta za ostvarenje tužiteljevog prava na isplatu ove vrste štete nije bio ispunjen, zbog čega osnovano apelantica ukazuje da su nižestepene presude, u dosuđujućem dijelu, utemeljene na pogrešnoj primjeni člana

189. ZOO-a. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, za ostvarivanje naknade štete zbog izmakle dobiti nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, niti takav zahtjev tužitelj može zasnivati samo na činjenici da mu je nastala šteta nemogućnošću korištenja stvari koje mu je apelantica mobilizirala.

9. Protiv navedene presude tužitelj je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 5455/17 od 13. novembra 2019. godine usvojio tužiteljevu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 011668 17 Rev od 9. novembra 2017. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Ustavni sud ponavlja da se za ostvarivanje naknade štete zbog izmakle koristi zakon ne traži potpunu, apsolutnu izvjesnost u mogućnosti postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, što se procjenjuje u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja. (…) U vezi s time, Ustavni sud smatra da je krajnje neutemeljeno bilo očekivati od apelanta, u slučaju kada nije bilo izvjesno kada će mu sporni strojevi biti vraćeni i kada je očigledno da ponuda za poslovnu saradnju iz 1997. i 1998. godine koju je proveo kao dokaz nije bila realizirana, da poduzima aktivnosti na zaključenju ugovora radi njihove upotrebe kako bi dokazao izvjesnost nastanka koristi i za sporno razdoblje. Takvo apelantovo postupanje bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja i dobrim poslovnim običajima. Ovo naročito kada iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su se sporni strojevi koristili prije njihovog oduzimanja za obavljanje djelatnosti za koje su namijenjene, da je apelant priložio dokaz o namjeri korištenja tih strojeva u poslovanju, te da se obraćao tuženoj radi njihovog povrata. Također i Ustavni sud uočava da korištenje spornih strojeva za ostvarivanje zarade, s obzirom na njihove specifične karakteristike i namjenu, predstavlja nesporno izvjesnu okolnost. Pri tome, iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ostaje nejasno koje je to dokaze u takvim okolnostima apelant objektivno mogao ponuditi da bi dokazao izvjesnost nastanka koristi kada je nesporno da je tužena odbijala povrat spornih strojeva. (…) Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.“

10. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda Vrhovni sud je donio Presudu broj 51 0 P 011668 19 Rev 2 od 3. decembra 2019. godine kojom je revizije tužitelja i apelantice odbio kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan prigovor i apelantice i tužitelja da ocjena provedenih dokaza nije izvršena u smislu člana 8. a u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP-a s obzirom na to da obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, kako u dosuđujućem tako i u odbijajućem dijelu, pri čemu ti razlozi nisu kontradiktorni. Pored navedenog, istaknuto je da je Vrhovni sud imao u vidu i izraženi stav u Odluci Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, te i stav u Odluci Kantonalnog suda broj 006-0-GŽ-09-000 125 od 20. augusta 2009. godine, koje su za predmet između istih stranaka po istom osnovu imale izmaklu dobit zbog nemogućnosti korištenja građevinskih strojeva, ali samo za drugi utuženi period.

11. Nadalje je obrazloženo da ni apelantičina revizija nije osnovana. Vrhovni sud je obrazložio da je stav sudske prakse i pravne teorije da se pri ocjeni izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a šteta se određuje onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete tužiteljeva imovina mogla biti povećana, da nije bilo štetnikove štetne radnje. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj dokazao kako je imao ne samo teorijsku mogućnost da iskoristiti navedene strojeve za obavljanje građevinske djelatnosti nego da ih je zaista mogao koristiti i sebi ostvariti dobit u okviru obavljanja registrirane građevinske djelatnosti, tada, prema obrazloženju tog suda, ne stoje navodi revizije da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Suprotno stavu revizije, kako je obrazloženo, za ostvarivanje naknade izmakle dobiti zakon ne traži potpunu, apsolutnu izvjesnost mogućnosti postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud je istakao da je uzevši u obzir da je u ranije vođenim postupcima identičnog činjeničnog stanja, ali za različito razdoblje, tužitelju pravomoćnim presudama dosuđena šteta, da se ovom parnicom zahtijeva isti vid štete, ali za drugo razdoblje, koja je u kontinuitetu nastajala tužitelju za preostala nevraćena dva stroja, koja su vraćena tek 7. decembra 2005. godine. Stoga proizlazi da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđenje ovog vida štete.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je tokom cijelog postupka ukazivala da je tužiteljevo predmetno potraživanje zastarjelo s obzirom na to da je on za štetu saznao 7. oktobra 2002. godine, i to nakon uviđaja u kasarni preciziranoj u presudi. Smatra i da tužitelj nikada nije dokazao vlasništvo na predmetnim vozilima, niti je učinio vjerovatnim da se bavi građevinskom ili sličnom djelatnošću pa tako nije mogao ni dokazati da je trpio štetu u vidu izgubljene dobiti. Apelantica smatra da redovni sudovi pored navedenog nisu vodili računa niti o činjenici da su predmetna sredstva usljed starosti potpuno amortizirana i da nisu mogla biti upotrebljavana za bilo kakve radove, te navodi da je sam tužitelj izradio cjenovnike koji nisu nigdje registrirani, a nekritički su prihvaćeni od redovnih sudova. Apelantica smatra da je pogrešan i suprotan ZOO-u stav da je za ostvarivanje prava na naknadu štete iz osnova izmakle dobiti dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti jer je potrebno utvrditi i namjeru i izvjesnost za njeno nastupanje, što redovni sudovi nisu u konkretnom slučaju uzeli u obzir, već su postupili sasvim suprotno. Navodi i da je tužitelj po osnovu preciziranih presuda redovnih sudova i odluke Ustavnog suda naplatio kompletan iznos naknade štete po istom osnovu u izvršnom postupku preciziranom u presudi, pa čak i veći iznos, zbog čega je ta naplata sada predmet protivizvršenja pred Općinskim sudom u Sarajevu. Stoga apelantica nije pasivno legitimirana niti je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri obrazloženjima i razlozima svoje odluke zbog čega nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

14. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da su razlozi za to dati u presudi tog suda zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Općinski sud je naveo hronologiju postupka i sadržaj osporene odluke te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva.

16. Tužitelj je naveo sadržaj osporenih presuda i relevantnih dokumenata, te istakao da nije bilo kršenja apelantičinih prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u vezi materijalnog prava.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se očitovati o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

19. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77.

Naknada za korišćenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

1) za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od strane oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

2) za građane koji datim sredstvima ne ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi Republike iz prethodnog mjeseca.

Za korišćenje sredstva koja pripadaju preduzećima i drugim pravnim licima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga, civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja i jedinica veze i kriptozaštite društveno-političkih zajednica, država, oslobađa ta sredstva svih državnih obaveza koja terete sredstva za vrijeme njihovog korišćenja kod korisnika sredstava, odnosno snosi obaveze koje postoje prema trećim licima za ta sredstva, kada se radi o sredstvima koja će se vratiti vlasnicima sredstava.

Naknada iz odredbe stava 1. ovog člana može se odrediti i u paušalnom iznosu ako se sa tim slože vlasnici sredstava.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 011668 19 Rev 2 od 3. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet postupka bilo tužiteljevo pravo na naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti, dakle radilo se o građanskopravnom sporu pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.

30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 5455/17 donio presudu koja je osporena apelacijom, pri čemu je u novodonesenoj presudi Vrhovni sud iskazao stav da za utvrđivanje prava na naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, suprotno apelantičinim navodima, zakon ne traži potpunu, apsolutnu izvjesnost u mogućnosti postojanja ovog vida štete, već govori o dobitku koji se utemeljeno mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, smatra da je argumentirano i jasno i obrazloženje redovnih sudova vezano za nenastupanje zastare tužiteljevog potraživanja. Naime, tužitelj je za obim nastale štete mogao saznati tek kad su mu sredstva vraćena, odnosno 7. decembra 2005. godine, dok je tužba podnesena 26. juna 2008. godine. Dakle, očigledno je da nije protekao trogodišnji rok zastare propisan relevantnim odredbama ZOO-a. Također, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim navodima, utvrdili koju je i kada djelatnost tužitelj imao registriranu, a što je vidljivo iz činjenica predmeta prezentiranih u prethodnim tačkama ove odluke.

31. Pored toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantičino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1494/10 od 14. marta 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, tačno je da je presudama osporenim u navedenom apelacionom postupku tužitelju dosuđena naknada izmakle dobiti za ista sredstva, ali za period od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine, dok je presudama osporenim konkretnom apelacijom tužitelju dosuđena naknada izmakle dobiti za period od 7. oktobra 2002. godine pa do 7. decembra 2005. godine. Suprotno apelantičinim navodima, iz ovih činjenica jasno proizlazi i postojanje pasivne i aktivne legitimacije na strani apelantice i tužitelja. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantičine navode neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

33. Apelantica smatra da je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su usvojili tužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti za mobilizirana sredstva u toku rata, a koja je apelantica tužitelju vratila tek 7. decembra 2005. godine, dok je tužba podnijeta 26. juna 2008. godine. Redovni sudovi su dali jasna i argumentirana obrazloženja da predmetna sredstva nisu u potpunosti amortizirana i koja je cijena rada navedenim sredstvima. Tužitelj je imao registriran obrt za građevinske djelatnosti. Tužitelju je u ranijem postupku dosuđena naknada izmakle dobiti za ista oduzeta sredstva, ali za period od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine. Presudama osporenim konkretnom apelacijom tužitelju je dosuđena naknada izmakle dobiti za period od 7. oktobra 2002. godine pa do 7. decembra 2005. godine.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1166/20 (Federacija Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio