Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3038/21 (E.P.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3038/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3038/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. P.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 069548 21 Rsž 2 od 25. maja 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. E. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 23. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 069548 21 Rsž 2 od 25. maja 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 069548 18 Rs od 20. juna 2018. godine (ispravljena rješenjem tog suda od 1. avgusta 2018. godine dodavanjem naziva tuženog, te broja i datuma osporene odluke tuženog) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se ponište kao nezakonite odluke tuženog (Dioničko društvo „BH Telecom“ d.d. Sarajevo) o otkazu ugovora o radu apelanta (od 6. septembra 2017. godine) i odbijanju zahtjeva za zaštitu prava (od 23. oktobra 2017. godine), kao i da se utvrdi da se apelant nalazi u stalnom radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu „šalterski radnik“ u Službi za plasman usluga rezidencijalnim korisnicima, sa mjestom rada u Varešu sa punim radnim vremenom, pa da ga tuženi vrati na ovo ili drugo odgovarajuće mjesto, te da mu tuženi reguliše radno-pravni status i isplati mu naknadu plate u visini plate koju bi ostvario da je radio i omogući mu obavljanje poslova i radnih zadataka na istom radnom mjestu. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu, na ime naknade plate za vremenske periode pobliže označene predmetnom presudom, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je to precizirano navedenom presudom, te da za njega, na ime manje uplaćenih doprinosa iz plate i na platu za penzijsko-invalidsko osiguranje za predmetni period Federalnom Zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati određeni novčani iznos, te nadležnom Fondu dostavi podatke, odgovarajuće obrasce sa podacima o utvrđenoj plati, naknadi plate, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je prijedlog apelanta za izdavanje mjere osiguranja da se naloži tuženom da odmah apelantu omogući obavljanje poslova kod tuženog, te da ga rasporedi na radno mjesto broj 37 „šalterski radnik” u Službi za plasman usluga rezidencijalnim korisnicima, sa mjestom rada u Varešu ili drugo odgovarajuće radno mjesto, te da po istom postupa do pravosnažnog okončanja postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 20. juna 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 Rs 069548 18 Rsž od 13. marta 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 13. marta 2019. godine, Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj 41 0 Rs 069548 19 Rev od 19. novembra 2020. godine predmetnu reviziju usvojio i djelimično preinačio drugostepenu presudu na način da je poništio kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta (od 6. septembra 2017. godine) i odbijanju zahtjeva za zaštitu prava (od 23. oktobra 2017. godine), te naložio vraćanje apelanta na isti ili drugi odgovarajući posao, dok je u dijelu koji se odnosi na isplatu plate i uplatu doprinosa drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
5. Kantonalni sud je, u ponovnom postupku, Presudom broj 41 0 Rs 069548 21 Rsž 2 od 5. marta 2021. godine uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da apelantu, na ime naknade plate za vremenske periode pobliže označene predmetnom presudom, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je to precizirano navedenom presudom, te da za njega, na ime manje uplaćenih doprinosa iz plate i na platu za penzijsko-invalidsko osiguranje, za predmetni period, Federalnom Zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati određeni novčani iznos, te nadležnom Fondu dostavi podatke, odgovarajuće obrasce sa podacima o utvrđenoj plati, naknadi plate, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima. Obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.149,60 KM.
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 41 0 Rs 069548 21 Rsž 2 od 25. maja 2021. godine odbio kao neosnovan prijedlog apelanta za donošenje dopunske presude i zahtjev apelanta za ispravku presude od 5. marta 2021. godine.
7. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja podnesaka (naslovljenih kao: „Zahtjev za ispravku presude” i „Prijedlog za donošenje dopunske odluke“) koje je punomoćnik apelanta tom sudu dostavio 10. maja 2021. godine slijedi da se isti odnosi na rješenje kojim je u okviru presude odlučeno o troškovima parničnog postupka. Naime, apelant smatra da je taj sud prilikom obračuna i dosuđenja troškova u iznosu od 3.149,60 KM propustio da apelantu obračuna i dosudi sve troškove prema troškovniku kojim su, kako to u zahtjevu, odnosno prijedlogu, apelant navodi potraživani troškovi od oko 10.000,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz obrazloženja presude tog suda od 5. marta 2021. godine proizlazi da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom odredbi čl. 397. stav (2), 396. stav (1), 386. stav (2) i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbi čl. 12., 13., 26. i
31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH i Zakona o advokaturi, sve u skladu sa činjeničnim stanjem konkretnog spisa. Kantonalni sud je zaključio da, dakle, taj sud nije učinio grešku pri izradi presude od 5. marta 2021. godine u dijelu kojim je odlučio o troškovima parničnog postupka, tako da nema mjesta ispravci u smislu odredbi člana 195. ZPP. Takođe, isto se odnosi i na prijedlog za donošenje dopunske odluke u smislu odredbi člana 192. stav (1) ZPP, budući da je taj sud odlučio o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, u konkretnom slučaju o zahtjevu apelanta za naknadu troškova parničnog postupka.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 25. maja 2021. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
11. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje kako je utvrđeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Kantonalnog kojim je raspravljano o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ispravku presude, odnosno, da li su ispunjeni zakonski uslovi za donošenje dopunske presude, a nije raspravljano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizlazi da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine nije primjenjiv, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5840/18 od 27. februara 2019. godine i AP-51/21 od 21. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ispravku presude, odnosno da li su ispunjeni zakonski uslovi za donošenje dopunske presude, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić