Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1706/20 (S. M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1706/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1706/20, rješavajući apelaciju Senada Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Mujagić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 167666 19 Kž od 31. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 167666 19 K od 21. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 12. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 167666 19 Kž od 31. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 167666 19 K od 21. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 167666 19 K od 21. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, učinio krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Osim toga, apelant je oslobođen obaveze da nadoknadi troškove krivičnog postupka. Oštećeni H. P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na građansku parnicu.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su u dokaznom postupku na glavnom pretresu, kao dokazi optužbe, saslušani oštećeni, zatim svjedoci Z. M. (prilikom saslušanja svjedoka Z. M. korišten je zapisnik o njegovom saslušanju u toku istrage od 5. marta 2018. godine) i E. S., kao i da je izvršen uvid i čitanje u materijalnu dokumentaciju, i to rješenje Grada Zenica od 10. marta 2017. godine, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica, Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove od 2. februara 2018. godine i izvod iz kaznene evidencije za apelanta od 8. marta 2018. godine. Nadalje, da je, kao dokaz odbrane, u svojstvu svjedoka saslušan D. B..
4. Općinski sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, na način pobliže opisan u izreci presude. Dalje, da je na osnovu izvedenih dokaza, odnosno rezultata dokaznog postupka utvrdio nespornim da je oštećeni u kritično vrijeme imao svojstvo službene osobe, budući da je obavljao poslove inspektora za komunalne poslove i ekologiju, Odsjek za inspekcije Službe za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove grada Zenice, a što je vidljivo i iz rješenja Grada Zenica od 10. marta 2017. godine. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio nespornim da je oštećeni 2. februara 2018. godine, oko 11,15 sati, na području grada Zenica, u ulici Maršala Tita broj 40, u svojstvu inspektora za komunalne poslove i ekologiju, obavljao službenu radnju inspekcijskog nadzora u kontroli primjene Odluke o komunalnom redu općina Zenica (u daljnjem tekstu: Odluka) u vezi sprečavanja nelegalnog zauzimanja javne površine od strane nelegalnih uličnih trgovaca u ulici Maršala Tita, i to bez asistencije policije i bez oduzimanja robe. Nadalje, da je tom prilikom zatekao apelanta kako vrši prodaju robe na dijelu ulice Maršala Tita gdje je to zabranjeno Odlukom, odnosno na dijelu navedene ulice koji predstavlja javnu površinu namijenjenu za kretanje građana. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je sve navedeno vidljivo iz iskaza oštećenog, odbrane apelanta, kao optuženog, iskaza svjedoka Z. M. i E. S., kao i sadržaja Zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica, Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove od 2. februara 2018. godine.
5. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno da li je apelant spriječio oštećenog (kao inspektora za komunalne poslove i ekologiju) da izvrši predmetni inspekcijski nadzor na način kako je to bliže opisano u izreci optužnice, odnosno presude. Nadalje, istakao je da se optužba protiv apelanta za predmetno krivično djelo temelji na iskazu oštećenog. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na iskaz oštećenog, iz kojeg, pored ostalog, slijedi da je kritične prilike, kao službena osoba, zahtijevao od apelanta da ukloni stolić sa nelegalnom robom, na što se apelant „oglušio“, odnosno nije uklonio stolić, nakon čega mu je oštećeni ponovo prišao i pitao zašto ne ukloni stolić, te rekao da su se „skoro svi uklonili“. Nadalje, slijedi da je nakon toga apelant povišenim tonom uputio uvrede i prijetnje oštećenom, a kada je oštećeni krenuo u namjeri da zatraži asistenciju policije kako bi obavio službenu radnju, da je apelant uzeo neki predmet sa drvenog stolića i svom snagom ga bacio prema oštećenom u visini glave, koji se uspio izmaknuti, dok je predmet pogodio izlog iza njega. Također, Općinski sud je ukazao da iz iskaza oštećenog slijedi da je apelant, kada je vidio da nije pogodio oštećenog, krenuo prema njemu u namjeri da ga fizički napadne „razmahujući rukama, vičući, ponavljajući iste prijetnje i uvrede“, te zaprijetivši da će ga „sad definitivno prebiti“, a u čemu je spriječen od strane okupljenih građana, zbog čega se oštećeni osjećao uvrijeđenim i poniženim, ne obavivši službenu radnju inspekcijskog nadzora.
6. Općinski sud je istakao da je iskaz oštećenog u cijelosti, po svom sadržaju, potkrijepljen Zapisnikom o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica, Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove od 2. februara 2018. godine, a iz kojeg je vidljivo da se predmetni događaj desio onako kako to opisuje oštećeni u svom iskazu. Nadalje, da u prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenog ide i sadržaj iskaza svjedoka Z. M., koji je u kritično vrijeme bio nadređeni rukovodilac oštećenog. Općinski sud je ukazao da iz sadržaja iskaza svjedoka Z. M. slijedi da je kritičnog dana izdao nalog oštećenom da obavi inspekcijski nazor u ulici Maršala Tita, da je oštećeni otišao da to uradi u 11,00 sati i da se vratio uznemiren između 11,30 i 11,45 sati, te da je obavijestio svjedoka Z. M. da nije izvršio inspekcijski nadzor zbog toga što ga je u tome spriječio apelant na naprijed navedeni način.
7. Općinski sud je dalje naveo da je iz iskaza svjedoka E. S. vidljivo da je navedeni svjedok kritične prilike bio sa apelantom u ulici Maršala Tita i da su prodavali robu za stolom koji je bio postavljen na ulici gdje je bilo zabranjeno prodavanje robe. Nadalje, da je navedeni svjedok tvrdio da je oštećeni samo od apelanta tražio da skloni robu sa stolom, pod prijetnjom da će mu zaplijeniti robu, dok od ostalih to nije tražio, kao i da apelant nije psovao, vrijeđao, prijetio i fizički nasrnuo na oštećenog, već samo da se sa njim raspravljao. Pri tome, Općinski sud je istakao da je iz iskaza svjedoka E. S., također, vidljivo da mu je apelant daidža, te da je očigledno da je svojim svjedočenjem želio pomoći apelantu da izbjegne odgovornost za predmetno krivično djelo. Dalje, da njegovo svjedočenje nema utemeljenja u ostalim izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, te da je, kao takvo, nevjerodostojno, zbog čega nije od stvarno-pravnog značaja za odlučivanje u predmetnoj krivičnoj stvari. Općinski sud je naveo da i svjedok D. B. predmetni događaj opisuje saglasno svjedoku E. S., s tim da je svjedok D. B. naveo i to da je oštećeni inspekcijski nadzor obavio uz asistenciju policije i da je tom prilikom zaplijenio robu od apelanta. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da na licu mjesta nije bilo asistencije policije, niti je izvršena pljenidba robe od apelanta, kao ni od drugih lica koja su kritične prilike prodavala robu u ulici Maršala Tita, a koje okolnosti ukazuju da D. B. nije bio svjedok predmetnog događaja i da je u svom svjedočenju očigledno tendenciozan sa namjerom da pomogne apelantu da izbjegne odgovornost za predmetno krivično djelo, zbog čega njegovo svjedočenje nije od stvarno-pravnog značaja za odlučivanje u predmetnoj krivičnoj stvari.
8. Općinski sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo izvedenim dokazima izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio radnju i prouzrokovao zakonom zabranjenu posljedicu, kako je to pobliže opisano u izreci presude, te da je na taj način ostvario obilježja krivičnog djela sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Nadalje, da dokazi u spisu ukazuju da je kod apelanta u kritično vrijeme postojala krivnja za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, da je apelant bio svjestan i znao da ni po kojem osnovu nije bio ovlašten da na bilo koji način oštećenog, kao inspektora za komunalne poslove i ekologiju, spriječi u obavljanju službene radnje i da je to protivno zakonu. U konačnici, Općinski sud je zaključio da je apelant bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem, zbog čega ga je i oglasio krivim. U konačnici, Općinski sud je ukazao na to da je iz izvoda iz kaznene evidencije vidljivo da je apelant tri puta osuđivan za različita krivična djela, kao i da je zadnja osuda bila 1996. godine, nakon čega je obrazložio odluku o krivično-pravnoj sankciji, odluku o troškovima postupka, kao i odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu (detaljno navedeno na stranici 4 presude).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 167666 19 Kž od 31. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice, te je prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud precizno naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze) iz koje proizlazi da je u kritično vrijeme oštećeni obavljao poslove inspektora za komunalne poslove i ekologiju, odnosno da je imao svojstvo službene osobe. Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud u navedeno uvjerio na osnovu rješenja Grada Zenica od 10. marta 2017. godine, kao i na osnovu iskaza oštećenog i svjedoka Z. M.. Nadalje, da se, stoga, u žalbi neosnovano navodi da u kritično vrijeme oštećeni nije imao nalog za inspekcijski nadzor. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je oštećeni u vrijeme i na mjestu (precizirano u obrazloženju presude), u svojstvu inspektora za komunalne poslove i ekologiju, obavljao službenu radnju inspekcijskog nadzora u kontroli primjene Odluke, u vezi sprečavanja nelegalnog zauzimanja javne površine od strane nelegalnih uličnih trgovaca u ulici Maršala Tita, i to bez asistencije policije i bez oduzimanja robe. Nadalje, da je tom prilikom zatekao apelanta kako vrši prodaju robe na dijelu ulice Maršala Tita gdje je to zabranjeno Odlukom, odnosno koji je javna površina namijenjena za kretanje građana. Kantonalni sud je naveo da se u navedeno prvostepeni sud uvjerio na osnovu iskaza oštećenog, odbrane apelanta, te iskaza svjedoka Z. M. i E. S., kao i iz sadržaja zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica, Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove od 2. februara 2018. godine.
11. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza oštećenog, svjedoka Z. M., te zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica od 2. februara 2018. godine pravilno utvrdio i da je apelant spriječio oštećenog, kao inspektora za komunalne poslove i ekologiju, da izvrši predmetni inspekcijski nadzor, na način pobliže opisan u obrazloženju presude.
12. Kantonalni sud je naveo da prezentirano činjenično stanje proizlazi iz dokazne građe prvostepenog postupka, iz koje, i po ocjeni drugostepenog suda, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i iz istog izveo ispravan zaključak da se u radnjama apelanta stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela za koje je optužen, odnosno da je optužba izvan svake razumne sumnje dokazala da je apelant počinio krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i da je za isto krivično odgovoran. Dalje, istakao je da, nasuprot navedenom činjeničnom i pravnom utvrđenju prvostepenog suda, u toku prvostepenog postupka, a ni u žalbi, odbrana nije ponudila nikakve protudokaze kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost prezentiranih dokaza. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da nije tačan navod žalbe da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazu oštećenog, nego na mnogo široj dokaznoj osnovi (iskaz svjedoka Z. M. i materijalni dokazi). Nadalje, da je tačno da postoje neslaganja između iskaza oštećenog, apelanta, te svjedoka E. S. i D. B., ali da postoji znatna razlika u pogledu vjerodostojnosti, jer je iskaz oštećenog potvrđen kao vjerodostojan i drugim dokazima, odnosno iskazom svjedoka Z. M. i zapisnikom o izvršenom inspekcijskom pregledu Grada Zenica, Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove od 2. februara 2018. godine (da je oštećeni uz upotrebu sile spriječen u vršenju službene radnje nakon čega se osjećao uvrijeđeno i poniženo). Međutim, Kantonalni sud je naveo da nasuprot tome ostaju samo apelantove tvrdnje koje nisu potkrijepljene nikakvim dokazima. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da prihvata razloge prvostepenog suda koji je obrazložio zašto iskaze svjedoka E. S. i D. B. ne prihvata kao vjerodostojne.
Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, paušalnim navodima apelacije ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza, proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, kao i na povredu principa in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da je redovni sud povrijedio zakon jer je u cijelosti pridao značaj izjavi oštećenog, koja nije potvrđena niti jednim dokazom, te da je svjedok Z. M. svjedočio po kazivanju oštećenog. Apelant dalje navodi da su, nasuprot tome, neposredni očevici događaja D. B. i E. S. potvrdili da je oštećeni kritičnog dana došao, da nije imao nalog, te da je htio udaljiti apelanta i da apelant ukloni stvari koje je nelegalno prodavao. Nadalje, da su navedeni svjedoci posvjedočili da tom prilikom apelant nije ni verbalno ni fizički napao oštećenog, nego da je kod apelanta izazvan revolt zato što „samo njega sklanja“. Pri tome, apelant navodi da se na osnovu tako provedenih dokaza ne može cijeniti istinitost navoda oštećenog, jer sud vežu dokazi. Nadalje, apelant smatra da je sud trebao cijeniti institut in dubio pro reo, te osloboditi apelanta od optužbe. Apelant, također, ističe da oštećeni nije imao ovlaštenje da uznemirava apelanta i udaljava ga sa lica mjesta, budući da je postupao bez naloga, te smatra da zbog toga nije ni mogao praviti „zapisnik od strane inspektora o događaju kritičnog dana“. U konačnici, apelant tvrdi da, s obzirom na navedeno, nije mogao počiniti krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1.
KZFBiH.
Relevantni propisi
14. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV JAVNOG REDA I PRAVNOG PROMETA
Član 358. st. (1) i (2) Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje (1) Ko silom ili prijetnjom da će izravno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlasti ili je na isti način prisili na obavljanje službene radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba uvrijeđena, zlostavljana ili je lahko tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prijetnjom upotrebe oružja, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
17. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, pri čemu apelant ukazuje i na povredu principa in dubio pro reo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, da je sve provedene dokaze cijenio pojedinačno, a zatim u vezi sa ostalim provedenim dokazima, na osnovu čega je i izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je u konačnici osuđen, a koji zaključak je, kao pravilan, prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, u obrazloženju presuda redovni sudovi su dali obrazloženje u pogledu apelantovih navoda da u kritično vrijeme oštećeni nije imao nalog za inspekcijski nadzor (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu odluke). Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presuda redovnih sudova. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, na koju se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić