Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1758/20 (N. D.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1758/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1758/20, rješavajući apelaciju Naila Džinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Naila Džinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 017352 19 Kž 10 od 15. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 017352 19 K 2 od 24. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nail Džinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 017352 19 Kž 10 od 15. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 017352 19 K 2 od 24. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 10. do 19. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 28. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 017352 19 K 2 od 24. jula 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan pod tačkom 1. izreke presude, pokušao usmrtiti tri osobe, kao i zbog toga što je, na način pobliže opisan pod tačkom 2. izreke presude, neovlašteno nabavio i držao vatreno oružje čija nabavka i držanje građanima nije dopuštena, čime je počinio tri krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u odnosu na oštećene A. Dž., F. Dž. i E. Dž., te krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je za svako od navedenih krivičnih djela utvrđena pojedinačna kazna zatvora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude, te je na osnovu člana 54. stav 2. tačka

b) KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Istom presudom određeno je da se apelantu u kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - vatreno oružje sa pripadajućim okvirima za municiju, kao predmeta koji je upotrijebljen pri činjenju krivičnih djela. Apelant je obavezan da naknadi troškove postupka. Oštećeni Ad. Dž., F. Dž. i E. Dž. su upućeni da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku (sve detaljno navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su u ponovnom postupku prihvaćeni i preuzeti ranije izvedeni dokazi optužbe tokom prvostepenog postupka, i to iskazi oštećenih Ad. Dž., F. Dž. i E. Dž., iskazi, te nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke, prof. dr. Z. C., vještaka za biološka ispitivanja I. S. i vještaka balističke struke A. R., potom, iskazi svjedoka A. D., As. Dž., S. Dž., A. H., kao i brojna materijalna dokumentacija (detaljno pobrojana na str. 4-8 presude). Nadalje, navedeno je da su prihvaćeni i preuzeti izvedeni dokazi odbrane, i to iskazi svjedoka E. K. i D. K., zapisnici o saslušanju svjedoka - oštećenih F. Dž. i E. Dž., te svjedoka S. Dž. i A. H., zatim, iskaz, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, doc. dr. V. T., kao i apelantov iskaz. Kantonalni sud je naveo da je odbio kao nepotreban prijedlog odbrane za izvođenje dokaza ponovnog saslušanja oštećenih na okolnost nanošenja povreda apelantu, jer oštećeni nisu osporavali da je i apelant zadobio povrede, koje su objektivizirane od vještaka medicinske struke, doc. dr. V. T. Osim toga, navedeno je da je odbio kao nepotreban i prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. Dž., zaposlenika PU Živinice, s obzirom na to da su kao svjedoci saslušani službenici PU Živinice N. M., Š. M,, E. K. i D. K. na okolnosti vršenja uviđaja, osiguranja lica mjesta i sprovođenja apelanta.

7. Kantonalni sud je naveo da je izvedene dokaze ocijenio u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je utvrdio da je dokazano činjenično stanje predstavljeno u izreci presude. Potom, ukazao je na činjenice koje proizlaze iz sadržine određenih materijalnih dokaza, zatim, iskaza vještaka za biološka ispitivanja I. S., vještaka medicinske struke, prof. dr. Z. C. i vještaka balističke struke A. R. (str. 8-14), pri čemu je naveo da iz tih dokaza objektivno proizlazi da je apelant pokušao usmrtiti oštećene Ad. Dž., F. Dž. i E. Dž., te da je neovlašteno nabavio i držao vatreno oružje (pobliže opisano u obrazloženju presude) sa pripadajućim okvirom za municiju, čija nabavka i držanje građanima nije dopuštena. Nadalje, navedeno je da te činjenice proizlaze i iz iskaza oštećenih, a djelimično iz apelantovog iskaza. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio kao vjerodostojne iskaze, nalaze i mišljenja navedenih vještaka, jer su dali iscrpne i uvjerljive razloge, tako da su vještačenje obavili na najbolji mogući način i u skladu s vještinom i pravilima struke.

8. Kantonalni sud je ukazao na tvrdnje apelantovog branioca da su odjevni predmeti apelanta i oštećenog F. Dž. dostavljeni upakirani suprotno načelima i procedurama za pakiranjee tragova, zbog čega nisu vještačeni, jer su kontaminirani i nepodobni za vještačenje, da je odjeća oštećenog F. Dž. bila mokra i ubuđala, što „može ukazivati i na okolnost da je ista oprana“, odnosno da nije isključena ni mogućnost pucanja od oštećenog F. Dž. Dalje, ukazano je da na rukavicama za barutni test uzetim od apelanta nema tragova barutnih čestica, niti ima mehaničkih oštećenja na njegovim odjevnim predmetima koja bi mogla nastati kao posljedica upotrebe vatrenog oružja, a što ukazuje da sud nije mogao utvrditi da je apelant koristio vatreno oružje. Također, navedeno je da prisustvo ili odsustvo barutnih čestica na rukama i/ili odjeći ima snagu nepobitnog dokaza o tome da li je neka osoba pucala ili ne. Kantonalni sud je istakao da je navedene tvrdnje ocijenio neosnovanim, budući da su suprotne načelu slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 16. ZKPFBiH, a, prema tome, i pravilu o tome kojim se dokazima može utvrđivati o kojem se povrednom sredstvu u konkretnom slučaju radilo.

9. Kantonalni sud je naveo da su se na okolnosti događanja u dvorištu porodične kuće oštećenog F. Dž. izjašnjavali oštećeni F. Dž., E. Dž. i Ad. Dž., zatim, svjedoci As. Dž., S. Dž., A. D., A. H. (na njihove iskaze ukazano je na str. 14-17 presude), te apelant. Kantonalni sud je istakao da je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka As. Dž., S. Dž., A. D. i A. H., date na okolnosti dugogodišnjeg konflikta apelanta sa ostalim komšijama, jer su u svojim iskazima saglasno opisali ponašanje i odnos apelanta prema mještanima i oštećenima. Nadalje, navedeno je da je iskaz svjedoka As. Dž. ocijenio kao prihvatljiv i u dijelu u kojem je govorio o početku konflikta između apelanta i oštećenog F. Dž., koji se prethodno desio na putu, a koji je u saglasnosti i sa iskazom oštećenih F. Dž. i E. Dž. Kantonalni sud je naveo da ni apelant ne poriče da je As. Dž. bio prisutan dok se dešavao verbalni konflikt.

10. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka V. T. (na koji je ukazano na str. 17 i 18 presude), jer je stručan i objektivan, a da je vještak kvalificiran za davanje nalaza ove vrste i sa značajnim dugogodišnjim iskustvom vještačenja u sudovima. Nadalje, navedeno je da iskazu vještaka nisu prigovarale ni stranke, ni apelantov branilac, te da je iz njegovog iskaza utvrdio da je apelant prilikom predmetnih događanja zadobio lake tjelesne ozljede, što ni oštećeni nisu poricali. Kantonalni sud je potom ukazao na apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, kao i iskaze svjedoka D. K., E. K., N. M. i Š. M. (str. 19 i 20 presude), pri čemu je istakao da je iskaze navedenih svjedoka prihvatio kao vjerodostojne, jer su osiguravali lice mjesta, vršili uviđaj, sačinili zapisnik o uviđaju izvršenog krivičnog djela iz optužnice, te postupali kao ovlaštena službena lica. Nadalje, navedeno je da navedeni svjedoci nemaju nikakvog razloga da neopravdano terete apelanta za krivično djelo ako to nije učinio.

11. Kantonalni sud je dalje istakao da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je apelant 22. januara 2018. godine prvo metalnim vilama više puta nasrtao na oštećenog F. Dž. na lokalnom putu, a nakon čega je pucao iz puške na oštećene F. Dž. i njegovog brata A. Dž., kao i na E. Dž. (supruga F. Dž.), koju je i pogodio. Nadalje, navedeno je da je, nakon što mu je oštećeni F. Dž. uspio oteti pušku, napao oštećenog F. Dž. sjekiricom, kojom ga je udarao u glavu, uslijed čega je oštećeni F. Dž. zadobio lake tjelesne povrede, dok je oštećena E. Dž. zadobila teške tjelesne povrede (sve pobliže opisane u obrazloženju presude). Kantonalni sud je potom ukazao na dijelove iskaza oštećenih F. Dž., E. Dž. i Ad. Dž. (str. 21 i 22 presude), pri čemu je istakao da ih je prihvatio kao vjerodostojne. U odnosu na apelantov iskaz u dijelu u kojem tvrdi da je on napadnut od oštećenih, da nije donio pušku, već da je pušku iznio oštećeni F. Dž. iz svoje kuće i da je pucajući na njega ranio oštećenu E. Dž., kao i da nije upotrebljavao sjekiricu, već oštećeni E. Dž. i F. Dž., dok A. Dž. nije ni bio na mjestu događanja, Kantonalni sud je naveo da je neuvjerljiv i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na ostale provedene dokaze, kao i da je usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti. Kantonalni sud je istakao da su iskazi oštećenih objektivizirani i medicinskom dokumentacijom na ime oštećene E. Dž. i F. Dž. (detaljno pobrojano na stranici 22 presude), kao i nalazom i mišljenjem, te iskazom vještaka sudske medicine prof. dr. Z. C., pri čemu je istakao da navedeni dokazi ne sadrže ništa što bi dovelo u pitanje iskaze oštećenih o vrsti povrednog sredstva.

12. Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnom događaju koristio vatreno oružje, čija nabavka i držanje građanima nije dopuštena, te da pronađenih 13 čahura potječu od ispaljenih metaka iz tog vatrenog oružja. Nadalje, naveo je da je navedeno utvrđeno i iz iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka balističke struke A. R., kojem je predmetna puška dostavljena na vještačenje sa okvirom za municiju i pronađenim čahurama sa lica mjesta, te ostalim tragovima pronađenim na licu mjesta. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih razloga nalazi neosnovnim navode odbrane da tokom postupka nije sa sigurnošću utvrđeno čijom radnjom su oštećeni F. Dž. i E. Dž. zadobili povrede s obzirom da iskazi oštećenih nisu podudarni, da su nalazi vještaka onakvi kako su to oštećeni govorili, da nijedan materijalni dokaz ne potkrepljuje navode svjedoka i da je sve zasnovano na „rekla-kazala“.

13. Kantonalni sud je dalje naveo da uračunljivost apelanta tempore criminis nije bila dovedena u pitanje. Nadalje, naveo je da je apelant bio svjestan da udarcima sjekirom u glavu može usmrtiti oštećenog F. Dž., što je i htio, kao i da je bio svjestan opasnosti radnji koje preduzima i posljedice koju može prouzrokovati upotrebom vatrenog oružja, odnosno da je znao da na taj način može usmrtiti oštećene E. Dž., F. Dž. i Ad. Dž., a na koju posljedicu je pristao. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da su u navedenim radnjama sadržana sva bitna, objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH.

14. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu iskaza oštećenih E. Dž., F. Dž. i Ad. Dž. utvrdio da je apelant pucao na njih iz predmetnog vatrenog oružja. Osim toga, istakao je da i iz materijalne dokumentacije (zapisnik o uviđaju, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, nalaz i mišljenje vještaka balističara) slijedi da je apelant kritičnog dana neovlašteno nabavio i držao pušku sa pripadajućim okvirom za municiju. Nadalje, naveo je da iz provedenih dokaza nalazi utvrđenim da je apelant znao da se radi o vatrenom oružju čija nabavka i držanje građanima nije dopuštena. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da je apelant radnjama opisanim u tački 2. izreke presude ostvario obilježja krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 017352 19 Kž 10 od 15. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i apelantovog branioca, dok je žalba kantonalnog tužioca uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da su apelantu za učinjena krivična djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora, kako je to navedeno u izreci presude, te je apelant, uz primjenu odredbe člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (detaljno navedeno u izreci presude). Određeno je da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da žalbena tvrdnja apelantovog branioca da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant učinio predmetna krivična djela, pri čemu je iznosio vlastitu ocjenu pojedinih dokaza (iskaza apelanta, nalaza balističkog i medicinskog vještačenja), selektivno ukazujući na pojedine dijelove nalaza vještaka, ne ukazuje na propust prvostepenog suda da izvrši savjesnu ocjenu provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, niti je to izričito ukazano u žalbi. Nadalje, iako u žalbi nije konkretizirano koju je to bitnu povredu odredaba krivičnog postupka učinio prvostepeni sud navodnim kršenjem odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, Vrhovni sud je naveo da branilac ukazuje na postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio dokaze na koje branilac u žalbi ukazuje, dok u žalbi nije navedeno da li je i kako navodni propust da se postupi u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH bio ili mogao biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što je uvjet da se neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje pojedine odredbe ZKPFBiH u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude ocijeni kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH, tako da nije bio u prilici da ispita osnovanost navedenog žalbenog navoda.

17. U odnosu na pozivanje apelantovog branioca na Odluku Vrhovnog suda broj 04 0 K 004977 Kž od 19. augusta 2015. godine, Vrhovni sud je naveo da u obrazloženju žalbe nije navedeno kako je stav iz navedene odluke, na koji se pozvao apelantov branilac, primjenjiv na konkretan predmet, odnosno da li je i kojim postupanjem prvostepenog suda učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Nadalje, naveo je da ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka selektivno ukazivanje branioca na pojedine navode oštećenih iznesene na glavnom pretresu, pri čemu je očito da su ti navodi izvučeni iz konteksta, a nije ukazano na eventualna odstupanja u njihovim iskazima u pogledu odlučnih činjenica u odnosu na iskaze iz istrage. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo sasvim određene razloge koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane, te zašto ne prihvata apelantov iskaz dat na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, tako da je u svemu postupio u smislu člana 305. stav 7. ZKPFBiH, pa nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k)

ZKPFBiH.

18. Vrhovni sud je istakao da se branilac suštinski ne bavi razlozima iz pobijane presude, već da se njegove tvrdnje o proizvoljnosti zaključaka prvostepenog suda zasnivaju na navodima da je presuda zasnovana na iskazima suprotstavljenih strana, da su iskazi oštećenih lažni, pri čemu ukazuje na pojedine različitosti u navodima oštećenih. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se nijedna od iznesenih tvrdnji ne odnosi na odlučne činjenice (detaljnije u obrazloženju presude), te da se njima ne dovode u pitanje utvrđenja prvostepenog suda iznesena u pobijanoj presudi. Nadalje, iako se tačnim pokazuje žalbeni navod o nedokazanosti tvrdnje oštećenog F. Dž. da ga je apelant udarao oštrim dijelom sjekirice po glavi, jer to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu, dr. Z. C., koji se izjasnio da su povrede oštećenog F. Dž. mogle nastati udarcem tupog tvrdog predmeta, Vrhovni sud je naveo da navedena okolnost ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. S tim u vezi, istakao je da iz pobijane presude ne proizlazi da su takvi navodi oštećenog F. Dž. prihvaćeni, jer apelant nije proglašen krivim da je, između ostalog, oštećenog F. Dž. udarao oštrim dijelom sjekirice, već tupim dijelom (ušicama) u predjelu glave. Pri tome Vrhovni sud je istakao da sporna tvrdnja ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog cijelog iskaza, koji je u pogledu odlučnih činjenica saglasan iskazima oštećenih E. Dž., Ad. Dž. i svjedoka As. Dž., kao i ostalim objektivnim dokazima. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio iskaze oštećenih iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, tako da su proizvoljne, a time i neprihvatljive žalbene tvrdnje da su oštećeni lažno svjedočili, da je oštećeni F. Dž. iznio pušku iz kuće i da je on ranio oštećenu E. Dž., te da se ne radi o apelantovoj puški.

19. U odnosu na navode kojima apelantov branilac prigovara na pravilnost utvrđenja prvostepenog suda da je apelant učinio krivično djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH, Vrhovni sud je istakao da taj zaključak, nasuprot stavu iz žalbe, nije zasnovan isključivo na saglasnim iskazima oštećenih, već da to potvrđuju i objektivni dokazi (zapisnik o uviđaju sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta, nalaz medicinskog vještačenja o zadobivenim povredama oštećene E. Dž., te nalaz i mišljenje vještaka balističara). Nadalje, istakao je da se neprihvatljivom ukazuje žalbena tvrdnja da odsustvo tragova barutnih čestica na apelantovim rukama, a što je utvrdio vještak balističke struke, ukazuje da apelant nije držao, niti koristio predmetnu pušku, pa da tvrdnje oštećenih da je apelant pucao iz tog vatrenog oružja nisu potvrđene drugim dokazima i da je proizvoljan zaključak suda o učinjenju tog krivičnog djela. Pri tome Vrhovni sud je naveo da iz saglasnih iskaza oštećenih slijedi da je nakon inkriminiranog događaja apelant napustio lice mjesta, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka D. K., koji je naveo da su on i njegov kolega apelanta pronašli naknadno pred njegovom kućom, tako da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je apelant odmah lišen slobode i da je bio pod nadzorom policijskih službenika do pritvaranja, te da nije bio u mogućnosti eventualno uništiti tragove sapiranjem ili na drugi način, jer navedena okolnost upravo ukazuje na suprotnu mogućnost.

20. Dalje, imajući u vidu razloge na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o krivici apelanta za predmetno krivično djelo, a koji žalbom nisu dovedeni u pitanje, Vrhovni sud je naveo da paušalna žalbena tvrdnja da su oštećeni suprotstavljena strana i da su njihovi iskazi lažni, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. Dalje, istaknuto jerda ni okolnost da predmetno vatreno oružje nije oduzeto od apelanta ne ukazuje na suprotan zaključak, s obzirom na utvrđenu dinamiku inkriminiranog događaja u pobijanoj presudi (da je predmetnu pušku od apelanta oteo oštećeni F. Dž. i dodao je E. Dž., koja ju je unijela u kuću i koju su oštećeni predali policiji). Vrhovni sud je naveo da je bez osnova i ukazivanje na proizvoljnost i paušalnost zaključka prvostepenog suda da je apelant koristio vatreno oružje, jer, po stavu odbrane, sud taj zaključak zasniva na nalazu vještaka balističke struke A. R., koji se samo izjasnio da pronađenih 13 čahura sa mjesta događaja potječu od predmetnog vatrenog oružja, smatrajući da vještak nije rekao da je apelant koristio to oružje, već samo da je ono korišteno u događaju. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud iznio vlastiti zaključak u odnosu na vrstu i tip vatrenog oružja koje je koristio apelant u predmetnom događaju, a koji je zasnovao na nalazu stručnog lica - vještaka balističke struke, dok je utvrđenje da je apelant donio i upotrebljavao predmetno vatreno oružje zasnovao na drugim dokazima navedenim u pobijanoj presudi. Dalje, zaključio je da ne postoje proizvoljnost i paušalnost navedenog zaključka.

21. Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan i stav iz žalbe da se iz razloga što je odjeća oštećenog F. Dž. oprana ne može isključiti mogućnost da je oštećeni F. Dž. „djelovao“ vatrenim oružjem, budući da je zbog istih razloga i apelantova odjeća bila nepodobna za vještačenje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u pobijanoj presudi interpretiran nalaz biološkog vještačenja vještaka I. S., koji ne sadrži izjašnjenje da li je apelant pucao iz vatrenog oružja (jer to nije ni bio zadatak ovog vještaka), niti ukazivanje na mogućnost da je odjeća oštećenog F. Dž. oprana.

22. Vrhovni sud je naveo da se neprihvatljivim ukazuje žalbeni stav da se iz nalaza vještaka, dr. V. T. može zaključiti da se apelant branio, te da, stoga, nije učinio predmetna krivična djela, kao i da se povrede, u odnosu na čiji karakter vještak se nije mogao izjasniti, imaju smatrati odbrambenim. Pri tome Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud prihvatio i ocijenio objektivnim nalaz i mišljenje navedenog vještaka, koji je našao da je apelant kritične prilike zadobio jednu povredu odbrambenog karaktera, koja predstavlja laku tjelesnu povredu i koju je zadobio u toku dinamike predmetnog događaja, a da ostale povrede kod apelanta nisu nastale u odbrambenoj situaciji. Nadalje, istaknuo je da postojanje jedne odbrambene povrede, uz okolnost da ostale povrede nemaju odbrambeni karakter, sama za sebe ne upućuje na zaključak da se apelant u inkriminiranom događaju samo branio i da je on napadnut od oštećenih. Vrhovni sud je istakao da je takva teza odbrane suprotna saglasnim iskazima oštećenih i ostalih svjedoka, provedenim vještačenjima i ostalim materijalnim dokazima na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o krivici apelanta.

23. Također, imajući u vidu da žalbom nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenih i svjedoka ispitanih tokom prvostepenog postupka, niti ostalih dokaza na kojima se zasnivaju utvrđenja prvostepenog suda, kao ni razlozi iz pobijane presude izneseni u tom pravcu, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan žalbeni prigovor da je presuda zasnovana na dokazima „rekla-kazala“ i, s tim u vezi, pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine. Pri tome Vrhovni sud je istakao da pobijana presuda nije zasnovana na uopćenim izjavama svjedoka, tako da navedena odluka nije primjenjiva na konkretan predmet. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nisu prihvatljivi razlozi zbog kojih odbrana smatra da je prvostepeni sud trebalo da primijeni načelo in dubio pro reo, te da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi postojanje sumnje u pogledu postojanja odlučnih činjenica da je apelant učinitelj predmetnih krivičnih djela.

24. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj kazni u vezi sa žalbenim prigovorima tužitelja, a u smislu člana 323. ZKPFBiH i u odnosu na žalbe apelanta i njegovog branioca, nakon čega je detaljno obrazložio svoju odluku o krivičnopravnoj sankciji (str. 8-10 presude).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na hronologiju predmetnog postupka, na dijelove obrazloženja odluka redovnih sudova, kao i na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, odnosno činjenice koje, prema njegovom stajalištu, proizlaze iz sadržine pojedinih dokaza. Apelant ističe da Kantonalni sud izvedene dokaze nije ocijenio u skladu sa odredbom člana 296. stav 2 . ZKPFBiH. Nadalje, navodi da taj sud proizvoljno poklanja vjeru iskazima oštećenih, dok apelantov iskaz kvalificira kao radnju usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti, pri čemu zanemaruje interes oštećenih da krivicu prebace na apelanta, jer, u suprotnom, i oni podliježu krivičnoj odgovornosti za povrede nanesene apelantu. Apelant tvrdi da su iskazi oštećenih kontradiktorni materijalnim dokazima, dok se njegov iskaz uklapa u provedene materijalne dokaze. Dalje, smatra da u konkretnom slučaju nije dokazano da je apelant koristio vatreno oružje. Osim toga, smatra da nije od bitnog utjecaja dokaz proveden medicinskim vještačenjem, jer je taj dokaz faktička konstatacija posljedica koje su uzrokovane upotrebom vatrenog i hladnog naoružanja. Apelant navodi da je, kada se isključe izvršena vještačenja, osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret zasnovana isključivo na iskazima oštećenih, a koji ne mogu biti relevantni za odlučivanje, pogotovo zbog toga što između oštećenih i apelanta postoji zavada odranije. Apelant ukazuje i na razlike u iskazima oštećenih koje su davali u istrazi i na glavnom pretresu, te ističe da je prvostepeni sud propustio ocijeniti te razlike, čime je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. S tim u vezi, ukazuje na stav Vrhovnog suda zauzet u Rješenju broj 04 0 K 004977 14 Kž od 19. augusta 2015. godine. Apelant smatra i da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima „rekla-kazala“, pri čemu ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine. Nadalje, smatra da je prvostepeni sud, u evidentnom nedostatku dokaza o apelantovoj krivici, bio u obavezi apelanta osloboditi optužbe po načelu in dubio pro reo. U konačnici, navodi da je Vrhovni sud neosnovano odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, a uvažio žalbu optužbe i u odluci o kazni izvršio preinaku prvostepene presude (sve detaljno navedeno u apelaciji).

II.Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim žalbenim navodima koje je apelantov branilac isticao u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Osim toga, istakao je da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u presudi od 15. januara 2020. godine.

27. Kantonalni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju identični navodi koji su izneseni u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, a koju žalbu je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu, dajući u obrazloženju svoje odluke ocjenu svih relevantnih žalbenih prigovora. Nadalje, naveo je da iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelant obraća Ustavnom sudu kao trećestepenom žalbenom sudu. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da navodi apelacije nisu osnovani, niti su povrijeđena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Federalno tužilaštvo je, pored ostalog, navelo da niti u jednoj fazi postupka neka činjenica nije ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo, te da su sudovi jasno, pravilno i sa sigurnošću utvrdili odlučne činjenice, proveli postupak pravično, uvažavajući apelantova prava. Osim toga, navedeno je da u obrazloženju osporenih presuda nije izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, da apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je došlo do proizvoljne primjene prava. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci zbog toga što je prima facie neosnovana ili da se odbije zbog nepostojanja povrede prava na pravično suđenje.

29. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, a da su pobijane odluke jasne i obrazložene. Nadalje, naveo je da u toku krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta organi koji su vodili postupak nisu preduzimali, niti propuštali radnje kojima bi se kršila apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst ,sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 28.

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Član 54. stav (1) i stav (2) tačka b) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;

Član 166. stav (1) Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 371. stav (1) Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 017352 19 Kž 10 od 15. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ocjenjujući blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 20. marta 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda Kantonalni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom braniocu. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 20. marta 2020. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 15. maja 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

39. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

40. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, zatim, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

41. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

43. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

44. Razmatrajući navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza oštećenih Ad. Dž., F. Dž. i E. Dž., svjedoka A. D., As. Dž., S. Dž., A. H., N. M., Š. M., E. K. i D. K., potom, iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, prof. dr. Z. C., vještaka za biološka ispitivanja I. S., vještaka balističke struke A. R., vještaka medicinske struke, doc. dr. V. T., kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio tri krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 1., u vezi sa članom 28. KZFBiH i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prvenstveno, na iskazima, te nalazima i mišljenjima vještaka,, prof. dr. Z. C., I. S., A. R. i doc. dr. V. T., na iskazima oštećenih Ad. Dž., F. Dž. i E. Dž., te svjedoka As. Dž., S. Dž., A. D. i A. H. (na okolnosti dugogodišnjeg konflikta apelanta sa ostalim komšijama, a svjedoka As. Dž. i na okolnosti konflikta između apelanta i oštećenog F. Dž., koji je prethodio spornom događaju), potom, svjedoka D. K., E. K., N. M. i Š. M. (koji su postupali kao ovlaštena službena lica u konkretnom predmetu), kao i na materijalnim dokazima (preciziranim u obrazloženju presude). Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Kantonalni sud nije prihvatio apelantov iskaz, ocjenjujući da je neuvjerljiv i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na ostale provedene dokaze, kao i da je usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je potvrdio, kao pravilne, zaključke prvostepenog suda. Ustavni sud dalje nalazi, a kako to slijedi iz obrazloženja drugostepene presude, da iz prvostepene presude ne proizlazi da su prihvaćeni navodi oštećenog F. Dž. da ga je apelant udarao oštrim dijelom sjekirice po glavi, jer apelant nije ni proglašen krivim da je oštećenog F. Dž. udarao oštrim dijelom sjekirice, već tupim dijelom, ali da sporna tvrdnja oštećenog F. Dž. ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog cijelog iskaza. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje da nije dokazano da je apelant koristio vatreno oružje, zatim, da iskazi oštećenih ne mogu biti relevantni za odlučivanje, kao i da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima „rekla-kazala“, u vezi sa čim se apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13, Ustavni sud zapaža da su istovjetni prigovori bili predmet razmatranja Vrhovnog suda u redovnom postupku, koji je u obrazloženju drugostepene presude dao jasno i argumentirano obrazloženje u odnosu na sve istaknute prigovore (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud u ovakvim obrazloženjima i zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

45. U odnosu na pozivanje apelanta na stav Vrhovnog suda zauzet u Rješenju broj 04 0 K 004977 14 Kž od 19. augusta 2015. godine, Ustavni sud primjećuje da apelant navedenu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ni razmatrati te apelantove navode.

46. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnih krivičnih djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene pozitivnopravnih propisa. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1758/20 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio