Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/21 (E. Z.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3224/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3224/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ešef Zaimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ešef Zaimović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 316729 21 Gž 2 od 14. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ešef Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnio je 10. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 316729 21 Gž 2 od 14. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 316729 17 P od 20. februara 2019. godine izmijenjena je pravosnažna presuda tog suda broj 32 0 P 265433 16 P od 11. marta 2016. godine u stavu III u kojem je apelant kao otac obavezan da na ime doprinosa u izdržavanju tuženih (mldb. A.Z., E.Z. i. L.Z.) plaća mjesečne iznose od po 100,00 KM za svako dijete, na račun tužene S.Z., kao zakonske zastupnice (majke), te je apelant obavezan da na ime doprinosa u izdržavanju mldb. djece plaća mjesečne iznose od po 200,00 KM za svako dijete počev od 26. oktobra 2017. godine (kao dana podnošenja protivtužbe) pa dok za to budu trajali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda, s tim što je dospjele obroke izdržavanja dužan platiti odjednom, a buduće obroke plaćati svakog prvog, a najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec na račun tužene S.Z. (stav I). Odbio je tužene sa viškom protivtužbenog zahtjeva kao neosnovanim (stav II). Istom presudom je utvrdio da je apelantova tužba (koju je apelant podnio 20. septembra 2017. godine radi izmjene navedene presude) u ovoj pravnoj stvari u cijelosti povučena (stav III).

3. Apelant je 26. marta 2019. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 20. februara 2019. godine.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 316729 19 Gž od 15. januara 2020.godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 316729 20 P 2 od 7. decembra 2020. godine izmijenjena je pravosnažna presuda Općinskog suda broj 32 0 P 265433 16 P od 11. marta 2016. godine u stavu III, u kojem je apelant obavezan na ime doprinosa u izdržavanju tuženih/protivtužilaca (mldb. A.Z., E.Z. i. L.Z.) plaća mjesečne iznose od po 100,00 KM za svako dijete, na račun tužene S.Z., te je apelant obavezan da na ime doprinosa u izdržavanju malodobnih tuženih/protivtužilaca plaća mjesečne iznose i to iznos od 210,00 KM za mldb. A.Z., iznos od 150,00 KM za mldb. E.Z. i iznos od 120,00 KM za mldb. L.Z., počev od 26. oktobra 2017. godine kao dana podnošenja protivtužbe pa dok za to budu trajali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda, s tim što je dospjele obroke izdržavanja dužan platiti odjednom, a buduće obroke plaćati svakog prvog, a najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec, na račun S.Z (stav I). Istom presudom je odlučeno da u ostalom dijelu pravosnažna presuda Općinskog suda broj 32 0 P 265433 16 P od 11. marta 2016 godine ostaje neizmijenjena (stav II).

6. Apelant je 6. januara 2021. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 7. decembra 2020. godine.

7. Presudom Kantonalnog suda od 14. juna 2021. godine odbijene su žalbe stranaka izjavljene protiv prvostepene presude od 7. decembra 2020. godine i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da su izmijenjene okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda koje opravdavaju izmjenu obaveze apelanta u pogledu visine doprinosa za izdržavanje, u smislu člana 245. stav 1. Porodičnog zakona. Kantonalni sud je naveo da u vrijeme donošenja ranije odluke o izdržavanju od 11. marta 2016 godine apelant nije bio zaposlen, zbog čega je i obavezan da doprinosi za izdržavanje tužene mldb. djece mjesečno po 100,00 KM. Dalje je naveo da je apelant od 2016. godine (nakon donošenja ranije presude od 11. marta 2016 godine) ostvarivao zaradu radom u inostranstvu sve do jula 2020. godine, da živi u vlastitom stanu i da nema obaveze izdržavanja drugih lica osim mldb. djece, da je trenutno nezaposlen, ali da je mlađa osoba u punoj radnoj sposobnosti. Kantonalni sud je naveo da je tužena S.Z. zaposlena i da ostvaruje mjesečna primanja od 900,00 KM, da sa mldb. djecom živi na spratu roditeljske kuće i da plaća izdatke za režije od 200,00 KM mjesečno, te da nema obaveze izdržavanja drugih lica. Također je naveo da su se promijenile okolnosti na strani mldb. djece, jer je mldb. A.Z. učenica srednje škole, mldb. E.Z. je učenik devetog razreda osnovne škole, a mldb. je učenik trećeg razreda osnovne škole, te da su povećane potrebe njihove djece za ishranom, odijevanjem i školovanjem imajući u vidu njihov sadašnji uzrast. Imajući u vidu gore utvrđene činjenice, Kantonalni sud je naveo da na dosuđenu visinu iznosa za izdržavanje mldb. djece nisu od uticaja apelantovi navodi koji se svode na tvrdnje da se nisu promijenjene okolnosti u pogledu njegovih mogućnosti da doprinosi veći iznos za njihovo izdržavanje od iznosa dosuđenih ranijom presudom, jer da je trenutno nezaposlen i ne obavlja nikakvu privatnu djelatnost, te da mu je narušeno zdravstveno stanje. U tom smislu je naveo da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine doprinosa za izdržavanje mldb. djece imao u vidu primanja koja je apelant ostvario radom u inostranstvu, te činjenicu da je apelant lice mlađe životne dobi i da nije dokazao da je nesposoban za rad i privređivanje. Kantonalni sud je naveo da to što se eventualno od donošenja ranije presude o doprinosu za izdržavanje malodobne djece nisu promijenile okolnosti u pogledu apelantovih mogućnosti za plaćanje većeg iznosa izdržavanja nije od uticaja na donošenje odluke o izmjeni visine doprinosa za izdržavanje, u situaciji kada je u postupku utvrđeno da su se promijenile okolnosti u pogledu potreba mldb. djece. Kantonalni sud je naveo da je visina doprinosa za izdržavanje određena prema potrebama mldb. djece i mogućnostima apelanta koji je obavezan da plaća izdržavanje, te naglasio da je apelant, u smislu čl. 215., 235. i

236. Porodičnog zakona, dužan iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti da bi obezbijedio sredstva za njihovo izdržavanje. Također je naveo da je apelant u mogućnosti za izdržavanje mldb. djece izdvaja mjesečne iznose i to za mldb. A.Z. iznos od 210,00 KM, mldb. E.Z. iznos od 150,00 KM i mldb. L.Z. iznos od 120,00 KM, s tim da ti dosuđeni iznosi nisu dovoljni da zadovolje sve njihove životne potrebe, ali da je prvostepeni sud imao u vidu i obavezu tužene S.Z., koja vrši roditeljsko staranje, da doprinosi za njihovo izdržavanje.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da mjesečni novčani iznosi od 210,00 KM za mldb. A.Z, od 150,00 KM za mldb. E.Z. i 120,00 KM za mldb. L.Z. određeni paušalno i da ne sadrže razloge zbog čega sud smatra da su potrebe malodobne djece takve da su im potrebni navedeni novčani iznosi za njihovo podmirenje životnih potreba. Apelant navodi da su se okolnosti na njegovoj strani značajno izmijenile, da je on sada nesposoban za privređivanje o čemu postoji medicinska dokumentacija i da je nezaposleno lice, te ističe da je više nego realno da za izdržavanje za svako dijete doprinosi mjesečni novčani iznos od po 100,00 KM, posebno imajući u vidu da su mldb. djeca kod njega 12 dana u mjesecu. Također navodi da se predmetni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, vodio nepunih pet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 20. septembra 2017. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa od 14. juna 2021. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao tri godine i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke. S obzirom na to, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/21 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio