Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2822/21 (A. S.-N.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2822/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2822/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Amela Semiz-Nozić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amela Semiz-Nozić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 466205 16 Rsž od 5. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 466205 14 Rs od 20.
studenoga 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Semiz-Nozić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 5. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 466205 16 Rsž od 5. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 466205 14 Rs od 20. studenoga 2015. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu od 18. kolovoza 2014. godine, te da se naloži tuženici (JU Srednja škola za promet i komunikacije Sarajevo) da apelantici uspostavi radnopravni status na poslovima nastavnika gospodarske grupe predmeta, počevši od 1. rujna 2014. godine pa nadalje; te da joj isplati na ime neisplaćenih plaća određeni iznos za određeno vremensko razdoblje, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i pripadajuće doprinose na ime mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je rješenje tuženice od 18. kolovoza 2014. godine, kojim je prestao ugovor o radu na određeno vrijeme, koji je bio zaključen najdulje do 31. kolovoza 2014. godine, deklaratornoga karaktera, jer je tuženica tim rješenjem samo deklaratorno utvrdila prestanak navedenoga ugovora, sukladno čl. 86. st. 1. toč. 6. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Nadalje, istakao je da tijekom postupka apelantica nije dokazala da je kod tuženice radila dulje od dvije godine, a što proistječe i iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je utvrdio da je apelantica radila na temelju ugovora o radu od 20. rujna 2012. godine na određeno vrijeme i to u razdoblju od 16. rujna 2012. godine do 31. kolovoza 2013. godine, te na temelju ugovora o radu od 19. rujna 2013. godine na određeno vrijeme i to u razdoblju od 19. rujna 2013. godine do 31. kolovoza 2014. godine. Kantonalni je sud naveo da je odredbom čl. 19. ZOR propisano da ako djelatnik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavateljem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavateljem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na razdoblje dulje od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrati će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Također, naveo je da je odredbom čl. 20. st. 1. toč. 7. ZOR propisano da prekidom ugovora o radu iz čl. 19. ZOR se ne smatraju prekidi u vremenskome razdoblje od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavateljem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 19., 20. i 130. ZOR, jer iz provedenih dokaza proistječe da je apelantica imala prekid radnoga odnosa u razdoblju od 31. kolovoza 2013. godine do 19. rujna 2013. godine, te da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, naveo je da apelantica nije dokazala da nije imala prekid radnoga odnosa dulji od 15 dana u razdoblju obavljanja rada kod tuženice.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da je došlo do proizvoljne primjene čl. 19. i 20. ZOR, u situaciji kada je dokazala da je prešutno zaključila za istim poslodavateljem, tj. tuženicom, uzastopne ugovore o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Kantonalnoga suda o tome da je je prvostupanjski sud utvrdio da je postojao prekid radnoga odnosa dulji od 15 dana, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić