Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2180/20 (M.D. i A.H.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Naknada štete
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2180/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2180/20, rješavajući apelacije M. D. i A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije M. D. i A. H. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 036500 19 Rev od 17. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 036500 18 Gž od 20.
novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 036500 15 P od 27. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Prvoapelant M. D. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 036500 19 Rev od 17. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 036500 18 Gž od 20. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 036500 15 P od 27. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2180/20. Prvoapelant je 29. juna 2020. godine dostavio relevantnu dokumentaciju.
2. Drugoapelant A. H. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Osijeka, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Amir Omanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant, dakle Presude Vrhovnog suda broj 64 0 P 036500 19 Rev od 17. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 036500 18 Gž od 20. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 64 0 P 036500 15 P od 27. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2206/20.
3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2180/20 i AP 2206/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2180/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženog u predmetnom postupku M. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 25. do 29. juna 2021. godine da dostave odgovor na obje apelacije.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na obje apelacije u periodu od 5. jula do 6. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Postupajući po tužbi apelanata protiv tuženog radi isplate i protivtužbi tuženog protiv apelanata radi utvrđenja, Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 P 036500 15 P od 27. novembra 2017. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži tuženom da apelantima isplati iznose od po 8.038.115,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadi apelantima sve troškove parničnog postupka. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o poslovnoj saradnji zaključen 5. septembra 2011. godine između apelanata i tuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i da ne proizvodi pravno djelovanje, te da apelanti nadoknade tuženom troškove parničnog postupka. Također, presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora po tužbi i po protivtužbi predmetni ugovor koji je tuženi, kao prva ugovorna strana, sklopio 5. septembra 2011. godine sa apelantima kao drugom i trećom ugovornom stranom. U vezi s tim, ukazano je da su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora apelanti bili suvlasnici rudnika (preciznije označenog u obrazloženju presude), dok je tuženi jedini osnivač određenog privrednog društva (u daljnjem tekstu: preduzeće tuženog). Dalje je obrazloženo da je cilj predmetnog ugovora bio da i tuženi ostvari suvlasništvo od 33,33% dionica, pa da vlasništvo rudnika, nakon dokapitalizacije i otkupa dionica od malih dioničara, bude podijeljeno među njima na jednake dijelove (svaki 33,33%) i tako učestvuju u upravljanju i rukovođenju rudnikom, a preduzeće tuženog stekne trajnu mogućnost i pravo na otkup uglja, zemljane radove, drobljenje i separiranje uglja radi stjecanja dobiti koja se trebala dijeliti na tri jednaka dijela. Istaknuto je da su stjecanje vlasništva nad 33,33% dionica rudnika u korist tuženog ugovorne stranke predvidjele na način i po fazama koje su detaljno navedene u obrazloženju presude. Općinski sud je naveo da nije sporno da tuženi nije posudio prvoapelantu određeni iznos, da nije platio ugovoreni iznos dokapitalizacije, da nije kupio 10% dionica od drugoapelanta, zbog čega su apelanti 20. marta 2012. godine pismeno izjavili jednostrani raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja osnovnih obaveza predviđenih u čl. 3. i 17. predmetnog ugovora, što je u skladu sa odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da su apelanti, s druge strane, ispunili obaveze preuzete predmetnim ugovorom.
9. Općinski sud je naveo da su stranke u članu 18. stav 5. predmetnog ugovora odredile: „U slučaju raskida ili neispunjenja ugovornih obveza iz ovog Ugovora uzrokovanih krivnjom drugih ugovornih strana ili jednog od ugovarača, ista strana koja nije ispunila obveze iz Ugovora obvezuje se na punu nadoknadu sve nastale štete kao i na nadoknadu za izgubljenu dobit koja bi se ostvarila u budućnosti, bez ikakvog prava protesta. Nadoknada štete ne smije biti manja od 34 % (trideset četiri posto) od trenutno procijenjene vrijednosti [rudnika], a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 23.641.515,00 KM... “. Dalje je ukazano da su zbog navedenog apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog tražeći isplatu određenih iznosa na ime naknade minimalnog iznosa ugovorene naknade štete zbog raskida predmetnog ugovora jer je tuženi propustio ispuniti svoje obveze preuzete predmetnim ugovorom. Ugovorenu štetu zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz člana 18. stav 5. uvjeta predmetnog ugovora Općinski sud je pravno ocijenio kao ugovornu kaznu iz člana 270. stav
1. ZOO-a u vezi sa članom 271. stav 1. ZOO-a budući da su stranke ugovorile da će ugovorna strana platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu (član 270. stav 1. ZOO-a). Prema ocjeni Općinskog suda, apelantima ne pripada pravo na ugovornu kaznu. U vezi s tim, obrazloženo je da ukoliko je ugovor koji je „osiguran“ ugovornom kaznom raskinut, a kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu jer je raskidom tog ugovora prestala svrha za koju je ugovorna kazna bila ugovorena (ugovorna kazna je bila sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora u roku). Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, kada su apelanti 20. marta 2012. godine raskinuli predmetni ugovor ne pripada im pravo na štetu iz člana 18. uvjeta predmetnog ugovora jer ona po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu i ne može biti sinonim za štetu nastalu raskidom ugovora.
10. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može raditi o naknadi štete jer je predmetno potraživanje zasnovano upravo na odredbama o ugovornoj kazni, pa je tako i opredijeljen i postavljen tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete koja je nastala kao posljedica raskida ugovora po članu 132. ZOO-a, koja bi eventualno pripadala apelantima kao oštećenoj strani. Istaknuto je da bi takvu štetu apelanti morali dokazati po osnovu i visini, što u konkretnom slučaju nije ni pokušano dokazati, budući da takav zadatak nije ni dat vještaku finansijske struke. Također je istaknuo da se iznos štete ne bi mogao unaprijed ugovarati. Imajući u vidu odredbe člana 103. ZOO-a i činjenično utvrđenje da predmetni ugovor regulira buduće međusobne odnose ugovornih strana u rudniku, putem promjene vlasničke strukture rudnika, zalaganjem, dokapitalizacijom i otkupom dionica, u skladu s odredbama Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, prema mišljenju Općinskog suda, radi se o ugovoru koji je imao valjani pravni osnov te smisao i svrhu koji su dopušteni. Kako se predmetnim ugovorom ne prenosi vlasništvo, zaključeno je da ne može doći ni do povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, u smislu predviđanja monopolskog položaja, i moralnosti, zbog kojih bi predmetni ugovor trebalo utvrditi ništavim. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odbio postavljeno tužbeno traženje apelanata. Također je i tuženom odbio postavljeno protivtužbeno traženje jer nije našao da je predmetni ugovor ništavan, što je obrazloženo kroz tužbeno traženje, odnosno institut raskida ugovora.
11. Rješenjima Općinskog suda od 7. februara 2018. godine i 21. marta 2018. godine odbačene su kao neblagovremene dopune žalbi apelanata.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 036500 18 Gž od 20. novembra 2018. godine odbijene su žalbe stranaka i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na žalbu. Presudom je dalje odbačena kao nedopuštena drugoapelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda od 21. marta 2018. godine.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kad je ugovorenu štetu zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora pravno cijenio kao ugovornu kaznu iz člana 270. stav l. u vezi sa članom 271. stav l. ZOO-a budući da su stranke ugovorile da će ugovorna strana platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu (član 270. stav l. ZOO-a) te odredile visinu (član 271. stav l. ZOO-a). Dalje je navedeno da je pravilno prvostepeni sud postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata jer je raskinut predmetni ugovor, pa im ne pripada pravo na štetu iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora, jer ona po svojoj prirodi predstavlja ugovornu kaznu i ne može biti sinonim za štetu nastalu raskidom ugovora. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da se ne radi o naknadi štete po osnovu člana 132. ZOO-a iz razloga koje je naveo prvostepeni sud, te je ukazao da kad bi se i radilo o takvoj šteti apelanti visinu štete nisu ni pokušali dokazati. Također je zaključeno da su neosnovani navodi žalbi apelanata u pogledu neprimjene člana 270. stav 3. ZOO-a stoga što iz predmetnog ugovora proizlazi da se on ne odnosi samo na novčane obaveze.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 036500 19 Rev od 17. marta 2020. godine odbijena je revizija apelanata, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno prihvatio utvrđeno činjenično stanje i primjenu procesnog i materijalnog prava, kao i obrazloženje prvostepenog suda, koje je pravilno smatrao iscrpnim, jasnim i potpunim. Dalje su navedene odredbe člana 270. st. 1. i 3. i člana 271. stav 1. ZOO-a, te istaknuto da, s obzirom na to da se ne radi samo o novčanoj obavezi, to je ugovorna kazna za slučaj neispunjenja ugovorne obaveze od tuženog mogla biti ugovorena. Također je ukazano da kako je 20. marta 2012. godine raskinut predmetni ugovor između stranaka, a ne radi se o zahtjevu apelanata za naknadu štete koja je nastala kao posljedica raskida ugovora po članu 132. ZOO-a koja bi eventualno pod zakonskim uvjetima pripadala apelantima kao oštećenoj strani, pravilno nižestepeni sud nalazi da su apelanti morali dokazati štetu po osnovu i visini. Istaknuto je da navedeno apelanti nisu ni pokušali dokazati s obzirom na to da takav zadatak nije ni dat vještaku finansijske struke, a nastala šteta i naknada za nju se ne bi mogla unaprijed ugovarati. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelanti neosnovano smatraju da im pripada isplata traženih iznosa, smatrajući da su ih ugovorili odredbom člana 18. stav 5. predmetnog ugovora. U vezi s tim, obrazloženo je da pravilno drugostepeni sud prihvata da se radilo o ugovornoj kazni, koja se ugovara u slučaju da dužnik ne ispuni ugovornu obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, što znači da je ispunjenje moguće tražiti samo ako ugovor koji je „osiguran“ ugovornom kaznom postoji, a zahtjev apelanata se i ne može smatrati zahtjevom za naknadu štete iz razloga koje je pravilno, kao zaključak prvostepenog suda, prihvatio i drugostepeni sud. Istaknuto je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku), a apelanti su tražili isplatu određenih iznosa zbog neispunjenja obaveza od tuženog.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija
16. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ukazuju na kršenje prava na obrazloženu presudu i prava na pristup sudu kao elemente prava na pravično suđenje.
17. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljnim tumačenjem i primjenom propisa neuspješno riješili sporna pitanja koja su se odnosila na punovažnost i pravnu narav klauzule iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora, te da li je djelomično ništava i posljedice eventualne ništavosti. Posebno ističu da su, suprotno navodima redovnih sudova, u prvostepenom postupku predložili vještačenje utvrđivanja postojanja štete, te da je vještak dostavio nalaz i mišljenje prema kojem je za apelante nastupila šteta. Apelanti smatraju i da su redovni sudovi ignorirali argumente apelanata (ugovorna odgovornost tuženog zbog skrivljenog neispunjenja ugovora u skladu sa članom 124. ZOO-a, ugovor bi bio raskinut i po sili zakona jer se radilo o fiksnoj obavezi tuženog, da je tuženi prekršio niz načela obligacionog prava, apelanti nisu obeštećeni iako je tuženi skrivljeno uzrokovao raskid predmetnog ugovora, pogrešna primjena člana 271. st. 1. i 3. ZOO-a, da je ugovorna kazna dospjela prije raskida predmetnog ugovora istekom fiksnog roka). Ističu da je Vrhovni sud obavezan da razmotri argumente apelanata i daje obrazloženje za njihovu (ne)osnovanost.
18. Pored prethodno navedenog, drugoapelant posebno ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 270. ZOO-a s obzirom na to da član 18. stav 5. predmetnog ugovora nije uredio pitanje ugovorne kazne, već naknade štete za slučaj raskida ugovora, odnosno neispunjenja ugovornih obaveza. U vezi s tim, ukazuje da su redovni sudovi zanemarili sadržaj člana 18. stav 5. predmetnog ugovora u kojem je nedvosmisleno naglašeno da se ugovora obaveza naknade štete u slučaju raskida ugovora. Ističe da je u konkretnom slučaju naknada štete propisana i za slučaj raskida ugovora, te se navedeni član ne može posmatrati kao ugovorna kazna iz člana 270. ZOO-a.
II.Odgovor na apelacije
19. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri revizionoj presudi i razlozima koji su u njoj navedeni. Smatra da je reviziona presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
20. Kantonalni sud smatra da u drugostepenom postupku nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelacijama, te predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
21. Općinski sud navodi da nije bilo kršenja prava apelanata u prvostepenom postupku, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude.
22. Tuženi smatra apelacije neosnovanim. Ističe da su apelanti u prvostepenom postupku, opredjeljujući zadatak vještaka, tražili da vještak utvrdi da je nastupila šteta, bez njene kvantifikacije.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15): Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav 1.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
II - UGOVORNA KAZNA
Opšta pravila Član 270.
(1) Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti poveriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.
(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.
Način određivanja Član 271.
(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svom nahođenju, u jednom ukupnom iznosu, u procentu, ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način. (2) Ona mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 036500 19 Rev od 17. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 30. aprila 2020. godine, a apelacije su podnesene 27. juna 2020. godine (AP 2180/20) i 29. juna 2020. godine (AP 2206/20), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom parničnom postupku tražili da sud naloži tuženom isplatu određenih novčanih iznosa po osnovu predmetnog ugovora, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o građanskim pravima apelanata, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te kršenje prava na obrazloženu odluku i prava na pristup sudu.
34. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za isplatu smatrajući da u konkretnom slučaju apelanti nemaju pravo na ugovorenu kaznu iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora jer je predmetni ugovor raskinut. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance, na osnovu izvedenih dokaza, zauzeli isti stav da je ugovorena šteta zbog neispunjenja ugovornih obaveza iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora ugovorna kazna iz člana 270. stav l. u vezi sa članom 271. stav l. ZOO-a budući da su stranke ugovorile da će ugovorna strana platiti određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obavezu i odredile visinu. Također je ukazano da se u konkretnom ne može raditi o naknadi štete jer je predmetno potraživanje zasnovano na odredbama o ugovornoj kazni i tako postavljen tužbeni zahtjev. Ukazano je i da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete koja je nastala kao posljedica raskida ugovora po članu 132. ZOO-a jer apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali štetu po osnovu i visini. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje osporenih odluka, u kojima je razmotren svaki aspekt ovog slučaja i nesporno cijenjeni bitni navodi apelanata, te primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, redovni sudovi su cijenili i detaljno obrazložili sve okolnosti slučaja, uključujući i one koje se odnose na pravnu prirodu i punovažnost predmetnog ugovora, posebno odredbe člana 18. stav 5. predmetnog ugovora, te granice i pravni osnov tužbenog zahtjeva apelanata, koji se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim.
36. Apelanti, također, ukazuju da su, suprotno navodima redovnih sudova, u prvostepenom postupku predložili vještačenje utvrđivanja postojanja štete i da je vještak dostavio nalaz i mišljenje prema kojem je za apelante nastupila šteta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti uz apelacije dostavili rješenje Općinskog suda od 7. jula 2016. godine kojim je određen vještak, a u kojem je navedeno da je vještak dužan dostaviti nalaz na okolnost da je nastala šteta za apelante zbog neispunjenja ugovornih obaveza od tuženog i raskida ugovora, bez zahtjeva za kvantitativno određivanje štete, na okolnost da je došlo do emisije dionica rudnika po predmetnom ugovoru i da li je dionice kupio tuženi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su apelanti morali dokazati štetu po osnovu i visini i da takav zadatak nije dat vještaku finansijske struke, te da se nastala šteta i naknada za nju ne bi mogla unaprijed ugovarati.
37. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki navod apelanata koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud smatra paušalnim i apelacione navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je apelantima na tri sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostepene odluke, odnosno reviziju protiv drugostepene odluke, a koje pravne lijekove su nadležni sudovi, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje. U takvim okolnostima činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
Zabrana diskriminacije
41. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, iako se apelanti nisu izričito izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacija proizlazi da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje.
42. Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nisu ponudili bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da su u predmetnom postupku na bilo koji način drugačije tretirani u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelanti u apelaciji ne nude relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
43. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli detaljne i jasne razloge za svoj zaključak da apelanti nemaju pravo na ugovorenu kaznu iz člana 18. stav 5. predmetnog ugovora jer je predmetni ugovor raskinut, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su redovni sudovi na dvije instance razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelanti nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić