Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-575/20 (O. A.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-575/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 575/20, rješavajući apelaciju Ostoje Aleksića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ostoje Aleksića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 011974 18 Gž od 31. januara 2019. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ostoja Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 011974 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 011974 18 Gž od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 011974 15 P 2 od 20. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2253/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 31. januara 2019. godine (osporene i predmetnom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedene presude Okružnog suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatovao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Mikrokreditne fondacije "Sunrise" (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. oktobra 2021. do 8. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 011974 15 P 2 od 20. jula 2018. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 16.802,31 KM (koji se sastoji od glavnice i redovne kamate) sa zateznom kamatom na iznos glavnice duga od 14.050,19 KM počev od 22. januara 2010. godine, pa do isplate i da mu nadoknadi troškove postupka, dok je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ugovor o jemstvu od 27. marta 2009. godine, zaključen između tužioca i apelanta, ne proizvodi pravno djejstvo i da se apelant oslobađa obaveze jemstva prema tužiocu po kreditu broj 146368 odobrenom na ime A. G., kao korisnika kredita.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku dozvoljeno učešće A.G. kao umješača na apelantovoj strani, ali da se navedeno lice nije odazivalo pozivima za ročišta, niti je preduzimalo bilo koje druge radnje u predmetnom postupku. Naveo je da su tužilac, kao davalac kredita, i A.G., kao tražilac kredita, zaključili ugovor o kreditu od 27. marta 2009. godine kojim je A.G. odobren i isplaćen kredit u visini od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 36 mjeseci i grejs periodom od četiri mjeseca, na način da kamatu za grejs period isplati u četiri jednaka mjesečna iznosa od po 294,00 KM, i to prvi iznos od 27. aprila 2009. godine, a sve ostale iznose najkasnije do 27. u mjesecu, te da ostatak duga vrati u 32 mjesečna anuiteta, i to prvi anuitet najkasnije do 27. avgusta 2009. godine u iznosu od 649,10 KM, sve ostale anuitete u jednakom iznosu od 635,00 KM najkasnije do 27. u mjesecu, a poslednji anuitet najkasnije do 27. marta 2012. godine. Takođe je naveo da je apelant sa tužiocem 27. marta 2009. godine zaključio ugovor o jemstvu kojim se obavezao da tužiocu kao solidarni jemac isplati cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao na osnovu predmetnog ugovora o kreditu ukoliko to ne učini glavni dužnik, te da je apelant tužiocu izdao mjenicu serije AF 2900495 na iznos od 16.890,95 KM, koja je dospjela na naplatu 22. januara 2010. godine, kao i ovlašćenje za popunu te mjenice. Nadalje je naveo da je tužilac, kao tražilac izvršenja, 28. januara 2010. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta na osnovu predmetne mjenice pljenidbom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari, te da je Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje rješenjem od 1. decembra 2011. godine. Naveo je da je apelant protiv navedenog rješenja o izvršenju podnio prigovor, te da je navedeni postupak nastavljen u parničnom postupku u kojem je tužilac 10. marta 2014. godine uredio tužbeni zahtjev. Takođe je naveo da su saslušani svjedoci A.Š., E.Š., G.V. i E.B. izjavili da im nije poznato da li je apelant potpisao predmetni ugovor o jemstvu. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odluke o minimalnim standardima za dokumentovanje aktivnosti MKO i procjenu kreditne sposobnosti, jer su navedeni akti doneseni 2014. godine, a predmetni kredit je zaključen 2009. godine. Takođe je ukazao da je postupak sudske naplate predmetnog duga pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti žiranata. Osnovni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 372 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Takođe je naveo da isto važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja. S tim u vezi je istakao da zastarni rok od tri godine ne važi za potraživanja na osnovu ugovora iz kojih dužnik duguje otplatu u obrocima (ratama), već ta potraživanja zastarijevaju u roku određenom za svaki konkretni slučaj s obzirom na osnov iz koga potiču. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan. Pri tome je istakao da se apelant neosnovano pozivao na zastarjelost ukazujući da se radi o mjeničnom sporu, jer u konkretnom slučaju mjenica predstavlja samo jedan od dokaza u ovom postupku, a ne osnov tužiočevog potraživanja. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 26, 103, 997, 998, 1002 i 1004 ZOO (vidi Relevantne propise). Imajući u vidu da je apelant zaključio predmetni ugovor o jemstvu, koju činjenicu je i sam potvrdio izjavljujući da je poznavao A. G. i da je dao svoj pristanak da bude žirant pred kreditnim službenikom u službenim prostorijama, i da je kao sredstvo obezbjeđenja urednog povrata kredita tužiocu predao sopstvenu mjenicu i ovlastio ga da je koristi radi naplate svojih potraživanja po ovom kreditu, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 1004 stav 3 ZOO. Takođe je naveo da je o visini tužbenog zahtjeva odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je utvrdio da dug dužnika po predmetnom kreditu 22. januara 2010. godine iznosi 14.050,19 KM, da ukupna dospjela redovna kamata po predmetnom kreditu iznosi 2.752,12 KM, a zakonska zatezna kamata 11.954,59 KM. Nadalje je naveo da je apelant zasnivao protivtužbeni zahtjev na činjenici da je ugovor o jemstvu potpisao na prevaran način i dijelom na osnovu krivotvorene dokumentacije tužiočevih radnika E. Š. i G. V. i da je to utvrđeno u krivičnom postupku. S obzirom na to da protiv navedenih lica nije vođen krivični postupak u vezi sa predmetnim kreditom, Osnovni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan, jer nije dokazan u smislu odredbe člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U konačnici je naveo da je u pogledu zakonske zatezne kamate na predmetno potraživanje primijenio odredbu člana 277 ZOO.

8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 011974 18 Gž od 31. januara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev za isplatu duga po osnovu ugovora o jemstvu u ukupnom iznosu od 16.802,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Nadalje je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Ocijenio je neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepena presuda ne sadrži valjane i odlučne razloge za odluku o usvajanju tužbenog i o odbijanju protivtužbenog zahtjeva, te istakao da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo, u skladu sa odredbom člana 8 ZPP, ocijenio svaki od dokaza zasebno i sve dokaze zajedno i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio koje činjenice smatra dokazanim, te da je za takav stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu sa odredbom člana 191 stav 4 ZPP. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo - odredbu člana 1004 stav 3 ZOO, kojom je propisano da, ako se jemac obavezao, kao jemac platac, odgovara povjeriocu, kao glavni dužnik, za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Naveo je da je prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtjev kao nedokazan s obzirom na to da iz iskaza saslušanih svjedoka A.Š., E.Š., G.V. i E.B. nije mogao da utvrdi pod kojim okolnostima i na osnovu koje dokumentacije su zaključeni predmetni ugovor o kreditu i ugovor o jemstvu s obzirom na to da su navedeni svjedoci izjavili da im nije poznato bilo šta o uslovima zaključenja navedenih ugovora. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prigovor o zastari predmetnog potraživanja, te da su apelantovi žalbeni prigovori u tom pravcu neosnovani. Takođe je naveo da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati pravilna i zakonita i u skladu sa odredbom člana 277 stav 1 ZOO. U konačnici je naveo da ni ostali apelantovi žalbeni prigovori nisu od uticaja na drugačiji ishod predmetne parnice.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 011974 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu iznosi 16.802,31 KM, što je manje od zakonom propisanog iznosa od 30.000,00 KM kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, dok vrijednost spora svog novčanog potraživanja u protivtužbi apelant nije označio, usljed čega je revizija nedozvoljena u smislu odredbe člana 237 stav 2 ZPP. Naveo je da se apelant u pogledu dopuštenosti revizije pozvao na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, navodeći da postavlja pravna pitanja važna za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. S obzirom na to da navodi revizije, prema mišljenju Vrhovnog suda, predstavljaju revizione razloge kojima se osporava konkretna drugostepena presuda zbog povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava, te da se svode na kritiku činjeničnih i pravnih zaključaka nižestepenih sudova u vezi sa konkretnom spornom situacijom i okolnostima konkretnog slučaja, Vrhovni sud je zaključio da je revizija nedozvoljena. Takođe je naveo da je u odlukama na koje se revident pozvao različita činjenična situacija u odnosu na osporenu presudu, pa te odluke nisu dokaz da je osporena presuda suprotna pravnom stanovištu izraženom u tim odlukama. U konačnici je naveo da se navodima revizije ne objašnjavaju razlozi iz kojih bi proizilazilo da je rješavanje o reviziji važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa proizilazi da revizija nije sačinjena saglasno odredbi člana 237 stav 4 ZPP, slijedom čega je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se o predmetnoj reviziji raspravlja ni primjenom odredbe člana 237 st. 3 i 4 ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da mu je proizvoljnom primjenom odredbe člana 410 ZPP onemogućeno da na ročištu za glavnu raspravu sasluša svjedoka A.G., čije saslušanje je određeno na pripremnom ročištu, i da je taj svjedok trebalo da bude prinudno doveden, te da drugostepeni sud nije ocijenio apelantove žalbene navode u tom pravcu. Takođe, navodi da se proizvoljna primjena prava ogleda u pogledu stava redovnih sudova u vezi sa učinkom preinačenja tužbe u situaciji kakva je predmetna i da je stav redovnih sudova u predmetnom postupku u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda zauzetog u odlukama broj AP 761/18 i AP 4504/16. Navodi da je prvostepeni sud zauzeo stav da se u konkretnom slučaju radi o obročnim otplatama, što je u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda zauzetim u predmetu broj 71 0 P 132819 15 Rev, te da se drugostepeni sud o tome uopšte nije izjasnio. Apelant navodi da su sudovi bili dužni, s obzirom na to da je predmetna tužba preinačena 10. marta 2014. godine, ispitati da li je tužilac bio dužan iskoristiti sve mehanizme da naplati predmetni dug od korisnika kredita, na šta ga obavezuje Zakon o zaštiti žiranata koji je bio na snazi u vrijeme preinačenja tužbe. Nadalje, navodi da su redovni sudovi ocijenili pravnu valjanost ugovora o jemstvu samo u odnosu na okolnost da li je zaključen pod prijetnjom, silom, prinudom ili na prevaran način, a da su propustili ocijeniti pravnu valjanost ugovora u kontekstu čl. 4 i 16 Zakona o mikrokreditnim organizacijama. Takođe, navodi da je nejasno zbog čega su redovni sudovi dosudili zateznu kamatu od 22. januara 2010. godine jer je u obrazloženju osporenih odluka samo navedeno da je o kamati odlučeno u skladu sa odredbom člana 277 ZOO, te da to dodatno potvrđuje da osporene presude nemaju obrazloženje koje je imanentno pravu na pravičan postupak.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke i da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

14. Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge i da smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.

15. Tužilac je naveo da je u osporenom parničnom postupku dokazano da je tužilac sa A.G. zaključio predmetni ugovor o kreditu, da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu, a da A.G. svoju obavezu nije ispunio, te da je apelant zaključio sa tužiocem ugovor o solidarnom jemstvu. Navodi da apelant, sa druge strane, nije dokazao da nije bio jemac po predmetnom kreditu, niti je dokazao prevarne radnje G.V. i E.Š. u vezi sa predmetnim kreditom. Takođe, navodi da je nesporno da je tužilac odobrio i isplatio kreditna sredstva u iznosu većem od onog propisanog odredbom člana 4 Zakona o mikrokreditnim organizacijama (15.000,00 KM a zakonski limit iznosi 10.000,00 KM), ali da ta činjenica ne čini ništavim predmetni ugovor o kreditu, te se u vezi sa tim pozvao na odredbu člana 103 stav 2 ZOO, kao i na odredbu člana 48 stav 1 tačka 1 Zakona o mikrokreditnim organizacijama koja u takvom slučaju propisuje prekršajnu odgovornost.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

JEMSTVO

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Obim jemčeve odgovornosti Član 1002.

(1) Jemčeva obaveza ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na meru dužnikove obaveze.

(2) Jemac odgovara za ispunjenje cele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen deo ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima.

(3) On je dužan da naknadi potrebne troškove koje je poverilac učinio u cilju naplate duga od glavnog dužnika.

(4) Jemac odgovara i za svako povećanje obaveze koje bi nastalo dužnikovom docnjom ili dužnikovom krivicom, ukoliko nije drukčije ugovoreno.

(5) On odgovara samo za onu ugovorenu kamatu koja je dospela posle zaključenja ugovora o jemstvu.

Oblici jemstva Član 1004.

(1) Od jemca se može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).

(2) Poverilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije pre toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.

(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).

(4) Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac, ako nije što drugo ugovoreno.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenje Vrhovnog suda od 2. oktobra 2019. godine, presuda Okružnog suda od 31. januara 2019. godine i presuda Osnovnog suda od 20. jula 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2253/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 31. januara 2019. godine, jer je bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 2. oktobra 2019. godine (koje je apelant primio 17. decembra 2019. godine) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 011974 18 Gž od 31. januara 2019. godine. Shodno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

20. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda od 31. januara 2019. godine dostavljena apelantu 26. marta 2019. godine, te da je apelant 24. maja 2019. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2253/19, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argumenat koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili sprovesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku, te da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da tužiocu isplati utuženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. januara 2010. godine pozivajući se na odredbu člana 1004 stav 3 ZOO, smatrajući da je tužilac zasnivajući tužbeni zahtjev na ugovoru o jemstvu, a ne na mjenici uredio tužbeni zahtjev, te su odbili protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o jemstvu ništav. Ovakvu odluku redovni sudovi su zasnovali na utvrđenim činjenicama da je apelant ugovorom o jemstvu, kao solidarni jemac, garantovao za tužiočevo potraživanje iz ugovora o kreditu koji je tužilac zaključio sa A.G., koje A.G. kao glavni dužnik nije izmirio, te činjenici da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor o jemstvu ništav (da je ugovor o jemstvu potpisao na prevaran način i dijelom na osnovu krivotvorene dokumentacije), jer sud to nije mogao utvrditi iz iskaza saslušanih svjedoka. Iz obrazloženja osporenih odluka, dakle, proizilazi da su redovni sudovi zaključili da je pravni osnov predmetnog potraživanja ugovor o jemstvu iako je predmetni parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta na osnovu mjenice serije AF 2900495, te da je tužilac 10. marta 2014. godine uredio tužbeni zahtjev zasnivajući ga na ugovoru o jemstvu.

29. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao odluke redovnih sudova u kojima se pokretalo pitanje djejstva promjene osnova potraživanja u slučaju kada je izvršni postupak pokrenut na osnovu mjenice, a u parničnom postupku proizašlom iz tog postupka tužilac temeljio tužbeni zahtjev na ugovoru o kreditu, kao i uticaj te okolnosti na pitanje zastarjelosti takvog potraživanja. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 3082/19 ispitivao Presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 163154 18 Rev od 7. marta 2019. godine u kojoj je taj sud naveo „da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56 ZPP), a kakva je predmetna situacija, smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59 stav (2) ZPP) smatra se da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe“ i zaključio da navedeni stav nije proizvoljan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3082/19 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci (op. cit., AP 3082/19, tačka 33) ukazao da je u ranijoj praksi odbacio, odnosno odbio apelacije jer je utvrdio da u obrazloženjima redovnih sudova u odlukama koje su osporene apelacijama i kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantkinje zbog zastare potraživanja po osnovu preinačene tužbe u predmetima u kojima je (preinačenom tužbom), umjesto mjeničnog potraživanja, istaknuto potraživanje po osnovu ugovora o kreditu za šta su redovni sudovi utvrdili da se radi o preinačenju činjeničnog, a ne pravnog osnova, pa samim time i preinačenju tužbe u kojem slučaju prvobitna tužba se smatra povučenom, te se imaju primijeniti odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastare (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4504/16 od 11. januara 2017. godine, AP 1602/17 od 7. septembra 2017. godine, AP 3007/17 od 11. oktobra 2017. godine i AP 636/17 od 13. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

30. Vraćajući se na postupak iz kojeg je proistekla osporena presuda u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bavili navedenim pitanjem (preinačenjem tužbe), niti uticajem te okolnosti na tok zastarnog roka. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Osnovni sud zauzeo stanovište, koje je potvrdio i Okružni sud, da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanjima u smislu odredbe člana 372 ZOO, te da, stoga, na predmetno potraživanje treba primijeniti opšti zastarni rok.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 452/17 (vidi odluku od 10. aprila 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prvo podsjetio na sopstvenu praksu (tačka 36) u drugim predmetima u vezi sa pitanjem zastarjelosti potraživanja iz ugovora o kreditu, te ukazao na odluke o dopustivosti broj AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine i AP 597/17 od 15. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojima su apelacije odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovane a iz kojih proizilazi da je afirmisan stav redovnih sudova“ da, kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta se računa prema odredbama člana 372 stav 2 ZOO, a da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva prema članu 373 stav 1 ZOO“. Zatim je (u tački 37) naveo da zapaža kako je Vrhovni sud u tom predmetu istakao „[…] da se na zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju treba primijeniti opšti zastarni rok iz odredbe člana 371 ZOO, koji se računa od isteka ugovorenog roka kredita u skladu sa članom 37. ZOO, s obzirom na to da je tada dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje“. Takođe je naveo da „iz činjeničnog stanja predmeta proizilazi da su anuiteti čija se isplata traži prema odredbi člana 6 Ugovora dospijevali mjesečno, te da je u članu 11 Ugovora bilo predviđeno da tužilac ima pravo na raskid ugovora i naplatu cjelokupnog duga sa pripadajućom kamatom i troškovima ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, te da tužilac može otkazati cijeli kredit i učiniti ga dospjelim ako visina dospjelog a nenaplaćenog dugovanja iznosi dvije mjesečne rate“. Slijedom navedenog, „[…] kod činjenica da iz stanja spisa, odnosno iz dokaza koje je izveo tužilac, proizilazi da su anuiteti čija se isplata traži [...] dospijevali mjesečno, da ugovor nije bio raskinut a da je otkazan tek 26. avgusta 2009. godine, Ustavni sud imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 372 i 373 ZOO čija primjena proizilazi i iz stavova sudske prakse, smatra da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg u skladu sa članom 371 ZOO treba računati zastarjelost, proizvoljno primijenio materijalno pravo, na čiju pravilnu primjenu je bio dužan paziti po službenoj dužnosti u skladu sa člankom 241 ZPP“.

32. Dovodeći navedeno u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže podatak o tome da li je predmetnim ugovorom o kreditu predviđena mogućnost raskida ugovora sa djejstvom dospjelosti cjelokupnog dugovanja, niti da li je tužilac koristio tu mogućnost (ukoliko je kao takva stipulisana), što je od uticaja na dospjelost predmetnog potraživanja, tok zastarnog roka, kao i zakonske zatezne kamate, dakle, ipso facto, na razrješenje predmetnog spora i pravičnost predmetnog postupka u cjelini, u kontekstu navedene prakse Ustavnog suda.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena presuda Okružnog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji sud pazi ex officio (op. cit., AP 452/17, tačka 33), ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da predmetno potraživanje nije zastarjelo, kako to tvrdi apelant. Pri tome, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1617/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.b a ).

34. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da osporena presuda Okružnog suda ne sadrži analizu relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora uslijed čega je Ustavni sud onemogućen da ispita apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-575/20 (O. A.) | Sudska praksa | Aktio