Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2150/20 (A.Z.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2150/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2150/20, rješavajući apelaciju A.Z., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.Z. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A.Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Baea Luke, kojeg zastupaju Milorad Đukić i Dejan Đukić, advokati iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 254701 19 Rev od 7. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Prethodno je Ustavni sud grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3387/19 koju je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv tog rješenja.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od „Tehno inde“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud i tuženi su 24. i 29. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa donio Presudu broj 71 0 Rs 254701 17 Rs od 19. oktobra 2018. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta, poništio rješenje o otkazu ugovora o radu od 6. februara 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu) i tuženom naložio da apelanta vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom školskom spremom i radnom sposobnosti, kao i da mu za određeni period isplati plate u pojedinačnim iznosima sa kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude, uz uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka.

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 2005. godine, da se nakon zadobijenih povreda u saobraćajnoj nesreći nalazi na bolovanju od 17. marta 2012. godine, da je rješenje o otkazu dobio 8. februara 2016. godine, da mu je ugovor o radu prestao iz razloga što se nije javljao na posao iako mu je 29. decembra 2015. godine zaključeno bolovanje. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant imao smanjenje radne sposobnosti, da kod tuženog nije mogao obavljati posao na koji je bio raspoređen ugovorom o radu i koji je obavljao prije povređivanja, te da mu tuženi nije ponudio da radi drugi posao. Osnovni sud je utvrdio da rješenjima Fonda PIO Republike Srpske od 30. novembra 2015. i 5. februara 2016. godine apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju, te je odlučeno da prava po osnovu smanjene radne sposobnosti osiguraniku obezbjeđuje poslodavac u skladu sa članom 54 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Osnovni sud je naveo da je apelant na pripremnom ročištu od 22. februara 2018. godine postavio zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog o otkazu.

8. Imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe i činjenicu da apelant tužbom traži poništenje rješenja o otkazu, Osnovni sud je ocijenio da je relevantan propis za rješavanje konkretne pravne stvari bio Zakon o radu iz 2016. godine (u daljnjem tekstu: ZOR), čijom odredbom člana 201 tačka 4 je propisao da „tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili učinjene povrede“. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant 8. februara 2017. godine podnio tužbu, dakle, nakon proteka roka od godinu dana, pa bi tužba bila neblagovremena da na rješenju o otkazu, za koje nije sporno da ga je apelant primio 8. februara 2016. godine, u dijelu pouka o pravnom lijeku, tuženi nije uputio apelanta da protiv navedenog rješenja može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od jedne godine, zbog čega je ocijenio da je tužba blagovremeno podnesena sudu. Po ocjeni Osnovnog suda, neosnovani su navodi tuženog da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja o otkazu samostalan tužbeni zahtjev konstitutivnog karaktera, te da je kao takav istaknut tek na ročištu 22. februara 2018. godine, tj. po proteku više od dvije godine od dostave predmetnog rješenja i da isticanje tog dijela tužbenog zahtjeva predstavlja preinačenje tužbe, te da je za njega nastupila prekluzija. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da je bez uticaja na odluku suda u pogledu blagovremenosti podnesene tužbe činjenica da apelant tužbom nije tražio poništenje rješenja o otkazu, već da je to tražio tek na ročištu 22. februara 2018. godine, jer je već u činjeničnim navodima tužbe isticao i ukazivao na nezakonitost predmetnog rješenja.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je apelant imao smanjenje radne sposobnosti (koja je utvrđena rješenjima Fonda PIO od 30. novembra 2015. i 5. februara 2016. godine), da kod tuženog nije mogao obavljati posao na koji je bio raspoređen ugovorom o radu i koji je obavljao prije povređivanja, a da tuženi nije dokazao da se apelant nije javljao poslodavcu, već suprotno, da mu, i pored javljanja na posao, nije obezbijedio novo radno mjesto u skladu sa preostalom sposobnosti, ocijenivši da su u pitanju propusti poslodavca koji se ne mogu stavljati na teret radniku. Ocjenjujući sprovedene dokaze, Osnovni sud je ocijenio da je postojala obaveza tuženog, kao poslodavca, da apelanta rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom preostalom radnom sposobnošću, jer se nemogućnost izvršavanja obaveza iz radnog odnosa, uslijed smanjene radne sposobnosti, ne može poistovjetiti sa neispunjavanjem obaveza iz ugovora o radu od zaposlenika, koja ima kao posljedicu odsustvo prava na otpremninu, kako je to tuženi uradio u rješenju o otkazu.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine, povodom žalbe tuženog, a po službenoj dužnosti, ukinuta je prvostepena presuda i apelantova tužba odbačena. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

11. Okružni sud je naveo da tuženi osnovano u žalbi spori zaključak prvostepenog suda o blagovremenosti tužbe. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da je apelant tužbu za zaštitu svojih prava, povodom prestanka radnog odnosa, podnio 8. februara 2017. godine, kojom je zahtijevao vraćanje na rad i naknadu izgubljenih plata, dok je na pripremnom ročištu održanom 22. februara 2018. godine precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio poništenje kao nezakonitog rješenja o otkazu, a u ostalom dijelu ostao kod zahtjeva iznesenog u prvobitno podnesenoj tužbi. Okružni sud je podsjetio da je prvostepeni sud zaključio da je predmetna tužba podnesena nakon proteka roka propisanog članom 201 ZOR-a iz 2016. godine, ali kako je tuženi u rješenju o otkazu, u pouci o pravnom lijeku, apelanta uputio da protiv tog rješenja može podnijeti tužbu u roku od jedne godine, prvostepeni sud je zaključio da je tužba blagovremena. Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o primjeni roka od godinu dana, kako određuje član 118 stav 2 ZOR-a iz 2007. godine, naglasivši da pogrešna uputa koju je poslodavac dao radniku ne bi smjela ići na štetu radnika, već bi posljedicu takvog postupanja morao snositi poslodavac.

12. Odlučujući o blagovremenosti tužbe u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o otkazu, koji je apelant prvi put istaknuo na ročištu od 22. februara 2018. godine, Okružni sud je podsjetio da je prvostepeni sud zaključio da takvo postupanje apelanta nema uticaja na odluku suda, jer je već u činjeničnim navodima tužbe isticao i ukazivao na nezakonitost tog rješenja. Međutim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zanemario da je apelantovim propuštanjem da blagovremeno podnese tužbu protiv rješenja o otkazu navedeno rješenje postalo pravosnažno, što podrazumijeva zakonitost tog rješenja. Dakle, kako je konačno određenim tužbenim zahtjevom od 22. februara 2018. godine apelant prvi put zatražio poništenje kao nezakonitog rješenja o otkazu, Okružni sud je zaključio da je tužba apelanta radi poništenja navedenog rješenja, u smislu odredbe člana 118 ZOR-a iz 2007. godine, neblagovremena jer je podnesena po proteku roka od godinu dana od dana kada je apelant primio rješenje. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je osnovan žalbeni navod tuženog da isticanje novog tužbenog zahtjeva na ročištu od 22. februara 2018. godine kojim se zahtijeva poništenje rješenja o otkazu predstavlja preinačenje tužbe u smislu člana 56 ZPP, pa se i rok za podnošenje tužbe u pogledu novog zahtjeva ima računati od dana kada je zahtjev postavljen, a ne od dana kada je postupak pokrenut, kako pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kako je tužba u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o otkazu neblagovremena, Okružni sud je zaključio da je neblagovremena i u dijelu zahtjeva proizašlih iz rješenja o otkazu, za vraćanjem na rad i naknadu izgubljenih plata.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rev od 7. maja 2020. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelantova revizija kao nedozvoljena u skladu sa odredbom člana 237 stav 2 ZPP. Vrhovni sud je naveo da je apelant u izjavljenoj reviziji zatražio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, te je označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi – da li radnik kao tužilac u postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa zbog nezakonitog otkaza u tužbenom zahtjevu mora tražiti i poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu ukoliko istovremeno u pravnom prometu egzistira pravosnažna i izvršna odluka organa uprave kojom je utvrđena obaveza poslodavca da radnika vrati na rad ili isplati novčanu naknadu u vezi sa smanjenom radnom sposobnošću. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je navedeno pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237 st. 3 i 4 ZPP), niti je ukazao na eventualnu praksu sudova. Pri tome označeno pitanje i nije od značaja u konkretnom slučaju, odnosno nije od uticaja na pravni stav iz pobijane odluke o tome da je tužba apelanta u predmetnoj parnici podnesena po proteku zakonom propisanog roka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te član 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.

15. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba parničnog postupka, kao i materijalnog prava, čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZPP koje se odnose na preinačenje tužbe. S tim u vezi, ističe da su zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora i zahtjev za isplatu neisplaćenih plata koje bi ostvario da je radio, te vraćanje na rad međusobno uslovljeni tako da je svojim zahtjevom za poništenje spornog rješenja o otkazu samo uredio svoj tužbeni zahtjev.

16. Nadalje, apelant ukazuje da Okružni sud i Vrhovni sud nisu na izričit i jasan način obrazložili zbog čega su poklonili vjeru pojedinim dokazima i koje činjenice je na temelju njih utvrdio, a koje dokaze nije ocijenio kao vjerodostojne i zašto im nije poklonio vjeru. Naime, apelant navodi da drugostepeni sud prilikom odlučivanja uopšte nije ocijenio rješenja Fonda PIO od 30. novembra 2015. godine, kojim je utvrđena obaveza tuženog da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja je ukazao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tuženi je naveo da se analizom relevantnih zakonskih odredaba jasno može zaključiti da je apelant izvršio objektivno preinačenje tužbe i to isticanjem drugog zahtjeva uz već postojeći. Tuženi je naveo da apelant disponira šta će tražiti svojim tužbenim zahtjevom, imajući u vidu načelo dispozicije, pa kako nije postavio zahtjev za pobijanje rješenja o otkazu, jasno je da je protekom prekluzivnog roka prekludiran u pravu na pobijanje odluke o otkazu. Slijedom navedenog, tuženi je naveo da u kontekstu ograničenja prava na pristup sudu apsolutno ne stoji teza o ograničenju ovog prava, odnosno pravo na pristup sudu ne podrazumijeva nemogućnost propisivanja prekluzivnih ili zastarnih rokova u kojem se prava mogu ostvarivati, koji rokovi su u interesu prava na pravnu sigurnost, pa tako apelant koji je propustio podnijeti tužbu u zakonskom roku nije lišen prava na pristup sudu samo zbog datog prekoračenja roka i dužan je snositi posljedice svoga postupanja. U vezi sa apelacionim navodima da sud nije ocijenio rješenje Fonda PIO od 30. novembra 2015. godine, tuženi je naveo da o pravima i obavezama iz radnog odnosa, saglasno članu 198 ZOR-a, odlučuje poslodavac, a ne Fond PIO. Tuženi je naveo da su ZOR-om propisani i rokovi u kojim se ima tražiti sudska zaštita ili pak zaštita pred Inspekcijom rada, u suprotnom, pravo pobijanja konkretnog akta poslodavca biva prekludirano, a sama odluka poslodavca stiče svojstvo pravosnažnosti, što je slučaj i u konkretnoj pravnoj stvari.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

4. Preinačenje tužbe Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

20. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

21. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16, 66/18 i 91/21 – OUSRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 198.

(1) O pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, općim aktom i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.

(2) Ovlašteno lice iz stava 1. ovog člana može, putem pismene punomoći, ovlastiti drugo poslovno sposobno lice da odlučuje o svim ili pojedinim pravima i obavezama iz radnog odnosa.

Član 201. stav 4.

(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine, između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3387/19, koju je apelant podnio protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rev od 7. maja 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na to rješenje.

25. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija (AP 3389/19) protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Rs 254701 19 Rsž od 22. maja 2019. godine, koju je apelant primio 27. juna 2019. godine, podnesena 23. avgusta 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te član 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasni sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba parničnog postupka, kao i materijalnog prava, čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu.

32. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 1535/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

33. U konkretnom slučaju apelant u suštini smatra da je na pripremnom ročištu održanom 22. februara 2018. godine samo uredio tužbeni zahtjev za poništenje spornog rješenja o otkazu. Nasuprot tome, Okružni sud je smatrao da je apelant na navedenom ročištu istaknuo novi tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao poništenje rješenja o otkazu, što predstavlja preinačenje tužbe u smislu člana 56 ZPP, pa se i rok za podnošenje tužbe u pogledu novog zahtjeva ima računati od dana kada je zahtjev postavljen, a ne od dana kada je postupak pokrenut. Kako je apelant konačno određenim tužbenim zahtjevom od 22. februara 2018. godine prvi put zatražio poništenje kao nezakonitog rješenja o otkazu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja ocijenio da je tužba, u smislu odredbe člana 118 ZOR-a iz 2007. godine, neblagovremena, jer je podnesena po proteku roka od godinu dana od dana kada je apelant primio rješenje, slijedom čega je zaključio da je neblagovremena i u dijelu zahtjeva proizašlih iz rješenja o otkazu, za vraćanje na rad i naknadu izgubljenih plata (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja, takođe, proizilazi da je apelantovim propuštanjem da blagovremeno podnese tužbu protiv rješenja o otkazu navedeno rješenje postalo pravosnažno, što podrazumijeva zakonitost tog rješenja. Dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba člana 56 ZPP i člana 118 ZOR-a iz 2007. godine, Ustavni sud u datom obrazloženju Okružnog ne nalazi elemente proizvoljnosti, odnosno smatra neosnovanim navode apelacije da je osporenim rješenju o odbacivanju apelantove tužbe kao neblagovremene povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu.

34. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, zbog toga što Okružni sud nije obrazložio zašto nije ocijenio rješenje Fonda PIO od 30. novembra 2015. godine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenom rješenju odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena, dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a te navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su oni neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

37. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom (pravo na rad i zapošljavanje lica sa invaliditetom), Ustavni sud ukazuje da Konvencija o pravima lica sa invaliditetom nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene konvencije Ustavni sud apelantu ne može pružiti ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5685/14 od 18. jula 2017. godine, stav 46, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoj stav o neblagovremenosti apelantove tužbe jasno obrazložio uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti ima elemenata koji bi ukazivali na kršenje prava na pristup sudu.

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije (u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu) s obzirom da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (koje navode je Ustavni sud ocijenio neosnovanim).

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2150/20 (A.Z.) | Sudska praksa | Aktio