Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2142/20 (Građa a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2142/20, rješavajući apelaciju Građe a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Građe a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 123414 19 Rev od 11. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Građa a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Din Tešić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 123414 19 Rev od 11. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 27. jula 2021. i 12. avgusta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 123414 17 Ps od 19. oktobra 2018. godine, donesenom po tužbi apelantkinje protiv tuženog radi isplate, obavezan je tuženi da apelantkinji isplati iznos od 1.706.186,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je utvrdio da je Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 30. decembra 2013. godine izdalo Naredbu o ukidanju depozitnih računa osnovnih, okružnih i okružnih privrednih sudova u Republici Srpskoj, prema kojoj naredbi će ovi budžetski korisnici svoje poslovanje obavljati preko sistema jedinstvenih računa trezora, uz obavezu da najkasnije do 31. decembra 2013. godine izvrše prenos salda sa računa koji su imali do tada. Zatim, da je u stečajnom postupku nad apelantkinjinom imovinom stečajni upravnik obavijestio Okružni privredni sud (koji sprovodi stečajni postupak nad apelantkinjinom imovinom) da su za potraživanja stečajnih povjerilaca koji vode sudske sporove rezervisana sredstva i deponovana na depozitni račun tog suda (koji je bio otvoren kod „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka) u iznosu od ukupno 1.706.186,62 KM. Takođe je utvrdio da je nad „Bankom Srpske” a.d. Banjaluka 4. aprila 2017. godine otvoren stečajni postupak i da je apelantkinja u tom stečajnom postupku prijavila potraživanje u iznosu od 2.424.384,84 KM koje je stečajni upravnik banke osporio, da je i tuženi prijavio potraživanje u iznosu od 27.065.542,19 KM i da je stečajni upravnik banke na ispitnom i izvještajnom ročištu priznao potraživanje tuženom u iznosu od 24.784.901,66 KM, u okviru kog potraživanja se nalazi i potraživanje po osnovu uplaćenog depozita od apelantkinje, te da se apelantkinja 4. jula 2016. godine pismenim putem obratila Ministarstvu zahtjevom za povrat uplaćenog depozita i da tuženi nije vratio apelantkinji uplaćena sredstva. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 130 Zakona o stečajnom postupku propisano da je stečajni upravnik dužan da položi kod suda iznose koji su bili zadržani kod glavne diobe, što je apelantkinja i učinila i položila utuženi novčani iznos na depozitni račun suda, kojim računom, shodno odredbi člana 4 stav 1 Zakona o trezoru, rukovodi Ministarstvo, odnosno tuženi. Slijedom navedenog je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Nadalje je naveo da je apelantkinjinim podnošenjem pismenog zahtjeva da joj tuženi vrati predmetna novčana sredstava prestao da postoji pravni osnov po kojem je tuženom izvršena uplata, te da bi se tuženi neosnovano obogatio ako uplaćena sredstva ne bi vratio apelantkinji. Stoga je Okružni privredni sud zauzeo stanovište da apelantkinja, shodno odredbi člana 210 stav 4 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ima pravo da traži povrat uplaćenih novčanih sredstava i da je tuženi dužan da vrati apelantkinji ono što je primio po pravnom osnovu koji je prestao da postoji. Pri tome je istakao da činjenica da je račun na koji su uplaćena novčana sredstva bio otvoren kod „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka, nad kojom bankom je otvoren stečajni postupak i da je navedena banka priznala tuženom predmetno potraživanje, ali ga nije u cijelosti isplatila, ne oslobađa tuženog od obaveze da apelantkinji vrati uplaćena sredstava jer je apelantkinja ta sredstava uplatila na račun tuženog, a ne na račun „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka s kojom apelantkinja nije ni u kakvom pravnom odnosu.

7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 123414 18 Pž od 14. februara 2019. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne razloge prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, koje obrazloženje prihvata i taj sud, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 210 stav 4 ZOO-a, čl. 92 i 130 Zakona o stečajnom postupku, te čl. 4 stav 1 i 5 stav 1 a) Zakona o trezoru. Naveo je da je utuženi novčani iznos uplaćen u svrhu obezbjeđenja potraživanja stečajnih povjerilaca prema apelantkinji kao stečajnom dužniku, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nakon apelantkinjinog zahtjeva za povrat sredstava prestao postojati pravni osnov po kojem je tuženom izvršena isplata i da bi se tuženi neosnovano obogatio ako uplaćena sredstva ne bi vratio apelantkinji. Takođe je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve prigovore tuženog i da je detaljno raspravio sva pitanja činjenične i pravne naravi, te zaključio da je žalba tuženog neosnovana.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 123414 19 Rev od 11. marta 2020. godine usvojena je revizija tuženog i nižestepene presude su preinačene na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te je apelantkinja obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Ukazao je da je odredbom člana 210 ZOO-a propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignutih koristi (stav 1), te da obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili koji je kasnije otpao (stav 2). U vezi s tim je istakao da je za primjenu navedenih odredaba relevantno da li je jedno lice neosnovano osiromašilo, a drugo se neosnovano obogatilo, bez pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine, te da u takvom slučaju između obogaćenog i osiromašenog nastaje obligacionopravni odnos, u kome se kao povjerilac pojavljuje osiromašeno lice, a kao dužnik obogaćeno lice. S obzirom na to da je deponovanje utuženih novčanih sredstava izvršeno u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da se ne može govoriti o odsustvu pravnog osnova. Takođe je zauzeo stanovište da deponovanjem predmetnih apelantkinjinih novčanih sredstava na depozitni račun suda (račun posebnih namjena), ta sredstava nisu prešla u imovinu tuženog jer je svrha polaganja depozita polaganje određene stvari (u koje spada i novac) od dužnika za povjerioca. Takođe je ukazao da odredbe Zakona o vanparničnom postupku, koje regulišu pitanje sudskog depozita, pa i načina deponovanja novca (čl. 212– 225) ne propisuju da će deponovanjem predmet depozita postati svojina Republike Srpske jer to nije svrha depozita, te da takva mogućnost postoji jedino u slučaju da lice u čiju korist je predmet primljen predmet ne preuzme po pozivu suda u roku od tri godine od urednog poziva (član 224). Vrhovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o trezoru propisano da se deponovanje sredstava vrši polaganjem novca na poseban račun, koji zakon definiše kao račun posebnih namjena, koji na zahtjev budžetskog korisnika otvaraju Trezor Republike i lokalni trezori, na koji se vrše uplate sredstava posebnih namjena, kao i sve isplate po namjenama ili projektima (član 2 stav 1 tačka k), te da je račun posebnih namjena dio sistema jedinstvenog računa trezora koji se sastoji od računa javnih prihoda, investicionih računa, transakcionih računa i računa za posebne namjene (član 2 stav 1 tačka e) Zakona o trezoru). Nadalje je ukazano da se svi javni prihodi uplaćuju na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora i isključivo pravo raspolaganja sredstvima u sistemu Jedinstvenog računa trezora ima Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda (član 6 Zakona o trezoru). Slijedom navedenog je zaključio da Ministarstvo ne može raspolagati računom posebnih namjena jer ta sredstva ne predstavljaju javne prihode koji se, između ostalih, uplaćuju na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora, te da, stoga, deponovanjem apelantkinjinih sredstava na račun suda ta sredstva nisu prešla u imovinu tuženog. Stoga je ocijenio pogrešnim zaključak nižestepenih sudova da je podnošenjem pismenog zahtjeva apelantkinjinog stečajnog upravnika Ministarstvu „otpao” pravni osnov po kome su sredstva deponovana jer je deponovanje izvršeno radi obezbjeđenja potraživanja apelantkinjinih stečajnih povjerilaca koji vode sudske sporove protiv njega, što znači da su sredstva deponovana do momenta kada se steknu uslovi propisani zakonom kojim se uređuje vođenje stečajnog postupka. Naveo je da iz utvrđenih činjenica proizlazi da deponovanim sredstvima tuženi nije raspolagao (raspolaganjem se ne može smatrati podnošenje prijave potraživanja od Ministarstva u postupku stečaja nad „Bankom Srpske“), niti ih je naplatio u stečajnom postupku koji je otvoren nad „Bankom Srpske”. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se tuženi nije neosnovano obogatio za utuženi novčani iznos, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, te da, stoga, nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredaba člana 210 ZOO-a. Nadalje je naveo da u radnjama organa tuženog (stečajnog suda i Ministarstva) koji su postupali u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku i Zakona o trezoru nema protivpravnosti, pa tako ni uslova odštetne odgovornosti u smislu odredbe člana 155 ZOO-a. Pri tome je istakao da nisu ispunjeni ni uslovi za uspostavljanje odgovornosti za štetu od tuženog u smislu odredbe člana 172 ZOO-a jer odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa u smislu navedene zakonske odredbe postoji u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada. U vezi s tim je ukazano da se prema stanju spisa i činjeničnom utvrđenju u konkretnoj parnici ne može zaključiti da je deponovanjem sredstava tuženi postupao suprotno zakonu ili suprotno pravilima struke koja odudaraju od uobičajene metode rada u državnom tijelu i mimo cilja koji je određen, odnosno suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim apelantkinja navodi da je utužena novčana sredstva uplatila na račun tuženog, a ne na račun „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka, sa kojom bankom apelantkinja nije imala nikakav pravni odnos, te da tuženi ima obavezu da joj vrati utužena novčana sredstva, što je u skladu sa odredbama čl. 4 i 5 Zakona o trezoru. Navodi da je podnošenjem pismenog zahtjeva za vraćanje utuženih novčanih sredstava „otpao“ pravni osnov po kojem je tuženom izvršena uplata i da se tuženi neosnovano obogatio u smislu odredaba čl. 210, 214 i 277 ZOO-a. Nadalje navodi da se tuženi prilikom izbora banke nije ponašao u skladu sa standardom dobrog privrednika, u smislu odredaba čl. 10 i 12 ZOO-a jer nije utvrdio rejting banke s obzirom na to da je „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka već tada bila u velikim gubicima, a što je tuženom moralo biti poznato jer je tuženi većinski vlasnik navedene banke. Apelantkinja navodi da nije jasan stav Vrhovnog suda da se ostanak utuženog novčanog iznosa na računu tuženog ne može poistovjetiti sa sticanjem bez osnova, te da je takvim stavom dovedena u pitanje nezavisnost i nepristrasnost Vrhovnog suda. Takođe navodi da je Vrhovni sud u očigledno jasnoj pravnoj situaciji diskriminisao apelantkinju kako bi u bolji položaj doveo tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da su apelacioni navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

13. Tuženi je naveo da su neosnovani i nedokazani apelantkinjini navodi da je osporenom odlukom došlo do povrede njenih prava, te da su činjenice na koje se apelantkinja poziva cijenjene od suda koji je donio osporenu odluku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

16. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10):

Polaganje zadržanih iznosa Član 130.

Stečajni upravnik je dužan da položi kod suda iznose koji su bili zadržani kod glavne diobe.

17. Zakon o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 103/15).

18. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

[…]

e) Jedinstveni račun trezora je račun na koji se vrše uplate sredstava na ime Republike, opština, gradova i fondova sa računa javnih prihoda ili direktno, kao i sve isplate u ime Republike, opština, gradova i fondova, a sistem Jedinstvenog računa trezora sastoji se od računa javnih prihoda, investicionih računa, transakcionih računa i računa za posebne namjene, […]

k) račun posebnih namjena je račun koji na zahtjev budžetskog korisnika otvaraju Trezor Republike i lokalni trezori na koji se vrše uplate sredstava posebnih namjena, kao i sve isplate po namjenama ili projektima, […] Član 6.

(1) Svi javni prihodi uplaćuju se na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora.

(2) Isključivo pravo raspolaganja sredstvima u sistemu Jedinstvenog računa trezora ima Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda.

(3) Ministarstvo finansija i nadležna služba opštine, grada i fonda dužni su da sprovedu proceduru za otvaranje računa koji ulaze u sistem Jedinstvenog računa trezora.

(4) Izbor računa javnih prihoda, investicionih računa, transakcionih računa, računa za posebne namjene i svih ostalih usluga banaka neophodnih za rad Trezora Republike i lokalnih trezora vrši se na osnovu propisa kojima se uređuju javne nabavke.

(5) Račune javnih prihoda Republike za opšte uplate kod banaka objavljuje Ministarstvo finansija u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske, a račune opštine ili grada za prikupljanje javnih prihoda opštinskog budžeta ili budžeta grada kod banaka objavljuje nadležna služba opštine ili grada u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

(6) Ukupna gotovinska salda koja se na kraju radnog dana nalaze na računima javnih prihoda mogu se prenijeti na investicioni račun.

(7) Sredstvima koja se nalaze na investicionim računima ne mogu se plaćati budžetski izdaci.

(8) Centralna banka i banke po nalogu Trezora Republike i lokalnih trezora vrše prenos sredstava sa investicionog računa na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora.

(9) Trezor Republike i lokalni trezori transakcione račune koriste za plaćanje budžetskih izdataka.

(10) Raspoloživa sredstva na transakcionim računima i na računima posebnih namjena na kraju radnog dana mogu se prenijeti na investicioni račun.

(11) Budžetski korisnici su dužni da sve prihode usmjeravaju na račune javnih prihoda u skladu sa zakonom.

(12) Uspostavljanjem sistema Jedinstvenog računa trezora svi pojedinačni računi budžetskih korisnika se zatvaraju, a njihova salda se uplaćuju na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora.

(13) Izuzetno, budžetskim korisnicima koji se finansiraju iz više od jednog izvora mogu se otvoriti računi posebnih namjena uz odobrenje Ministarstva finansija, odnosno nadležne službe opštine, grada i fonda.

(14) Na osnovu zahtjeva Ministarstva finansija, odnosno nadležne službe opštine, grada i fonda, može se povući saglasnost za otvaranje računa posebnih namjena.

19. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16):

Član 224.

Ako lice u čiju korist je predmet primljen u sudski depozit ili deponent koji je uredno pozvan da preuzme predmet isti ne podigne u roku od tri godine od dana prijema urednog poziva, sud će rješenjem utvrditi da je predmet postao svojina Republike Srpske.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 123414 19 Rev od 11. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na sticanje bez osnova, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da Vrhovni sud nije postupao nezavisno i nepristrasno, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju povrijeđen princip nezavisnog i nepristrasnog suda, te da li je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

30. Ustavni sud, in primo, u pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na nezavisan sud, ukazuje da apelantkinja nije ukazala na postojanje činjenica koje bi pokretale pitanje nezavisnosti suda. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelantkinja ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na povredu subjektivne nepristrasnosti Vrhovnog suda, niti Ustavni sud u spisu apelacije nalazi objektivne dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantkinjinim građanskim pravima postupao pristrasno. Stoga, Ustavni sud ovaj dio apelacionih navoda smatra neosnovanim.

31. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, smatrajući, za razliku od nižestepenih sudova, da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu pravnog instituta sticanja bez osnova iz člana 210 ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je istakao da je uplata utuženih novčanih sredstava na račun tuženog izvršena na osnovu odredaba Zakona o stečajnom postupku (član 130), dakle da je sporna uplata izvršena na osnovu zakona, i da se, stoga, ne radi o nedostatku pravnog osnova u smislu odredbe člana 210 ZOO-a. Takođe je naglasio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je podnošenjem pismenog zahtjeva apelantkinjinog stečajnog upravnika Ministarstvu „otpao” pravni osnov po kome su sredstva deponovana jer su sredstva deponovana do momenta kada se steknu uslovi propisani zakonom kojim se uređuje vođenje stečajnog postupka. Takođe je ukazao da deponovanjem predmetnih apelantkinjinih novčanih sredstava na depozitni račun suda ta sredstava nisu prešla u imovinu tuženog jer se deponovanje vrši od dužnika u korist povjerioca i tuženi tim sredstvima ne može raspolagati jer se nalaze na posebnom računu (računu posebnih namjena), u smislu odredbe člana 2 tačka k) Zakona o trezoru. Pri tome je istakao i da odredbe Zakona o vanparničnom postupku koje regulišu pitanje sudskog depozita ne predviđaju, osim u slučaju kada povjerilac ne podigne depozit u zakonom propisanom roku (član 224), da će predmet depozita postati svojina tuženog. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud razmotrio činjenični supstrat konkretnog predmeta i s aspekta odštetne odgovornosti tuženog, u smislu odredaba čl. 155 i 172 ZOO-a, te zaključio da nisu ispunjeni ni uslovi za primjenu pravila o naknadi štete s obzirom na to da u radnjama organa tuženog nije bilo elemenata protivpravnosti ili nepravilnosti. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni pravnog instituta sticanja bez osnova, niti naknade štete, te je pri tome jasno ukazao da je predmetna situacija ratione temporis ograničena do momenta kada se, prema pravilima stečajnog prava, utužena novčana sredstva budu trebala isplatiti apelantkinjinim stečajnim povjeriocima radi čijeg obezbjeđenja su ta sredstva i deponovana. Iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda, a contrario, proizlazi da bi pitanje sticanja bez osnova i odštetne odgovornosti tuženog moglo biti pokrenuto u slučaju da tuženi ne isplati utužena novčana sredstva kada to bude dužan u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da se u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ne radi o sticanju bez osnova, niti odštetnoj odgovornosti tuženog, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelantkinja smatra da joj je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

35. Vezano za apelantkinjine tvrdnje o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) i k), odnosno članom 6 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelantkinja u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da se u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ne radi o sticanju bez osnova, niti odštetnoj odgovornosti tuženog, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

38. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije jer apelantkinja nije ukazala da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2142/20 (Građa a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio