Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3245/21 (R. Č.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3245/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3245/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Refija Čajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Refija Čajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 258277 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 258277 17 Gž od 8. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 258277 15 P od 6. aprila 2017.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refija Čajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Jaramaz" iz Doboja, podnijela je 13. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 258277 21 Rev od 21. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 258277 17 Gž od 8. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 258277 15 P od 6. aprila 2017.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, poništen je i stavljen van snage kupoprodajni ugovor zaključen između tužilaca (F.G. i A.G.) kao kupaca i apelantice kao prodavca, čiji je predmet dvosoban stan, a koji ugovor je zaključen i notarski obrađen 19. decembra 2014.godine, te je određeno da se uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje. Osim toga, obavezana je apelantica da tužiocima vrati isplaćenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 33.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a tužioci su obavezani da po vraćanju navedene kupoprodajne cijene navedeni stan oslobode od lica i stvari te predaju apelantici ključeve stana.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su parnične stranke 19. decembra 2014. godine zaključile ugovor o kupoprodaji dvosobnog stana, pobliže opisan u izreci prvostepene presude, za cijenu od 33.000 KM, da su tužioci preuzeli stan i isplatili apelantici kupoprodajnu cijenu. Dalje je utvrđeno da apelantica prilikom zaključenja tog ugovora nije upoznala tužioce sa činjenicom da je naplatila totalnu štetu za predmetni stan u izvršnom postupku od Rudnika "Kreka" u iznosu od 38.350,00 KM. Također je utvrđeno da su tužioci za činjenicu naplate totalne štete kasnije saznali iz pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-002322 od 24. novembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002521 10 Gž od 17. aprila 2012. godine. Budući da tužioci u vrijeme zaključenja ugovora nisu znali da je na predmetnom stanu utvrđena totalna šteta u drugom postupku i da je apelantica za to po pravosnažnoj presudi primila dosuđenu naknadu za totalnu štetu stana u navedenom iznosu, Vrhovni sud je naveo da tužioci mogu tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude. Naime, naveo je da je drugostepeni sud ukazao da su tužioci, kupujući predmetni stan, računali da eventualno mogu kao novi vlasnici ostvariti pravo na naknadu štete zbog oštećenja na predmetnom stanu za koje oštećenje je eventualno odgovoran Rudnik "Kreka". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet propisan članom 61. stav 1. i članom 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je postojala bitna zabluda na strani tužilaca, jer je apelantica prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora prešutjela činjenicu da joj je po pravosnažnoj presudi u izvršnom postupku isplaćena naknada štete zbog totalnog uništenja stana u iznosu od 38.350.00 KM. Također je naveo da je apelantica postupala prema tužiocima nesavjesno i na prevaran način, pri čemu tužioci, kao strana koja je u zabludi, ne bi inače zaključili ugovor takve sadržine, zbog čega je prvostepeni sud, primjenom čl. 61., 65., 111. i 117. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužilaca. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi, između ostalog, da su sudovi zauzeli stanovište da je apelantica prema tužiocima postupila nesavjesno i na prevaran način, te da su tužioci bili u zabludi, iako nijedan izvedeni dokaz ne upućuje na to. Apelantica navodi da tužioci nisu bili u zabludi niti ih je u zabludu dovela apelantica.

5. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 61. st. 1.,2. i 3.

Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

Strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupila sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

U slučaju poništenja ugovora zbog zablude druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

Član 65. st. 1. i 2.

Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je zadržava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3245/21 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio