Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2568/20 (I.Č.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2568/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2568/20, rješavajući apelaciju I. Č., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija I. Č. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25.
svibnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Ivana Grizelj, odvjetnica iz Gruda, podnio je 22. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. svibnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Općinski sud donio je Presudu broj 68 0 K 041767 19 K 2 od 19. studenog 2019. godine kojom je M.Ć. i apelanta proglasio krivim da su na način opisan u presudi počinili kazneno djelo zloupotreba osiguranja iz članka 302. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), i to apelant pomaganjem (članak 302. stavak 1. u svezi sa člankom 33. KZ), pa ga je sud osudio na novčanu kaznu u iznosu od 5.000 KM, koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca. U presudi je navedeno da, ukoliko optuženi ne plate novčanu kaznu u cijelosti, ona će se zamijeniti kaznom zatvora.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao na tijek postupka (ranije donesenu presudu koja je ukinuta), te da je postupajući po rješenju Kantonalnog suda na glavnoj raspravi pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka i druge (dokaze Tužiteljstva), kako je naveo na strani 3, a od dokaza obrane pročitan je iskaz vještaka prometne struke Stjepana Đorde, izvršen uvid u njegov nalaz i odgovor na zahtjev za dostavu informacija „Livnoputova“ d.o.o. Livno. Od dokaza u ponovljenom postupku saslušan je stalni sudski vještak prometne struke Tomislav Majić, te je izvršen uvid u njegov nalaz i mišljenje.
6. Dalje je Općinski sud naveo koje dokaze nije prihvatio, jer ih je smatrao nezakonitim. Između ostalih, prihvativši prijedlog obrane, Općinski sud je utvrdio da je prometno vještačenje koje je sačinio Sanel Tiro nezakonito (sačinjeno bez naredbe suda). Općinski sud je zatim naveo sadržaj iskaza svjedoka, sadržaj izvješća o prometnoj nezgodi i druge materijalne dokaze, sadržaj iskaza i nalaza vještaka (Đorde i Majića).
7. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je optuženi M.Ć. počinio kazneno djelo zloupotreba osiguranja iz članka 302. stavak 1. KZ, a da je apelant pomaganjem počinio isto kazneno djelo zloupotreba osiguranja iz članka 302. stavak 1. u svezi sa člankom 33. KZ. Općinski sud je naveo što čini osnovni oblik navedenog kaznenog djela, tko čini navedeno kazneno djelo i da je izvršenje motivirano naplatom osigurnine - odnosno pribavljanja protupravne imovinske koristi od osiguravajućeg društva, a smisao inkriminacije je sprečavanje naplaćivanja fingiranih šteta koje se najčešće pojavljuju kod osiguranja od nezgoda i različitih vidova osiguranja stvari. Kako je naveo Općinski sud, kazneno djelo je dovršeno prijavljivanjem štete, a izvršitelj djela je osoba koja ima status osiguranika i djelo je moguće učiniti samo sa izravnim umišljajem, uz postojanje posebne namjere (dolus specialis), a to je naplata osigurnine.
8. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio činjenicu da je vozilo, vlasništvo optuženog M.Ć., bilo osigurano od automobilskog osiguranja policom, koju je optuženi M.Ć. ugovorio sa „Croatia osiguranjem“ (polica obveznog osiguranja) i optuženi M.Ć. je 6. ožujka 2017. godine podnio zahtjev za naknadu štete iz automobilske nezgode. Općinski sud je naveo na temelju kojih dokaza je utvrđeno osiguranje koje je imao apelant na svom vozilu. Općinski sud je utvrdio da je sporno je li se prometna nezgoda dogodila na način kako su to opisali optuženi i je li se uopće dogodila. Ukazujući na dokaze iz kojih isto proizlazi i obrazlažući navedeno (prvenstveno iskaz i nalaz i mišljenje vještaka Majića, te ostalih provedenih dokaza), Općinski sud je zaključio da se prometna nezgoda uopće nije dogodila. Dalje, Općinski sud je naveo da je iskaz vještaka Majića smatrao jasnim, logičnim i uvjerljivim i potkrijepljenim drugim provedenim dokazima Tužiteljstva, prije svega skicom lista mjesta i fotodokumentacijom. Općinski sud je naveo da je vještak na jasan, logičan i uvjerljiv način obrazložio svoj nalaz i mišljenje u kojim je našao da se prometna nezgoda nije uopće dogodila, a posebno ne na način kako su to optuženi htjeli prikazati, odnosno fingirati, jasno i određeno je obrazložio i opisao sva oštećenja na vozilima i razloge zašto navedena oštećenja nisu mogla nastati na način kako to tvrde optuženi, a obrana njegov nalaz i mišljenje ničim nije dovela u pitanje, niti valjano osporila. Općinski sud je naveo i pitanje apelantovog odvjetnika na koje je vještak uvjerljivo, jasno i logično pojasnio da vozilo apelanta nije izvan gabaritno vozilo, te da njegove dimenzije ne odstupaju u značajnoj mjeri i da u konkretnom slučaju dva ili tri cm veća ili manja širina vozila nikako ne može utjecati na cjelokupni tijek nezgode, jer oštećenja na vozilima drastično i višestruko odudaraju od sugeriranog tijeka nezgode (strana 16).
9. Dalje, Općinski sud navodi (strana 17) da je utvrdio da je između optuženih postojao prethodni dogovor da fingiraju prometnu nezgodu, odnosno štetni događaj, što proizlazi (pored drugih dokaza) iz spisa odlaznih i dolaznih poziva (dan nezgode, i to devet poziva u nepunih osam minuta u vrijeme nezgode). Općinski sud je iskaz optuženog M.Ć., koji je dao policijskoj postaji u Kupresu, ocijenio nevjerodostojnim i neuvjerljivim (što detaljno objašnjava dovodeći u svezu sa drugim dokazima, str. 17-18). Dalje, Općinski sud je naveo da je ocijenio dokaz obrane - informaciju poduzeća „Livnoputovi“ d.o.o. koja, prema stavu suda, uopće ne predstavlja dokaz da je cesta bila obilježena letvama, a kamoli da je optuženi M.Ć. udario autom u drvenu letvu. Općinski sud je naveo da nije posebno ocijenio nalaz vještaka obrane za što je dao obrazloženje.
10. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelantove obrane i u ranije provedenom, a i u ponovljenom postupku da se izvrši rekonstrukcija prometne nezgode na licu mjesta iz razloga što je iz svih provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da se prometna nezgoda nije dogodila na način kako su to optuženi pokušali prikazati, te da oštećenja na vozilima ni u kojem slučaju nisu nastala u ovoj navodnoj nezgodi, nego da potječu iz nekih drugih prometnih događaja, a u slučaju oštećenja na vozilu apelanta, i iz nekog davnog događaja. Općinski sud je zaključio da bi provođenje ovog dokaza bilo suprotno načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka, odnosno nepotrebno bi se poskupio i odugovlačio kazneni postupak. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je i vještak obrane istaknuo da prostorno-vremensku analizu nije moguće izvršiti niti poslije rekonstrukcije iz razloga što nije bilo tragova u prometnoj nezgodi, dok je vještak suda Majić više puta istaknuo da provođenje rekonstrukcije u ovom postupku nije potrebno, jer nema smisla rekonstruirati nezgodu koja se nije ni dogodila, te da bi na rekonstrukciji vozila imali položaj kakav je bio u trenutku očevida, a to već ima u spisu i time bi se zapravo samo vrtjeli u krug.
11. Ukazujući na stav iz rješenja Kantonalnog suda (od 11. ožujka 2019. godine), Općinski sud je zaključak da se radi o navedenom kaznenom djelu, a ne nekom drugom, obrazložio na str. 21-22. Općinski sud je naveo da kazneno djelo zloupotreba osiguranja iz članka 302. KZ predstavlja specijalni oblik kaznenog djela prijevara iz članka 294. KZ, i to u njegovom prethodnom stadiju, jer se njime sankcionira i onaj počinitelj koji s ciljem naplate osigurnine uništi, ošteti ili sakrije osiguranu stvar i zatim prijavi štetu osiguravatelju, pri čemu naplata te osigurnine u smislu pribavljanja protupravne imovinske koristi ne predstavlja element bića djela. To znači da će kod kaznenog djela zloupotreba osiguranja iz članka 302. KZ počinitelj ranije ući u kriminalnu zonu, ali ako uspije u svom naumu i dovođenjem osiguravatelja u zabludu naplati osigurninu, odnosno stekne protupravnu imovinsku korist, bit će riječ o težem kaznenom djelu prijevara iz članka 294. KZ. Nadalje, Općinski sud je ukazao da ovo kazneno djelo ni u kojem slučaju nije ograničeno samo na police kasko-osiguranja nego se samo najzastupljeniji delikti odnose na police autoodgovornosti (i obveznog osiguranja i kasko-osiguranja), ali i na police zdravstvenog i životnog osiguranja, te police osiguranja stanova i poslovnih prostora. Osiguranik tako prijavljuje osiguravajućem društvu štetni događaj koji se nije dogodio ili se dogodio, ali sa manjim i slabijim posljedicama nego što se prijavljuje. Stoga je Općinski sud smatrao da je pogrešan stav optuženih da u izmijenjenoj optužnici uopće nisu navedene sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih obilježja kaznenog djela zloupotreba osiguranja iz članka 302. stavak 1. KZ, jer se radi o obveznoj polici automobilskog osiguranja, a ne o kasko-osiguranju iz kojeg bi se osigurnina i šteta mogle naplatiti, odnosno da bi optužnica tužiteljstva mogla stajati samo kada bi se radilo o kasko-osiguranju. Upravo suprotno, budući da je vozilo kojim je upravljao apelant imalo zaključenu policu osiguranja kod „Euroherc osiguranja“ za štete prema trećim osobama, treba zaključiti da je i drugo vozilo („mercedes“) osigurana stvar, jer je obvezno osiguranje takve prirode da obuhvaća zaštitu stvari trećih osoba od oštećenja, kao da su i samostalno osigurane, a optuženi M.Ć. je upravo to i pokušao - naplatiti se temeljem police osiguranja vozila navodnog štetnika apelanta, a što je Tužiteljstvo i navelo u izmijenjenoj optužnici. Dakle, vozilo „mercedes“ je bilo osigurano neizravno (kao stvar treće osobe na temelju osiguranja apelantovog vozila), pa je bilo osigurana stvar, što je obilježje kaznenog djela zloupotreba osiguranja, tako da i izmijenjena optužnica Tužiteljstva sadrži sve elemente ovog kaznenog djela.
12. Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 K 041767 20 Kž 2 od 25. svibnja 2020. godine kojom je žalbe optuženih odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjsku presudu od 19. studenog 2019. godine.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je prvooptuženi u žalbi isticao da se njegovim radnjama ne stječu elementi bića kaznenog djela zloupotreba osiguranja iz članka 302. KZ, te ukazuje što se optužnicom stavlja na teret optuženim. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da se prvooptuženom stavljalo na teret da je oštetio svoje vozilo, pa da je po prethodnom dogovoru sa apelantom fingirao prometnu nezgodu kako bi naplatio štetu.
14. Kantonalni sud je ukazao da je točan navod obrane da šteta i osigurnina nisu isti pojmovi i da je osigurnina ugovorena svota osiguranja, ili iznos do kojeg se može po polici osiguranja naplatiti iznos štete. U konkretnom slučaju oba vozila i optuženog M.Ć. i apelanta su osigurana policama osiguranja od automobilske odgovornostiobvezno osiguranje, osiguranje odgovornosti prema trećim osobama. Dakle, automobili optuženih su imali obvezno osiguranje, koje obuhvaća zaštitu stvari od oštećenja, kao da su i samostalno osigurani. Stoga se u radnjama optuženih stječu obilježja kaznenog djela koje im je stavljeno na teret optužnicama, pa podnošenje prijave optuženog M.Ć. „svom osiguranju“, „Croatia osiguranju“, koje prosljeđuje zahtjev u konkretnom slučaju „Eurohercu“, jeste biće djela zloupotreba osiguranja, jer se radi o autoodgovornosti prema trećim osobama. Prijava štete „svom osiguranju“, kako je naveo Kantonalni sud, ulazi u biće kaznenog djela.
15. Apelant je u žalbi isticao da se presuda zasniva na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi i da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz i nakon toga izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Općinski sud je donio presudu na nezakonitom dokazu. Kantonalni sud je, međutim, naveo da se iz žalbe ne može razaznati o kojem nezakonitom dokazu se radi, jer naknadno navodi vještačenje Sanela Tire, a iz presude prvostupanjskog suda je vidljivo da je postupajući po uputi iz rješenja Kantonalnog suda prvostupanjski sud izdvojio navedeni nalaz kao nezakonit dokaz. Kantonalni sud je naveo da provođenje vještačenja na temelju naredbe suda nije nezakonit dokaz „iako je neuobičajeno da sud izdaje naredbu za provođenje dokaza, a kada to ne predlaže tužiteljstvo, međutim, ne radi se o nezakonitom dokazu“.
16. Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda vidljivo zbog čega je prvostupanjski sud, a nakon što je ocijenio nalaze i mišljenja vještaka Đorde i Majića (a vještak Đorde dao je nalaz na temelju prijedloga apelantove obrane) dao je obrazloženje zašto ne prihvaća prijedlog obrane za rekonstrukciju, a koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud.
17. Kako je naveo Kantonalni sud, odbrana apelanta je tijekom postupka isticala da je vozilo kojim je upravljao apelant prepravljeno - dograđivano, ali nijedan dokaz nije ponuđen na navedenu okolnost. Apelant je u žalbi naveo da je tijekom postupka osporavao nezakonitost dokaza, naročito naredbe od 4. svibnja 2017. godine, ali u žalbi ne navodi u čemu se sastoji nezakonitost navedene naredbe, pa je ovakav prigovor paušalan i nije ničim utemeljen.
18. Kako je ukazao Kantonalni sud, nasuprot navodima iz žalbe apelanta (da je prvostupanjski sud samo pobrojao izvedene dokaze) iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud ocijenio sve izvedene dokaze na glavnoj raspravi, te da je dao obrazloženje vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zašto nije prihvatio prijedlog apelantove obrane za rekonstrukciju, zbog čega je ovaj prigovor neutemeljen. Prvostupanjska presuda, a što je vidljivo iz obrazloženja presude, zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi, a navodi apelanta da operativni razgovori i izvješća policijskih službenika ne mogu biti osnova za donošenje zaključka o postojanju sumnje da je optuženi počinio kazneno djelo u konkretnom slučaju su irelevantni, zato što prvosteupanjska presuda nije zasnovana na policijskom izvješću, ni službenim zabilješkama, kako navodi apelant u žalbi, nego je zasnovana (između drugih dokaza) i na zapisniku o uviđaju, fotodokumentaciji, materijalnim dokazima koji su pribavljeni od službenika policije i izvedeni na glavnoj raspravi, pa je ovaj prigovor ocijenjen kao neutemeljen, paušalan i bez uporišta u izvedenim dokazima na glavnoj raspravi.
19. Kantonalni sud je ukazao da su apelantovi navodi izneseni u žalbi da u radnjama optuženih nema elemenata bića kaznenog djela neutemeljeni, jer je iz prvostupanjske presude vidljivo što je apelantu stavljeno na teret, koja radnja, te da je apelant postupao kao supočinitelj, jer je na temelju prethodnog dogovora dao bitan doprinos izvršenju kaznenog djela, te jer je u dogovoru s optuženim M.Ć. fingirao štetu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu. Europska konvencija), kao i čl. 14. i 17. Europske konvencije. U apelaciji apelant navodi da su pobijane presude prvenstveno rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, te supsidijarno rezultat i ostalih pobijanih razloga. Apelant ukazuje na formalne nedostatke u presudi, a koji se sastoje u tome što su Tužiteljstvo, odnosno sud postupili protivno odredbi članka 242. ZKP, „jer presuda ne sadrži navedenom odredbom sve zahtijevane elemente, a čime je povrijeđeno načelo određenosti djela u činjeničnom opisu, čime se realizira i ostvaruje načelo zakonitosti (nullum crime sine lege certa)“. Apelant dalje ukazuje da je, između ostalog, odredbom članka 242. ZKP propisano da optužnica, a time i presuda, između ostalog, sadrži opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, kao i ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što preciznije odredi. Preciznošću opisa kaznenog djela u presudi realizira se načelo zakonitosti, određenosti kaznenog djela u činjeničnom opisu, odnosno osigurava se da optuženi zna što mu se stavlja na teret. Apelant navodi da je na prvi pogled vidljivo da činjenični opis djela u presudi ne zadovoljava ni minimalne standarde preciznosti i određenosti. „Ovakav činjenični opis navođenjem potpuno kontradiktornih radnji u vezi istih postupaka optuženi su dovedeni u situaciju da nagađaju što im se stavlja na teret“, te dalje ukazuje da je apelant osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant navodi da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda propustili utvrditi pravilno, potpuno i točno činjenično stanje zbog kojeg je propusta i donijeta presuda kojom se apelant osuđuje na novčanu kaznu u navedenom iznosu. Ovo stoga što, kako apelant navodi, sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio sve dokaze, ukazujući (kako apelant navodi) kako je ocijenio dokaze optužbe, a dokaze obrane nije posebno ocijenio, niti obrazlagao. Dalje, apelant ukazuje na obvezu suda da presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu i da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Apelant navodi: „...[o]vo iz razloga jer su sudovi svoju presudu, broj i datum gornji, donijeli na nezakonitim dokazima, zatim prvostupanjski sud nije postupio po nalogu Kantonalnog suda u Livnu sukladno rješenju navedenog suda broj 68 0 K 041767 19 Kž od 11.3.2019. godine, zatim, što sud sam mijenja navodnu ulogu [apelanta] (u optužnici je supočinitelj, a u presudi je pomagač), zatim, zbog činjenice da se prvostupanjski sud upustio u ulogu tužiteljstva, jer sam provodi dokaze (premda je to, po mišljenju obrane, bilo dužno provesti tužiteljstvo, odnosno prvostupanjski sud je bio dužan omogućiti-dozvoliti obrani [apelanta] da provede dokaze, a ne odbiti prijedlog dokaza obrane i sam provoditi dokaze), i to one dokaze koje kako u ranijem postupku, pa tako i u ponovljenom postupku nije dozvolio obrani da ih provede.“
21. Apelant dalje obrazlaže da u ponovljenom postupku Tužiteljstvo nije provodilo dokaz prometnim vještačenjem (mada je Kantonalni sud utvrdio da se radi o nezakonitom dokazu - vještačenje vještaka Sanela Tire), dok je u prvostupanjskom postupku obrana apelanta predlagala da se kao dokaz provede prometno-tehničko vještačenje, kao i rekonstrukcija, ali da je rekonstrukciju sud odbio bez zakonskog obrazloženja. Apelant navodi da je taj isti sud „sam predložio dokaz prometnim vještačenjem, kao i potrebi rekonstrukcije“. Dalje, kako apelant navodi, sud čini bitnu povredu kaznenog postupka jer radi posao Tužiteljstva, a obrani ne dozvoljava provođenje dokaza (te postavlja pitanje zbog čega sud nije dozvolio niti u jednom od postupaka provođenje rekonstrukcije). Kako apelant navodi, ovim nisu samo povrijeđene odredbe ZKP nego i načelo in dubio pro reo. Apelant navodi da, kada se analizira iskaz vještaka Majica, nedvojbeno se zaključuje da nalaz nije sačinjen u skladu sa pravilima struke, što dalje pojašnjava, te ukazuje na nalaz vještaka obrane. Također, apelant ukazuje na nezakonitost dokaza, naročito naredbi koje je izdao Općinski sud, „naročito naredbe od 4. 5. 2017. godine“ i nedostatak obrazloženja suda da je naredba zakonita. Apelant ukazuje na nedostatak obrazloženja u presudi u odnosu na izvedene dokaze, koji su samo pobrojani. Također, apelant u nastavku apelacije navodi da je Tužiteljstvo koristilo u tijeku postupka brojne dokaze koji se prima facie mogu smatrati nezakonitim. Suština primjedaba odnosi se na činjenicu da operativni razgovori, izvješća neprovjerenog sadržaja i iz neimenovanih izvora i zaključci policijskih i inspekcijskih tijela imaju karakter operativnih informacija i saznanja, pa se ne mogu koristiti kao dokaz.
22. Apelant se pita na koji način i kojim dokaznim sredstvima je sud došao do zaključka i utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se predmetnom optužnicom stavlja na teret, navodeći da Tužiteljstvo nije dokazalo postojanje obilježja kaznenog djela, kao i eventualnu namjeru i motiv optuženih za počinjenje eventualnog kaznenog djela, kao ni da se činjenični opis optužnice i kazneno djelo nikako ne mogu dovesti u vezu (ukazujući na prijavu i naplatu štete kao dva različita pojma i kada bi se radilo o kasko-osiguranju). Apelant ukazuje na princip pretpostavke nevinosti i primjenu načela in dubio pro reo. Dalje, opet problematizira u svezi sa optužnicom da je nerazumljiva (da činjenični i pravni opis djela ne sadrži konstitutivni element, nije vidljiv međusobni odnos optuženih, subjektivna i objektivna komponenta umišljaja, bez preciziranja i konkretizacije radnji izvršenja kaznenog djela). Kako bi potkrijepio svoje navode, apelant ukazuje na praksu redovnih sudova, Ustavnog suda BiH, kao i praksu Europskog suda za ljudska prva (u daljnjem tekstu: Europski sud) .
II.Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su netemeljeni navodi apelanta jer je Kantonalni sud u svojoj odluci iznio detaljne razloge kojim se rukovodio kada je odbio apelantovu žalbu.
24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku protiv apelanta nisu počinjene nikakve nezakonitosti, što je potvrđeno odlukom Kantonalnog suda.
25. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju kao prima facie neutemeljenu. Tužiteljstvo je navelo da je apelacija neutemeljena i da su navodi iz apelacije paušalni i da ne odgovaraju stvarnom stanju jer presuda sadrži sve elemente bića predmetnog kaznenog djela. Također, neutemeljeno se apelant poziva na zakonitost dokaza, te konfuzno navodi da nema eventualne namjere i motiva optuženih za počinjenje „eventualnog kaznenog djela“, te da se Ustavni sud na prvi pogled može uvjeriti da se ne radi o povredi prava koja apelant ističe.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 242.
Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:
a) naziv suda;
b) ime i prezime osumnjičenog s osobnim podacima;
c) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno kazneno djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što preciznije odredi;
d) zakonski naziv kaznenog djela s navođenjem odredbe kaznenog zakona;
e) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka i vještaka ili pseudonima zaštićenih svjedoka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz;
f) rezultat istrage;
g) dokaze koji potkrjepljuju navode optužnice.
(2) Jednom optužnicom može se obuhvatiti više kaznenih djela ili više osumnjičenih.
(3) Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru, može se predložiti da se pritvor produlji ili da se pusti na slobodu.
Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, [...] a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
27. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Članak 302.
Zloupotreba osiguranja (1) Tko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe i zatim prijavi štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.
(2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se tko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu za slučaj tjelesnog oštećenja, tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja, sebi prouzrokuje takvo oštećenje, ozljedu ili narušenje zdravlja i zatim prijavi štetu.
(3) Učinitelj djela iz st. 1. i 2. ovog članka koji odustane od odštetnog zahtjeva prije nego sazna da je otkriven, može se osloboditi kazne.
VI.Dopustivost
28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 7. i 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
35. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela zloupotreba osiguranja, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo (prvenstveno ukazujući na kazneno djelo za koje je apelant osuđen), kao i da su sudovi propustili pravilno, potpuno i točno utvrditi činjenično stanje. Također, apelant ukazuje na način na koji je sud proveo ocjenu dokaza, ukazuje na nezakonitost dokaza, kao i da je sud odbio provesti dokaze obrane, a da se provođenjem sudskih dokaza „upustio u ulogu tužiteljstva“. Također, apelant navodi da je „sud sam promijenio ulogu“ apelanta. Apelant tvrdi da je došlo do povrede pretpostavke nevinosti u navedenom predmetu i principa in dubio pro reo.
37. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo zloupotreba osiguranja pomaganjem (članak 302. stavak 1. u svezi sa člankom 33. KZ). Ustavni sud ukazuje da je člankom 302. stavak (1) KZFBiH propisano da to kazneno djelo čini: „ Tko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe i zatim prijavi štetu, […].“ U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li se desila prometna nezgoda na način na koji su apelant i I.Č. tvrdili detaljno analizirao sadržaj provedenih dokaza, doveo ih u međusobnu vezu, te u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka i njihovim iskazima, te detaljno i jasno obrazložio razloge za svoje odlučenje da je apelant počinio kazneno djelo. Naime, Općinski sud je najprije pojasnio da kazneno djelo zloupotreba osiguranja iz članka 302. KZ predstavlja specijalni oblik kaznenog djela prijevara iz članka 294. KZ i to u njegovom prethodnom stadiju, jer se njime kažnjava već i onaj počinitelj koji s ciljem naplate osigurnine uništi, ošteti ili sakrije osiguranu stvar i zatim prijavi štetu osiguravatelju, pri čemu naplata te osigurnine u smislu pribavljanja protupravne imovinske koristi ne predstavlja element bića djela. Zatim, Općinski sud je pojasnio da to znači da će kod kaznenog djela zloupotreba osiguranja iz članka 302. KZ počinitelj ranije ući u kriminalnu zonu, ali ako uspije u svom naumu i dovođenjem osiguravatelja u zabludu naplati osigurninu, odnosno stekne protupravnu imovinsku korist, bit će riječ o težem kaznenom djelu prijevara iz članka 294. KZ. Općinski sud je, suprotno navodima iz apelacije, utvrdio da je apelant postupao kao supočinitelj, za što je dao obrazloženje. Međutim, obzirom da je Tužiteljstvo označilo apelanta kao pomagača u optužnici, te obzirom na nemogućnost da ovo ispravi „na teže za apelanta“, jer bi prekoračio optužnicu, sud je apelanta proglasio krivim kao pomagača. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno razmotrio i obrazložio zašto nisu utemeljene apelantove tvrdnje da u izmijenjenoj optužnici uopće nisu navedene sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju materijalni supstrat zakonskog obilježja kaznenog djela zloupotreba osiguranja iz članka 302. stavak 1. KZ. Naime, Općinski sud je istaknuo da je vozilo kojim je upravljao apelant imalo zaključenu policu osiguranja kod „Euroherc osiguranja“ za štete prema trećim osobama iz čega je zaključeno da je i vozilo „mercedes“ optuženog M.Ć. osigurana stvar, jer je obvezno osiguranje takve prirode da obuhvaća zaštitu stvari trećih osoba od oštećenja, kao da su samostalno osigurane, a M.Ć. je upravo to i pokušao naplatiti temeljem police apelantovog osiguranja vozila, što je Tužiteljstvo i navelo u izmijenjenoj optužnici. Pri tome sud je zaključio da su apelant i M.Ć. po prethodnom dogovoru fingirali prometnu nezgodu, kao i da optuženi M.Ć. ne bi ni mogao prijaviti štetni događaj i tražiti naknadu štete bez doprinosa apelanta.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivnji potvrdio i Kantonalni sud, koji je, sukladno nadležnostima suda, u žalbenom postupku ispitao apelantove navode (i navode optuženog M.Ć.) o istom ovom pitanju, pa ih je kao neutemeljene odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Kantonalni sud je ukazao da je točan navod obrane da šteta i osigurnina nisu isti pojmovi i da je osigurnina ugovorena svota osiguranja, ili iznos do kojeg se može po polici osiguranja naplatiti iznos štete. Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju oba vozila i M.Ć. i apelanta osigurana policama osiguranja od automobilske odgovornosti - obvezno osiguranje, osiguranje odgovornosti prema trećim osobama. Dakle, automobili optuženih su imali obvezno osiguranje, koje obuhvaća zaštitu stvari od oštećenja, kao da su i samostalno osigurani. Stoga je i Kantonalni sud zaključio da su se u radnjama optuženih stekla obilježja kaznenog djela za koje supr oglašeni krivim, jer je optuženi M.Ć. podnošenjem prijave „svom osiguranju“ – „Croatia osiguranju“, koje je taj zahtjev proslijedilo osiguravajućem društvu u kojem je osigurano vozilo apelanta jeste biće djela zloupotreba osiguranja, jer se radi o autoodgovornosti prema trećim osobama, koje obrazloženje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.
41. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu neutemeljenosti apelantovih navoda o primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi, koje u tom smislu ponavlja u apelaciji, dovode u pitanje pravičnost predmetnog sudskog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava apelanta.
42. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na nezakonitost dokaza (naredbe suda od 4. svibnja 2017. godine, kao i drugih dokaza – operativni razgovori i drugo), Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odnosu na prigovor apelanta o zakonitosti dokaza naveo da „iz žalbe ne može razaznati o kojem se nezakonitom dokazu radi“. Dalje je u žalbi navedeno da se spominje vještačenje Sanela Tire, a ovaj dokaz je prvostupanjski sud izuzeo kao nezakonit dokaz. Kantonalni sud je naveo da je apelant naročito osporavao nezakonitost naredbe od 4. svibnja 2017. godine, ali da nije naveo u čemu se nezakonitost sastoji pa je ovaj prigovor sud ocijenio paušalnim. Konačno, Kantonalni sud je naveo zašto je ocijenjen kao neutemeljen i bez uporišta prigovor apelanta da operativni razgovoriizvješća policijskih službenika (i drugo) ne mogu biti osnova za donošenje odluke. Kako bi izbjegao ponavljanje, Ustavni sud nalazi da je ovakav stav drugostupanjskog suda potpuno prihvatljiv i za Ustavni sud, te da, osim navođenja „nezakonitog dokaza“, u apelaciji ništa nije navedeno zašto bi oni bili nezakoniti, odnosno u čemu se nezakonitost sastoji, niti iz osporene prvostupanjske presude proizlazi da je temeljena na dokazima na kojima ne može biti zasnovana.
43. Konačno, imajući u vidu apelantov navod da je sud odbio provođenje rekonstrukcije, kao i da se provođenjem prometnog vještačenja upustio u obavljanje posla Tužiteljstva, Ustavni sud primjećuje da je iz prvostupanjske presude vidljiv jasan i obrazložen stav suda zašto nije prihvatio provođenje rekonstrukcije (strana 19. pri tome navodeći odbijanje rekonstrukcije u prethodnom, kao i u ponovljenom postupku) ukazujući na dokaze iz kojih nedvosmisleno proizlazi da se prometna nezgoda nije ni desila, da oštećenja na vozilima nisu nastala u ovoj navodnoj nezgodi. Osim toga, ovakav zaključak je podržan i zaključkom vještaka obrane, što je sud pojasnio, kao i naveo zašto je i u ponovljenom postupku odbio ovaj prijedlog, ukazujući na stav vještaka Majića. Dalje, u odnosu na nalaz ovog vještaka, apelant navodi da se on temelji na nagađanjima, a ne na stručnoj literaturi. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je sud naveo jasne razlog zašto je upravo ovom vještaku poklonio vjeru, ukazujući i na njegovu suglasnost sa drugim provedenim dokazima (strana 17).
44. Također, činjenica da je ovaj dokaz „dokaz“ suda, ne ukazuje na nepravičnost postupka i preuzimanje uloge Tužiteljstva (od strane suda), kako apelant pokušava predstaviti. Naime, odredbom članka 276. stavak 2. točka e) eksplicitno je propisano da će se u kaznenom postupku izvesti i dokazi čije je izvođenje naredio sudac, odnosno vijeće. Iako dokazna inicijativa u kaznenom postupku jeste primarno prenesena na stranke, sud, ipak, ima ovlast da i sam predloži izvođenje dokaza, što je važno pravilo obzirom na sveukupne ciljeve kaznenog postupka, zaštitu prava optuženog i poštivanje načela zakonitosti iz članka 2. ZKP. Ovakva odredba omogućava sudu da u dokaznom postupku utvrdi sve važne činjenice koje se odnose na počinitelja kaznenog djela, bitne elemente kaznenog djela, kaznenu odgovornost i činjenice odlučne za odmjeravanje kaznenopravne sankcije. Bez takve mogućnosti, ako stranke u postupku, Tužiteljstvo i obrana ne bi predložili dokaze bez kojih bi neki od ovih elemenata bilo nemoguće utvrditi, optuženi ne bi mogao snositi štetne posljedice, jer ga štiti princip in dubio pro reo koji je propisan u članku 3. ZKP (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 22/14 od 4. prosinca 2014. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 101/14, točka 24). Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje na eksplicitnu odredbu članka 284. ZKP: „Angažiranje svjedoka“, kojom je propisano da na glavnom pretresu vještaka može, pored stranaka i branitelja, angažirati i sud. Stoga, suprotno navodima apelanta, činjenica da je sud odredio vještačenje ne ukazuje na povredu prava na pravičan postupak, te osim što je apelant nezadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka (čiji sadržaj, također, pokušava problematizirati i u apelaciji), kada se sagledaju osporene presude u cjelini, Ustavni sud zaključuje da ništa ne ukazuje na povredu prava na pravičan postupak.
45. Konačno, u pogledu prigovora o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom provedeni dokazi, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje (suprotno onom što apelant navodi u apelaciji) utvrđeno da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim za što je redovni sud dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koje čine sve bitne elemente kaznenog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.
46. Ustavni sud je ocijenio i druge navode iznesene u apelaciji, kao i praksu na koju se apelant pozivao, ali u konkretnom predmetu nije našao ništa što bi utjecalo na donošenje drugačije odluke.
47. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. Ustavni sud primjećuje da navod o povredi prava iz članka 14. Europske konvencije jeste naveden u označenom dijelu apelacije, ali da ničim nije obrazložen. Isto se odnosi na povredu članka 7. Europske konvencije, pa Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ove navode.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je sud dao jasne i precizne razloge na temelju kojih je utvrdio kaznenu odgovornost apelanta, ukazujući na dokaze iz kojih isto proizlazi a koji nisu nezakoniti i pri čemu je sud naveo zašto određenim dokazima poklanja vjeru, a određenim ne, kao i zašto je odbio provođenje određenih dokaza, te kada, osim činjenice da je apelant nezadovoljan donesenom odlukom, ništa ne ukazuje na nepravičnost postupka, ili proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić