Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2539/21 (K. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2539/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2539/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Krešo Soldo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Krešo Soldo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007734 19 U od 19. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Krešo Soldo (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić“ iz Mostara, podnio je 14. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007734 19 U od 19. travnja 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskoga rata Općine Široki Brijeg (u daljnjemu tekstu: Služba) od 23. studenoga 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 19. rujna 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 23. studenoga 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 17. rujnom 2019. godine.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 19. travnja 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 19. rujna 2019. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik, rješavajući po službenoj dužnosti, na temelju čl. 14. i čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite donio osporeno rješenje, kojim je apelantu prestalo svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu. Nadalje, istakao je da je u provedenome postupku tuženik pozvao apelanta na pregled pred liječničkim povjerenstvom, pa je na temelju pregleda, uvida u liječničku dokumentaciju i dodatno urađenoga ORL nalaza, donesen nalaz i mišljenje od 18. lipnja 2019. godine, kojim je invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%. Također, istakao je da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant izjavio prigovor, pa je nadležno liječničko povjerenstvo donijelo konačan nalaz i mišljenje od 26. srpnja 2019. godine, koje je doneseno nakon ponovnoga uvida u liječničku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta, pri čemu je utvrđen isti procent invaliditeta. U svezi s tim, Vrhovni je sud istakao da kako je apelant iskoristio pravo na ulaganje prigovora na prvotni nalaz i mišljenje, pri čemu mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje rješenja i eventualno uloži dokaze kojim osporava nalaz i mišljenje, to su neutemeljeni navodi da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku prije donošenja osporenoga rješenja. Također, u svezi s navodima o sumnji glede sastava liječničkoga povjerenstva, Vrhovni je sud istakao da odredba čl. 25. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji propisano da povjerenstvo čine dva člana i to liječnici specijalisti, jedan liječnik Bošnjak i jedan liječnik Hrvat, bez konkretiziranja uže specijalnosti članova povjerenstva. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako je obnova postupka izvršena nezakonito, kako je pregled samo paušalno i „brzinski“ obavljen, bez prethodnog uvida u kompletnu liječničku dokumentaciju. Osim toga, navodi kako je liječničko povjerenstvo bilo dužno za davanje potpunoga nalaza i mišljenja uputiti apelanta da pribavi dodatne specijalističke nalaze.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je ocjena vojnoga invaliditeta apelanta dana na temelju uvida u cjelokupnu liječničku dokumentaciju, te neposrednim pregledom apelanta, pri čemu je, nasuprot navodima apelanta, cijenjen i dodatni specijalistički nalaz, pa stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić