Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2835/21 (M. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2835/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2835/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Mehić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Mehić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 K 186826 21 Kž od 18. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 K 186826 20 K od 8. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Mehić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zenice, kojega zastupa Sean Spahić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 5. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 186826 21 Kž od 18. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 186826 20 K od 8. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 8. ožujka 2021. godine apelant je oglašen krivim što je 22. rujna 2019. godine, nasiljem prema drugome i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, na način da je oštećenoj A. G. dok je prišla šalteru pekare u namjeri da kupi hranu, uputio nepristojne riječi, a kada mu je odgovorila da se odmakne istoj zadao udarac u predjelu glave i stomaka, da bi ga u daljemu udaranju spriječio oštećeni J. M. (suprug oštećene A. G.), nakon čega je i njemu zadao udarac flašom u predjelu glave, da bi nadalje, između ostaloga, dolaskom policije na lice mjesta nastavio psovati, ali su ga uspjeli staviti pod kontrolu i lišiti slobode. Navedenim, apelant je počinio kazneno djelo Nasilničko ponašanje iz čl. 362. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenoga zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 18. svibnja 2021. godine djelomično je uvažen priziv apelanta i prvostupanjska je presuda preinačena glede odluke o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da koncept obrane koji je apelant iznio tijekom prvostupanjskoga postupka, isti iznosi i u prizivu, a to je da ga je navodno oštećeni J. M. udario vozilom u predjelu noge, pa potom vratima kada je apelant prišao vozilu. Naime, Kantonalni je sud naveo da nema podataka, niti dokaza, niti prijave o bilo kakvoj prometnoj nezgodi, kao i to da se događaj desio na način kako to navodi apelant u obrani, niti dokaza da su apelantu nanesene bilo kakve povrede. Kantonalni je sud naveo da utvrđeno činjenično stanje proistječe iz subjektivnih i materijalnih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenoga J. M., što je potvrđeno iskazima svjedoka policajaca A. D. i N. K., koji su izašli na lice mjesta radi intervencije. Nadalje, naveo je da vjerodostojnost da se događaj upravo dogodio na način kako je to opisano u optužnici odnosno u izreci prvostupanjske presude, potvrđuje se i liječničkom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka da su oštećeni dobili lake tjelesne ozljede. Kantonalni je sud istakao da nije utemeljen prigovor da je povrijeđen princip jednakosti stranaka iz čl. 15. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP), zbog činjenice da oštećeni nisu bili prisutni suđenju, pa da stoga obrana nije mogla ispitati iste. Naime, Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud učinio sve da osigura prisustvo oštećenih na glavnome pretresu, iste potraživao i pozivao, kako na adrese iz optužnice tako i na prijavljene adrese prebivališta, da je dostava pokušavana 10 puta, ali bezuspješno, te da je prvostupanjski sud dobio povratnu informaciju da se oštećeni ne nalaze na tim adresama i da su odselili u SR Njemačku ili Republiku Hrvatsku. Dakle, naveo je da prvostupanjski sud objektivno nije bio u mogućnosti da osigura prisustvo navedenih svjedoka tj. oštećenih pretresu, pa se ne može smatrati da je sud povrijedio pravo obrane na jednakost stranaka. Shodno tomu, Kantonalni je sud naveo da je tijekom glavnoga pretresa pročitan iskaz oštećenoga J. M. koji je dat u fazi istrage, što je u cijelosti sukladno čl. 288. st. 2. ZKP, jer se svjedoci nisu mogli pronaći. Osim toga, naveo je da su neutemeljeni prizivni navodi da je prvostupanjski sud bez razloga i bez utemeljenja odbio dokaze obrane i to da se pribave snimci video nadzora i da se saslušaju neke osobe kao svjedoci. Naime, Kantonalni je sud naveo da što se tiče video snimaka, objekti na kojima se kamere nalaze su obavijestili sud ili da ne posjeduju video nadzor ili da ne posjeduju snimke zbog proteka vremena. Također, što se tiče predlaganja da se neke osobe saslušaju kao svjedoci, Kantonalni je sud konstatirao da je obrana neodređeno postavila te prijedloge, ne dajući potpune podatke o istima, njihova imena i prezimena i adrese prebivališta, iako je objektivno utvrđeno da su apelant i njegov branitelj imali dovoljno vremena da takve podatke pribave, a kako bi prijedlog bio potpun. Također, naveo je da su apelant i branitelj poučeni i upozoreni na koji način treba da predlože svjedoke sudu, što isti nisu učinili iako su imali dovoljno vremena od potvrđivanja optužnice pa nadalje. Nadalje, naveo je da apelant u prizivu iznosi i navod o tomu da je u kritično vrijeme bio alkoholiziran, sa 1,75 promila u krvi, što je nesporno. Međutim, istakao je da ta činjenica sama po sebi niti po ocjeni ovoga suda nijednom drugom okolnošću ne dovodi u sumnju da je apelant bio potpuno uračunljiv u vrijeme izvršenja kaznenoga djela. Naime, istakao je da je apelant porekao krivnju, iznio da se ne slaže sa opisom optužnice, iznio detalje iz koncepta svoje obrane (gore spomenuto) i drugo. Kantonalni je sud istakao da sve navedeno ukazuje da ne postoji nikakva sumnja da je apelant bio potpuno uračunljiv, svjestan samoga događaja, da je mogao shvatiti značaj svojih radnji i da je mogao upravljati svojim postupcima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud naveo da i po ocjeni ovoga suda niti optužba niti sud nisu imali nikakvu potrebu da se vještačenjem utvrđuje uračunljivost apelanta, te da sud nije u zakonskoj obvezi da u svakome slučaju naredi vještačenje na okolnosti uračunljivosti. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da oštećeni uopće nisu bili prisutni na suđenju, tako da obrana nije mogla iste ispitati, što ukazuje na nejednakost stranaka u postupku. Također, naveo je da zbog činjenice da nije izvršeno psihijatrijsko vještačenje, sud nije mogao zauzeti stanovište da se radilo o direktnome umišljaju, pri čemu je apelant u kritično vrijeme bio sa 1,75 promila alkohola u krvi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je istjecao u prizivu protiv prvostupanjske presude, kako glede jednakosti stranaka u postupku (zbog neprisustva oštećenih glavnome pretresu) tako i navoda glede njegove uračunljivosti, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke i dao jasno obrazloženje, u čemu Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2835/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio