Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3311/21 (V. B.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o poklonu
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3311/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3311/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vesna Brajinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Brajinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 043382 19 Rev od 22. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 043382 19 Gž od 12.

jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 043382 16 P od 22. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Brajinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Zoran Rakić advokat iz Odžaka, podnijela je 18. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 043382 19 Rev od 22. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 043382 19 Gž od 12. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 043382 16 P od 22. marta 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 22. marta 2019. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je utvrđeno da su apelantica i tuženi (P.B.) u toku trajanja bračne zajednice stekli kao bračnu stečevinu pokretne stvari, pobliže opisane u izreci presude, da su apelantica i tuženi suvlasnici na istim pokretnim stvarima sa po ½ dijela, te je tuženi dužan priznati da apelantici pripadne dio od ½ na označenim pokretnim stvarima po osnovu stjecanja u braku sa tuženim (stav I). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelantice da se utvrdi da zajedničku bračnu stečevinu čine pokretnine, pobliže opisane u izreci presude, da je udio apelantice u sticanju označenih pokretnih stvari sa ½ dijela, te da se obveže tuženi da apelantici isplati njezin udio u sticanju svih navedenih pokretnina u iznosu od 25.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II). Odbijen je kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelantice da se utvrdi da je apelantica u braku sa tuženim stekla 1/3 dijela porodične kuće i štale, dvorišta i pašnjaka (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) a što je tuženi dužan priznati, te apelantici predati u posjed 1/3 dijela navedene porodične kuće i štale sa pripadajućim zemljištem (stav III).

3. Presudom Kantonalnog suda od 12. jula 2019. godine uvažena je žalba apelantice i preinačena prvostepena presuda od 22. marta 2019. godine u stavu III izreke tako da je utvrđeno da je apelantica u braku sa tuženim stekla 1/3 dijela predmetnih nekretnina, a što je tuženi dužan priznati te apelantici predati u posjed 1/3 dijela navedene porodične kuće i štale sa pripadajućim zemljištem.

4. Presudom Vrhovnog suda od 22. juna 2021. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda od 12. jula 2019. godine tako da je žalba apelantice odbijena i potvrđena prvostepena presuda u stavu III izreke.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su parnične stranke zaključile brak 25. novembra 1995. godine, da imaju dvoje djece, da je faktička bračna zajednica prekinuta 8. septembra 2013. godine i da je brak razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda od 28. februara 2014. godine. Zatim, da je tuženi u istoj kući, u porodičnoj zajednici, stanovao i prije zasnivanja braka sa apelanticom, da je kuća devastirana tokom rata i da su je parnične stranke obnavljale. Dalje je utvrđeno da je u toku trajanja braka parničnih stranaka ugovorom o poklonu, zaključenim 28. septembra 2005. godine između P.B., kao poklonodavca i tuženog, kao poklonoprimca, poklonodavac poklonio tuženom u posjed, vlasništvo i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine. Osim toga, utvrđeno je da se poklonodavac saglasio sa prijenosom prava na ime tuženog nakon ovjere ugovora i bez davanja izričite tabularne izjave, s tim da je na poklonjenoj nekretnini za sebe i sve članove domaćinstva zadržao pravo doživotnog uživanja, te zabranu otuđenja iste za vrijeme trajanja prava, te je odobrio da se tuženi odmah nakon ovjere ugovora uknjiži kao posjednik i vlasnik na poklonjenim nekretninama u katastarskoj i zemljišno-knjižnoj evidenciji. Također je utvrđeno da je tuženi na osnovu navedenog ugovora u katastarskom operatu upisan kao posjednik sa dijelom 1/1. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je članom 251. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine (stav 1.), te da pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći, radom i slično) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera (stav 2.). Zatim da je članom 252. stav 1. istog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza (posebno ugovora o poklonu, iskaza tuženog i iskaza svjedoka poklonodavca) utvrdio da je namjera poklonodavca bila da učini poklon samo tuženom, odnosno da je tuženi dokazao da je poklonodavac predmetne nekretnine poklonio samo njemu i da predstavljaju posebnu imovinu tuženog koju je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantice (bliže označen u stavu III izreke prvostepene presude). Vrhovni sud je naveo da je tuženi dokazao da poklon ne ulazi u bračnu stečevinu jer iz namjene poklona proizlazi drukčije. Također je naveo da je poklonodavac i u svom iskazu potvrdio poklanjanje samo tuženom, a to slijedi i iz ostalih utvrđenja da je tuženi predmetne nekretnine koristio za stanovanje sa porodicom (nakon gubitka oca) svo vrijeme, te da je apelantica po zaključenju braka sa tuženim stanovala u istoj kući koju je prethodno posjedovao tuženi. Vrhovni sud je naveo da poklon uz uslov zadržavanja doživotnog prava uživanja poklonodavca za sebe i sve članove domaćinstva upravo izdvaja tuženog kao jedinog poklonoprimca, odnosno da taj uslov potvrđuje namjenu poklona tuženom, pa je reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi, između ostalog, da sporna kuća predstavlja bračnu stečevinu stranaka, te da su parnične stranke kao supružnici zajedničkim radom i sticanjem imovine obnovile spornu kuću po povratku u Odžak. Također navodi da iz teksta ugovora o poklonu ne proizlazi da je poklon bio namijenjen isključivo tuženom, te ističe da činjenica da je poklonoprimac zadržao za sebe i sve članove domaćinstva pravo doživotnog uživanja ne utiče na pravni status poklonjene nekretnine jer se radi o stvarnom pravu koje nekretninu kao takvu prati.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno svim navodima apelantice, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je tuženi dokazao da poklon ne ulazi u bračnu stečevinu, te da je shodno tome prvostepeni sud pravilno donio svoju odluku kada je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3311/21 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio