Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2727/21 (T. D. i I. A.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2727/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2727/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Tihomir Drmać i Ivica Aleksić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Tihomir Drmać i Ivica Aleksić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 55 0 P 006006 21 Gž od 19. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Čitluku broj 55 0 P 006006 20 P od 5.
studenoga 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Drmać iz Mostara i Ivica Aleksić iz Širokoga Brijega (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 2. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 P 006006 21 Gž od 19. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Čitluku broj 55 0 P 006006 20 P od 5. studenoga 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su zapisnik sa skupštine tuženika („Maslina“ s.p.o. Čitluk) određenoga broja, ugovor o prijenosu uloga/udjela i istupanja člana i pristupanju člana zadruzi, odluka o razrješenju dosadašnjeg ravnatelja (N. N.) i imenovanju novoga ravnatelja (A. D.) određenoga broja, odluka o izmjeni Pravila tuženika određenoga broja, koje je sačinio i ovjerio javni bilježnik (J. M), a koje je donijela i proglasila skupština tuženika, nezakoniti i protivni Pravilima tuženika.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa slijedi da je rješenjem Općinskoga suda u Mostaru od 19. listopada 2007. godine izvršen upis osnivanja subjekta u sudbeni registar tuženika, da su utemeljitelji upisa zadrugari (Z. M., I. B., A. D., M. S., D. T. i D. Č.), da je iznos uplaćenoga temeljenoga kapitala 600,00 KM i da je kao ravnatelj tuženika upisan D. T. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem o upisu promjena podataka o subjektu upisa od 13. listopada 2009. godine promijenjena osoba ovlaštena za zastupanje, pa je upisan umjesto D. T. novi ravnatelj N. N. Zatim, da je utvrđeno da su odlukom nadzornoga odbora tuženika od 13. srpnja 2012. godine. godine kao zadrugari primljeni apelanti i Ž. S., koji su dužni uplatiti ulog u visini od 100,00 KM. Dalje je utvrđeno da je odlukom tuženika od 10. rujna 2012. godine izvršena promjena i usklađivanje djelatnosti tuženika, te su ulozi zadrugara povećani na 900,00 KM, a kao zadrugari su dakle navedeni i apelanti. Kantonalni je sud istakao da je po prijavi za upis u registar Općinski sud u Mostaru 11. veljače 2013. godine donio zaključak da se u prijavi za upis pravnih subjekata otklone nedostatci, odnosno da se dostave odluke o pristupanju novih članova zadruge i o povećanju temeljnoga kapitala, i to notarski obrađene, te da se uskladi konačan broj zadrugara u javnobilježničkim ispravama i prijavi za upis. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da je odlukom nadzornoga odbora tuženika od 13. veljače 2013. godine stavljena izvan snage odluka nadzornoga odbora tuženika od 13. srpnja 2012. godine (kojom su, dakle, u zadrugu primljeni novi zadrugari (uključujući apelante)), te je navedeno da im se vrati iznos od po 100,00 KM. Također, istakao je da je tuženik 14. veljače 2013. godine povukao prijavu za upis u registar, nakon čega je Općinski sud u Mostaru rješenjem od 18. veljače 2013. godine postupak za upis po prijavi tuženika od 23. listopada 2012. godine obustavio. Kantonalni je sud istakao da je čl. 16. Općega zakona o zadrugama (u daljnjemu tekstu: Opći zakon) propisano da se status zadrugara poslije osnivanja zadruge stječe na temelju zahtjeva i pristupne izjave kojom potpisnik prihvaća prava, obveze i odgovornosti zadrugara utvrđene ugovorom o utemeljenju, odnosno zadružnim pravilima. Nadalje, istakao je da je tim člankom propisano da se dodatna pravila stjecanja statusa zadrugara i njegovih prava i obveza definiraju zadružnim pravilima, a da je čl. 17. st. 2. Pravila tuženika, između ostaloga, propisano da odluku o stjecanju statusa zadrugara donosi nadzorni odbor zadruge, najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da je, dakle, odluku od 13. srpnja 2012. godine donio nadležni organ, pa nema razloga da isti taj organ svoju odluku ne može staviti izvan snage, kako je to i uradio donošenjem odluke od 13. veljače 2013. godine, jer je čl. 17. Općega zakona propisano da odluku o stjecanju statusa zadrugara donosi organ zadruge određen zadružnim pravilima. U konačnici istakao je da su neutemeljeni prizivni navodi apelanata da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud tvrdi da su u konkretnome slučaju ispunjeni uvjeti za donošenje osporenih dokumenata, te da nema pravnoga utemeljenja da se utvrdi nezakonitost odluka, jer u pobijanoj presudi je jasno navedeno da osporavani akti tuženika nisu ništavni u smislu čl. 257. Zakona o gospodarskim društvima, niti je u ovome postupku, dokazano da skupština tuženika nije sazvana na način propisan odredbama čl. 242. st. 1. i 2. Zakona. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju kako je tuženik postupio protivno odredbama zadružnih Pravila kada je povukao prijavu za upis u sudbeni registar, a nakon toga podnio novu prijavu bez apelanata kao zadrugara. Apelanti navode da je odlukama sudova povrijeđen materijalni propis, tj. Opći zakon, koji regulira način stjecanja statusa zadrugara. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih utemeljili na istim tvrdnjama o povredi gore navedenih prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno istakao zbog čega je neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata, u situaciji kada je utvrđeno da nema pravnoga utemeljenja da se utvrdi nezakonitost odluka tuženika, sukladno Zakonu o gospodarskim društvima. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić