Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2475/20 (M. O.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2475/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2475/20, rješavajući apelaciju Mahira Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mahira Omanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 131495 20 Kž od 5. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 131495 18 K od 13. novembra 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mahir Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 131495 20 Kž od 5. marta 2020. godine i Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 131495 18 K od 13. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor, kao i Kantonalni sud. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je donio Presudu broj 51 0 K 131495 18 K od 13. novembra 2019. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u presudi izvršio spolni odnošaj s djetetom, čime je počinio krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Općinski sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je podignuta optužnica protiv apelanta, te da su date završne riječi Tužilaštva i odbrane. Na stranici 4. navedeni su dokazi Tužilaštva i odbrane. Nakon što je sud izveo dokaze, izvršio njihovu pojedinačnu analizu i ocjenu, izveo je zaključak shodno odredbi člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza iz člana 16. istog zakona.

6. Općinski sud je izveo zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna i stvarna obilježja bića krivičnog djela za koje se tereti iz člana 207. stav l. KZ. Izvedeni dokazi potvrđuju činjenične navode iz izreke presude, što proizlazi iz iskaza saslušane oštećene mldb. B. P. (u daljnjem tekstu: oštećena), koja je na glavnom pretresu svoj iskaz dala u smislu člana 11. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH jer je dobila status ugroženog svjedoka po zahtjevu Tužilaštva, te je donesena mjera udaljenja apelanta iz sudnice za vrijeme saslušanja oštećene. Oštećena je svoj iskaz dala u prisutnosti psihologa i majke, te je sadržaj iskaza Općinski sud naveo (str. 5–6), kao i šta je apelantov branilac pitao oštećenu. Dalje su navedeni iskazi ostalih svjedoka oca i majke oštećene, zatim svjedoka B. T. i D. Š. kojima je zbog odstupanja u iskazu predočen dio iskaza iz istrage, te su navedena pitanja odbrane. Dalje, Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoka N. Ć. na okolnost uzimanja izjava od B. T. i D. Š. (koji su na glavnom pretresu odstupili od izjava datih u istrazi). Općinski sud je naveo šta je izjavila svjedokinja dr. ginekologije, koja je ostala pri nalazu datom 13. novembra 2017. godine, kada je pregledala oštećenu. Na str. 9. i

10. Općinski sud je naveo šta je izjavio apelant saslušan u svojstvu svjedoka. Općinski sud je na stranici 10. naveo da je svjedokinja R. P. bila nedostupna pa je njen iskaz pročitan u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP-a, a na stranici 11. navedeno je da je odbrana nakon pročitanog iskaza navela da bi imala pitanja za svjedoka i koja su to pitanja.

7. Sud je nakon analize izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelant postupao na način kako je to opisano u izreci ove presude. Takođe, Općinski sud je naveo da u situaciji kod ovakvih krivičnih djela, kada uglavnom postoje dva suprotna iskaza (optuženog i oštećene), sud je u konkretnom slučaju iskaz oštećene cijenio istinitim i vjerodostojnim, a apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka ocijenio kao pokušaj da izbjegne krivičnu odgovornost. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant nanio povrede R. P. (apelanticina strina), što je potvrdila i B. P., kao i oštećena, a i sam apelant. Apelantove tvrdnje da je svjedočenje oštećene i njegovo prijavljivanje da je počinio radnje za koje se tereti izvršeno zbog nagovora R. P. i iz osvete sud nije mogao prihvatiti kao pouzdane jer nasuprot takvim tvrdnjama bez uporišta postoje pouzdani dokazi koji su izvedeni od Tužilaštva na glavnom pretresu. Navodi odbrane da se oštećenoj ne može pokloniti vjera, kao i prigovaranje na pročitani iskaz R. P. Općinski sud je ocijenio neosnovanim. Općinski sud je naveo da nije imao razloga da iskaz malodobne oštećene ne cijeni kao vjerodostojan jer je, prema ocjeni Općinskog suda, odavao utisak da se radi o pouzdanoj malodobnoj svjedokinji, koja je upoznala sud sa bitnim i ključnim činjenicama, koje su od odlučnog značaja da se izvede zaključak da je apelant postupao na način kako se tereti predmetnom optužnicom. Općinski sud je postavio pitanje zašto bi oštećena lažno svjedočila i optuživala apelanta ako se događaj zaista nije desio na način kako je to ona opisala. Općinski sud je naveo da je tačno da su postojala određena manja odstupanja u kazivanju oštećene, što je sud ocijenio mogućim (uzrast, godine, pojavljivanje pred sudom). Analizom iskaza oštećene, Općinski sud je zaključio da je apelant poduzeo radnje za koje se tereti, a koje su pobliže opisane u izreci ove presude. Da je iskaz oštećene prihvatljiv za sud i pouzdan i uvjerljiv proizlazi i iz drugih izvedenih dokaza – iskaza majke oštećene koja je u detalje pojasnila način na koji je saznala šta je apelant radio oštećenoj (iako je oštećena dijete i nije znala ni šta je spolni odnos, dok joj majka to nije pojasnila). Općinski sud je naveo da je iskaze svjedoka oca i majke oštećene prihvatio kao vjerodostojne jer su njihova kazivanja prvenstveno bila u pravcu kazivanja sudu onoga što im je oštećena ispričala. U prilog iskazima oštećene i njenih roditelja je i iskaz svjedoka dr. ginekologa. Dalje je Općinski sud ukazao da su se svjedoci B. T. i D. Š. na glavnom pretresu izjašnjavali drugačije u pogledu njihovih saznanja vezano za fotografije oštećene i njihova eventualna saznanja da li je apelant (njihov prijatelj) imao odnos sa oštećenom. S obzirom na odstupanja u njihovom kazivanju na glavnom pretresu u odnosu na iskaze iz istrage, korišteni su njihovi iskazi iz istrage koji su im pročitani u dijelovima odstupanja. Da bi se tvrdnje svjedoka B. T. i D. Š. provjerile vezano za način njihovog ispitivanja u istrazi, saslušan je svjedok N. G. koji je na glavnom pretresu bio kategoričan u tvrdnji da je prilikom saslušanja ovih svjedoka postupljeno u skladu sa odredbama ZKP-a, a koji iskaz je Općinski sud prihvatio kao pouzdan pojašnjavajući zašto. Dalje, na stranici

13. Općinski sud je naveo zašto nije poklonio vjeru apelantovom iskazu, koji je u potpunoj suprotnosti s iskazom oštećene (koji je jasan, s mnogo detalja) i iskazom majke oštećene (koja je kazivala šta joj je oštećena rekla).

8. Općinski sud je smatrao da je Tužilaštvo izvelo dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji, da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, analizirajući pri tom dokaze optužbe i odbrane, što u nastavku još pojašnjava (stranica 14).

9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 51 0 K 131495 20Kž od 5. marta 2020. godine kojom je apelantova žalba odbijena, a žalba Tužilaštva uvažena, te je preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni tako da je apelantu za krivično djelo spolnog odnošaja sa djetetom iz člana 207. stav

1. KZ, za koje je proglašen krivim, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo apelantove žalbene navode (stranica 3), te je na stranici 4. ukazao na zaključak prvostepenog suda (u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i apelantovim prigovorima), koji je u svemu podržao kao pravilan.

11. Nasuprot apelantovim navodima da se oštećenoj ne može pokloniti vjera, kao i prigovaranje na pročitani iskaz svjedoka R. P., Kantonalni sud je takođe zaključio da je iskaz oštećene pouzdan i vjerodostojan, kako i da se radi o iznijetim detaljima o kritičnom događaju koji odaju nesumnjiv zaključak da su mogli biti iznijeti samo od osobe koja je to doživjela. Kantonalni sud je naveo da apelant svojim svjedočenjem (a ni žalba prigovorima) ne ukazuje na logičan razlog zašto bi oštećena to učinila upravo prema apelantu, kad između njih ne postoji lični sukob, niti drugi valjan razlog, zbog čega su suprotni prigovori iz žalbe neprihvatljivi. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su odstupanja u iskazu oštećene (na kojima žalba istrajava) rezultat nesjećanja s obzirom na uzrast, stid i osjećaj sramote, u najmanju ruku neugodnosti, kao i proteka vremena, te želje da taj događaj, kako je sama rekla, „zauvijek zaboravi“, te je sud ocijenio kao neprihvatljive navode iz žalbe.

12. Dalje je Kantonalni sud ukazao da pouzdanost i uvjerljivost iskaza oštećene proizlazi i iz iskaza drugih svjedoka – njenih roditelja i R. P., kao i svjedoka ginekologa, zbog čega su suprotni navodi iz žalbe neosnovani. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prihvatio iskaze iz istrage svjedoka B. T. i D. Š. jer je njihovo svjedočenje na glavnom pretresu neuvjerljivo (i dalje kako Kantonalni sud navodi, stranica 5). Kantonalni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio odbranu apelanta i njegovo svjedočenje (na kojem istrajava žalba) jer njegove tvrdnje nisu u skladu s izvedenim dokazima, za razliku od tvrdnji oštećene koje zajedno s drugim dokazima stvara mozaik o konkretnom događaju upravo na način kako je navedeno u presudi.

13. Kantonalni sud je takođe naveo da nije došlo do povrede Krivičnog zakona na apelantovu štetu (na šta pazi po službenoj dužnosti) kada je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje radnje iz izreke presude ocijenio kao izvršenje krivičnog djela spolnog odnošaja sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ.

14. Kantonalni sud je u nastavku naveo zašto je osnovana žalba Tužilaštva u pogledu odluke o kazni, za šta je dao obrazloženje (st. 6–7).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da drugostepeni sud nije meritorno razmotrio žalbene prigovore, ukazujući na iskaz oštećene, na različitosti u iskazima, kao i na činjenicu da oštećena ništa nije prijavila. Dalje apelant ukazuje na iskaz R. P., koji je pročitan jer je bila nedostupna, koji je usmjeren da napakosti apelantu, a krivični postupak je pokrenut kada je apelant ošamario svjedokinju R. P. Apelant navodi: „Nakon postavljenih unakrsnih pitanja odbrane, ovaj posredni dokaz nije mogao biti jedan od odlučujućih dokaza za osuđujuću presudu, što se ipak desilo“. Apelant navodi da nije cijenjen prigovor da je visina prozora u kupatilu više od dva metra, kao ni prigovor zašto nisu vještačeni privremeno oduzeti mobiteli oštećene i apelanta kako bi se utvrdilo da li su slike ili slika poslana, jesu li bili u kontaktu i koliko, što bi značajno doprinijelo donošenju pravilne presude. Apelant ukazuje da je drugostepeni sud prihvatio iskaz oštećene dat na glavnom pretresu kao vjerodostojan, dok iskaze B. T. i D. Š. cijeni kao nevjerodostojne i kao vjerodostojne uzima iskaze iz istrage, iako oni nemaju nikakvih neposrednih saznanja da bi se na njima mogla zasnovati osuđujuća presuda. Apelant ukazuje da drugostepeni sud nije cijenio prigovor odbrane, da nalaz dr. ginekologije dokazuje da je spolni odnos bio prije više od tri sedmice od dana pregleda (13. januara 2017. godine), ali se ne zna da li je to bilo 2013, 2014, 2015, 2016. ili 2017. godine. Takođe, kako apelant navodi, sud ne cijeni i ne dovodi u vezu apelantov iskaz dat u policiji i na glavnom pretresu u vezi s nelogičnostima i odstupanjima iskaza svjedoka Tužilaštva, nego ga paušalno odbija kao usmjerenog na izbjegavanje odgovornosti. Iz navedenog, kako navodi apelant, jasno je da nema mjesta primjeni teorije da se radi o indicijama koje čine zatvoren krug i upućuju na zaključak da je apelant učinio ono što mu se stavlja na teret. Apelant smatra da presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da iz presude ne proizlazi objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o njegovoj krivnji, već se ocjena dokaza doima proizvoljnom. Apelant ukazuje na član 296. stav 2. ZKP-a, načelo presumpcije nevinosti i primjene principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja dilema u vezi s dokazima mora ići u prilog optuženom, u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

II.Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje kroz provedene dokaze, da nije povrijeđen Krivični zakon, da su pravilno utvrđene sve sporne činjenice i da je postojalo dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji. Apelant je bio u ravnopravnom položaju, imao je branioca i sud je presudu donio na osnovu izvedenih dokaza koje je cijenio kako pojedinačno tako u vezi s ostalim dokazima. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svom stajalištu iz osporene presude, kojom nije došlo do kršenja apelantovih prava.

17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana i ne sadrži razloge u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje. Apelacija se upušta u ocjenu dokaza, a što se sve odnosi na utvrđivanje činjeničnog stanja koje je rezultiralo osuđujućim presudama. Apelantu je data mogućnost da iznosi dokaze, direktno i unakrsno ispituje svjedoke te mu je omogućeno pravo na odbranu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 288. stav (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 19. maja, a apelant 21. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

27. Naime, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Takođe, apelant ukazuje i da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku, presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Kada je u pitanju sama ocjena dokaza, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantova osuda zasnovana prevashodno na iskazu oštećene kao svjedoka. U takvoj situaciji je od velike važnosti osigurati, u konvencijskom smislu, da prava odbrane budu ispoštovana, a što se ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i ispita ga, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). U vezi s tim, a imajući u vidu specifičnu narav predmetnog postupka, Ustavni sud ističe da apelantova odbrana nije bila, u konvencijskom smislu, suštinski ograničena da ispita oštećenu kao svjedoka tokom suđenja, što proizlazi iz samog sadržaja presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka, kada je imao mogućnost iznijeti svoju verziju događaja. Dalje, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se u konkretnom predmetu redovni sudovi usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene (koja je u vrijeme poduzimanja inkriminisanih radnji bila malodobna). Tako je Općinski sud pa zatim i Kantonalni sud naveo da se radi o pouzdanom malodobnom svjedoku i da su detalji njenog iskaza takvi da opisuju događaj na način kako to može uraditi samo neko ko je to i doživio. Očitujući se na prigovore odbrane da je iskaz oštećene nepouzdan, redovni sud je naveo da postoje određena odstupanja u iskazu oštećene, ali je obrazloženo da su takva odstupanja posljedica godina oštećene, proteka vremena, ali i činjenice (kako je navela oštećena) da želi da sve zaboravi. Redovni sudovi su jasno naveli da je iskaz oštećene doveden u vezu s iskazima njenih roditelja (koji su ocijenjeni pouzdanim i vjerodostojnim jer su iskazivali samo ono što im je oštećena rekla), kao i u vezu s onim što je navela svjedokinja dr. ginekolog, koja je pregledala oštećenu i sačinila nalaz.

31. Dalje, imajući u vidu da apelant navodi da je presuda donijeta na osnovu čitanja iskaza svjedokinje R. P. (koji je prema apelantovim riječima „usmjeren da napakosti apelantu iz osvete“), koja je bila nedostupna, a nakon postavljenih unakrsnih pitanja odbrane (opet prema apelantovim riječima) „ovaj posredni dokaz nije mogao biti jedan od odlučujućih dokaza za presudu“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud ispitao apelantove navode oko „osvete“, te ih je cijenio neosnovanim, kao i da je iskaz svjedoka R. P. sud cijenio u vezi sa iskazom oštećene, o čemu je dao jasno obrazloženje, suprotno navodima koje je apelant iznosio u redovnom postupku (i u apelaciji).

32. U toku postupka odbrana je zastupala tezu da je iskaz oštećene posljedica nagovora, kao i krivična prijava protiv apelanta zbog svađe koju je imao sa R. P. (tetka/strina oštećene) i iz osvete, čime se sud bavio, ali nije prihvatio takve navode odbrane. Redovni sud je naveo da nema logike da oštećena tereti baš apelanta kada ne postoji lični sukob između njih, niti postoji neki drugi valjan razlog.

33. Ustavni sud ističe da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da je Kantonalni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ne prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila apelantova odbrana, i to iskaze B. T. i D. Š., apelantovih prijatelja (date na glavnom pretresu), kao i izjavu koju je apelant dao kao svjedok. Kantonalni sud se bavio razlikama u iskazima svjedoka odbrane (sa glavnog pretresa i iz istrage), te je naveo da su iskazi tih svjedoka sa glavnog pretresa neuvjerljivi i neprihvatljivi u odnosu na ono što su rekli u istrazi (njihovi iskazi iz istrage, kako je naveo sud, čine jednu cjelinu), te su nepouzdani i očigledno usmjereni kako bi pomogli apelantu.

34. Ustavni sud ukazuje da su navodi u vezi s ocjenom dokaza u prvostepenom postupku i ostalim prigovorima (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) bili predmet ispitivanja u žalbenom postupku, čime je apelantovoj odbrani pružena efektivna mogućnost da ih pobija, a nezadovoljstvo ishodom tog postupaka i postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda), kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Općinskog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo pogotovo kada se ima u vidu apelantov navod da drugostepeni sud nije cijenio „prigovor zašto nisu vještačeni privremeno oduzeti mobiteli oštećene i apelanta“, u vezi sa slanjem slika i kontakta između njih, a što bi značajno doprinijelo donošenju pravilne odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi navedeno da bez obzira na apelantove tvrdnje da nije imao spolni odnos sa oštećenom i da nije imao slike njenog golog tijela, sud je našao da izvedeni dokazi optužbe izvan razumne sumnje potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo. Drugostepeni sud je jasno naveo, na stranici 6. presude, da uvjerljivost dokaza na kojima se presuda zasniva nije dovedena u sumnju paušalnim prigovorima, u kojima apelant vidi pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

35. Konačno, u pogledu prigovora o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo Ustavni sud zapaža da su tokom postupka pred prvostepenim sudom provedeni dokazi koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje (suprotno onom što apelant navodi u apelaciji) utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu su redovni sudovi dali jasne argumente zbog čega određenim dokazima poklanjaju vjeru, a nekima ne, te o tome kako su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i osuđen, pri čemu nije došlo do kršenja principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, niti ima elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na obrazloženu odluku.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić