Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3863/20 (T. S.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3863/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3863/20, rješavajući apelaciju Tihomira Stankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Stankovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004851 21 K od 27. aprila 2021.
godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004851 20 Kž od 30. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tihomir Stanković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Biljana Brkić, advokat iz Doboja, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004851 20 Kž od 30. jula 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3863/20. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će Ustavni sud odložiti izvršenje pravosnažne presude.
2. Isti apelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 28. avgusta 2021. godine apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 13 0 K 004851 21 Kž 3 od 13. jula 2021. godine. Apelacija je registrovana pod rednim brojem AP 3022/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3863/20 od 27. novembra 2020. godine, kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i OJT u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju (AP 3863/20). Pozvani su dostavili odgovor. Takođe, od Vrhovnog suda i Tužilaštva zatražen je odgovor u predmetu broj AP 3022/21, koji je i dostavljen. Odgovori iz obje apelacije su dostavljeni apelantu, koji se očitovao 1. februara 2022. godine.
5. Na osnovu člana 32 Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je u pitanju isti apelant, kao i da je presuda „posljedica“ rješenja, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 3863/20.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda istaknutih u obje apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 004851 19 K od 9. decembra 2019. godine kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
8. U obrazloženju presude nakon provedenog dokaznog postupka, analize krivičnog djela za koje je apelant optužen, te analizom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je apelant kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba između Vojske RS (s jedne) i Armije BiH i HVO-a (sa druge strane) navedenog dana u opštini Derventa, nakon što je oštećeni M. Ba. lišen slobode i doveden u prostorije fiskulturne sale osnovne škole, gdje su se nalazila i druga zatvorena lica hrvatske nacionalnosti, znajući da oštećeni nije pripadao niti jednoj oružanoj formaciji, niti je učestvovao u vojnim operacijama, zajedno sa Z. S. i M. Bo. naredio oštećenom da izađe iz sale, a zatim ga odveo u jednu prostoriju gdje je zajedno sa Z. S. i M. Bo. narušio tjelesni integritet oštećenom na način kako je to opisao sud u presudi, čime su se apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo dokaze koje je provela optužba, kao i dokaze odbrane, te završne riječi optužbe i odbrane. Okružni sud je zatim ukazao na relevantne dijelove materijalnog prava, i to člana 142 KZSFRJ i člana 3 Ženevske konvencije, kao i člana 13 Dodatnog protokola uz ženevske konvencije. Okružni sud je konstatovao da je ispunjen objektivni uslov za postojanje pravne kvalifikacije krivičnog djela jer su radnje počinjene za vrijeme oružanog sukoba na području opštine Derventa. Dalje, od stranice 7 Okružni sud navodi iskaze saslušanih svjedoka, najprije oštećenog M. B., i ostalih svjedoka optužbe, zatim svjedoka odbrane (od stranice 11), kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka (stranica 14). Okružni sud je naveo zašto je poklonio vjeru iskazu oštećenog. Okružni sud je naveo da su svjedoci odbrane pokušavali dati alibi apelantu, ali da ne treba zanemariti činjenice koje su evidentne iz iskaza svjedoka odbrane, a to je da je apelant zaista slavio slavu i da je u potpunosti bila prohodna komunikacija na relaciji Tromeđa i Kalenderovaca, te da je objektivno mogao doći do škole bez ikakvih prepreka i počiniti predmetno krivično djelo jer je cijelo to područje bilo pod vlašću vojske novoformiranih jedinica Republike Srpske. Dalje, odbrana je potencirala to da su izbjeglice bile smještene u osnovnoj školi i da je u neposrednoj blizini škole bio dom zdravlja, gdje je oštećeni mogao da se obrati za pomoć u pogledu nanesenih povreda, što ipak nije učinio. Ovakav pokušaj odbrane da diskredituje svjedoka oštećenog M. Ba. prema mišljenju Okružnog suda je neosnovan, a sud je već ranije u presudi dao obrazloženje iskaza svjedoka oštećenog i razloge zašto mu je poklonio vjeru. Pored toga, niti jedan saslušani svjedok odbrane nije bio prisutan u vrijeme izvršenja niti neposredno poslije izvršenja predmetnog krivičnog djela na licu mjesta, pa čak nikada nisu ni ušli u fiskulturnu salu u navedenoj školi, tako da su generalno iskazi svih svjedoka odbrane irelevantni za predmetni slučaj i svode se na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti.
10. Takođe, na stranici 15 Okružni sud je naveo da je odbio prigovor odbrane da se odbije prijedlog Tužilaštva za uvođenje dokaza Tužilaštva, i to presuda Okružnog suda od 19. aprila 2018. godine i presuda Vrhovnog suda od 21. avgusta 2018. godine (kao nezakonit dokaz u ovom postupku) jer apelant nema veze s optuženim u toj presudi. Prema stavu Okružnog suda, navedene presude nisu relevantne da bi obavezale prvostepeni sud da ih prihvati kao utvrđene činjenice u ovom postupku, one služe samo kao materijalni dokaz i obavezujuće su za Okružni sud samo u izreci presude. Dakle, sud nije crpio svoja saznanja u pogledu predmetnog događaja koji se stavlja na teret apelantu iz navedenih presuda, nego samo iz provedenih dokaza na glavnom pretresu koji su vezani za činjenični i subjektivni identitet predmetne optužnice.
11. Takođe, prigovor odbrane da radnja prepoznavanja na osnovu fotografija i na osnovu prepoznavanja lica koja je vršena u PU Doboj nije izvršena u skladu sa odredbama ZKP-a i da se treba označiti kao nedozvoljena, tj. kao nezakonit dokaz (apelant prilikom prepoznavanja nije bio obaviješten o razlozima pozivanja, nije angažovan branilac, apelant nije potpisao nikakav zapisnik), pozivajući se i na iskaz svjedoka optužbe S. K. koji je kao ovlašćeno službeno lice vršio radnju prepoznavanja, Okružni sud je odbio iz razloga što je vršeno prepoznavanje u skladu sa odredbama člana 150 ZKPRS, te su navedeni prigovori odbrane neosnovani (pozivajući se na iskaz S. K.). Dalje je Okružni sud naveo da zapisnik o prepoznavanju predstavlja dio iskaza oštećenog (koji je dat na glavnom pretresu), koji je sa sigurnošću prepoznao apelanta kao izvršioca.
12. Okružni sud je ukazao da se postavlja pitanje da li je svjedočenje samo jednog svjedoka-očevica dovoljno da potvrdi uvjerenje suda da je upravo apelant narušio tjelesni integritet oštećenog. Okružni sud je naveo da ne postoji prepreka da se ne prihvati i cijeni iskaz samo jednog svjedoka neposrednog očevica, ukazujući na sudsku praksu koja je opšteprihvaćena i na osnovu koje ne postoje prepreke da sud svoje uvjerenje, između ostalog, zasniva na iskazu jednog svjedoka-očevica, naročito ako se ima u vidu da su bitni dijelovi iskaza ovog svjedoka potkrijepljeni iskazima drugih svjedoka optužbe, čija imena navodi, a koji su neposredno poslije predmetnog događaja, tačnije jedan od njih vidio oštećenog sa vidljivim povredama; drugi čuo od oštećenog da je bio maltretiran itd. (str. 16–17). Osim toga, Okružni sud je naveo da je iskaz svjedoka-oštećenog vrlo kvalitetan, temeljit, jasan, precizan, a samim tim i pouzdan tako da u ovom slučaju ne važi latinska izreka „jedan svjedok kao nijedan svjedok“. Dalje je Okružni sud ukazao na pravo suda na slobodnu ocjenu dokaza, da je za utvrđivanje relevantnosti činjenica kao kriterijum opredjeljujući kvalitet svjedočenja, a ne puki broj dokaza, što zapravo znači da jedan ovako kvalitetan dokaz je zapravo puno vrjedniji od kvantitativno većeg broja dokaza koji su kvalitativno očigledno slabije dokazne snage prilikom utvrđivanja činjenica. Posebno ako se ima u vidu da ovaj svjedok-oštećeni nije imao nikakvih motiva niti razloga da pogrešno ukazuje i označava apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, kao i da je njegov iskaz potkrijepljen iskazima drugih svjedoka u svim segmentima osim onog dijela koji se odnosi na dešavanja unutar same prostorije, gdje su odveli oštećenog, o čemu je mogao svjedočiti samo svjedok-očevidac, odnosno oštećeni.
13. Dakle, Okružni sud je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti nesporno utvrdio da je apelant 5. maja 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u BiH, oštećenom M. Ba., nakon što je lišen slobode, zajedno sa Z. S. i M. Bo. narušio tjelesni integritet na način opisan u presudi, čime se u apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 004851 20 Kž od 30. jula 2020. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane, te je prvostepena presuda potvrđena.
15. Apelant je u žalbama (dvije žalbe) ukazivao da je postupak proveden suprotno odredbama ZKP-a, te osporavao zapisnik o prepoznavanju sačinjen u MUP-u, o čemu se Vrhovni sud izjasnio na stranici 3 navodeći da se radi o zakonitom dokazu, što je pojasnio (ukazujući da su zapisnici o prepoznavanju sastavni dio iskaza svjedoka, koji je od ranije, od prije rata, te su bez osnova i navodi da ga je vidio na suđenju u postupku koji se vodio protiv M. Bo.). Dalje se Vrhovni sud izjasnio na navod odbrane da je u neposrednom saslušanju svjedoka M. V. korišćen iskaz iz istrage, te je utvrđeno da se nije koristio, te je Vrhovni sud naveo da ovi navodi iz žalbe uopšte nemaju smisla. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud s jednakom pažnjom cijenio iskaze svjedoka optužbe i apelantov iskaz upravo na način kako nalaže odredba člana 295 ZKP-a, kao i iskaz oštećenog sa apelantovim iskazom (koji je negirao prisustvo u osnovnoj školi navedene prilike), kao i iskaze M. Bo. i Z. S. (pravosnažno osuđeni kao saizvršioci za isto krivično djelo), o čemu je dao svoje razloge. Pravilnost ocjene vjerodostojnosti protivrječnih iskaza, prvenstveno iskaza apelanta i oštećenog, a i u vezi s tim ostalih svjedoka Vrhovni sud je ispitao u okviru žalbenog osnova nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu se izjasnio na str. 4–6 (Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio KZSFRJ). Takođe, u vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da su bez osnova prigovori iz apelantove žalbe izneseni u prilog tvrdnji da je odbijanjem dokaznog prijedloga odbrane za saslušanje svjedoka „Save“ (radi se o svjedoku Savi Todoroviću), koji je vodio evidenciju i smještao izbjeglice srpske i drugih nacionalnosti (sa područja Dervente i Broda) u Kalenderovce, brinuo o njima i njihovoj ishrani, a „koji su bježali od rata“, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
16. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004851 21 Kv od 27. aprila 2021. godine kojim je uvažen apelantov zahtjev, te je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravosnažnom presudom Okružnog suda broj 13 0 K 004851 19 K od 9. decembra 2019. godine, zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 18.250,00 (osamnaesthiljadadvijestotinepedeset) KM, koju je apelant dužan da plati u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja. Istim rješenjem je odlučeno da, ako apelant ne plati kaznu u ostavljenom roku u cijelosti ili djelimično, sud će narediti njeno prinudno izvršenje u postupku koji je propisan zakonom, a ako ne bude naplaćena ni prinudnim putem u roku od jedne godine sud će donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora na način da se svakih započetih 50 KM novčane kazne zamijeni jednim danom zatvora, te ako apelant isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u kaznu zatvora, a ako isplati i ostatak novčane kazne, izvršenje kazne će se obustaviti.
17. U obrazloženju rješenja Okružni sud se pozvao na odredbe člana 46a. stav 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim je propisano da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu može, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom shodno odredbi člana 50 st. 2 i 3 Krivičnog zakonika. Okružni sud je prethodno utvrdio da se apelantov zahtjev zasniva na odredbi navedenog člana i da ispunjava formalne pretpostavke (bez obzira na vrstu i težinu krivičnog djela za koje je izrečena), s obzirom na to da mu je pravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te da je apelant podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom.
18. Takođe, Okružni sud je zaključio da je institutom zamjene kazne zatvora zakonom uspostavljeno pravo osuđenog da zahtijeva zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom koje ne podliježe posebnim procesnim pravilima u pogledu utvrđivanja osnovanosti, a takav zaključak sud prvenstveno izvodi iz zakonske odredbe člana 46a. stav 3 navedenog krivičnog zakonika, kojim nisu propisani uslovi pod kojima se zahtjev podnosi, a ni odredbe ZKP-a ne sadrže posebna pravila i procedure za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Okružni sud je zaključio da je zakonodavac uvođenjem ovog instituta prvenstveno imao u vidu otklanjanje štetnih posljedica kratkotrajnih zatvorskih kazni i samog rasterećenja zatvorskih ustanova, a što je jedna od preporuka Evropske komisije.
19. Odlučujući po žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004851 21 Kž 3 od 13. jula 2021. godine kojim je uvažavanjem žalbe Tužilaštva preinačio rješenje Okružnog suda od 27. aprila 2021. godine i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravosnažnom presudom Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004851 19 K od 9. decembra 2019. godine, zamijeni novčanom kaznom.
20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant pravosnažno osuđen zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, koji ne predviđa mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, te nije bilo osnova da se zahtjev osuđenog uvaži i izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijeni novčanom kaznom. S obzirom na to da je prvostepeni sud u postupku donošenja pobijanog rješenja primijenio Krivični zakonik Republike Srpske, koji se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, učinjena je povreda Krivičnog zakona iz odredbe člana 312 tačka g) ZKP-a. Radi toga je Vrhovni sud, uvažavanjem tužiočeve žalbe, preinačio prvostepeno rješenje, te je, primjenom odredbe člana 337 stav 3 ZKP-a, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je sud donio presudu na osnovu jednog dokaza, svjedočenja oštećenog M. Ba, za koji apelant navodi da je kontradiktoran i čiji iskaz nije vjerodostojan. Takođe, apelant ukazuje da je sud bio pristrasan jer je presudu zasnovao na pravosnažnoj presudi Okružnog suda protiv M. Bo., a koja je predložena kao dokaz, i to nezakonit dokaz, čijem se izvođenju odbrana protivila, a o čemu sud nije odlučio. Apelant dalje navodi da Tužilaštvo ni odbrani ni sudu nije predočilo dokaze (izjava E. Đ. dana tužiocu, koja bi dovela u pitanje optužbu), te navodi da posredni dokazi koje je Tužilaštvo izvelo (svjedoci koji nisu bili očevici, koji su prenosili što je oštećeni rekao) ni pojedinačno ni u svojoj povezanosti ne mogu van razumne sumnje potvrditi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.
22. U apelaciji broj AP 3022/21 apelant je ukazao na povredu člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije, ukazujući da je Vrhovni sud preinačenjem rješenja povrijedio apelantovo pravo na primjenu blažeg zakona, odnosno pogrešno primijenio član 9 KZRS na apelantovu štetu, kao i član Krivičnog zakonika Republike Srpske, član 46a stav 3. Apelant navodi da je pogrešno objašnjenje Vrhovnog suda da KZSFRJ nije poznavao primjenu pretvaranja kazne zatvora u novčanu, ali i taj je zakon poznavao odredbe o vremenskom važenju zakona. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 1498/18 i AP 2948/18.
23. Apelant se izjasnio i na odgovore ukazujući da nije bio pripadnik vojske; da ga jako pogađa optužba da je počinio ratni zločin; da se s tom nepravdom i činjenicom ne miri (opet problematizujući kako je i na osnovu čega sud izveo zaključak o krivici); da je tražio da se kazna zatvora pretvori u novčanu kaznu, koji zahtjev je Vrhovni sud odbio „bez ijednog pravnog argumenta“.
b) Odgovor na apelaciju Apelacija broj AP 3863/20
24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja argumente koje je iznosio pred redovnim sudom, i kasnije u postupku po žalbi , a koji su bili predmet ocijene od suda i Vrhovni sud ih nije prihvatio, za šta je dao obrazloženje. Stoga je apelacija neosnovana.
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom i on ih je odbio, a na iznijetim argumentima ne može se uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da zaključci osporenih presuda nisu proizvoljni, već zasnovani na valjanim dokazima i presude daju potpuno jasno određene razloge. Obrazloženja presuda su u skladu sa zahtjevima prava na obrazloženu odluku, a apelantu nije uskraćeno niti jedno pravo u toku suđenja. U odnosu na apelantove navode o nezakonitom dokazu (prepoznavanju), Tužilaštvo ukazuje na član 150 ZKP-a. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
Apelacija broj AP 3022/21
27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji razmotreni u žalbenom postupku, ali je uvažavanjem žalbe Tužilaštva prvostepeno rješenje preinačeno.
28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo zašto se apelantu ne može zamijeniti izrečena kazna zatvora novčanom kaznom. Ukazano je da je presuda postala pravosnažna 30. jula 2020. godine, pa prvostepeni sud nije mogao primijeniti blaži zakon, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim je propisano da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu može, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom (Zakon o izmjenama i dopunama stupio na pravnu snagu 3. marta 2021. godine). Tužilaštvo navodi da je prvostepeni sud pogrešno našao da odredba člana 46a. stav 3 KZRS predstavlja imperativnu normu koja obavezuje sud da po zahtjevu osuđenog zamijeni kaznu zatvora koja ne prelazi jednu godinu novčanom kaznom bez obzira na vrstu i težinu krivičnog djela zbog kojeg je izrečena i bez upuštanja u ocjenu dostatnosti takve vrste kazne s aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja i opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija. Analizom navedene zakonske odredbe jasno je da sud može na zahtjev osuđenog izrečenu kaznu zatvora koja ne prelazi jednu godinu zamijeniti novčanom kaznom, ali i ne mora, jer se ne radi o imperativnoj normi. Takođe, slijedom analize ovakvog obrazloženja rješenja suda nameću se logična pitanja: zbog čega zakon propisuje svrhu kažnjavanja i zbog čega sud o njoj vodi računa prilikom izricanja kazne, ali ne prilikom zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, čemu služi izrečena kazna, ako ne postizanju svrhe kažnjavanja. Tužilaštvo je ukazalo da se apelantu sudilo po najblažem zakonu (KZSFRJ) u pogledu kazne i kao zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela, da bi se u ovoj pravnoj stvari već radilo o dvostrukom ublažavanju jer je sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne kada je apelantu izrekao kaznu zatvora ispod minimuma kazne propisane za predmetno krivično djelo, zbog čega ovakav svojevrstan način ublažavanja, nakon pravosnažnosti presude, zamjenom izrečene kazne zatvora novčanom kaznom nikako ne može naći svoju opravdanost, pogotovo što taj zakon ne predviđa mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. Svakako da bi trebalo imati u vidu i kakva poruka se na ovakav način šalje žrtvama oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo ukazuje da treba imati u vidu da je bitna i vrsta i težina krivičnog djela prilikom donošenja odluke o zamjeni izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, ali i dosljednost u donošenju odluke jer bi u suprotnom pravda bila obesmišljena, ne bi bila postignuta svrha kažnjavanja i satisfakcija žrtvama ratnih zločina.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.
Izuzetnost kratkotrajne kazne zatvora Član 46a.
(1) Kaznu zatvora do šest mjeseci sud može izreći samo ako posebne okolnosti djela i učinioca pokazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti.
(2) Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na kaznu zatvora kao zamjenu za neplaćenu novčanu kaznu (član 50. st. 2. i 3), opozvanu uslovnu osudu (čl. 64, 65. i 66), neizvršeni rad u javnom interesu (član 70. stav 7) i kaznu oduzimanje vozačke dozvole (član 51. stav 5).
(3) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu dana, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 50. st. 2. i 3. ovog zakonika.
30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21):
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150.
(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2) Tokom postupka svjedok se može suočiti sa drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je presuda (od 3. jula 2020. godine), odnosno rješenje (od 13. jula 2021. godine) Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. avgusta 2020. godine, a rješenje Vrhovnog suda 13. jula 2021. godine, a apelacije su podnesene 26. oktobra 2020. godine, odnosno 20. avgusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedene presude i rješenje tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
38. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
39. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33–34).
40. U suštini, apelantovi navodi bi se mogli svesti na navode o tome kako su ocijenjeni dokazi od suda, za koje apelant tvrdi da su nezakoniti i zbog toga kako je utvrđeno činjenično stanje i primijenjen materijalni propis, kao i da je sud bio pristrasan.
41. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, 10. mart 2009. godine).
43. Dakle, apelant ukazuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je presuda zasnovana na jednom kontradiktornom dokazu (svjedočenju M. Ba.), da je zasnovana na nezakonitom dokazu (presudi protiv M. Bo.), da je sud bio pristrasan i svi provedeni dokazi u svojoj povezanosti ne mogu van razumne sumnje potvrditi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.
44. Najprije, u vezi s apelantovim navodom da je „sud bio pristrasan jer je svoju odluku zasnovao na pravosnažnoj presudi“ Okružnog suda protiv M. Bo., Ustavni sud primjećuje da nije jasno da li se ti navodi odnose na prvostepeni ili Okružni sud. Pri tome, apelant u apelaciji ukazuje da „prvostepeni sud ne pominje tu presudu, a Vrhovni sud pominje“, što takođe ne proizlazi iz presuda (o čemu će u nastavku biti više riječi). Međutim, s aspekta pristrasnosti suda, odnosno sudija koji su učestvovali u postupku i apelantovih navoda „da je ovaj postupak okončan prije nego što je započeo jer je sud imao presudu o spornom događaju koji je, po ocjeni odbrane, donesen na osnovu lažnog svjedočenja (M. Bo.) iz predmeta koji je uložen“, Ustavni sud najprije ukazuje da nije jasno o kojem je sudu riječ, odnosno čija se pristrasnost problematizuje. Čini se da apelant uopšteno ukazuje na pristrasnost suda osporavajući subjektivnu nepristrasnost suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili lična nepristrasnost sudije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S obzirom na to da apelant, osim navedenih tvrdnji, ne nudi uvjerljive argumente koji bi ukazivali da je Okružni sud ali i Vrhovni sud u konkretnom slučaju postupao pristrasno, a pogotovo da je odluku u odnosu na apelanta donio zbog pravosnažne presude koja se odnosi na M. Bo., Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
45. Dalje, imajući u vidu sve ostale navode iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu posebnu pažnju usmjerio na utvrđivanje činjenica, naročito naglašavajući da se postavlja pitanje može li na iskazu samo jednog svjedoka-oštećenog da se utvrdi da je upravo apelant počinio navedeno krivično djelo. Prvostepeni sud je naveo da ne postoji prepreka da svoje uvjerenje zasnuje na iskazu ovog svjedoka-oštećenog. Ovo naročito jer je sud našao da su bitni dijelovi iskaza ovog svjedoka potvrđeni iskazima drugih svjedoka optužbe (u pogledu povreda koje su na njemu vidjeli, šta su čuli itd.). Pri tome je prvostepeni sud naročitu pažnju poklonio ocjeni iskaza ovog svjedoka i ocijenio ga kao kvalitetan, uvjerljiv, jasan, precizan i pouzdan, pri tome naglašavajući da ovaj svjedok nije imao nikakvih motiva da označi apelanta kao izvršioca (dok apelant navodi da se radi o svjedoku koji je vremenom mijenjao izjave).
46. Dalje, suprotno apelantovom navodu iznijetom u apelaciji, prvostepeni sud se izjasnio na prijedlog odbrane da se odbije uvođenje presude Okružnog suda (u postupku donijetom protiv M. Bo.), ukazujući da su te presude obavezujuće za sudeće vijeće samo u odnosu na izreku presude, dok je svoja saznanja u pogledu predmetnog događaja koji se stavlja apelantu na teret sud crpio samo na osnovu dokaza provedenih u predmetu protiv apelanta, na glavnom pretresu. Dalje, u presudi Vrhovnog suda se identifikuje apelant kao jedan od izvršilaca krivičnog djela zajedno sa Z. S. i M. Bo. „pravosnažno osuđen, kao saizvršilac, za isto krivično djelo“ i više ništa u osporenim presudama ne navodi da bilo kakve zaključke redovni sud u odnosu na apelanta iznosi na osnovu ove presude.
47. I u presudi Vrhovnog suda (kojom je potvrđena prvostepena presuda) sud opet navodi način na koji su ocijenjeni iskazi svjedoka, suprotstavljeni iskazi svjedoka-oštećenog i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Takođe, u obje se presude navodi da je apelant osporavao svoje prisustvo u kritičnom događaju, dok su svjedoci odbrane pokušali obezbijediti alibi apelantu, ukazujući da su bili kod njega na slavi. Međutim, u odnosu na apelantovu odbranu, sud je jasno naveo da je cijenio i ove navode, i to da je apelant slavio slavu, ali da je u potpunosti bila prohodna komunikacija između mjesta gdje je slavio slavu i gdje se nalazio oštećeni, te je objektivno mogao doći bez ikakvih problema i počiniti krivično djelo. Vrhovni sud se detaljno izjasnio podržavajući zaključke prvostepenog suda, ukazujući da je prvostepeni sud, suprotno argumentima na kojima je insistirala žalba, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo.
48. Takođe, vezano za apelantove navode da sud nije saslušao „sveštenika Save“ koji je vodio evidenciju koja su lica bili smještena u Kalanderovcima i pri tome opet ukazujući na neobjektivnost sudova, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud na stranici 6 izjasnio da su bez osnova prigovori odbrane da je činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno jer je odbijen prijedlog odbrane da se ovaj svjedok sasluša. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije ukazao kako bi izvođenje ovog dokaza uticalo na drugačiju odluku suda, odnosno kako je neprovođenje navedenog dokaza uticalo na pravičnost suđenja, a prema praksi Ustavnog suda nije dovoljno samo navesti određenu povredu u vezi s pravom na pravično suđenje (kao na primjer da dokaz odbrane nije proveden) već je i argumentovati.
49. Dovodeći u vezu prethodno iznesene stavove s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka pred redovnim sudovima provedeni dokazi koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je redovni sud za takav stav dao jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, kada u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama, ništa ne ukazuje na povredu apelantovog prava na pravično suđenje ili povredu bilo koje garancije iz člana 6 Evropske konvencije. Sve što je apelant naveo u apelaciji, kao i upućivanje na praksu ne može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda u konkretnom predmetu.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na zabranu retroaktivnog dejstva krivičnog zakonodavstva
51. Apelant je takođe osporio rješenje Vrhovnog suda od 13. jula 2021. godine tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
52. Član 7 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu.
Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
53. U odnosu na rješenje Vrhovnog suda, apelant navodi da je sud postupao suprotno navedenom članu i da je zanemario odredbu o vremenskom važenju zakona.
54. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud upućuje na praksu na koju se apelant poziva – AP 1498/18 i AP 2948/18. U navedenim predmetima Ustavni sud je utvrdio povredu člana 7 Evropske konvencije u situacijama kada redovni sud nije primijenio Krivični zakon Republike Srpske (ranije važeći), već je zaključio da se primjena odredaba člana 9 Krivičnog zakonika o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva ograničava na krivični postupak do pravosnažnosti presude, a u konkretnom slučaju se radi o postupku izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora. Pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetu Del Rio Prada protiv Španije (Evropski sud, predstavka broj 42750/09, 21. oktobar 2013. godine), kao i ukazujući na relevantne odredbe iz domaćeg zakonodavstva, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da, bez obzira na činjenicu da je pravosnažna presuda apelantu izrečena mjesec dana nakon što je stupio na snagu važeći Krivični zakonik, apelant je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci po odredbama ranije važećeg krivičnog zakona, što mu je, u skladu s odredbama ranije važećeg zakona, davalo mogućnost da navedenu kaznu zatvora zamijeni novčanom kaznom. Takođe, Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da se ne može govoriti da član 33 stav 2 ranije važećeg Krivičnog zakona propisuje izvršenje kazne zatvora u nekom navodno operativnom smislu, već da se radi (pod okolnostima propisanim zakonom nakon odluke suda o zahtjevu osuđenog lica) o novom drugačijem obliku „kazne“, koja pogađa pravosnažno osuđeno lice. Radi se o „institutu zamjene kazne“, koju je poznavao ranije važeći Krivični zakon Republike Srpske, koji je licima koja su ispunjavala uslov propisan zakonom davao mogućnost da traže drugačiju kaznu od izrečene kazne zatvora, koja je za njih blaža – novčanu kaznu. S obzirom na to da sada (u momentu donošenja osporenih odluka) važeći Krivični zakonik isključuje takvu mogućnost, nesporno je da važeći zakon utiče na lica kojima je izrečena kazna zatvora koja ne prelazi period od šest mjeseci (u Republici Srpskoj), konkretno na apelanta, te se ne radi o izvršenju kazne, već o mjeri koja utiče na samu „kaznu“, odnosno apelantovu nemogućnost da kaznu zatvora zamijeni blažom i po njega očito povoljnijom novčanom kaznom.
55. Ustavni sud prvo konstatuje da je nakon donošenja navedenih odluka Ustavnog suda br. AP 1498/18 i AP 2948/18 došlo do izmjene važećeg Krivičnog zakonika Republike Srpske, tako da on opet propisuje mogućnost da se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom (član 46a).
56. Međutim, Ustavni sud takođe primjećuje da se apelantova situacija bitno razlikuje od situacije navedene u prethodnim tačkama ove odluke. Ono što je ključno jest da se postupak protiv apelanta vodio po odredbama KZSFRJ. Krivični postupak ne propisuje mogućnost kombinacije materijalnog prava. Stoga, za razliku od navedenih predmeta apelant ni u momentu suđenja nije nikada mogao očekivati da mu se kazna zatvora može zamijeniti za novčanu kaznu jer to ne propisuje materijalni zakon koji je primijenjen u apelantovom slučaju (a što apelant nije problematizovao u toku suđenja). To je ključna razlika u odnosu na prethodno navedene predmete u kojima se apelantima sudilo (i osuđeni su) po krivičnom zakonu po kojem su kasnije i tražili zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom.
57. Stoga, kao što je naveo Vrhovni sud u osporenom rješenju i Tužilaštvo u odgovoru, s obzirom na to da je apelant osuđen po krivičnom zakonu koji ne predviđa mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, a suđeno mu je po zakonu koji je bio najblaži za apelanta, Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
58. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na član 7 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke u pogledu apelantove krivice naveli jasne razloge, analizom i ocjenom dokaza, koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim, te kada se odluka ne zasniva na nezakonitim dokazima, niti bilo šta upućuje da je u toku cjelokupnog postupka protiv apelanta povrijeđen princip pravičnosti postupka.
60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 7 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud jasno naveo da u pogledu zamjene kazne zatvora novčanom kaznom zakon koji je primijenjen, na osnovu kojeg je apelant osuđen, ne predviđa takvu mogućnost, a navedeno obrazloženje nije suprotno garancijama člana 7 Evropske konvencije.
61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić