Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/21 (Z. P.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3115/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3115/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Perić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Perić protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ip 128796 21 Pž od 14. juna 2021. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ip 128796 19 Ip 2 od 24.
februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 30. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 128796 21 Pž od 14. juna 2021. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ip 128796 19 Ip 2 od 24. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 128796 19 Ip 2 od 24. februara 2021. godine usvojen je prigovor izvršenika (Republika Srpska, Ministarstvo pravde Republike Srpske, Okružni privredni sud u Bijeljini), te je rješenje o izvršenju tog suda od 27. januara 2020. godine stavljeno van snage i predmetni izvršni postupak je obustavljen. Obavezan je apelant da izvršeniku naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi i dopuni žalbe apelanta izjavljenoj protiv rješenja Okružnog privrednog suda od 24. februara 2021. godine, Viši privredni sud je Rješenjem broj 57 0 Ip 128796 21 Pž od 14. juna 2021. godine predmetnu žalbu i dopunu žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je predmet konkretnog izvršnog postupka prijedlog apelanta da se na osnovu zaključka Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 7. marta 2016. godine (kojim je naloženo računovodstvu tog suda da sa depozitnog računa suda vrati apelantu iznos od 7.000,00 KM, na ime povrata uplaćenog depozita za učešće u javnom nadmetanju) odredi izvršenje protiv izvršenika zapljenom i prenosom predmetnih sredstava sa depozitnih računa okružnih privrednih sudova, na račun apelanta. Nadalje, da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju od 24. februara 2021. godine ukazao da se sudskom odlukom smatra presuda, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom ili arbitražom. Takođe, da nije sporno da je predmetni zaključak Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 7. marta 2016. godine donesen od strane suda u izvršnom postupku tražilaca izvršenja „Leder“ d.o.o. Bijeljina, M.L. i J.L., protiv izvršenika D.B. (uz učešće apelanta u svojstvu ponuđača), te da je njime naloženo blagajni suda da apelantu isplati određeni iznos na ime povrata uplaćenog depozita za učešće u javnom nadmetanju. Nadalje, da izvršna isprava može biti samo ona odluka suda kojom je odlučeno o pravima stranaka iz tog postupka, jer je sud u izvršnom postupku vezan izvršnom ispravom, kako u subjektivnom smislu (u pogledu označenih stranaka), tako i objektivnom smislu (u pogledu obaveza, potraživanja iz izvršne isprave), te da u konkretnom slučaju ne postoji identitet stranaka. Takođe, da nije došlo ni do ustupanja potraživanja u smislu člana 30. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Konačno, da isprava na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje nema obavezujući dio kojim se nalaže ispunjenje utvrđene obaveze izvršeniku, već ima karakter naloga za isplatu deponovanih sredstava, što znači da nema označenja potraživanja koje se treba namiriti u izvršnom postupku pa da samim tim nije određeno na kome leži aktivna i pasivna legitimacija u izvršnom postupku. Stoga, isprava na osnovu koje je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za izvršenje (zaključak Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 7. marta 2016. godine) nije ni podobna da bude izvršna isprava, radi čega je prvostepeni sud usvojio prigovor izvršenika, te rješenje o izvršenju tog suda od 27. januara 2020. godine stavio van snage i obustavio predmetni izvršni postupak. Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji identitet stranaka, te da, kako nije došlo ni do ustupanja potraživanja, isprava na osnovu koje je podnesen predmetni prijedlog za izvršenje nije podobna da bude izvršna isprava. Dalje, da je taj sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 23., 25., 27. stav (1) i 49. stav (3) ZIP, te da je pobijana odluka pravilna i zakonita.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je potpuno proizvoljna tvrdnja redovnih sudova da zaključak Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 7. marta 2016. godine ne predstavlja izvršnu ispravu, te da u konkretnom slučaju ne postoji identitet stranaka, niti obavezujući dio kojim se nalaže ispunjenje obaveze.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju pravilno obustavljen predmetni izvršni postupak (jer isprava na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje nije podobna da bude izvršna isprava), a Ustavni sud u takvom obrazloženju Višeg privrednog suda, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić