Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3158/21 („Signal“ d.o.o. Srbac)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3158/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3158/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Signal“ d.o.o. Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Signal" d.o.o. Srbac protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 129467 21 Pž od 15. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Signal“ d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 129467 21 Pž od 15. juna 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Stečajna masa stečajnog dužnika akcionarsko društvo „Autoprevoz“ Gradiška u stečaju), na ime duga, isplati ukupan iznos od 560,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je u cjelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je osnovano potraživanje apelanta prema tužiocu-protivtuženom u iznosu od 611,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa da se utvrdi da je potraživanje tužioca-protivtuženog prema apelantu u iznosu od 560,46 KM uslijed kompenzacije prestalo, te da se obaveže tužilac-protivtuženi da apelantu na ime duga za prodate putne karte za vremenski period od 2015. godine do 1. maja 2017. godine isplati iznos od 51,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 12. oktobra 2017. godine obustavljen postupak restrukturiranja i otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Akcionarsko društvo „Autoprevoz“ Gradiška, te da je rješenjem o registraciji istog suda od 1. juna 2020. godine u registar poslovnih subjekata upisano osnivanje tužioca. Dalje, da je tužilac apelantu, na ime usluga peronizacije za 2018. i 2019. godinu, ispostavio fakture na ukupan iznos od 763,34 KM, te da je apelant platio dio duga u iznosu od 202,88 KM, a ostao dužan iznos od 560,46 KM. Konačno, da je apelant kao društvo koje se bavi uslugom prevoza putnika koristio autobusku stanicu tužioca zbog čega mu je tužilac i fakturisao usluge peronizacije i da apelant traži da se izvrši prebijanje potraživanja tužioca sa priznatim potraživanjem apelanta od strane tužioca u stečajnom postupku u iznosu od 611,89 KM. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to naveo Viši privredni sud, prvostepeni sud je zaključio da je tužilac apelantu fakturisao cijenu za izvršene usluge peronizacije u skladu sa cjenovnikom na koji je dala saglasnost Vlada Republike Srpske (koji je javno objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“). Nadalje, da je, kod utvrđenja da apelant nije platio dug za izvršenu uslugu, prvostepeni sud primjenom odredbi člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta da tužiocu isplati potraživani iznos. Konačno, da je, u smislu odredbi člana 110. Zakona o stečaju, apelant imao mogućnost da u određenom roku pokrene parnicu za osporeno potraživanje, te je zaključio da je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan.

4. Viši privredni sud je, u odnosu na odluku prvostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu apelanta, ukazao da je odredbama člana 110. Zakona o stečaju propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, dok je odredbama člana 173. stav (4) navedenog zakona propisano da iznos i rang priznatih potraživanja, upisan u tabelu prijavljenih potraživanja, ima dejstvo pravosnažne presude. Međutim, u smislu citiranih zakonskih odredbi, apelant kao stečajni povjerilac može namirenje svog potraživanja ostvariti samo u stečajnom postupku, kao i svi drugi stečajni povjerioci, a nikako prebijanjem u konkretnoj parnici. Viši privredni sud je naveo da su opšti uslovi kompenzacije propisani odredbama čl. 336. i 337. ZOO, ali da je, kod činjenice da je nad tužiocem otvoren stečajni postupak i da odredbama člana 132. Zakona o stečaju nije predviđena mogućnost prebijanja obaveza dok traje stečajni postupak, neosnovano pozivanje apelanta na naprijed navedene odredbe ZOO. Imajući prednje u vidu, pravilno je prvostepeni sud cijenio da je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Nadalje, a u odnosu na odluku prvostepenog suda o tužbenom zahtjevu, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U vezi s tim, Viši privredni sud je zaključio da, budući da je tužilac, u smislu odredbi člana 7. stav (1) i člana 123. stav (1) ZPP pružio dovoljno dokaza za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije ni bilo potrebe da predlaže finansijsko vještačenje.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je odredbama ZOO uređen institut preboja, da je isti dopušten i prema odredbama Zakona o stečajnom postupku, pa da je u konkretnom slučaju trebalo izvršiti preboj navedenih potraživanja. Dalje navodi da u postupku pred prvostepenim sudom nije proveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke, pa da je zbog toga sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Navodi da naprijed navedeno postupanje redovnih sudova ukazuje na njihovu pristrasnost u predmetnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečaju, dao jasne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije bio osnovan zahtjev apelanta da se izvrši preboj predmetnih potraživanja, te da je u tom smislu obrazložio i neosnovanost pozivanja apelanta na relevantne odredbe ZOO, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Višeg privrednog suda na nalazi proizvoljnost. Takođe, da je Viši privredni sud, pozivanjem na odredbe člana 147. ZPP, jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za finansijskim vještačenjem, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3158/21 („Signal“ d.o.o. Srbac) | Sudska praksa | Aktio