Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3175/21 (H.Z.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3175/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3175/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela H. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela H. Z.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 332377 21 Gž od 28. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 332377 20 I od 1. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. Z. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, podnijela je 6. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 332377 21 Gž od 28. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 332377 20 I od 1. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Republike Srpske, Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite, Komisije za implementaciju člana 125. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 15. marta 2019. godine apelantkinji je priznato pravo na otpremninu u visini dvije prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kojem joj se priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Određeno je da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 332377 20 I od 1. februara 2021. godine, u izvršnom postupku apelantkinje protiv izvršenika (Republika Srpska), odbačen je prijedlog apelantkinje za izvršenje na osnovu rješenja Komisije od 15. marta 2019. godine.
4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 1. februara 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 332377 21 Gž od 28. juna 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantkinja podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu rješenja Komisije od 15. marta 2019. godine. Dalje, da je prvostepeni sud, postupajući po predmetnom prijedlogu za izvršenje, donio rješenje primjenom odredbi čl. 27., 36. i 39. u vezi sa čl. 22. i 223. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) uz obrazloženje da u rješenju na osnovu kojeg je pokrenut predmetni izvršni postupak nije određeno vrijeme u kojem je izvršenik dužan da ispuni svoju obavezu prema tražiocu izvršenja, niti visina novčane obaveze. Prema tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio da navedeno rješenje nije podobno za izvršenje i da sud nije ovlašćen da otkloni ili dopuni predmetne nedostatke rješenja Komisije od 15. marta 2019. godine koristeći se podacima o prosječnoj plati u Republici Srpskoj u 2019. godini. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je, imajući u vidu sadržaj rješenja Komisije od 15. marta 2019. godine (kojim je, dakle, apelantkinji priznato pravo na otpremninu u visini dvije prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kojem se vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku) pravilan zaključak prvostepenog suda da isto ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Naime, u konkretnom slučaju nije određeno šta izvršenik treba da čini da bi ispunio svoju obavezu, u smislu odredbi člana 23. stav (1) tačka 2) ZIP, u vezi sa članom 27. stav (1) istog zakona. Nadalje, kod takvog sadržaja rješenja (isplata otpremnine vršiće se kada se obezbijede sredstva za te namjene) izvršni sud nije ovlašćen, suprotno žalbenim navodima apelantkinje, da na osnovu člana 27. stav (2) ZIP određuje rok za ispunjenje, niti da vrši obračun visine potraživanja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su u predmetnoj izvršnoj ispravi sadržani svi elementi na osnovu kojih se može sa sigurnošću utvrditi i visina obaveze i vrijeme njenog ispunjenja. Stoga su sudovi, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenili relevantne odredbe ZIP.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku da rješenje Komisije od 15. marta 2019. godine ne predstavlja ispravu koja je podobna za izvršenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4533/16 od 22. decembra 2016. godine, AP-4779/18 od 20. maja 2020. godine i AP-1258/19 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić