Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4215/20 (S. N.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Ništavost
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4215/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u predmetu broj AP 4215/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Slobodan Nikolić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku deeksproprijacije koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Zenici na rješavanju po tužbi apelanta podnesenoj protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07-27-2-337/21 od 31.
marta 2021. godine.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnoga suda, nalaže se predsjedniku Kantonalnoga suda u Zenici da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka po tužbi apelanta protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07-27-2-337/21 od 31.
marta 2021. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Gradu Visokom da Slobodanu Nikoliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku, uz obavezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Kantonalnoga suda u Zenici i Gradu Visokom da najkasnije u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Slobodan Nikolić zbog dužine trajanja upravnoga spora povodom proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Zenici po tužbi apelanta protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07-27- 2-147/21 od 29. novembra 2021. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Nikolić protiv obavještenja Visokoga sudskog i tužilačkoga vijeća Bosne i Hercegovine broj UDT DI 011090 21 od 22. aprila 2021. godine zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Nikolić protiv Rješenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTP 0019040 21 od 12. aprila 2021. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Nikolić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 24. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka deekspoprijacije koji se u momentu podnošenja apelacije vodio pred Službom za urbanizam, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina Grada Visokog (u daljnjemu tekstu: Služba), nakon što joj je predmet rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjemu tekstu: Federalna uprava) od 26. oktobra 2020. godine vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Apelant je dopunio apelaciju podnescima od 18. januara, 8. februara, 18. marta, 28. aprila i 19. oktobra 2021. godine (u kojim je proširio apelaciju i na postupak povodom proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji, te protiv obavještenja Visokoga sudskog i tužilačkoga vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: VSTV) broj UDT DI 011090 21 od 22. aprila 2021. godine i Rješenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Tužilaštvo) broj T20 0 KTP 0019040 21 od 12. aprila 2021. godine).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnoga suda, od Službe, Federalne uprave, Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) i Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 4. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Službe su zatražene dodatne informacije o predmetnome postupku 6. oktobra 2021. godine i 13. januara 2022. godine, te je 10. novembra 2021. godine tražen predmetni spis na uvid. Od Federalne uprave zatražene su dodatne informacije o predmetnome postupku 26. oktobra i 21. novembraa 2021. godine. Od Kantonalnoga suda zatražene su dodatne informacije o predmetnim postupcima 15. oktobra 2021. godine, te 13. januara i 20. januara 2022. godine.
3. Služba je dostavila 21. decembra 2020. godine odgovor na apelaciju, te 12. oktobra 2021. godine tražene informacije, kao i predmetni spis na uvid 17. novembra 2021. godine.
4. Federalna uprava je dostavila 18. decembra 2020. godine odgovor na apelaciju, te 5. novembraa i 6. decembra 2021. godine tražene informacije.
5. Kantonalni sud je dostavio 14. decembra 2020. godine odgovor na apelaciju, te 25. oktobra 2021. godine, 17. januara i 26. januara 2022. godine tražene informacije.
6. Vrhovni sud je dostavio 11. decembra 2020. godine odgovor na apelaciju.
7. Odgovori na apelaciju su 29. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u danome roku dostavio svoje izjašnjenje na odgovore koji su mu dostavljeni.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proistječu iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
a)Postupak povodom zahtjeva za deeksproprijaciju Uvodne napomene
9. Apelant je 9. jula 2017. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu zbog dužine trajanja postupka deeksproprijacije.
10. Rješavajući predmetnu apelaciju, Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2327/17 kojom je usvojio predmetnu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što u razumnome roku nije okončan postupak deeksproprijacije koji se u tome trenutku vodio pred Službom, naložio Službi da po hitnome postupku okonča predmetni postupak, naložio Vladi Zeničko-dobojskoga kantona da apelantu isplati određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnoga postupka, te naložio Službi i Vladi Zeničko-dobojskoga kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke.
11. Odluku Ustavnoga suda Služba je zaprimila 16. januara 2018. godine.
Činjenice u predmetu nakon donošenja Odluke Ustavnoga suda broj AP 2327/17 od 20. decembra 2017. godine
12. Djelomičnim rješenjem Službe od 7. augusta 2018. godine, u ponovljenome postupku deeksproprijacije, vođenom u izvršenju presude Kantonalnoga suda od 22. decembra 2015. godine, usvojen je prijedlog apelanta od 3. decembra 2004. godine za poništenje pravomoćnoga rješenja pravnoga prednika Službe od 10. jula 1997. godine o eksproprijaciji nekretnine, predmetna nekretnina bliže označena u izreci odluke. Određeno je da će se posebnim rješenjem odlučiti o pravu i visini naknade za deekspropriranu nekretninu.
13. Rješenjem Federalne uprave od 21. decembra 2018. godine uvažena je žalba „Sebilja“ d.o.o. Visoko, kao korisnika ekspoprijacije, i Općinskoga pravobraniteljstva Visoko, pa je djelomično rješenje Službe od 7. augusta 2018. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
14. Presudom Kantonalnoga suda od 26. aprila 2019. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalne uprave od 21. decembra 2018. godine je odbijena.
15. Rješenjem Službe od 17. augusta 2020. godine, postupajući po uputama Federalne uprave iz rješenja od 21. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnoga suda od 26. aprila 2019. godine, poništeno je pravomoćno rješenje Službe o eksproprijaciji od 10. jula 1997. godine. Nadalje, određeno je da se izvršeni upis prava i nositelja prava na nekretnini koja je bila eksproprirana navedenim rješenjem ima brisati i uspostaviti zemiljošnoknjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Nadalje, određeno je da je danom pravomoćnosti rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati apelantu u posjed predmetnu nekretninu. Konačno, određeno je da će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i apelanta rješavati u slučaju spora pred nadležnim sudom.
16. Presudom Vrhovnoga suda od 17. septembra 2020. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke je uvažen, presuda Kantonalnoga suda od 26. aprila 2019. godine je preinačena tako da se tužba apelanta uvažava, osporeno rješenje Federalne uprave od 21. decembra 2018. godine poništava i predmet vraća Federalnoj upravi na ponovno rješavanje.
17. Rješenjem Federalne uprave od 26. oktobra 2020. godine poništeno je rješenje Službe od 17. augusta 2020. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
18. Rješenjem Federalne uprave od 26. novembra 2020. godine, donesenim u postupku ponovljenome prema presudi Vrhovnoga suda od 17. septembra 2020. godine, poništeno je djelomično rješenje Službe od 7. augusta 2018. godine godine i predmet vraćen Službi na ponovni postupak i odlučivanje.
19. Rješenjem Službe od 25. januara 2021. godine poništeno je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji od 10. jula 1997. godine. Nadalje, određeno je da se izvršeni upis prava i nositelja prava na nekretnini koja je bila eksproprirana navedenim rješenjem ima brisati i uspostaviti zemiljošnoknjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Nadalje, određeno je da je danom pravomoćnosti rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati apelantu u posjed predmetnu nekretninu. Konačno, određeno je da će se imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika rješavati u slučaju spora pred nadležnim sudom.
20. Rješenjem Federalne uprave broj 07-27-2-337/21 od 31. marta 2021. godine odbijene su žalba apelanta i žalba korisnika eksproprijacije izjavljene protiv rješenja Službe od 25. januara 2021. godine kao neosnovane.
21. Prema stanju spisa, predmetni postupak deeksproprijacije je u toku pred Kantonalnim sudom (naime, prema informaciji Kantonalnoga suda od 26. januara 2022. godine, apelant je protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine tužbom pokrenuo upravni spor, te je spor u toku pred tim sudom).
b)Postupak povodom zahtjeva apelanta za proglašenje ništavim rješenja o eksproprijaciji pravnoga prednika Službe od 10. jula 1997. godine
22. Apelant je 15. juna 2020. godine Službi podnio zahtjev za proglašenje ništavim rješenja o eksproprijaciji pravnoga prednika Službe od 10. jula 1997. godine.
23. Apelant je 31. augusta 2020. godine podnio žalbu Federalnoj upravi radi tzv. šutnje administracije Službe.
24. Presudom Kantonalnoga suda od 27. novembra 2020. godine uvažena je tužba apelanta zbog šutnje administracije Federalne uprave i naloženo je Federalnoj upravi da u roku od 15 dana od prijema presude donese rješenje po žalbi apelanta od 31. augusta 2020. godine, podnesenog zbog šutnje administracije Službe povodom zahtjeva od 15. juna 2020. godine.
25. Zaključkom Službe od 6. januara 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za proglašavanje ništavim rješenja pravnoga prednika Službe od 10. jula 1997. godine, jer nema uvjeta za pokretanje upravnoga postupka.
26. Rješenjem Federalne uprave od 22. aprila 2021. godine odlučeno je da se mijenja zaključak Službe od 6. januara 2021. godine i donosi rješenje tako da se odbija zahtjev apelanta za proglašavanje ništavim rješenja pravnoga prednika Službe od 10. jula 1997. godine.
27. Presudom Kantonalnoga suda od 6. augusta 2021. godine uvažena je tužba apelanta, poništeno je rješenje Federalne uprave od 22. aprila 2021. godine i predmet je vraćen Federalnoj upravi na ponovni postupak.
28. Rješenjem Federalne uprave broj 07-27-2-147/21 od 29. novembra 2021. godine odbijena je žalba apelanta protiv zaključka Službe od 6. januara 2021. godine kao neosnovana.
29. Prema stanju spisa, predmetni postupak povodom zahtjeva za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji je u toku pred Kantonalnim sudom (naime, prema informaciji Kantonalnoga suda od 17. januara 2022. godine, apelant je protiv rješenja Federalne uprave od 29. novembra 2021. godine tužbom pokrenuo upravni spor, te je spor u toku pred tim sudom). c)Postupak u vezi sa obavještenjem VSTV od 22. aprila 2021. godine
30. Obavještenjem VSTV od 22. aprila 2021. godine apelant je obaviješten da je razmotrena pritužba apelanta zbog postupanja Vrhovnoga suda i Tužilaštva, te da je pokrenut postupak ispitivanja navoda apelanta, ali da Ured disciplinskog tužitelja (u daljnjemu tekstu: UDT) nije našao utemeljenje za pokretanje disciplinskog postupka radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti, jer nema dokaza o učinjenim disciplinskim prekršajima propisanim Zakonom o VSTV. Nadalje, istakao je da UDT nema ovlaštenja da preispituje sudske ili tužiteljske odluke, niti može ocijeniti dokaze u konkretnome slučaju, utvrđivati činjenice ili utjecati na sudije ili tužitelje u pogledu primjene prava u konkretnome slučaju. Istakao je da to proistječe iz člana 87. stav 1. Zakona o VSTV, kojim je propisano da sudija ili tužitelj ne odgovaraju za mišljenje koje daju ili za odluke koje donesu u okviru svojih službenih dužnosti.
d)Postupak u vezi sa rješenjem Tužilaštva od 12. aprila 2021. godine
31. Naredbom Tužilaštva o neprovođenju istrage od 16. februara 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom prijave apelanta protiv prijavljenih osoba (H. Ć., A. B., M.T.H., Ž. O., E. Dž.), jer ne postoje temelji sumnje da su prijavljene osobe izvršile krivično djelo neizvršenje odluke Ustavnoga suda, Suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskoga suda za ljudska prava (u daljnjemu tekstu: Evropski sud) iz člana 239. Krivičnog zakona.
32. Rješenjem Tužilaštva od 12. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta protiv naredbe o neprovođenju istrage od 16. februara 2021. godine.
33. U obrazloženju osporene odluke Tužilaštvo je istaklo da je postupajući tužitelj pravilno zaključio da su Služba i sve institucije koje su odlučivale o pravnim lijekovima na odluke Službe preduzimale radnje s ciljem realizacije Odluke Ustavnoga suda broj AP 2327/17 od 20. decembra 2017. godine, jer je postupano u skladu sa važećim propisima kojima se reguliraju eksproprijacija i upravni postupak. Dakle, Tužilaštvo je istaklo da je postupajući tužitelj pravilno zaključio da nije postojala namjera na strani prijavljenih osoba da svojim radnjama odbiju izvršenje, spriječe izvršenje ili onemoguće na drugi način izvršenje odluke Ustavnoga suda. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da, prema informaciji Ustavnoga suda od 26. augusta 2020. godine, proistječe da Ustavni sud nije donio rješenje o neizvršenju predmetne odluke, što također ide u prilog zaključku da je postupajući tužitelj donio pravilnu i na zakonu utemeljenu naredbu o neprovođenju istrage. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
34. U prvobitno podnesenoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se, u biti, poziva na povredu prava na pravično suđenje u postupku povodom deeksproprijacije, koji se već šesti put vraća na ponovno odlučivanje Službi, te navodi da je Vrhovni sud trebalo da donese presudu kojom će „konačno riješiti zahtjev apelanta u sporu pune jurisdikacije“. U podnesku od 18. januara 2021. godine apelant navodi da se, zbog stalnoga vraćanja na ponovni postupak, krši pravo na pravično suđenje, te da „za Grad Visoko, Federalnu upravu, Kantonalni sud i Vrhovni sud“ ne vrijede odluke Ustavnoga suda i Evropskoga suda. U podnesku od 8. februara 2021. godine apelant dostavlja odluku Službe od 25. januara 2021. godine i ponovno navodi kako organi ne poštuju odluku Ustavnoga suda, koji je prethodno naložio da se postupak okonča u roku od tri mjeseca. U podnesku od 18. marta 2021. godine apelant je, između ostaloga, dostavio naredbu o neprovođenju istrage Tužilaštva od 10. marta 2021. godine, te navodi kako nije tačno da nema dovoljno dokaza da su prijavljene osobe učinile prijavljeno krivično djelo, jer je apelant uz prijavu podnio materijalne dokaze. U podnesku od 19. oktobra 2021. godine apelant je osporio dužinu trajanja postupka proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, te je osporio i obavještenje VSTV i rješenje Tužilaštva povodom disciplinske prijave, odnosno karivične prijave. Apelant je u predmetnoj apelaciji naveo da, pored materijalne, trpi i nematerijalnu štetu, jer zbog ovakvoga načina vođenja postupka (deeksproprijacije), ne može da naplati svoja potraživanja od korisnika eksproprijacije, jer je to društvo bez računa i imovine.
b)Odgovori na apelaciju
35. Služba je u odgovoru na apelaciju predstavila hronološki tok postupka, predstavljen u činjeničnome dijelu odluke, te istakla koje su radnje u postupku povodom deeksproprijacije preduzete. U informaciji od 12. oktobra 2021. godine Služba je istakla da je Federalnoj upravi dostavila predmetni spis povodom postupka deeksproprijacije, a radi davanja odgovora na tužbu povodom pokrenutoga upravnoga spora od apelanta protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine, te da je taj postupak još uvijek u toku. Služba je 17. novembra 2021. godine, na traženje Ustavnoga suda, dostavila spis povodom postupka deeksproprijacije i proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji radi vršenja uvida.
36. Federalna uprava u odgovoru na apelaciju istakla je da je apelacija apelanta neobrazložena u pogledu navoda o povredi prava na suđenje u razumnome roku i povrede prava na imovinu. Nadalje, istakla je da je o zahtjevu apelanta odlučivano sa više odluka Službe, Federalne uprave i sudova. U informaciji od 5. novembra 2021. godine Federalna uprava je istakla da je povodom postupka deeksproprijacije 31. maja 2021. godine dostavila odgovor na tužbu koju je apelant pokrenuo protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine. Nadalje, istakla je da još uvijek nije dobila odluku suda u tome upravnome sporu, te da daljnje postupanje zavisi od odluke suda po tužbi apelanta. U informaciji od 6. decembra 2021. godine Federalna uprava je istakla da još uvijek nije dobila odluku Kantonalnoga suda povodom upravnoga spora protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine.
37. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da smatra da Ustavni sud treba da donese odluku kojom će odbaciti apelaciju apelanta zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, jer apelant „nije podnio tužbu zbog šutnje administracije protiv rješenja Službe od 17. augusta 2020. godine“. U informaciji od 25. oktobra 2021. godine Kantonalni sud je dostavio određene informacije u vezi s postupkom pokrenutoga radi šutnje administracije po zahtjevu apelanta pokrenutom radi proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, te dostavio odluke Kantonalnoga suda donesene u tomu postupku. Na traženje Ustavnoga suda informacije o postupku povodom pokrenutoga upravnoga spora protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine (dakle, povodom postupka deeksproprijacije), Kantonalni sud je u informaciji od 17. januara 2022. godine ponovno ponudio informacije u vezi s postupkomproglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vezi s odlukama toga suda donesenim u tome postupku, te je istakao da je apelant protiv rješenja Federalne uprave od 29. novembra 2021. godine pokrenuo upravni spor, te je naveo da će Kantonalni sud u tome postupku hitno donijeti odluku. Na ponovno traženje Ustavnoga suda, Kantonalni sud u informaciji od 26. januara 2022. godine potvrdio je da nije donesena odluka u upravnom sporu protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine, te je istakao da će se od Federalne uprave zatražiti spis kako bi se u narednih 30 dana donijela odluka. U toj informaciji istakao je da su svi sporovi koje apelant vodi u biti sporovi koji se vode povodom deeksproprijacije predmetne nekretnine.
38. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da je presuda Vrhovnoga suda od 17. septembra 2020. godine donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnome dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
40. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnome dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
41. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnome sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouptrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
42. Zakon o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o sudovima, sačinjen u Ustavnome sudu BiH, koje glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom. [...] VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na postupak povodom obavještenja VSTV i rješenja Tužilaštva
43. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke VSTV, odnosno Tužilaštva, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnoga suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Nenadležnost u odnosu na obavještenje VSTV od 22. aprila 2021. godine
44. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“.
45. Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da odlučuje o predmetnoj apelaciji u odnosu na osporeno obavještenje VSTV od 22. aprila 2021. godine, jer osporeni akt nema svojstvo presude bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 5489/15 od 6. decembra 2016. godine, AP 1380/16 od 7. marta 2017. godine (u odnosu na apelaciju br. AP 4148/16), dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba).
46. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud u ovome dijelu predmetne apelacije odlučio je kao u dispozitivu ove odluke. Ratione materiae u odnosu na rješenje Tužilaštva od 12. aprila 2021. godine
47. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je i donošenjem rješenja Tužilaštva od 12. aprila 2021. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje jesu li u konkretnome slučaju primjenjiva jamstva člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja utemeljenosti krivične optužbe protiv njega.
48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se taj postupak odnosi na "utemeljenost krivične optužbe" protiv trećih osoba u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja krivične prijave. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojemu bi se pravo na pravičan postupak jamčilo i nekome ko traži utvrđivanje utemeljenosti krivične optužbe protiv druge osobe prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnoga suda br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine, AP 963/20 od 6. maja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih osoba i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
49. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u ovome dijelu predmetne apelacije odlučio je kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na postupak deeksproprijacije i postupak proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji
50. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
51. Prema članu 18. stav (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnome lijeku koji je koristio.
52. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnoga suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnome slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnome roku u postupcima koji su u toku pred Kantonalnim sudom (dakle, postupak deeksproprijacije koji se u upravnome sporu vodi po tužbi apelanta protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine, te postupak povodom proglašanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, koji se u upravnome sporu vodi po tužbi apelanta protiv rješenja Federalne uprave od 29. novembra 2021. godine), pa, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovome dijelu dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnoga suda.
53. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
54. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
55. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupcima.
57. Član 6. Evropske konvencije u relevantnome dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
58. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
59. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskoga suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete toga člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnome roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
60. U odnosu na postupak deeksproprijacije, iz činjeničnoga stanja predmeta proistječe da je za jedno razdoblje na koje se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja toga postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnoga suda. S obzirom na činjenicu da je Ustavni sud o dužini trajanja postupka deeksproprijacije već donio odluku, ovom odlukom Ustavni sud u odnosu na dužinu trajanja toga postupka analizira razdoblje nakon donošenja navedene odluke Ustavnoga suda, tj. razdoblje od 20. decembra 2017. godine, pa do donošenja ove odluke Ustavnoga suda. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje pri ocjeni dužine trajanja postupka deeksproprijacije u konkretnome slučaju jesu četiri godine i oko dva mjeseca. U odnosu na postupak proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, Ustavni sud će razmatrati razdoblje od podnošenja zahtjeva nadležnoj Službi, tj. od 15. juna 2020. godine, pa do donošenja odluke Ustavnoga suda. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje pri ocjeni dužine trajanja postupka proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji jeste jedna godina i oko osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja predmetnih postupaka
61. U konkretnomu slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u predmetnim postupcima, može govoriti o relativno složenim postupcima.
62. U pogledu ocjene dužine trajanja postupka deeksproprijacije, ocjenjujući ponašanje Službe, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja odluke Ustavnoga suda Služba donijela tri odluke, odluku od 7. augusta 2018. godine je donijela osam mjeseci nakon donošenja odluke Ustavnoga suda, odluku od 17. augusta 2020. godine je donijela jednu godinu i oko osam mjeseci nakon što joj je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (pri čemu treba imati u vidu da je postupak povodom upravnoga spora trajao oko pet mjeseci), te odluku od 25. januara 2021. godine je donijela u relativno razumnome roku, dva mjeseca nakon što joj je predmet vraćen na ponovni postupak. Ocjenjujući ponašanje Federalne uprave u tomu postupku, Ustavni sud zapaža da je Federalna uprava donijela četiri odluke, postupajući u relativno razumnim rokovima (u razdoblju od dva do četiri mjeseca). Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud odluku od 26. aprila 2019. godine donio u razumnome roku od oko četiri mjeseca, te da je u toku postupak pred tim sudom po tužbi apelanta protiv rješenja Federalne uprave od 31. marta 2021. godine, koji, dakle, već traje oko 11 mjeseci. Ocjenjujući ponašanje Vrhovnoga suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud donio odluku od 17. septembra 2020. godine tek nakon jedne godine i oko pet mjeseci. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskoga suda i Ustavnoga suda da vraćanje predmeta od višega ka nižemu sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višega ka nižemu sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka deeksproprijacije u konkretnomu slučaju snose Služba, Federalna uprava i redovni sudovi, koji su svojim postupanjima doprinijeli ovako dugome trajanju toga postupka, koji nisu vodili postupak bez nepotrebnoga odugovlačenja i koji nisu djelotvorno upravljali tim postupkom, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome Federalna uprava i redovni sudovi nisu ponudili objektivno prihvatljiva opravdanja za dužinu trajanja postupaka deeksproprijacije, koji su se vodili pred organom uprave, odnosno redovnim sudovima, dok Služba, koja u okolnostima konkretnoga slučaja snosi pretežnuodgovornost za dužinu trajanja ovoga postupka, uopće nije ponudila odgovore u pogledu navoda apelanta o dužini trajanja postupka pred tim organom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka deeksproprijacije prelazi granice „razumnoga roka“.
63. U pogledu ocjene dužine trajanja postupka proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da je Služba donijela jednu odluku, i to nakon što je u upravnome sporu donesena presuda Kantonalnoga suda zbog „šutnje administracije“. Ocjenjujući ponašanje Federalne uprave, Ustavni sud zapaža da je Federalna uprava donijela dvije odluke nakon tri mjeseca od podnošenja žalbe na prvostepenu odluku, odnosno nakon četiri mjeseca od donošenja presude Kantonalnoga suda. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud donio dvije odluke, i to u kratkom roku, te da je predmetni postupak treći put u toku pred Kantonalnim sudom po tužbi apelanta protiv rješenja Federalne uprave od 29. novembra 2021. godine, te da još uvijek nije okončan, ali i da je Kantonalni sud istakao da će odluku u tome predmetu donijeti po hitnom postupku. Sagledavajući postupak povodom proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji u cijelosti, Ustavni sud zaključuje da još uvijek nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnome postupku povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u „razumnome roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje, osobito imajući u vidu da bi predmetni postupak mogao biti uskoro okončan (imajući u vidu dostavljenu informaciju Kantonalnoga suda od 17. januara 2022. godine). Dakle, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnoga slučaja, još uvijek ne može ocijeniti razdoblje od jedne godine i oko osam mjeseci, koliko traje taj postupak, kao pretjerano dug. Stoga, prema mišljenju Ustavnoga suda, u konkretnome postupku navedeno razdoblje u kojemu nije okončan postupak proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji, još uvijek nije prešao granice „razumnoga roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Na osnovu izloženoga, Ustavni sud smatra da dužina postupka deeksproprijacije ne zadovoljava zahtjev "razumnoga roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na "suđenje u razumnome roku" kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člaa II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud smatra da još uvijek nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu postupka proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji.
Ostali navodi
65. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je, zbog dužine trajanja postupka deeksproprijacije, povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer se oni temelje na tvrdnjama o povredi prava na suđenje u razumnome roku u postupku deeksproprijacije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
66. Prema članu 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
67. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Evropskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembraa 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, privredne uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na web-stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja predmetnoga postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
68. Ovu naknadu je, imajući u vidu pravni status Službe, dužan platiti Grad Visoko (imajući u vidu sve okolnosti slučaja, a naročito činjenicu da niti nakon donošenja prethodne odluke Ustavnoga suda nije postupala u razumnim rokovima), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovoga roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
69. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovoga prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednome od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člaa 6. stavak . Evropske konvencije, jer postupak deeksproprijacije nakon donošenja prethodne odluke Ustavnoga suda u kojoj je, također, utvrđeno kršenje ovoga prava, traje četiri godine i oko dva mjeseca, te je neizvjesno kada će on biti okončan. Pri tome Služba, Federalna uprava, Kantonalni sud i Vrhovni sud, koji su učestvovali u ovome postupku, nisu dali objektivno prihvatljiva opravdanja kojima bi se mogla opravdati dužina trajanja toga postupka.
71. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da još uvijek nema kršenja prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednome od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku proglašavanja ništavim rješenja o eksproprijaciji, jer predmetni postupak traje jednu godinu i oko osam mjeseci.
72. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. a) i h), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana
74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić