Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1184/20 (S. K.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mobing
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1184/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1184/20, rješavajući apelaciju Sanele Kerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanele Kerić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 122504 19 Rev od 5. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanela Kerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, koju zastupa Centar ženskih prava Zenica, podnijela je 27. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 122504 19 Rev od 5. decembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinsku sud) i od tuženog A. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 14. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 122504 17 P od 1. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 122504 18 Gž od 12. februara 2019. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi prema apelantici izvršio diskriminaciju, i to mobing kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu.

6. Iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da je ocjenom provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, te uvidom u dokaze materijalne prirode), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je apelantica u Kantonalnoj službi radila na poslovima i radnim zadacima „daktilografa za direktora“ u periodu od 30. juna 2000. godine do 4. januara 2012. godine kada je odlukom tuženog raspoređena na poslove daktilografa u Odjeljenje za rješavanje prava iz PIO. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi kao direktor Kantonalne službe, postupajući u skladu sa dopisom Federalnog zavoda od 12. jula 2013. godine, organizirao proces samostalnog rada uposlenika na računarima, što je uključivalo i apelanticino raspoređivanje na određene poslove i zadatke jer je došlo do smanjenja obima posla apelantici na njenom radnom mjestu kao daktilografkinji, kao i prijem u radni odnos novih uposlenika. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, 27. marta 2015. godine dostavio uposlenicima pismeni nalog kojim su obaviješteni da je u radno vrijeme zabranjeno držanje i korištenje grijalica za zagrijavanje radnih prostorija, te da je protiv apelantice pokrenut i proveden disciplinski postupak zbog korištenja grijalice za zagrijavanje kancelarije protivno nalogu direktora.

7. Cijeneći da je u toku postupka bilo sporno da li je tuženi povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje, poduzimanjem radnji na kojima je zasnivala svoj tužbeni zahtjev, redovni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu odredbe Zakona o radu FBiH (čl. 5. i 8; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) i Zakona o zabrani diskriminacije (čl. 2, 3, 4, 11. i 15.), te zaključili da poduzete radnje tuženog, na kojima je apelantica zasnivala svoj tužbeni zahtjev, nemaju elemente mobinga. U vezi s tim, obrazloženo je da je, u smislu odredaba člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, na apelantici teret da učini vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Osim toga, sudovi su naveli da je, u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, na tuženom teret dokazivanja da diskriminacija nije izvršena. Navedeno je da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da do mobinga nije došlo. Apelanticine su tvrdnje o bitnim činjenicama vezane za odnos između apelantice i tuženog, za rad apelantice i korištenje materijalnih sredstava (računar, štampač i grijalica), te da li je tuženi imao ovlaštenja da prima u radni odnos nove uposlenike, da daje stimulacije za rad preko redovnog rada ili to ovlaštenje pripada Federalnom zavodu.

8. Općinski i Kantonalni sud su zaključili da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da se odnos tuženog prema apelantici nije zasnivao na namjeri njenog individualnog ponižavanja, već da su se radnje koje je poduzimao prema apelantici odnosile i na druge zaposlenike, zbog organizacije procesa rada i unapređenja uvjeta rada, a sve u skladu sa aktima Federalnog zavoda i ovlaštenjima tuženog.

9. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 P 122504 19 Rev od 5. decembra 2019. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu, u smislu apelanticinih revizionih razloga, a primjenom odredbe iz člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je istakao da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt za žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelanticini revizioni navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, shodno članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je obaveza apelantice kao tužiteljice u sudskom postupku u kojem se zahtijeva zaštita od mobinga kao posebnog vida diskriminacije da sa stepenom pretežne vjerovatnoće učini da je bila žrtva mobinga, dok teret dokazivanja sa stepenom sigurnosti da do mobinga nije došlo kao negativne činjenice leži na suprotnoj strani, tj. tuženom.

10. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su svoju odluku zasnovali na zaključku da se odnos tuženog prema apelantici nije zasnivao na namjeri njenog individualnog ponižavanja budući da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da su sporne radnje vršene i prema drugim zaposlenicima, zbog organizacije posla i unapređenja uvjeta rada. Cijeneći da je zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva donesen na osnovu pravilne primjene člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, Vrhovni sud je smatrao da nije ostvaren revizioni prigovor povrede pravila o teretu dokazivanja.

11. Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelanticini revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev za utvrđenje da je diskriminirana na osnovu uznemiravanja i mobinga na radnom mjestu tako što joj je tuženi svojim radnjama povrijedio dostojanstvo, stvorio neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, te na radnom mjestu apelantici degradirao radne uvjete i profesionalni status. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije koje propisuju da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao da apelantica, iako je navela radnje za koje smatra da predstavljaju mobing kao oblik diskriminacije iz člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije, u postupku nije dokazala vjerovatnost i postojanje mobinga. S druge strane, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je izvedenim dokazima dokazao da su se radnje za koje apelantica smatra da predstavljaju mobing odnosile na organizaciju posla u odnosu na sve zaposlene, a ne samo na apelanticu, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se odnos tuženog prema apelantici nije zasnivao na namjeri njenog individualnog ponižavanja, već da je takav odnos proizašao kao posljedica nove organizacije posla i promijenjenih okolnosti poslovanja. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, te je apelanticin revizioni prigovor pogrešne primjene relevantnih odredaba Zakona o diskriminaciji ocijenjen neosnovanim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, navodi da su sudovi pogrešno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, odnosno da je stavljen pretjeran teret dokazivanja na apelanticu jer u skladu s utvrđenim standardima tereta dokazivanja apelantica nije dužna dokazati diskriminaciju. Naime, apelantica ističe da je tokom postupka provela dovoljno dokaza kojima je dokazala činjenice na osnovu kojih se može sumnjati u postojanje diskriminacije od tuženog, a koje dokaze sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir. Ističe da je na osnovu izjava saslušanih svjedoka te materijalnih dokaza „učinila vjerovatnim da je do diskriminacije došlo“, te da su „sve radnje tuženog usmjerene jedino prema apelantici i trajale su duži period a za konačni cilj su imale degradaciju apelantice, te dovođenje apelantice u bespomoćan položaj“. Apelantica smatra da osporena odluka nije dovoljno obrazložena jer je „nejasno na koji način sud dolazi do zaključka da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da radnje i postupanje tuženog predstavljaju mobing“.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i da se apelantica neosnovano poziva na kršenje prava na koje se u apelaciji pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je naveo da je taj sud u postupku po žalbi o svim apelanticinim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.

15. Općinski sud je, između ostalog, naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i da se apelantica neosnovano poziva na kršenje prava na koje se u apelaciji pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi je u cijelosti osporio navode iz apelacije kao neosnovane jer je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, za što je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 4.

(Ostali oblici diskriminacije) (1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(2) Seksualno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.

(5) Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.

(6) Težim oblikom diskriminacije smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenom licu po više osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) i diskriminacija koja postoji duže vrijeme (produžena diskriminacija).

Član 12. stav 1. c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

Član 15. stav 1.

(Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 122504 19 Rev od 5. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču mobinga i diskriminacije na radnom mjestu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

29. Ustavni sud također podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i Odluka broj AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

30. Dovodeći u vezu navedene stavove s apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno istakao da je u konkretnom slučaju pravilo o teretu dokazivanja propisano članom 15. Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis, te drugačije regulirano u odnosu na opće pravilo iz člana 123. ZPP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naglasio da je apelantica, shodno članu 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, bila u obavezi da učini vjerovatnim da je bila žrtva mobinga, te da je tuženi svojim radnjama diskriminirao apelanticu i doveo je u neravnopravan položaj na način propisan članom 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 4. Zakona o zabrani diskriminacije, kako bi se teret dokazivanja da nije prekršen princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije prebacio na tuženog. Imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelanticinim prigovorima, zapaža da je Vrhovni sud naglasio da je tuženi dokazao da je po nalogu Federalnog zavoda i u skladu sa svojim ovlaštenjima organizirao proces rada, što je uključivalo i apelanticino raspoređivanje na određena radna mjesta, prijem novih zaposlenika i sl. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije učinila vjerovatnim da ju je tuženi svojim radnjama diskriminirao, pri čemu je tuženi dokazao da nije apelanticu tretirao drugačije u odnosu na druge zaposlenike u istoj situaciji, niti su radnje koje je poduzimao, s ciljem organizacije procesa rada, učinjene zloupotrebom prava u namjeri njenog individualnog ponižavanja. U takvim okolnostima Vrhovni sud je izveo zaključak da prema apelantici nije učinjena diskriminacija na osnovu uznemiravanja i mobinga, niti je dovedena u neravnopravni položaj u smislu člana 4. Zakona o zabrani diskriminacije.

31. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud zanemario neku bitnu okolnost koja je bila ključna za odlučenje, odnosno da razlozi navedeni u obrazloženju nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja, koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Pri tome apelantica nije ni navela koji je to važan aspekt konkretnog slučaja Vrhovni sud zanemario, osim što iscrpno navodi činjenične okolnosti koje su je motivirale da pokrene predmetni parnični postupak.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

33. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 26. Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim posebno nije obrazložila u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, osim što navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava i izostanku relevantnog obrazloženja u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu sa kršenjem navedenih prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na kršenje navedenih prava. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud utvrdio da apelantica nije učinila vjerovatnim da ju je tuženi svojim radnjama diskriminirao i doveo u neravnopravan položaj na način propisan odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, pri čemu je tuženi dokazao da prema apelantici nije prekršen princip jednakog postupanja, niti ju je tretirao drugačije u odnosu na druge zaposlenike u istoj situaciji, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 26. Međunarodnog pakta budući da apelantica navode o kršenju navedenih prava zasniva na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1184/20 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio