Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2858/21 (Đ. K.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2858/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2858/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Đuro Kovač, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đuro Kovač protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 059088 21 Gž od 21. svibnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 059088 19 P od 17. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Kovač (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Trebinja, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Vesna Pehar i Zoran Lesko“ iz Mostara, podnio je 6. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 059088 21 Gž od 21. svibnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 059088 19 P od 17. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik („Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka) da mu isplati odštetu na temelju police auto osiguranja u iznosu od 24.020,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je apelant vlasnik putničkoga motornoga vozila „Audi 4G A6“, koji je registriran na njegovo ime, da se 21. prosinca 2018. godine kod Dubrovnika, Republika Hrvatska, dogodila prometna nezgoda u kojoj je vozilo apelanta oštećeno, te nakon provedenoga strojarskoga vještačenja nesporno utvrđeno da je visina štete u iznosu od 24.020,80 KM. Nadalje, istakao je da je među parničnim strankama sporno da li apelantu pripada pravo na isplatu navedene sume na temelju police kombiniranoga osiguranja motornih vozila (auto-kasko), odnosno koji Uvjeti za kombinirano osiguranje motornih vozila (u daljnjemu tekstu: Uvjeti) su uručeni apelantu prilikom zaključenja ugovora. Naime, Okružni je sud istakao da je sporno da li se primjenjuju Uvjeti iz 2007. godine, koje je apelant predao u spis, ili Uvjeti iz 2017. godine (počeli da se primjenjuju 1. prosinca 2017. godine, a njihovim stupanjem na snagu prestali da važe Uvjeti od 7. ožujka 2007. godine). U svezi s tim, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme prometne nezgode vozilom apelanta upravljala osoba R. L., osoba koja nije imala ovjerenu pisanu punomoć za upravljanje vozilom, kako to propisuje odredba čl. 10. Uvjeta iz 2017. godine, pa da apelantu kao ugovaratelju osiguranja ne pripada pravo na naknadu iz osiguranja koju potražuje tužbom. Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud protivno navodima priziva pravilno cijenio iskaz apelanta ocjenjujući ga neuvjerljivim i nesigurnim. Naime, istakao je da se takav zaključak temelji na činjenici da apelant ne zna da li je osobi R. L., koja je upravljala predmetnim vozilom u trenutku nezgode, izdao pisanu ovjerenu punomoć, ne sjeća se da je na prometnoj dozvoli stajala klauzula da vozilo, između ostaloga, nije dozvoljeno davati na uporabu i korištenje drugoj osobi zbog ostvarenih carinskih povlastica. Nadalje, istakao je da ovakvi navodi, kod činjenice da apelant ne spori da je vozilo kupljeno na povlasticu, dovode u sumnju njegov iskaz da mu je od svega jedino poznato da su mu prilikom zaključenja police osiguranja uručeni Uvjeti iz 2007. godine, a ne iz 2017. godine. Također, istakao je da se navodima priziva ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka D. R., djelatnika kod tuženika, koji je sa apelantom zaključio ugovor o osiguranju 16. siječnja 2018. godine i pri tomu mu kao sastavni dio ugovora uručio Uvjete iz 2017. godine. Okružni je sud istakao da iskaz ovoga svjedoka nije doveden u pitanje dokazima koje je predložio apelant, niti u kazivanju da je bilo slučajeva da su se prilikom zaključenja ugovora o kasko osiguranju ugovarateljima osiguranja uz ugovor o osiguranju dostavljani Uvjeti iz 2007. godine, koji nisu bili na snazi u momentu zaključenja ugovora o osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Okružni je sud istakao da navedene činjenice dovedene u svezu sa čl. 10. Uvjeta iz 2017. godine, koji su nesporno bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju, ukazuju na zaključak da na strani tuženika nema obveze da apelantu isplati traženi iznos štete.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kako je došlo do pogrešne primjene materijalnoga prava jer se odluka jedino mogla donijeti na temelju Uvjeta iz 2007. godine, koji su i njemu uručeni prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Nadalje, navodi kako sud, ako je temeljio svoju odluku na iskazu svjedoka D. R., onda je jedino logički mogao zaključiti da su apelantu prilikom zaključenja ugovora uručeni Uvjeti iz 2007. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, koji se tiču toga koji Uvjeti se imaju primijeniti u konkretnome slučaju, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić