Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/20 ("Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neovlašteno lice
- Suvlasništvo
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1061/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1061/20, rješavajući apelaciju Ljubice Šušak i Slavena Šuška, te "Odvjetničkog društva Tvrtković" d.o.o. Mostar u ime Mirjane Jelavić rođ. Šušak,, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubica Šušak i Slaven Šušak protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 044347 18 Gž od 22. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo "Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar u ime Mirjane Jelavić rođ. Šušak protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 044347 18 Gž od 22. marta 2019. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. "Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar podnijelo je 19. marta 2020. godine u ime Ljubice Šušak, Slavena Šuška i Mirjane Jelavić rođ. Šušak (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelantica odnosno apelanti), apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 044347 19 Rev od 19. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 044347 18 Gž od 22. marta 2019. godine.
2. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 26. marta 2020. godine zatraženo je od "Odvjetničkog društva Tvrtković" d.o.o. Mostar da otkloni navedeni nedostatak u roku od 15 dana od dana prijema dopisa. Pošiljka sa navedenim dopisom Ustavnog suda vraćena je Ustavnom sudu 30. marta 2020. godine sa naznakom „zatvoreno do daljnjeg“. Nakon toga, Ustavni sud je dopisom od 17. juna 2021. godine ponovo zatražio od "Odvjetničkog društva Tvrtković" d.o.o. Mostar da otkloni navedeni nedostatak u roku od tri dana od dana prijema dopisa, koji dopis je "Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar primilo 21. juna 2021. godine, te je uz podnesak od 24. juna 2021. godine dostavilo tražene punomoći za prvoapelanticu i drugoapelanta i od Ustavnog suda zatražilo da mu produži rok za dostavu posebne punomoći za trećeapelanticu navodeći da je „trećeapelantica nastanjena u Splitu u RH, te da nije uspjela dostaviti punomoć za zastupanje u datom roku“. Ustavni sud je dopisom od 17. novembra 2021. godine od "Odvjetničkog društva Tvrtković" d.o.o. Mostar, u vezi sa zahtjevom za produženje roka za dostavljanje punomoći, zatražio da u roku od osam dana od dana prijema predmetnog dopisa, dostavi traženu punomoć. "Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar je predmetni dopis primilo 19. novembra 2021. godine, te je 26. novembra 2021. godine obavijestilo Ustavni sud da trećeapelantica nije potpisala traženu punomoć.
3. Odlukom o dopustivosti broj AP-2348/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbačena je kao preuranjena apelacija koju je I. Š:, suprug i otac apelanata, (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 044347 18 Gž od 22. marta 2019. godine jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku pred Vrhovnim sudom. Apelanti su shodno uputama iz navedene odluke broj AP-2348/19, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je Rješenjem broj 64 0 P 044347 19 Rev od 19. novembra 2019. godine odbacio reviziju, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli novu apelaciju u kojoj su naveli prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
4. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 0044347 17 P od 26. januara 2018. godine, obavezan je prednik apelanata da, na ime naknade koristi koju je imao od isključive upotrebe tužiteljicinog suvlasničkog dijela nekretnine bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), tužiteljici S. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati ukupno određeni novčani iznos za određeni vremenski period sa pripadajućom zateznom kamatom (sve bliže označeno u izreci presude). Presudom je dalje prednik apelanata obavezan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
5. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica suvlasnica sa dijelom 1/5 predmetne nekretnine, dok je prednik apelanata suvlasnik nekretnine sa 4/5 dijela. Dalje je naveo da su predmetnu nekretninu, koju prednik apelanata koristi, parnične stranke stekle nasljeđivanjem iza oca, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju, te su u zemljišne knjige upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine sa gore navedenim suvlasničkim dijelovima. Općinski sud je naveo da je vještak u nalazu i mišljenju obrazložila koji su parametri bitni za određivanja visine zakupnine odnosno na kojim podacima i dokazima je zasnovala nalaz, te da to nije samo zaključak Općine o visini zakupnine kako to tvrdi prednik apelanata nego da je visina zakupnine po tom zaključku identična sa visinom utvrđenom na osnovu oglasa o izdavanju poslovnih prostora sa interneta i javnog oglasa. Dalje je naveo da iz iskaza prednika apelanata proizlazi da je on izgradio predmetni objekat na predmetnoj nekretnini, da tužiteljica u isti nikada ništa nije uložila niti je tražila da sudjeluje u adaptaciji, da je on u toku postupka diobe nudio tužiteljici da može koristiti svoj dio, da joj je ponudio dio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke koji nije prihvatila, te da joj ni sada ne brani korištenje njenog suvlasničkog dijela.
6. Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 26. stav l. i člana 29. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Dalje je naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da prednik apelanata, pored svoga dijela predmetne nekretnine, koristi i tužiteljicin suvlasnički dio predmetne nekretnine odnosno da i u tužiteljicinom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine, ugostiteljsku djelatnost obavlja njegov sin (drugoapelant). Zatim je naveo da prema ustaljenoj sudskoj praksi naknada za korištenje poslovnog prostora kao u konkretnom slučaju određuje se u visini zakupnine koja je u to vrijeme bila uobičajena u mjestu gdje se nalaze prostorije, te da na taj način tužbeni zahtjev opredjeljuje i tužiteljica. Općinski sud je naveo da je prednik apelanata istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Dalje je naveo da iako iz izvedenih dokaza proizlazi da ugostiteljsku djelatnost u navedenom poslovnom prostoru obavlja treća osoba, prednik apelanata je vlasnik nekretnine sa dijelom 4/5 i posredni posjednik iz člana 332. Zakona o stvarnim pravima (što je nesporno), te je pasivno legitimisan, a tužiteljica je ovlaštena od prednika apelanata zahtijevati naknadu koju ostvaruje korištenjem poslovnog prostora u smislu odredbe člana 219. ZOO-a.
7. Općinski sud je istakao da se prednik apelanata kao suvlasnik koji je bez naknade koristio suvlasnički dio tužiteljice neosnovano obogatio za visinu zakupnine koju bi trebao plaćati pa je to korist koju je dužan nadoknaditi. Dalje je naveo da je prednik apelanata cijelo vrijeme znao da nekretnina nije isključivo njegova (suvlasnički je dio tužiteljica stekla nasljeđivanjem 1991. godine), te da je cijelo vrijeme koristio i tužiteljicin suvlasnički dio. Zatim je ukazao da je prednik apelanta 2009. godine pokrenuo postupak tužbom za utvrđenje da je predmetna nekretnine isključivo njegovo vlasništvo, sa kojim tužbenim zahtjevom je odbijen, te je predniku apelanata naloženo da u određenom roku preda tuženoj (ovdje tužiteljici) u suposjed predmetnu nekretninu (postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 007203 13 Rev od 8. aprila 2014. godine). Također je naveo da prednik apelanata nije postupio po navedenoj presudi, pa je tužiteljica podnijela prijedlog za diobu predmetne nekretnine, te da navedeni postupak još nije okončan. Općinski sud je istakao da se ni u kojem slučaju ne može govoriti o savjesnosti prednika apelanata, a nesavjesnosti tužiteljice. Dalje je naveo da je naprotiv prednik apelanata pokrenuo postupak kojim tužiteljici osporava to pravo i nije postupio po odluci suda odnosno nije tužiteljici predao u suposjed predmetnu nekretninu. Konačno, Općinski sud je istakao da bez obzira na navedeno, osnovanost zahtjeva za isplatu po osnovu stečenog bez osnove ne ovisi o krivnji sticatelja odnosno njegovoj savjesnosti ili nesavjesnosti već o tome ima li prijelaz imovine tužiteljice u imovinu prednika apelanta svoj osnov u pravnom poslu ili zakonu, a ovdje je evidentno da nema. Zatim je naveo da nije sporno da prednik apelanta ima zakonski osnov za naknadu nužnih i korisnih troškova održavanja nekretnine, uz određena ograničenja u pogledu korisnih troškova (član 215. ZOO-a), međutim prednik apelanata takav zahtjev nije istakao.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 044347 18 Gž od 22. marta 2019. godine odbijena je žalba prednika apelanata kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Istovremeno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
9. Kantonalni sud je naveo da prema utvrđenom činjeničnom stanju, a što nije ni sporno među parničnim strankama, parnične stranke su suvlasnici, i to prednik apelanata s dijelom 4/5, a tužiteljica s dijelom 1/5 na predmetnoj nekretnini, te da se parnične stranke nisu sporazumjele o načinu korištenja te predmetne nekretnine. Dalje je naveo da predmetni poslovni objekat u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost u utuženom periodu je u posjedu prednika apelanata. Kantonalni sud je naveo da upotreba tužiteljicinog suvlasničkog dijela poslovnog objekta bez naknade, smatra se sticanjem bez osnove, pa joj prednik apelanata koji je upotrijebio njen suvlasnički dio, mora platiti naknadu u iznosu najamnine u skladu s općim propisima o sticanju bez osnove (čl. od 210. do 220. ZOO-a). Dalje je naveo da kada se tužbom zahtjeva vraćanje stečenog bez osnove, nesavjestan sticatelj, u ovom slučaju tuženi (pravni prednik apelanta) obvezan je platiti kamatu od dana sticanja (član 214. ZOO-a). Također je naveo da činjenična situacija u ovom predmetu nije identična s činjeničnom situacijom koja je bila predmetom rješavanja u Presudi Vrhovnog suda broj 58 0 P 025665 15 Rev od 30. avgusta 2016. godine na koju se poziva pravni prednik apelanta. Zatim je naveo da kako je vidljivo iz spisa, ukupna površina poslovnog prostora u predmetnom objektu (caffe bar u prizemlju objekta te igraonica i ostava - skladište u suterenu) svojom ukupnom površinom daleko premašuju površinu na koju je obračunata zakupnina, to su i u tom pogledu neosnovani navodi žalbe.
10. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je revizija prednika apelanta izjavljena protiv drugostepene presude.
11. Vrhovni sud je naveo da kako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi graničnu vrijednost od 30,000,00 KM za dopuštenost revizije imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije ostvaren. Vrhovni sud je ukazao da nije, ni izuzetno, dopustio revizije u ovom predmetu, primjenom člana 237. stav (3) i (4) ZPP-a, jer je ocijenio da ne postoje uslovi za dopuštanje (izuzetne) revizije u ovom slučaju, iz razloga što označeno pravno pitanje primjene odredbe člana 219. ZOO-a u konkretnom slučaju nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima odnosno da bi odluka o tom pitanju bila od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava budući da je ovaj sud u svojim odlukama zauzeo stav u pogledu primjene navedenog člana.
Apelacioni navodi
12. Apelanti se pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da je tuženi, kao njihov pravni prednik, umro 7. februara 2019. godine, te da su Rješenjem o nasljeđivanju broj 64 0 O 051644 19 O od 13. decembra 2019. godine proglašeni zakonskim nasljednicima, zbog čega su označeni kao podnositelji predmetne apelacije. Apelanti smatraju da je pravno rezonovanje drugostepenog suda pogrešno i oskudno čime uzrokuje nesigurnost pravnog sistema i štetu pravnom predniku apelanata. Pri tom navode da redovni sudovi pogrešno cijene presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 025665 15 Rev od 30. avgusta 2016. godine u kojoj je detaljno obrazložen odnos suvlasnika u ovoj vrsti predmeti (koja nije dostavljena uz apelaciju), čime čine pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti ističu da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev samo iz razloga postojanja suvlasništva, neokončanog vanparničnog postupka stranaka, navodnog onemogućavanja posjeda tužiteljici, a pod pretpostavkom da bi ista imala korist od korištenja svog suvlasničkog dijela i to upravo u visini zakupnine koja je dosuđena. Osim toga, ističu i nerentabilnost navedene ugostiteljske radnje, što potvrđuje i činjenicu da je ista na periferiji grada i koja je za vrijeme pisanja apelacije odjavljena. Apelanti smatraju da drugostepeni sud propušta da cijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja (posebno one koji se odnose na korisnu površinu i izračun visine naknade). Uz podnesak od 26. novembra 2021. godine dostavljeno je pravosnažno Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 64 0 O 051644 20 O 2 od 19. maja 2021. godine iz kojeg je, između ostalog, vidljivo da se trećeapelantica odrekla svog nasljednog dijela.
Relevantni propisi
13. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. stav (1) Idealni dio stvari (1) Suvlasnik je vlasnik onog idealnog dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, pa u odnosu na taj dio ima sva ovlaštenja koja pripadaju vlasniku, ako ih, s obzirom na prirodu idealnog dijela, može izvršavati.
Član 29. st. (1) i (2) Izvršavanje prava vlasništva na cijeloj stvari (1) Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju.
(2) Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).
15. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Neovlašteno lice - u odnosu na trećeapelanticu
17. Ustavni sud zapaža da je "Odvjetničko društvo Tvrtković" d.o.o. Mostar podnijelo predmetnu apelaciju u ime trećeapelantice, a na zahtjev Ustavnog suda nije dostavilo "posebnu punomoć za zastupanje trećeapelantice pred Ustavnim sudom" u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime trećeapelantice podnijelo neovlašteno lice.
Dopustivost prima facie - u odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanta
18. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).
19. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je kao stranka u postupku pred redovnim sudovima, kao tuženi učestvovao prednik prvoapelantice i drugoapelanta koji je preminuo prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, pa se postavlja pitanje da li su prvoapelantica i drugoapelant ovlaštena lica za podnošenje apelacije u svoje ime.
20. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).
21. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi da li se radi o „nasljednom interesu“ prvoapelantice i drugoapelanta ili nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu ili ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava prvoapelantice i drugoapelanta. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenula tužiteljica protiv prednika apelanata kao tuženog, te da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezan je prednik apelanata (suprug prvoapelantice i otac drugoapelanta) kao suvlasnik nekretnine sa 4/5 dijela da, na ime naknade koristi koju je imao od isključive upotrebe tužiteljicinog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine (u predmetnoj nekretnini ugostiteljsku djelatnost obavlja drugoapelant), tužiteljici isplatiti određeni iznos za određeni vremenski period sa pripadajućom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da su rješenjem o nasljeđivanju prvoapelantica i drugoapelant proglašeni zakonskim nasljednicima umrlog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za prednika prvoapelantice i drugoapelanta, kao stranku u predmetnom postupku, već da ishod postupka ima direktan učinak na nasljedna prava prvoapelantice i drugoapelanta tako da prvoapelant i drugoapelant imaju legitiman interes da podnesu apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene presude Kantonalnog suda.
27. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da je nesporno utvrđeno da su parnične stranke suvlasnici predmetne nekretnine, u okviru koje je predmetni poslovni objekat u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost i koja je u utuženom periodu bila u posjedu prednika apelanata. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda jasno navedeno da upotreba tužiteljicinog suvlasničkog dijela poslovnog objekta bez naknade, smatra se sticanjem bez osnove, pa joj je prednik apelanata koji je upotrijebio njen suvlasnički dio, mora platiti naknadu u iznosu najamnine u skladu s općim propisima o sticanju bez osnove. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da prvoapelantica i drugoapelant imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić