Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/20 (H. Ć., Z. Ć. i N. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Služnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-966/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 966/20, rješavajući apelaciju Hisamedina Ćurovca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hisamedina Ćurovca, Zekije Ćurovac i Narcise Mehičević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 90 U 015007 15 Uvp od 14. novembra 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Hisamedinu Ćurovcu, Zekiji Ćurovac i Narcisi Mehičević isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Hisamedina Ćurovca, Zekije Ćurovac i Narcise Mehičević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 90 U 015007 15 Uvp od 14.

novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 90 U 015007 12 U od 12. maja 2015. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-3-2417/11 od 29.

decembra 2011. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Stari Grad Sarajevo broj UP-I-06- 31-23/00 od 14. novembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hisamedin Ćurovac, Zekija Ćurovac i Narcisa Mehičević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, podnijeli su 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 015007 15 Uvp od 14. novembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 90 U 015007 12 U od 12. maja 2015. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-2417/11 od 29. decembra 2011. godine i Rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj UP-I-06-31-23/00 od 14. novembra 2011. godine.

2. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred upravnim organima i sudovima koji je rezultirao osporenim odlukama, osim Hisamedina i Zekije Ćurovac, učestvovala i Ediba Kalkan, ali da je ona umrla u septembru 2019. godine, te da je umjesto nje apelaciju podnijela Narcisa Mehičević, koja je proglašena za nasljednicu rješenjem o nasljeđivanju koje je dostavljeno u prilogu apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Federalne uprave i Općinske službe zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od advokata Ismeta Pelaka iz Sarajeva zatraženo je da u skladu sa članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda dostavi punomoć za zastupanje. Apelantica Narcisa Mehičević je 6. aprila 2004. godine obavijestila Ustavni sud da je samo ona dala ovom advokatu punomoć i to samo za sastavljanje apelacije, dok su ostali apelanti sami potpisali apelaciju. Također je zatražila da Ustavni sud u daljnjem postupku komunicira s apelantima.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinska služba je Rješenjem broj UP-I_06-31-23/00 od 20. oktobra 2000. godine ustanovila pravo služnosti u korist Zlatka Krainovića (u daljnjem tekstu: korisnik) na zemljištu detaljno označenom u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), koje je društveno vlasništvo i na kojem pravo raspolaganja ima Općina Stari Grad Sarajevo. Prema informacijama u spisu, apelanti su 19. decembra 2006. godine pravobraniocu Općine Stari Grad poslali prijedlog da se navedeno rješenje o ustanovljavanju služnosti proglasi ništavim zato što su smatrali da nije doneseno u skladu sa zakonom, a njihov prijedlog je istog datuma dostavljen nadležnom organu – Općinskoj službi. Nakon što je Općinska služba apelantima 26. januara 2007. godine dostavila obavijest o tome da nema osnova za poništenje navedenog rješenja, žalba protiv te obavijesti je odbačena rješenjem Općinske službe od 9. aprila 2007. godine. Apelanti su protiv tog rješenja izjavili žalbu Federalnoj upravi, koja je rješenjem od 25. januara 2008. godine žalbu odbila. Apelanti su protiv tog rješenja podnijeli tužbu 24. marta 2008. godine, pa je Kantonalni sud presudom od 17. augusta 2011. godine uvažio tužbu, ukinuo drugostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zato što se o prijedlogu apelanata nije moglo odlučiti putem obavijesti, već je moralo biti doneseno rješenje.

7. U ponovnom postupku Općinska služba je osporenim Rješenjem broj UP-I-06-31-23/00 od 14. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) odbila zahtjev apelanata za proglašavanje ništavim rješenja o ustanovljavanju služnosti u korist korisnika, pa su apelanti izjavili žalbu. Federalna uprava je osporenim Rješenjem broj 05-31-3-2417/11 od 29. decembra 2011. godine odbila njihovu žalbu, zbog čega su apelanti 9. marta 2012. godine pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom.

8. Kantonalni sud je osporenom Presudom broj 90 U 015007 12 U od 12. maja 2015. godine odbio tužbu, pa su apelanti protiv te presude podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

9. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 09 0 U 015007 15 Uvp od 14. novembra 2019. godine odbio zahtjev za vanredno preispitivanje, čime je ovaj postupak okončan.

10. U suštini, i upravni organi i sudovi su saglasno utvrdili da je prijedlog apelanata za proglašavanje ništavim rješenja o ustanovljavanju služnosti neosnovan. Naime, u obrazloženjima osporenih rješenja i presuda navedeno je da je sporna nekretnina društvena svojina na kojoj pravo raspolaganja ima Općina i da je pravo služnosti ustanovljeno u korist korisnika na osnovu rješenja o urbanističkoj saglasnosti koju je dobio 1998. godine. Također je obrazloženo da je pravo služnosti ustanovljeno privremeno i to do privođenja sporne nekretnine krajnjoj namjeni, kao i da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost propisani članom 264. tačka 5. Zakona o upravnom postupku. Dalje, u obrazloženjima osporenih odluka saglasno je navedeno da je rješenje u ustanovljavanju prava služnosti u korist korisnika doneseno na osnovu člana 59. Zakona o građevinskom zemljištu koji je tada bio na snazi, da ga je donio nadležni organ po zahtjevu korisnika, da je izvršenje rješenja moguće i da se njime ne može prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu. Osim toga, navedeno je da je članom 59. Zakona o građevinskom zemljištu propisana mogućnost ustanovljavanja stvarne služnosti na građevinskom zemljištu i na građevinama koje su podignute na tom zemljištu, u skladu s prostornim planom ili planom parcelacije. Također, u svim obrazloženjima je navedeno da se u postupku koji su apelanti pokrenuli za proglašavanje rješenja o ustanovljenju prava služnosti ne može ispitivati primjena Zakona o prostornom uređenju u vezi s pravilnošću izdavanja urbanističke saglasnosti korisniku zato što to ispitivanje nije u nadležnosti organa uprave koji je odlučivao u konkretnom predmetu. Naime, Općinska služba je, kako je dalje obrazloženo u svim odlukama, u ovom postupku bila ovlaštena ispitati samo da li su se stekli zakonski uvjeti za proglašavanje ništavim rješenja o ustanovljavanju prava služnosti. Osim toga, i upravni organi i sudovi u upravnom sporu su obrazložili da se stvarne služnosti na gradskom građevinskom zemljištu, ako ne prestaju realizacijom regulacionog plana ili plana parcelacije, mogu ukinuti samo na osnovu sudske odluke u parničnom postupku, i to iz razloga koji su propisani članom 64. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

11. Dalje, u obrazloženjima osporenih odluka je također navedeno da se u ovom slučaju „nije radilo o izgradnji pristupnog puta na izgrađenom građevinskom zemljištu ili u vezi s tim mijenjanja regulacionog plana, kako su to tokom postupka tvrdili [apelanti], već o tome da je korisniku ustanovljeno pravo služnosti prolaza na spornoj nekretnini u vidu pristupne rampe i to do privođenja ovog zemljišta krajnjoj namjeni“, odnosno do realizacije Regulacionog plana „Baščaršija“. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naročito istakao da su tuženi organi u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i drugostepenog rješenja utvrdili „pravo stanje stvari, da je prvostepeni organ [Općinska služba] donio rješenje (od 20. 10. 2000. godine) čije se poništenje traži, nakon što je prethodno aktom raspolaganja, zaključkom, Općinsko vijeće Stari Grad Sarajevo (od 19. 9. 2000. godine) dalo saglasnost za ustanovljenje služnosti u korist [korisnika]“. Zbog svega ovoga, kako ističe Vrhovni sud, nadležni upravni organi i Kantonalni sud su mogli utvrđivati samo o tome jesu li ispunjeni uvjeti za proglašenje tog rješenja ništavim „a ne, kako [apelanti] traže, ispitivanje pravilnosti donošenja urbanističke saglasnosti i građevne dozvole […] jer to nije u njegovoj nadležnosti“. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da se nije moglo utvrditi da je u upravnom postupku i upravnom sporu „zanemareno neko od ustavnih prava [apelanata], s obzirom na to da im je omogućeno učešće u upravnom postupku, gdje im je pružena mogućnost da predoče i predlažu dokaze, da se upoznaju i očituju na iste, kao i da se izjasne o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari, te da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge uz poštovanje procesnih prava [apelanata]“, te da nije prekršeno „neko drugo njihovo pravo na neometano uživanje imovine zaštićeno Ustavom BiH i Protokolom 1 […] niti oni takvo nešto navode u zahtjevu“.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a naročito pravo na donošenje odluke u razumnom roku i u vezi s tim pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a pozivaju se i na kršenje načela vladavine prava iz člana I/II Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Apelanti u vrlo opširnoj apelaciji, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i u postupku pred upravnim organima i sudovima u upravnom sporu, a naročito smatraju da se „presuda Vrhovnog suda zasniva na veoma površnom i tendencioznom obrazloženju na stanovištu da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave, pa i Kantonalni sud […] na pravilan i potpun način utvrdili činjenično stanje, te da su svoje odluke zasnovali na pravilnoj primjeni (tada) važećih [propisa]“. Također, apelanti smatraju da je „pogrešno pravno stanovište da se nije radilo o izgradnji pristupnog puta“, te navode da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu i izgradnji ne samo pristupnog puta nego i o „nedozvoljenoj gradnji infrastrukturnog objekta – privremenog parking prostora“. Dalje navode da oni nikada nisu tvrdili „da se tim aktima mijenja važeći [regulacioni plan], nego samo da su odluke njemu protivne i zakonom nedozvoljene – ništave“.

14. Kako je već navedeno, apelanti smatraju i da im je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te ističu da je od podnošenja tužbe pa do donošenja prvostepene presude „proteklo dvije godine 10 mjeseci i 11 dana“, a od podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke „četiri godine i pet mjeseci“, te da je „tolika mjera nemara i neažurnosti te sudske instance, učinila i povredu prava na [pristup sudu]“, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek.

15. Najveći dio apelacionih navoda odnosi se na kršenje načela pravne sigurnosti (str. 4-10. apelacije), a njima se, u suštini, osporava zakonitost urbanističke saglasnosti, ističe se nemogućnost fizičkih lica da budu „vlasnici tzv. 'infrastrukturnih objekata' na gradskom građevinskom zemljištu u državnoj svojini“ uz navođenje da je korisniku odobrena izgradnja takvog objekta privremenog karaktera na društvenom vlasništvu i da mu je izdata urbanistička saglasnost protivno Regulacionom planu „Baščaršija“. Apelanti dalje detaljno navode šta su ustanovili pregledom spisa u Općinskoj službi, šta piše na kojoj strani spisa i sl., kao i da „ostavljaju Sudu na ocjenu da li se ovdje radi o potpunom nepoznavanju osnova pravila kancelarijskog poslovanja ili prikrivanju kakve druge (nedozvoljene nezakonite) djelatnosti“. Apelanti ističu da Vrhovni sud nije uzeo u obzir to da je član 59. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu kojim je dodat novi stav 2. „koji propisuje da se do donošenja planova iz prethodnog stava, stvarne služnosti mogu ustanoviti samo odlukom Skupštine opštine“. Dalje navode da je u vrijeme odlučivanja „kao i danas“ na snazi Regulacioni plan „Baščaršija“ što, kako tvrde, „isključuje svaku mogućnost/nadležnost da odluku o ustanovljenju služnosti (i uopće) donosi Skupština opštine, Opštinsko vijeće ili bilo ko drugi“, te da se „na ništavost takvih odluka pazi po službenoj dužnosti“. Ni ostali navodi se ne odnose na pitanje iz postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, pa ih Ustavni sud neće dalje interpretirati.

16. U vezi s pravom na imovinu, apelanti navode da je omogućavanjem korisniku da na spornoj nekretnini ima privremeni parking prostor njima prekršeno pravo na nesmetano uživanje imovine, jer je taj prostor dostupan „svakom mogućem neodređenom korisniku“, te da „njima, kao stanarima i vlasnicima građevina, ispod njihovih prozora, proizvodi prekomjernu buku i emisiju izduvnih gasova brojnih tuđih automobila“. Dalje navode da je tu bespravno izgrađena čuvarska kućica, i to tako da je „izdignuto tlo iznad nivoa izolacije temelja te kuće, umjesto zaštitne škarpe,“ što „pri pojavi oborinskih voda, prouzrokuje stvaranje prave bare stajaće vode. Njena voda i prljavština je kapilarnim djelovanjem uz vanjski zid kuće već prouzrokovala vidljivu 'vlažnu i memljivu fleku' na zidu koja se širi tako da se time sveukupno umanjuje ekonomska vrijednost [njihove] nekretnine i umanjuje komfor i komoditet njenog uživanja“, a ugrožava i zdravlje apelanata.

II.Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni i Kantonalni sud, te Federalna uprava i Općinska služba su u svojim odgovorima naveli da osporavaju navode iz apelacije da su odluke u upravnom postupku i sporu donesene suprotno zakonu, te da u cijelosti ostaju pri navodima koji su izneseni u obrazloženjima njihovih odluka.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

6. Oglašavanje rješenja ništavim Član 264.

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

19. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH) relevantne odredbe glase:

IV - PRAVA ORGANIZACIJA UDRUŽENOG RADA I DRUGIH DRUŠTVENIH PRAVNIH LICA

NA NEIZGRAĐENOM GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU

Član 45.

Opština raspolaže, koristi i upravlja gradskim građevinskim zemljištem ako neka od tih prava ne vrše organizacije udruženog rada, druge samoupravne organizacije i zajednice ili druga društvena pravna lica, odnosno radnici ili drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu.

a) Stvarne službenosti Član 59.

U skladu sa regulacionim planom ili planom parcelacije na gradskom građevinskom zemljištu i na građevinama koje su podignute na tom zemljištu mogu se ustanoviti stvarne službenosti.

Do donošenja planova iz prethodnog stava, stvarne službenosti mogu se ustanoviti na osnovu odluke skupštine opštine.

Rješenje o ustanovljenju stvarnih službenosti donosi opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” broj 6/98) koji je važio u relevantno vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

4. Prestanak stvarne služnosti Član 64.

Stvarna služnost prestaje:

1) ako se vlasnik poslužne nekretnine protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo;

2) ako se ne vrši za vrijeme potrebno za njeno stjecanje dosjelošću;

3) ako ista osoba postane vlasnik poslužne i povlasne nekretnine, i 4) ako propadne povlasna ili poslužna nekretnina.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 015007 15 Uvp od 14. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 16. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju navedene presude i odluke organa uprave i navode da im je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku u upravnom sporu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

a) U odnosu na osporene odluke – pravo na pravično suđenje općenito

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Navodi o kršenju prava na pravično suđenje tiču se, u suštini, nezadovoljstva apelanata načinom na koji su upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i načinom na koji su primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud kontinuirano ističe da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, predstavka broj 65167/01 i Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4631/17 od 30. oktobra 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 76/19). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, predstavka broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava.

29. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti nisu iznijeli bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da su im bila uskraćena procesna prava garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su u suštini samo nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Osim toga, i upravni organi i sudovi su u svojim odlukama dali obrazloženja koja su relevantna i dovoljna i koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da su i upravni organi i sudovi zaključili da je pravo služnosti u korist korisnika uspostavljeno na osnovu člana 59. Zakona o građevinskom zemljištu, koji propisuje stvarne služnosti. Takav zaključak se ne može dovesti u pitanje ni navodima apelanata o tome da nakon što je donesen Regulacioni plan „Baščaršija“ ni Skupština općine, ni Općinsko vijeće niti Općinska služba nisu nadležni donijeti takvu odluku. Naime, Ustavni sud ukazuje da stavom 2. člana 59. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je bio na snazi u relevantnom periodu, jeste regulirano da će do donošenja regulacionog plana ili plana parcelacije odluku o ustanovljavanju stvarne služnosti donositi Skupština općine. Međutim, to ne znači da se nakon donošenja tih planova ne mogu uspostavljati stvarne služnosti na građevinskom zemljištu. Naprotiv, stavom 3. istog člana je propisano da rješenje o ustanovljavanju stvarnih služnosti donosi općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove. Dakle, jedino do donošenja tih planova o uspostavljanju stvarnih služnosti odlučuje Skupština općine, a nakon toga nadležni općinski organ, što je u konkretnoj situaciji i učinjeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi u svim osporenim odlukama naveli da u slučaju da su prestali razlozi zbog kojih je stvarna služnost uspostavljena, apelanti mogu tražiti njeno ukidanje na osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je za ukidanje služnosti nadležan sud a ne organ uprave.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, osim prava na suđenje u razumnom roku koje će Ustavni sud posebno ispitati.

b) U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

31. U odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud kontinuirano ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda dužina trajanja postupka cijeni u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskoga suda, a naročito: o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. U vezi s dužinom konkretnog postupka, Ustavni sud najprije ističe da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut prijedlogom apelanata od 19. decembra 2006. godine za proglašavanje ništavim rješenja kojim je u korist korisnika uspostavljena služnost na spornoj nekretnini. Ovaj postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 14. novembra 2019. godine, dakle, nakon proteka perioda od 13 godina. Međutim, apelanti osporavaju samo dužinu postupka pred sudovima u upravnom sporu, pa je relevantan period koji će Ustavni sud ispitati period od nešto više od 10 godina, koliko je ukupno trajalo odlučivanje sudova u upravnom sporu. Osim toga, iz spisa proizlazi da su upravni organi relativno brzo donosili odluke u upravnom postupku, pa apelanti nisu imali ni potrebu niti obavezu da se sudovima obraćaju tužbom zbog tzv. šutnje administracije.

33. Ustavni sud ističe da ništa u spisu ne ukazuje da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini upravnog spora, te da se ne radi o složenom pravnom pitanju, pa stoga nema potrebe posebno detaljno ispitivati navode apelanata o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, Ustavni sud je već u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Ipak, Ustavni sud želi naglasiti da je u periodu od nešto više od 10 godina, predmet prvi put pred Kantonalnim sudom okončan usvajanjem tužbe apelanata, ali tek tri godine (17. augusta 2011. godine) nakon podnošenja tužbe (vidi tačku 6. ove odluke) i vraćanjem predmeta na ponovni upravni postupak. U ponovnom postupku, organi uprave su odlučili u periodu od oko tri mjeseca nakon vraćanja predmeta, nakon čega su apelanti podnijeli tužbu protiv drugostepenog rješenja 9. marta 2012. godine. Kantonalnom sudu je trebalo nešto duže od tri godine da odluči o toj tužbi presudom donesenom 12. maja 2015. godine. Dakle, ukupno u ovom postupku, predmet je pred Kantonalnim sudom u dvije faze ovog postupka trajao duže od šest godina ukupno. Nakon toga, Vrhovni sud je predmet zadržao duže od četiri godine jer je odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje donio tek 14. novembra 2019. godine. Ovakvu neaktivnost i neažurnost u postupku koji nije složen, sudovi svojim odgovorima nisu ni pokušali opravdati, niti Ustavni sud smatra da period od nešto više od 13 godina ukupnog trajanja postupka, od čega nešto duže od 10 godina pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, može biti opravdan bilo kojim razlozima. Ustavni sud također smatra da se najveća odgovornost za ovakvo odugovlačenje postupka može staviti na teret Kantonalnom sudu, pred kojim je postupak u dvije faze postupka trajao nešto duže od šest godina.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete zbog odugovlačenja postupka

36. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravičnosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu i presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, predstavka broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, predstavka br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, predstavka broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

38. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

39. U odnosu na pozivanje na načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, navodi o kršenju tog načela odnose se na tvrdnje apelanata da je korisniku nezakonito izdata urbanistička saglasnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su i upravni organi i sudovi obrazložili da se u ovom predmetu nije odlučivalo o zakonitosti postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, već isključivo o prijedlogu apelanata da se rješenje kojim je ustanovljeno pravo služnosti proglasi ništavim. Ustavni sud stoga smatra da se navodi o zakonitosti urbanističke saglasnosti koju je korisnik dobio još 1998. godine ne mogu ispitivati ni pred Ustavnim sudom iz istih razloga – zato što to nije bio predmet postupka koji je rezultirao odlukama protiv kojih su apelanti izjavili apelaciju.

40. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim navode da je korisnik na spornoj nekretnini napravio parking prostor koji se nalazi ispod njihovih prozora, zbog čega ne mogu mirno uživati u pravu na imovinu jer ima prekomjerne buke, štetnih izduvnih gasova zbog brojnih automobila koji se tu parkiraju i vlage zbog, kako navode, neadekvatne izgradnje tog parkinga. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u konkretnom slučaju vodili postupak u kojem bi tvrdili i iznijeli dokaze da zbog buke, štetnih emisija ili vlage uzrokovane neadekvatnom gradnjom ne mogu mirno uživati u svojoj imovini i da trpe štetu. Dakle, ovi navodi nisu bili predmet upravnog postupka i upravnog spora u konkretnom slučaju, već ih apelanti prvi put ističu u apelaciji (vidi tačku 11.. ove odluke), pa ih stoga Ustavni sud također ne može razmatrati.

41. Osim toga, Ustavni sud neće posebno razmatrati ni navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek jer su apelanti nesumnjivo imali djelotvoran pristup pravnim lijekovima, osim u odnosu na dužinu postupka o čemu je već odlučeno, a to što ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne predstavlja ustavno pitanje.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je upravni spor ukupno trajao nešto duže od 10 godina u predmetu u kojem su apelanti tražili utvrđivanje ništavosti rješenja o ustanovljavanju prava služnosti u odnosu na treće lice, a ovakvo odugovlačenje postupka koji nije složen ne može se opravdati bilo kakvim razlozima.

43. U odnosu na ostale navode o kršenju prava na pravično suđenje apelacija se odbija zato što su upravni organi i sudovi o svojim zaključcima u vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) , (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana

74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/20 (H. Ć., Z. Ć. i N. M.) | Sudska praksa | Aktio