Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2900/21 (H. T.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2900/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2900/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Haris Tumbul, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Haris Tumbul protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 479987 18 Rsž od 1. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 479987 15 Rs od 11. listopada 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Tumbul (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Vogošće, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 479987 18 Rsž od 1. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 479987 15 Rs od 11. listopada 2017. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu od 31. srpnja 2014. godine, te da se naloži tuženiku („Holdina“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu uspostavi radno pravni status na poslovima prodavatelj goriva, počevši od 1. kolovoza 2014. godine pa nadalje, da se naloži tuženiku da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaće za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da za apelanta uplati pripadajuće doprinose na ime mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja za isto vremensko razdoblje.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je apelant sa tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2012. godine (pogrešno navedeno 2021. godine) na radnome mjestu vatrogasac, da je rješenjem Federalnoga zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: Fond MIO) od 11. ožujka 2013. godine apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje – pravo na zaposlenje na drugome radnome mjestu, koje ne iziskuje rad sa zapaljivim materijama, kao i pravo na odgovarajuću naknadu. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da je tuženik 8. srpnja 2013. godine tražio suglasnost sindikata za otkaz ugovora o radu apelantu obzirom da je kod djelatnika bila utvrđena invalidnost II kategorije, da je sindikat 15. srpnja 2013. godine uputio dopis sa odlukom o uskraćivanju suglasnosti za otkaz ugovora o radu za apelanta. Nadalje, naveo je da je odlukom tuženika od 5. svibnja 2014. godine otkazan ugovor o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga, te da je po prizivu apelanta tuženik donio odluku o poništenju odluke od 5. svibnja 2014. godine. Također, naveo je da je rješenjem Fonda MIO od 28. ožujka 2014. godine apelantu prestalo pravo na raspoređivanje – zaposlenje na drugome odgovarajućemu poslu, počevši od 26. veljače 2014. godine, s obrazloženjem da je nakon kontrolnoga pregleda nalazom, ocjenom i mišljenjem nadležnoga liječničkoga povjerenstva od 26. veljače 2014. godine utvrđeno da kod apelanta liječenje nije završeno, te da je potrebno nastaviti liječenje kod neuropsihijatra u narednih šest mjeseci, pa da ukoliko ne dođe do stabilne remisije, uputiti ga na ocjenu radne sposobnosti. Kantonalni je sud istakao da je potom tuženik 30. lipnja 2014. godine uputio sindikatu zahtjev za konzultacije u svezi s namjerom da se apelantu otkaže ugovor o radu, da je sindikat 10. srpnja 2014. godine uskratio suglasnost za otkazu ugovora o radu apelantu, te da je tuženik 31. srpnja 2014. godine donio novu odluku o otkazu ugovora o radu apelantu iz ekonomskih i organizacijskih razloga. Kantonalni je sud istakao da je na temelju čl. 87. st. 1. Zakona o radu propisano da poslodavatelj može otkazati ugovor o radu djelatniku uz propisani otkazni rok ako takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, te st. 2. istoga članka da poslodavatelj može otkazati ugovor ako s obzirom na veličinu, kapacitet i gospodarsko stanje poslodavatelja i mogućnosti djelatnika, ne može se utemeljeno očekivati od poslodavatelja da zaposli djelatnika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Nadalje, naveo je kako je tuženik tijekom 2012. godine i 2013. godine zbog negativnih poslovnih rezultata, smanjenja prihoda i obujma poslovanja, donio odluku o reorganizaciji poslova, usvojio izmjene i normativne akte kojima se reguliraju pitanja djelatnika, a nakon konzultacija sa sindikatom djelatnika, a sve u cilju racionalizacije i optimizacije poslovanja, pa da je ukinuo pojedina radna mjesta i smanjio broj djelatnika. Također, istakao je da je tuženik apelantu otkazao ugovor o radu jer je odlučio da ukine radna mjesta koja su u svezi sa zaštitom od požara, pa su ti poslovi povjereni na izvršenje vanjskome dobavljaču, koji pored zaštitarskih usluga pružaju i usluge vatrogasne zaštite. Dakle, naveo je da je tuženik dokazao da je ova organizaciona promjena dovela do izmjene naziva organizacione jedinice, revidiranja opisa zadataka i brisanja radnih mjesta zapovjednika vatrogasaca i vatrogasca iz kataloga radnih mjesta, te otkaza ugovora o radu apelantu i drugim djelatnicima zaposlenim na navedenim poslovima. Također, istakao je da apelant nije dokazao da se na temelju veličine, kapaciteta i gospodarskoga stanja tuženika moglo utemeljeno očekivati da tuženik zaposli apelanta na druge poslove, da je bilo tko zadržan na poslovima vatrogasca, te da je netko drugi primljen na rad nakon otkaza ugovora o radu apelantu. Dodatno, istakao je da je tuženik u razdoblju od jedne godine od dana otkaza ugovora o radu apelantu ponudio zaposlenje na radnome mjestu prodavatelja na benzinskoj crpki u Tuzli. Također, naveo je da se tuženik prije otkaza ugovora o radu apelantu konzultirao sa sindikatom radnika u smislu odredbe čl. 23. st. 1. toč. 2. Zakona o vijeću uposlenika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da tuženiku nije bila potrebna suglasnost sindikata djelatnika za otkaz ugovora o radu apelantu, jer je apelantu u međuvremenu bila ukinuta invalidnost II kategorije, pa mu je prestalo pravo na raspoređivanje – zaposlenje na drugome odgovarajućemu poslu počevši od 26. veljače 2014. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako iz „rješenja Fonda PIO od 11. ožujka 2013. godine i od 28. ožujka 2014. godine slijedi da je apelant proglašen invalidom II kategorije“, a iz odluka sindikata djelatnika od 15. srpnja 2013. godine i od 10. srpnja 2014. godine da je sindikat uskratio suglasnost za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantu. Apelant smatra da su, zbog navedenoga, nezakonite odluke redovitih sudova, jer je došlo do pogrešne primjene materijalnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta da je tuženiku bila potrebna suglasnost sindikata djelatnika za otkaz ugovora o radu apelantu, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu, odnosno Zakona o vijeću uposlenika. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2900/21 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio