Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/21 (S. M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3285/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3285/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Slaven Miličević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slaven Miličević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 520802 16 Gž od 13. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 520802 15 P od 13. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slaven Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 520802 16 Gž od 13. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 520802 15 P od 13. jula 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo) na ime naknade nematerijalne štete, pravične naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe, sestre (G.B.), isplati iznos od 7.000,00 KM, te na ime naknade materijalne štete da mu isplati iznos od 500,00 KM. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud u konkretnom slučaju utvrdio da između smrtno stradale (G.B.) i apelanta nije postojala trajnija zajednica života. Naime, prvostepeni sud je navedeno utvrdio iz iskaza svjedoka M.D. (koji je na glavnoj raspravi izjavio da je u trenutku smrti G.B. živjela u mjestu Donji Radišići, a apelant u mjestu Veliki Ograđenik, da je ona bila udata i da je imala djecu), iz izvoda iz matične knjige rođenih za G.B. (iz kojeg proizlazi da je G.B. bila u braku sa I.B. od 1985. godine i da je imala prebivalište u Ljubuškom), te iz obavještenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadno-hercegovačkog kantona (u kojem je navedeno da je G.B. imala prijavljeno prebivalište na adresi Donji Radišići, Ljubuški, a da apelant nema prijavljeno prebivalište u tom Odsjeku upravnih poslova u Ljubuškom). Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 201. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, dok je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da se takva naknada može dosuditi i braći i sestrama, ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Prema tome, shodno navedenim zakonskim odredbama, srodnici ovog stepena (brat i sestra, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu) moraju dokazati i drugi uslov koji se odnosi na postojanje trajne životne zajednice. U konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je između njega i smrtno stradale, njegove sestre, postojala bilo kakva trajna zajednica života. Kantonalni sud je zaključio da je, kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbe člana 201. stav (2) ZOO smatrajući da trajna zajednica života podrazumijeva isključivo formalne okolnosti službeno prijavljenih adresa prebivališta ili boravišta. Ističe da je svakodnevno bio u kontaktu sa svojom sestrom, da je ona boravila u kući u kojoj apelant živi sa porodicom, da mu je pomagala u porodičnom poslu i da ga je izdržavala.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s odredbama člana 201. stav (2) ZOO dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (jer apelant nije dokazao da je, u smislu naprijed navedenih odredbi, između njega i umrle postojala trajnija zajednica života), a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić