Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1733/20 (R. H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1733/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1733/20, rješavajući apelaciju Rahmije Habiba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Rahmija Habib.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013623 20 U od 3.

marta 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da Rahmiji Habibu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Rahmija Habib protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013623 20 U od 3. marta 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rahmija Habib (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 14. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 013623 20 U od 3. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalne uprave za branitelje Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) zatraženo je 7. i 8. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 13. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Služba za boračko-invalidsku zaštitu, Općina Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: Služba), rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje broj 05-41-46-119-1/RVI/05 od 21. decembra 2005. godine kojim se apelantu (ratnom vojnom invalidu VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta) i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida sada IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja zadobijenog kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, počevši od 1. decembra 2005. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava i apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 315,62 KM i ostala prava propisana zakonom.

6. Kantonalna uprava u postupku revizije rješenja Službe od 21. decembra 2005. godine donijela je Rješenje broj R-02-41-8446/06 od 27. decembra 2006. godine kojim je djelimično izmijenjeno rješenje od 21. decembra 2005. godine tako što prava po ovom rješenju pripadaju apelantu od 1. aprila 2005. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje tih prava i apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 309,30 KM, dok je na ostali dio rješenja data saglasnost.

Osporeni postupak

7. Rješenjem Kantonalne uprave broj R-02-41-8446-2/1 od 6. marta 2012. godine (u obnovi postupka po službenoj dužnosti) ukinuto je rješenje od 27. decembra 2006. godine i riješeno tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama Armije Bosne i Hercegovine i apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 145,02 KM, počevši od 1. januara 2012. godine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 005042 12 U od 21. septembra 2012. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Kantonalne uprave od 6. marta 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

9. Nakon toga, Kantonalna uprava je u periodu od 2. septembra 2014. godine do 10. aprila 2017. godine donijela tri rješenja, postupajući po presudama Kantonalnog suda koje su donesene u periodu od 15. maja 2015. godine do 9. novembra 2016. godine, kojima je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu oboljenja i apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 145,02 KM, koja prava mu pripadaju od 1. januara 2012. godine.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 011061 17 U od 27. decembra 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Kantonalne uprave od 10. aprila 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Rješenjem Kantonalne uprave od 13. juna 2019. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu oboljenja i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 145,02 KM, koja prava mu pripadaju od 1. januara 2012. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalna uprava je navela, između ostalog, da je, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 27. decembra 2017. godine, pribavila nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine. Kantonalna uprava je navela da je izvršen uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, obavljen je neposredan pregled apelanta, te je ukazala na osnovu čega je cijenjen apelantov invaliditet od 60%. Kantonalna uprava je navela nalaze i mišljenja ljekarske komisije koji su dati u ranijim fazama postupka, te je navela sadržaj nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 013167 19 U od 7. oktobra 2019 godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Kantonalne uprave od 13. juna 2019. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju presude od 7. oktobra 2019. godine Kantonalni sud je naveo hronologiju postupka, te da je „u ponovnom postupku, nadležna ljekarska komisija izvršila uvid u apelantovu medicinsku dokumentaciju, neposredno ga pregledala i donijela nalaz i mišljenje broj KLJV-SA-185/13 od 28. augusta 2013. godine, kojim je na osnovu medicinske dokumentacije i izvršenog neposrednog pregleda cijenila apelantovu invalidnost po t. 231-b u visini od 80% i uz primjenu člana 11. Zakona utvrdila da invalidnost iznosi 60%...“. Nadalje, da se u ponovnom postupku koji je provela Kantonalna uprava po presudi od 15. maja 2015. godine i presudi od 9. novembra 2016. godine ponavljaju razlozi i obrazloženja iz ranijih rješenja Kantonalne uprave koja su ranijim presudama poništavana, što znači da Kantonalna uprava nije postupila po uputama datim u posljednjoj presudi Kantonalnog suda od 27. decembra 2017. godine. Nadalje, da Kantonalna uprava ponovo nije odlučila o sudbini rješenja Službe od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne uprave od 27. decembra 2006. godine, tako da egzistiraju dva rješenja na što je opravdano ukazivao apelant. Također, da Kantonalna uprava nije postupila po uputama datim u ranijim presudama, a tiču se toga da nalaz i mišljenje ljekarske komisije nije sačinjen u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), odnosno odredbama člana 8. st. 2, 3. i 4. Pravilnika kojima je propisano da nalaz i mišljenje ljekarskih komisija moraju biti potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Zatim, da ljekarska komisija mora biti u sastavu kako to predviđa odredba člana 7. Pravilnika, te da će se uručenje nalaza i mišljenja ljekarske komisije izvršiti u skladu sa čl. 23. i 23.a Pravilnika.

13. Rješenjem Kantonalne uprave broj US-R-02-41-8446-7/19 od 7. novembra 2019. godine ukinuto je rješenje Službe od 21. decembra 2005. godine i rješenje Kantonalne uprave od 27. decembra 2006. godine sa 31. decembrom 2011. godine. Istim rješenjem apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, trajno po osnovu oboljenja i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 145,02 KM, te mu priznata prava pripadaju od 1. januara 2012. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalna uprava je navela, između ostalog, sadržaj nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine, te na osnovu čega je cijenjen apelantov invaliditet.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 013623 20 U od 3. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Kantonalne uprave od 7. novembra 2019. godine.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je u osporenom rješenju Kantonalne uprave samo formalno navedeno da je postupljeno prema uputama iz presude od 7. novembra 2019. godine. Zatim, da je doneseno osporeno rješenje, a da apelant u ponovnom postupku nije poslan na ocjenu invaliditeta, iako je u odlukama suda ukazivano na nepravilnosti rada ljekarske komisije. Također, da je apelant u tužbi iznio historijat postupka, te je ukazao na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica (pravo vršenja ponovne revizije). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog akta ispitao u granicama tužbenih navoda, shodno članu 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Kantonalni sud je naveo hronologiju konkretnog postupka, te je ukazao da je Kantonalna uprava postupajući po presudi tog suda pribavila nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije broj KLJV- SA-4/18 od 27. marta 2019. godine, a nakon toga donijela rješenje od 13. juna 2019. godine kojim je apelantov invaliditet ponovo ocijenjen sa 60%, koje rješenje je presudom Kantonalnog suda od 7. oktobra 2019. godine poništeno. Zatim, da su neosnovani tužbeni navodi da je ljekarska komisija morala ponovo izvršiti pregled apelanta i da se osporeno rješenje ne može bazirati na nalazu i mišljenju ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine. Dalje, da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je rješenje Kantonalne uprave, koje je doneseno nakon što je ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 27. marta 2019. godine, ukinuto prevashodno zbog procesnih razloga. U vezi s tim, da Kantonalna uprava u izreci ukinutog rješenja nije odlučila o sudbini ranijih rješenja (rješenje Službe od 21. decembra 2005. godine i rješenje Kantonalne uprave od 27. decembra 2006. godine) kojima je apelantu bio priznat status ratnog vojnog invalida sa 80% invaliditeta i ujedno odlučeno da je apelant ratni vojni invalid sa 60% invaliditeta, a što je učinjeno osporenim rješenjem Kantonalne uprave od 7. novembra 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je u nalazu i mišljenju ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine apelantov vojni invaliditet, kao i u ranijim brojnim nalazima, ponovo cijenjen sa 60%, te da je utvrđeno o kakvom invaliditetu se radi (bliže navedeno u obrazloženju presude) zbog čega je apelant prvi put liječen 1995. godine, od kada se nalazi pod stalnom ljekarskom kontrolom. Zatim, da je apelantov invaliditet cijenjen po t. 231-a u visini od 80%, a uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica u visini od 60%. Također, da apelant nakon donošenja nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine u tužbi nije navodio niti je prilagao dokaze da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, pa nije bilo razloga da Kantonalna uprava i sud ne prihvati nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije sačinjen od najvišeg stručnog organa u ovoj oblasti. Naime, da je ljekarska komisija bila sačinjena od specijaliste opće medicine, zatim specijaliste psihijatra i specijaliste neuropsihijatra, koji su u skladu sa ljekarskom vještinom i naukom dali nalaz i mišljenje, na kojem je Kantonalna uprava zasnovala osporeno rješenje. Zatim, da nisu osnovani apelantovi navodi da se nije mogla ponovo vršiti revizija vojnog invaliditeta jer mu je u ranijem postupku revizije (rješenje od 27. decembra 2006. godine) priznato svojstvo ratnog vojnog invalida sa 80% invaliditeta. U vezi s tim, da iz stanja spisa proizlazi da je u predmetnoj pravnoj stvari, na osnovu rješenja federalnog inspektora za upravni nadzor boračko-invalidske zaštite od 9. februara 2012. godine naloženo Kantonalnoj upravi da obnovi postupak koji je okončan rješenjem od 27. decembra 2006. godine i da donese novo rješenje u skladu sa nalazom i mišljenjem ljekarske komisije od 22. decembra 2011. godine u kojem je utvrđen apelantov invaliditet u visini od 60%. Dalje, da je odredbama člana 52. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica propisano da nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članu 41. ovog zakona. Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija iz člana 47. stav 4. ovog zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija iz člana 47. st. 1, 2. i 3. ovog zakona, taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu, a posebno rješenja federalnog inspektora za upravni nadzor boračko-invalidske zaštite od 9. februara 2012. godine proizlazi da je u skladu sa navedenim zakonskim odredbama izvršena obnova postupka, a ne revizija u smislu odredbe člana 41. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Kantonalni sud je ukazao da je osporeno rješenje (iako u rješenju to nije navedeno) doneseno na osnovu člana 52. u vezi sa članom 47. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica budući da je ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 22. decembra 2011. godine utvrdila da apelantov invaliditet iznosi 60%. Kantonalni sud je ukazao da je postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno proveden i da je osporeno rješenje zasnovano na zakonu.

IV.Apelacija V.Navodi iz apelacije

16. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

17. Apelant je naveo hronologiju donesenih odluka počev od rješenja Službe od 21. decembra 2005. godine, te je citirao dijelove određenih rješenja i presuda. Apelant smatra da obrazloženje sudske odluke nije jasno, što je posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih propisa. Nadalje, da je Kantonalni sud u presudi od 7. oktobra 2019. godine utvrdio da nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine nije u skladu sa uputama iz ranijih presuda, te da je nepotpun, nejasan i nedovoljno obrazložen, a da je Kantonalni sud u presudi od 3. marta 2020. godine donio apsolutno suprotnu odluku (prilikom donošenja navedenih presuda Kantonalni sud odlučivao u istom vijeću). Apelant je naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što mu nije data mogućnost da se izvrši ocjena njegovog zdravstvenog stanja u skladu sa Pravilnikom pred ljekarskom komisijom u punom sastavu i nije mu omogućeno da se izvrši uručenje nalaza i mišljenja ljekarske komisije kako je to navedeno u presudi od 7. oktobra 2019. godine. Apelant je naveo da prema materijalnim propisima „revizija na reviziju“ nije dozvoljena. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelant je ukazao da je postupak započet 6. marta 2012. godine i da je trajao osam godina, što predstavlja iznimno dug period. Apelant je ukazao da je ratni vojni invalid, te da dužina trajanja postupka za njega predstavlja ogromnu štetu, kako u materijalnom, tako i u psihičkom pogledu.

VI.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pravnog stajališta iz osporene odluke u kojoj su detaljno obrazloženi stavovi o apelantovim tužbeni navodima. Kantonalni sud je ukazao da primjena prava nije bila proizvoljna, te da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Zatim, da je apelantova tužba zaprimljena 13. januara 2020. godine, te da je osporena presuda donesena 3. marta 2020. godine. Kantonalni sud je ukazao da je postupao u skladu sa načelom hitnosti, odnosno da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku.

19. Kantonalna uprava je navela da je rješenje od 7. novembra 2019. godine doneseno na osnovu stvarno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

VII.Relevantni propisi

20. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

21. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka US i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 47. stav 3.

Ljekarsku komisiju koja daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostepenih rješenja o pravima, prema ovom Zakonu, čine tri člana od kojih su najmanje dva člana komisije ljekari specijalisti.

Član 52.

Nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članu 41. ovog Zakona.

Ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija iz člana 47. stav 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija iz člana 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka.

VIII.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 06 0 U 013623 20 U od 3. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 16. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

IX.Meritum

28. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku, koji je obnovljen po službenoj dužnosti, odlučivalo o priznavanju statusa ratnog vojnog invalida apelantu i pravima po tom osnovu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud nalazi da je Kantonalna uprava, u obnovi postupka, više puta donosila rješenja kojima je odlučivano o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida, a koja rješenja su poništavana presudama Kantonalnog suda. Nadalje, da je u konačnici apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta i apelant na osnovu toga ima pravo na ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu na mjesečnom nivou. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene konačne odluke Kantonalnog suda proizlazi da je posljednje rješenje Kantonalne uprave zasnovano na nalazu i mišljenju ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine kojim je utvrđen apelantov invaliditet. U vezi s tim, ukazano je na osnovu čega je cijenjen invaliditet i u skladu sa kojim relevantnim propisima. Također, da nema sumnje u konkretni nalaz i mišljenje, odnosno njegovu objektivnost jer je dat u skladu sa ljekarskom vještinom i naukom, te da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, nije bilo potrebe za novim pregledom apelanta. Zatim, ukazano je i na sastav ljekarske komisije koja je dala nalaz i mišljenje, te je istaknuto da je komisija bila sačinjena od tri člana – specijalista opće medicine, specijalista psihijatar i specijalista neuropsihijatar. U odnosu na apelantove navode da nije dozvoljena „revizija na reviziju”, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na odredbe člana 52. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica, te u vezi s tim istakao da je u konkretnom slučaju izvršena obnova postupka, a ne revizija, kako to smatra apelant.

34. Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda i datim razlozima o odbijanju apelantove tužbe ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost kako u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, tako i u pogledu primjene odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica na apelantovu štetu.

35. U odnosu na apelantove navode „da mu nije omogućeno da se izvrši uručenje nalaza i mišljenja ljekarske komisije kako je to navedeno u presudi od 7. oktobra 2019. godine“, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja konkretne presude ne proizlazi takav zaključak, već da je Kantonalni sud u presudi naveo da se uručenje nalaza i mišljenja ljekarske komisije vrši na način predviđen čl. 23. i 23.a Pravilnika. Dakle, iz presude ne slijedi da se Kantonalni sud bavio pitanjem da li je apelantu nalaz i mišljenje vještaka uručen. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant podnio tužbu protiv rješenja Kantonalne uprave od 7. novembra 2019. godine u kojem je, između ostalog, naveden sadržaj nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju (između ostalog, dostavljeno pismeno koje je naslovljeno kao tužba protiv rješenja od 7. novembra 2019. godine, bez potvrde o prijemu – pečatu) ne proizlazi da je apelant u toku postupka uopće ukazivao da mu nije dostavljen nalaz i mišljenje od 27. marta 2019. godine, iz čega slijedi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant ove navode u tom pravcu ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

36. Nadalje, apelant ukazuje na različito postupanje Kantonalnog suda, odnosno da je u presudi od 7. oktobra 2019. godine Kantonalni sud utvrdio da nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine nije u skladu sa uputama iz ranijih presuda, a da je u presudi od 3. marta 2020. godine donio apsolutno suprotnu odluku. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju presude od 7. oktobra 2019. godine ukazao na nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 28. augusta 2013. godine, pri čemu nije uzeo u obzir novi nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 27. marta 2019. godine, što ukazuje da je Kantonalni sud u odnosu na konkretni nalaz i mišljenje u presudi od 7. oktobra 2019. godine napravio previd, a što je kasnije ispravljeno u konačnoj odluci od 3. marta 2020. godine. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je presudom Kantonalnog suda od 7. oktobra 2019. godine uvažena apelantova tužba, poništeno je rješenje od 13. juna 2019. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak, između ostalog, zato što Kantonalna uprava ponovo nije odlučila o sudbini rješenja Službe od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne uprave od 27. decembra 2006. godine, tako da egzistiraju dva rješenja na što je opravdano ukazivao apelant. Nadalje, rješenjem Kantonalne uprave od 7. novembra 2019. godine ukinuto je rješenje Službe od 21. decembra 2005. godine i rješenje Kantonalne uprave od 27. decembra 2006. godine, a presudom istog suda od 3. marta 2020. godine odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja od 7. novembra 2019. godine. Proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je obnovljen po službenoj dužnosti u predmetu priznavanja prava svojstva ratnog vojnog invalida Kantonalna uprava donijela rješenje 6. marta 2012. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 3. marta 2020. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza dužine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer o ishodu tog postupka ovisi priznanje statusa ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja postupka.

41. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalne uprave od 6. marta 2012. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje od 27. decembra 2006. godine, te je riješeno tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta i apelant ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv rješenja od 6. marta 2012. godine, o kojoj je Kantonalni sud odlučio nakon nešto duže od šest mjeseci (uvažio tužbu i predmet vratio Kantonalnoj upravi na ponovni postupak). Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon toga, Kantonalna uprava četiri puta donosila rješenja, koja su četiri puta poništena u postupcima po apelantovim tužbama koje je protiv tih rješenja podnosio Kantonalnom sudu, te je predmet vraćan na ponovni postupak. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Kantonalna uprava donijela rješenje od 7. novembra 2019. godine, a da je konkretni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 3. marta 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao osam godina, pri čemu je predmet pet puta vraćan na ponovni postupak, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

X.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu, prije svega, da je predmetni postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao osam godina i u kojem su odluke Kantonalne uprave ukidane pet puta i predmet vraćan na ponovni postupak, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja postupka.

47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (Zakon o pravima branitelja i članova njihovih porodica), a Ustavni sud te razloge ne nalazi proizvoljnim.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1733/20 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio