Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/20 (D.L.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Izvršni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP 1109/20, rješavajući apelaciju D.L., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.L. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 077788 19 Gž od 15.

siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 23. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 077788 19 Gž od 15. siječnja 2020. godine.

2. Apelantica je 28. veljače 2019. godine Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela prijedlog za ovrhu protiv ovršenika Hercegovačko neretvanski kanton, Ministarstvo obrazovanja, nauke kulture i športa (u daljnjem tekstu: ovršenik) u kojemu je predložila da se ovrha provede na određenim transakcijskim računima ovršenika.

3. Općinski sud je rješenjem broj 58 0 Rs 077788 19 I od 15. ožujka 2019. godine dozvolio provođenje ovrhe.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 077788 19 P od 7. listopada 2019. godine, usvojen je prigovor ovršenika izjavljen u odnosu na predloženi predmet ovrhe, pa je određeno da se ovrha određena rješenjem od 15. ožujka 2019. godine ograničava samo na provođenje na određenom računu ovršenika kod UniCredit Banke detaljnije označenom u izreci rješenja, dok je rješenje o ovrsi stavljeno van snage u odnosu na ostale bankovne račune (točka I). Također, navedenim rješenjem određeno je da u preostalom dijelu rješenje o ovrsi od 15. ožujka 2019. godine ostaje neizmijenjeno (točka II) te je određeno da se odbija zahtjev ovršenika za naknadu troškova sastava prigovora (točka III).

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 1077788 19 Gž od 15. siječnja 2020. godine usvojena je žalba ovršenika na odluku o troškovima postupka (točka III rješenja) i prvostupanjsko rješenje je preinačeno na način da je apelantica obvezana naknaditi ovršeniku troškove cijelog ovršnog postupka u iznosu od 360,00 KM.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je odluku o troškovima sastava prigovora prvostupanjski sud donio na temelju odredbe članka 386. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da se rješenje o ovrsi i dalje provodi i održava na snazi. Odredbom članka 386. stavak 3. ZPP je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iako se rješenje o ovrsi i dalje provodi i održava na snazi, ovršenik nije uspio u neznatnom dijelu svoga zahtjeva, tj. prigovora, već u cijelosti. Naime, jedini prigovor ovršenika na rješenje o ovrsi je bio upravo u dijelu predmeta ovrhe, odnosno da se ovrha ne može provesti na svim navedenim računima ovršenika. Da se ovrha ne može provoditi na svim računima navedenim u prijedlogu za ovrhu, moralo je biti poznato punomoćniku apelantice. Naime, prijedlog za ovrhu je podnesen 28. veljače 2019. godine (od strane punomoćnika apelantice), a u brojnim predmetima pred prvostupanjskim sudom u kojima je isti punomoćnik različitih tražitelja ovrhe, je odavno usvajan prigovor ovršenika na rješenja o ovrsi u odnosu na predmet ovrhe pozivom na odredbu članka 137. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), a imajući u vidu obavijest Ministarstva financija HNK od 20. veljače 2018. godine. To znači da kod činjenice da je punomoćnik apelantice morao znati za jedini broj računa kod poslovnih banaka sa kojeg se mogu izvršavati pravomoćne sudske presude, te da je neovisno od toga u prijedlogu za ovrhu naznačio i druge brojeve računa, kao i da je navedeno bio jedini prigovor ovršenika koji je u cijelosti usvojen, prvostupanjski sud je trebao primijeniti odredbu članka 388. ZPP, u svezi sa člankom 21. stavak 1. ZOP prema kojoj je stranka neovisno o ishodu parnice dužna nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Prema tome, pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe članka 388. i 395. ZPP u svezi sa članom 12., 13. i

14. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ovršeniku je trebalo odrediti nagradu za sastav prigovora kao i troškove sastava žalbe, zbog čega je apelantica i obvezana naknaditi te troškove.

Relevantne odredbe

7. Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH) Članak 21. st. (1) Primjena odredaba drugih zakona (1) U ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Članak 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385.

stavak 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Članak 388.

Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

Apelacijski navodi

9. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

10. Obrazlažući apelacijske navode, apelantica tvrdi da je prijedlogom za ovrhu tražila provođenje ovrhe upravo na računu ovršenika koji je naveden u odluci suda, te da nije upoznata sa aktom ovršenika u pogledu ograničavanja računa na kojem se može provoditi ovrha, pa se apelantica na to nije ni mogla izjasniti. Pored toga, apelantica tvrdi da je ovršenik taj koji određuje kada i na koji način će se provesti ovrha pa se ovrha ne bi ni provela sa drugog računa. S obzirom na to, apelantica smatra da je Kantonalni sud postupio pogrešno kada je odlučio da troškove ovršnog postupka snosi ona, obzirom prigovor ovršenika i odluka suda suštinski ne dovode ničim u pitanje rješenje o ovrsi, jer rješenje o ovrsi nije stavljeno izvan pravne snage niti je ovrha obustavljana. Prema stavu apelantice, ukoliko su Općinskom sudu bile poznate činjenice vezane za transakcijske račune, onda ni taj sud nije mogao donijeti rješenje o ovrsi već je od apelantice trebao zahtijevati da se uredi prijedlog za ovrhu, što Općinski sud u konkretnom slučaju nije učinio. Također, apelantica ističe da je nejasno zbog čega je Kantonalni sud odustao od svoje prakse i zauzetog stava u predmetu sa istim činjeničnim i pravnim osnovom iz rješenja broj 58 0 I 064215 19 Gž od 8. siječnja 2020. godine, kojega je dostavio u prilogu apelacije. Osim navedenog, apelantica tvrdi da Kantonalni sud stranku u ovome postupku vidi u zastupniku apelantice a ne u apelantici, pa je sud pogriješio kada punomoćnika apelantice nije obvezao da naknadi troškove učesniku u postupku a ne samu apelanticu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi ovršenika, primijenio odredbe kojima je propisan način određivanja troškova postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba iz članka 21. ZOP u svezi sa člankom 388. ZPP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3376/20 od 28. listopada 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelacije koje je u ime apelanata podnio isti punomoćnik kao u konkretnom slučaju, a kojima je ukazivano na pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa redovitih sudova prilikom donošenja odluke kojom su apelanti iz tih predmeta obvezani na naknadu troškova sastava prigovora izjavljenih protiv rješenja o ovrsi, te je Ustavni sud zaključio da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Dovodeći navedeno u svezu sa apelantičinim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da je riječ o suštinski istim tvrdnjama koji ne mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredom članka 388. ZPP, koja se shodno primjenjuje u ovršnom postupku, propisan izuzetak od pravila iz članka 386. ZPP prema kojemu se troškovi postupka određuju u zavisnosti od uspjeha u postupku. Naime, odredbom članka 388. ZPP je redovitim sudovima dano diskrecijsko ovlaštenje da neovisno o ishodu parnice, procijene je li neka od stranaka svojom krivnjom prouzročila nastanak određenih troškova. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud postupio u skladu sa tim ovlaštenjem, pri čemu je dao jasne razloge kako za zaključak da se ne može smatrati da je ovršenik neznatno uspio sa prigovorom, tako i za zaključak da je punomoćnik apelantice bio upoznat sa bankovnim računima koje je mogao tražiti kao predmet ovrhe, a u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti. U svezi sa tvrdnjama apelantice da je u konkretnom slučaju na snošenje troškova postupka trebao biti obvezan njen punomoćnik, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju bila zastupana od strane punomoćnika, što podrazumijeva da je prihvatila sve radnje koje je punomoćnik poduzimao u njeno ime tijekom ovršnog postupka, pa su stoga ti apelacijski navodi paušalni.

17. Razmatrajući apelantičine tvrdnje kojima ukazuje da je nejasno zbog čega je Kantonalni sud odustao od svoje prakse i zauzetog stava u predmetu sa istim činjeničnim i pravnim osnovom iz rješenja 58 0 I 064215 19 Gž od 8. siječnja 2020. godine, Ustavni sud primjećuje da tim navodima apelantica u suštini ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U svezi sa time, Ustavni sud uočava da je navedenim rješenjem koje je dostavljeno u prilogu uz apelaciju uvažena žalba tražitelja ovrhe i prvostupanjsko rješenje preinačeno na način da je odbijen zahtjev ovršenika za naknadu troškova za sastav prigovora na rješenje o ovrsi, pri čemu je Kantonalni sud u obrazloženju naveo da je ovršenik u neznatnom dijelu uspio sa prigovorom zbog čega mu ne pripadaju troškovi za sastav prigovora. Također, iz činjenica toga predmeta proizlazi da je prigovor ovršenika protiv rješenja o ovrsi u tome predmetu bio djelomično usvojen za razliku od konkretnog predmeta u kojemu je taj prigovor u cijelosti usvojen. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se uslijed nedostatka detaljnijih informacija iz navedenog predmeta, ne može utvrditi da se doista radi o predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što u konkretnom slučaju, nisu predočeni dokazi. Ovo osobito kod činjenice da iz predmeta AP 3376/20 (naprijed citiran) proizlazi jasan stav Kantonalnog suda u ovim pitanjima.

18. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i obrazloženje osporenog rješenja koje je dovoljno jasno i argumentirano obrazloženo u pogledu primjene relevantnih odredbi članka 21. stavak 1. ZOP u svezi sa člankom 388. ZPP, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/20 (D.L.) | Sudska praksa | Aktio