Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-971/20 (SATUS d.o.o. Livno)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Nekretnina
  • Legitimno očekivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-971/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-971/20, rješavajući apelaciju SATUS d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SATUS d.o.o. Livno protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 St 021817 19 Pž 2 od 8. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 St 021817 12 St od 19. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. SATUS d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Jahjefendić advokat iz Livna, podnio je 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 St 021817 19 Pž 2 od 8. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 St 021817 12 St od 19. decembra 2014. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 St 021817 12 St od 19. decembra 2014. godine, donesenom u postupku stečaja nad imovinom stečajnog dužnika „Jas-Commerce" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), nekretnine stečajnog dužnika precizno opisane u izreci rješenja, dosuđene su N.M. (u daljnjem tekstu: kupac), određeno je da se te nekretnine predaju u posjed kupcu i naloženo je stečajnom upravniku da u roku od 30 dana oslobodi predmetne nekretnine od osoba i stvari, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis promjene prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist kupca i da briše prava trećih osoba koja prestaju prodajom predmetnih nekretnina.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se stečajni upravnik stečajnog dužnika 2. decembra 2014. godine obratio stečajnom sudu sa zahtjevom za donošenje rješenja o dosudi predmetnih nekretnina kupcu i da je u tom zahtjevu naveo da su predmetne nekretnine prodate kupcu u postupku neposredne pogodbe, u kom postupku su u potpunosti ispoštovana pravila, način i uslovi prodaje određeni od strane Odbora povjerilaca stečajnog dužnika 21. jula 2014. godine, te da je kupac 2. decembra 2014. godine u cijelosti uplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 308.500,00 KM. Takođe je naveo da je stečajni upravnik uz zahtjev priložio kopiju Odluke odbora povjerilaca o načinu i uslovima prodaje predmetnih nekretnina, saglasnost Poreske uprave od 24. jula 2014. godine i zapisnik o neposrednoj pogodbi od 2. decembra 2014. godine, potpisan od strane kupca i stečajnog upravnika. U konačnici je naveo da je, nakon što je po službenoj dužnosti ispitao zahtjev stečajnog upravnika i izvršio uvid u priloženu dokumentaciju, utvrdio da je prodaja predmetnih nekretnina provedena u skladu sa zakonom, te je odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 St 021817 19 Pž 2 od 8. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je nakon prodaje predmetnih nekretnina kupcu putem neposredne pogodbe, a po odluci Odbora povjerilaca od 21. jula 2014. godine i uz saglasnost Poreske uprave od 24. jula 2014. godine, za cijenu od 308.500,00 KM koju je kupac u cijelosti isplatio, stečajni upravnik podnio zahtjev da stečajni sud donese rješenje o dosudi nekretnina kupcu, pa je prvostepeni sud donio prvostepeno rješenje. Ocijenio je neosnovanim i paušalnim apelantove žalbene navode da kupac nije isplatio kupoprodajnu cijenu i da je nanesena šteta drugim kupcima. S tim u vezi je istakao da je apelantova prijava pristigla 20. novembra 2014. godine, nakon što je proveden postupak prodaje predmetnih nekretnina kupcu, i da se ta prijava nije mogla uzeti u razmatranje. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se tiču nezakonitosti postupka prodaje imovine stečajnog dužnika. Ukazao je da je odredbama Zakona o stečajnom postupku propisano da je stečajni upravnik dužan nakon izvještajnog ročišta bez odlaganja unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu, ako to nije u suprotnosti s odlukom skupštine povjerilaca i da je prilikom unovčenja imovine stečajne mase stečajni upravnik dužan pridržavati se odluke skupštine ili odbora povjerilaca o uvjetima i načinu prodaje (član 101; pogrešno navedeno 201.). Zatim, da se nekretnine unovčavaju po odredbama izvršnog postupka za izvršenje na nepokretnosti, a ako ne uspije na taj način stečajni upravnik može ih unovčiti slobodnom pogodbom, te da je ako su nekretnine opterećene razlučnim pravom, za prodaju neposrednom pogodbom potrebna saglasnost razlučnog povjerioca (član 102.). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak unovčavanja nekretnina stečajnog dužnika, u skladu sa odredbama čl. 84. st. 4, 91. i 93. stav 1. ZIP, nakon čega je donio rješenje o dosudi kojim su predmetne nekretnine dosuđene kupcu.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi nepotpuno i netačno utvrdili činjenično stanje, počinili bitne povrede odredaba Zakona o stečajnom postupku, Zakona o parničnom postupku i ZIP. Navodi da kupac u zakonskom roku od 30 dana od neposredne pogodbe nije isplatio ponuđeni iznos i da su se samim tim stvorili uslovi za razmatranje apelantove ponude. Takođe navodi da je stečajni upravnik bez saglasnosti odbora povjerilaca produžio kupcu rok za uplatu kupoprodajne cijene do 20. novembra 2014. godine, pa kako kupac nije ispoštovao ni taj rok, zahtijevao od odbora povjerilaca dodatno produženje roka, te je odbor povjerilaca produžio rok do 28. novembra 2014. godine, koji rok kupac takođe nije ispoštovao. Zbog navedenog smatra da su osporene odluke suprotne Zakonu o stečajnom postupku i uslovima i načinu prodaje određenim odlukama odbora povjerilaca, te da je osporenim odlukama apelantu i eventualnim drugim kupcima pričinjena šteta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud ukazuje da predmetne nekretnine ne predstavljaju apelantovu postojeću imovinu, već se apelant pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jul 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Zatim, imajući u vidu da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije ukazao na postojanje zakonskog uporišta za tvrdnje da su predmetne nekretnine trebale biti dosuđene upravo apelantu, niti je sa uspjehom osporio rješenje kojim su predmetne nekretnine dosuđene kupcu, Ustavni sud zaključuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati ni „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza ostvariti prava koja je tražio u predmetnom postupku. Ovo osobito imajući u vidu da je ponudu za kupovinu predmetnih nekretnina, kako su to utvrdili redovni sudovi, predao nakon provedenog postupka prodaje. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-971/20 (SATUS d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio