Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2729/20 (Balkan Investment Opportunity Fund)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Kontrola korištenja
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Istraga
- Dužina trajanja postupka
- Krivični postupak
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Mjera obezbjeđenja
- Dionice
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2729/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2729/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Balkan Investment Opportunity Fund, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Balkan Investment Opportunity Fund odnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 035912 21 Kv od 23. aprila 2021. godine i S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Balkan Investment Opportunity Fund podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 035912 21 Kv od 23. aprila 2021.
godine i S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Balkan Investment Opportunity Fund (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem na Kajmanskim ostrvima, kojeg zastupaju Zajednička advokatska kancelarija „Ferizović&Burak“ iz Travnika i Emina Begić, advokat iz Bugojna, podnio je 29. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2729/20.
2. Apelant je po iskazanim punomoćnicima 8. juna 2021. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 035912 21 Kv od 23. aprila 2021. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2005/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 2729/20 i AP 2005/21 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2729/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. juna i 29. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelacije.
5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 23. juna do 8. novembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak za određivanje privremene mjere (AP 2729/20)
7. Sud BiH je u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta donio Rješenje broj S1 2 K 035912 20 Krn od 28. maja 2020. godine kojim je prema apelantu određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom radi osiguranja zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Navedenim rješenjem je Registru vrijednosnih papira u Federaciji BiH i Centralnom registru hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka naloženo da se apelantu privremeno ograniči promet dionicama koje su označene u izreci rješenja, a Brokersko-dilerskom društvu „Monet Broker“ a.d. Banja Luka je naloženo da se obustavi prijenos novčanih sredstava sa računa klijenta ostvarenih prodajom HOV na apelantov račun, kao i prijem naloga za trgovanje od strane apelanta. Također je navedeno da će izrečene privremene mjere koje su određene rješenjem trajati do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta ili do nove odluke suda.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo na osnovu člana 73. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) prijedlogom od 26. maja 2020. godine zatražilo određivanje privremene mjere apelantu uz koji je dostavljena dokumentacija
– informacije i izvještaji Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) kojom su potkrijepljene teze o osnovanoj sumnji da je apelant počinilac krivičnog djela pranja novca. Sud BiH je naveo sadržaj odredbe člana 73. ZKPBiH prema kojoj Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti, na prijedlog Tužilaštva, privremenu mjeru oduzimanja imovine po odredbama KZBiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.
9. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je, analizirajući prijedlog Tužilaštva, utvrdio da u okolnostima konkretnog slučaja postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 3. KZBiH. U vezi s tim je navedeno da iz izvještaja SIPA-e od 13. maja 2020. godine proizlazi da je monetarno tijelo Kajmanskih otoka poništilo apelantovu registraciju zbog kršenja odredbi Zakona o uzajamnim fondovima i Regulative za sprječavanje pranja novca. Na stranici 3. obrazloženja rješenja je naveden sadržaj dokaza koje je uz prijedlog dostavilo Tužilaštvo, te je zaključeno da je apelant, kako se sumnja, duži period iskorišten od A. H. i N. N. lica za trgovanje dionicama, pri čemu nije poštovao uvjete iz Zakona o uzajamnim fondovima i Regulative za sprječavanje pranja novca. U vezi s tim je ocijenjeno da su izrečene mjere neophodne u smislu onemogućavanja otuđenja imovine apelantu, kako bi se u daljnjem toku postupka osiguralo eventualno oduzimanje predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi pribavljene izvršenjem djela, ukoliko se za to ispune zakonski uvjeti. Osim toga, navedeno je da su izrečene mjere privremenog karaktera, te će biti ukinute čim (i ukoliko) za to budu ispunjeni uvjeti.
10. Rješenjem vijeća Suda BiH broj S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 29. maja 2020. godine. U obrazloženju rješenja su istaknuti žalbeni navodi kojima je u ključnom ukazano na nerazumljivost i nejasnoću, kako u pogledu krivičnog djela za koje se vodi predmetna istraga tako i lica protiv kojeg se vodi, da je prekoračen rok od 72 sata za pribavljanje odobrenja suda za ograničenja raspolaganja imovinom i da apelantu nije data mogućnost da se upozna s razlozima i osnovama zbog kojih se vodi predmetna istraga. Nakon ispitivanja prvostepenog rješenja u okviru žalbenih razloga, vijeće Suda BiH je zaključilo da su u pobijanom rješenju pravilno ocijenjene sve okolnosti koje opravdavaju odluku o privremenoj mjeri jer navedeno rješenje sadrži dovoljne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama. U tom pravcu je u pogledu postojanja osnova sumnje da je apelant počinilac krivičnog djela pranja novca navedeno da je pravilno cijenjena dokumentacija koju je dostavila SIPA iz koje u ključnom proizlazi: da nakon upozorenja upućenog apelantu 23. augusta 2017. godine i učestale komunikacije poslije navedenog datuma apelant nije pripremio i podnio monetarnom tijelu revidirane finansijske izvještaje za period od 31. decembra 2009. godine do 31. decembra 2018. godine; da je propustio imenovati lice za usklađenost i izvještavanje u vezi sa sprječavanjem pranja novca; da je apelant u Bosni i Hercegovini na tržištu vrijednosnih papira prisutan duži period; da u svom vlasništvu posjeduje vrijednosne papire od više miliona konvertibilnih maraka kod Registra vrijednosnih papira u FBiH i Centralnog registra hartija od vrijednosti RS. Na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog, kako je dalje obrazloženo, u prvostepenom rješenju je pravilno utvrđeno postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo pranje novca, što argumentima žalbe nije dovedeno u pitanje. Osim toga je naglašeno da se radi o ranoj, početnoj fazi istrage i da dokazi temeljem kojih je utvrđeno da predstavljaju „osnov za sumnju“ kao najniži stepen sumnje te da se u nastavku očekuje hitnost u pribavljanju informacija o apelantovom statusu. U odnosu na prigovor kojim je ukazano da nije jasno za koje krivično djelo se vodi predmetna istraga jer je u uvodu navedeno pranje novca, a u obrazloženju (na stranici 3) krivično djelo porezne utaje, vijeće je navelo da je na stranici 3. došlo do očigledne greške jer iz cjelokupnog rješenja (uvoda, izreke i obrazloženja) proizlazi da se istraga vodi zbog osnova sumnje za krivično djelo pranja novca.
11. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je nejasno protiv koga se vodi istraga, vijeće je ukazalo da je u konkretnoj fazi kao osnov za donošenje sporne odluke dovoljno postojanje osnova za sumnju da je krivično djelo počinjeno, što je sud, razmatrajući prijedlog Tužilaštva, utvrdio u odnosu na apelanta. Postojanje lica (fizičkog ili pravnog) koje bi imalo status osumnjičenog u početnoj fazi postupka, kako je dalje navedeno, nije neophodan uvjet za donošenje navedenog rješenja, niti je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer je u pitanju odluka za čije zakonito donošenje nije neophodno izjašnjenje stranaka. U vezi s tim je ukazano da se vijeće rukovodilo činjenicom da je u pitanju početna faza i da tek predstoje istražne radnje koje će opredijeliti Tužilaštvo o daljnjem toku istrage i time utvrđivanju lica koja se mogu dovesti u vezu sa krivičnim djelom, a samim tim i izjašnjenju tih lica. Osim toga je istaknuto da se prvostepeno rješenje ne temelji isključivo na kriminalističko-obavještajnim saznanjima, već na raspoloživoj dokumentaciji dostavljenoj od istražnih i nadležnih organa.
12. U pogledu neosnovanosti navoda da je prekršen zakonski rok od 72 sata za pribavljanje odobrenja suda za ograničenje raspolaganja apelantovom imovinom, vijeće Suda BiH je nakon razmatranja dostavljene dokumentacije ocijenilo da je SIPA obavijestila Komisiju za vrijednosne papire Federacije BiH i Komisiju za hartije od vrijednosti RS da kao nadzorni organi (prema Zakonu o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti) poduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti. Nakon toga je Komisija za hartije od vrijednosti RS poduzela mjere i naložila Centralnom registru da poduzme odgovarajuće mjere prema apelantu. Iz navedenog, po ocjeni vijeća, proizlazi da se nije radilo o postupanju u smislu člana 73. stav 2. ZKPBiH, odnosno o privremenim mjerama naloženim od ovlaštenih službenih lica u kojoj situaciji bi se odobrenje Suda moralo pribaviti u roku od 72 sata. Uloga ovlaštenih lica je bila obavještavanje a ne davanje naloga, kako se žalbom tvrdi, pa nije bilo ni potrebno naknadno odobrenje Suda.
Postupak po zahtjevu za ukidanje privremene mjere (AP 2005/21)
13. Zahtjevom od 10. februara 2021. godine apelant je putem ovlaštenih punomoćnika predložio ukidanje privremene mjere. Odlučujući o zahtjevu i dopuni zahtjeva za ukidanje privremene mjere, sudija za prethodni postupak Suda BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 035912 21 Krn 3 od 9. aprila 2021. godine kojim je zahtjev odbijen kao neosnovan.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijedlog za ukidanje privremene mjere i dopuna prijedloga proslijeđen Tužilaštvu na izjašnjenje, da je Tužilaštvo obavijestilo Sud da SIPA i dalje prikuplja dokaze i da postoje objektivne okolnosti koje upućuju na zaključak da apelantove dionice u odnosu na koje je sud već donio rješenje potječu iz protupravne imovinske koristi ostvarene počinjenjem krivičnog djela koje je predmet istrage Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo pod brojem T09 0 KTPO 0021574 15.
15. Cijeneći neosnovanost zahtjeva za ukidanje privremene mjere, Sud BiH je imao u vidu da se prijedlogom za ukidanje privremene mjere praktično negira postojanje osnova sumnje da se u predmetnom slučaju radi o krivičnom djelu pranja novca. U nastavku je ponovljen sadržaj dokaza koji su bili predmet analize prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri prema apelantu (rješenje od 28. maja 2020. godine) uz zaključak da je apelant kršio propise netransparentnošću svog poslovanja, te da postoji dovoljno dokaza koji potvrđuju postojanje osnova sumnje da se blokirana sredstva mogu dovesti u vezu i da potječu od nezakonitih radnji, što je već obrazloženo u rješenju suda od 28. maja 2020. godine. Osim toga, sud je podsjetio da je osnovana sumnja u konkretnom predmetu već utvrđena i da se navodima iz prijedloga ne može dovesti u pitanje. Takav stav sud je zasnovao na zaključku da u trenutku odlučivanja još uvijek nije pouzdano utvrđeno porijeklo novca. U prilog tome ide činjenica da apelant nakon više pisanih upozorenja nije dostavio revidirani finansijski izvještaj za period od 2009. godine do 2018. godine, da monetarno tijelo zbog netransparentnosti apelantovog poslovanja nije dopuštalo nastavak kršenja propisa i da sve to ukazuje da je apelant „prikrivao“ sumnjive radnje u svom poslovanju.
16. U pogledu prigovora o trajanju istrage, Sud BiH je prihvatio da se radi o relativno dužem periodu trajanja istrage. Međutim, uzeta je u obzir okolnost da je Tužilaštvo poduzimalo i da poduzima opsežne istražne radnje s ciljem pribavljanja svih relevantnih podataka i da prikuplja dokaze radi okončanja istrage. Te radnje se, po ocjeni suda, zbog složenosti istrage objektivno nisu mogle u cijelosti okončati do trenutka odlučivanja povodom zahtjeva za ukidanje privremene mjere. U tom kontekstu je ipak naglašena obaveza Tužilaštva da pri poduzimanju neophodnih radnji i mjera uloži dodatne napore kako bi se istraga okončala i otklonila pravna neizvjesnost za sve učesnike, koju sa sobom po prirodi stvari nosi svaka istraga.
17. Rješenjem vijeća Suda BiH broj S 1 2 K 035912 21 Kv 2 od 23. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba izjavljena protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za ukidanje privremene mjere. Žalbom je ukazano, kako je navedeno u obrazloženju, na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na žalbu 20. aprila 2021. godine.
18. Vijeće Suda BiH je ispitalo žalbu i osporeno rješenje, te je zaključilo da je žalba neosnovana pa su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U vezi s tim je obrazloženo da vijeće smatra da su u rješenju navedeni jasni i iscrpni razlozi kojim se rukovodio sudija za prethodni postupak podsjetivši da je privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja prvenstveno radnja kojom se sprječava da imovina za koju se sumnja da je stečena izvršenjem krivičnog djela otuđi ili koristi i da se na taj način opstruira krivični postupak.
19. U odnosu na žalbene navode da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za sumnju da je počinjeno krivično djelo pranja novca, vijeće Suda BiH je podsjetilo da je on utvrđen i detaljno obrazložen prilikom donošenja inicijalnog rješenja kojim je određena privremena mjera 28. maja 2020. godine. Stoga je prilikom donošenja pobijanog rješenja pravilno izveden zaključak da je osnov sumnje utvrđen u ranijoj fazi postupka i da navodima apelantovog branioca nije doveden u pitanje. Osim toga, apelantova odbrana ničim nije uvjerila sud da su se desile bilo kakve promjene u trenutku preispitivanja, odnosno odlučivanja o prijedlogu. Žalbeni navod da se apelantovo brisanje iz registra monetarnog tijela desilo zbog administrativne greške, po ocjeni vijeća, nije potkrijepljen dokazima i u suprotnosti je s dokazima u spisu. U odnosu na žalbeni navod kojim je ukazano na neefikasnost istrage, vijeće Suda BiH je potvrdilo da postupak traje relativno duži period (od maja 2020. godine), ali da istraga nije neefikasna jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da SIPA aktivno prikuplja dokaze i informacije koje nužno iziskuju više vremena jer je u pitanju složeno krivično djelo koje pored toga inkorporira i međunarodni element.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U pogledu povrede prava na pravično suđenje je navedeno da su osporena rješenja zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način, da su povrijeđene odredbe ZKPBiH i da u obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, kao i razlozi u pogledu neprihvatanja dokaza koje je ponudio apelant u prilog tvrdnji da krivično djelo nije počinjeno. Smatra da su sudovi poklonili vjeru dokazima Tužilaštva iako dokazi koje je Tužilaštvu dostavila SIPA nisu provjereni, zbog čega osporena rješenja nisu donesena na temelju dokaza iz kojih bi se pouzdano moglo zaključiti da je apelant počinio krivično djelo pranje novca. U nastavku su opisane radnje koje je apelant poduzeo na teritoriji BiH i u ključnom se odnose na kupovinu dionica putem brokerskih kuća u kojima, kako smatra, nema elemenata krivičnog djela. Osim toga, kako je dalje navedeno, uz prijedlog za ukidanje privremene mjere su dostavljeni dokazi iz kojih proizlazi da apelantovo poslovanje nije „poništeno“ kako pogrešno smatra sud i da su neopravdano prihvaćeni dokazi Tužilaštva koji nisu provjereni i koji nisu pouzdani, o čemu u osporenim rješenjima nedostaje jasno i argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu se ukazuje na ocjenu dokaza i osnovna načela krivičnog postupka prema kojima su sud i druga tijela koja učestvuju u krivičnom postupku dužna istinito i potpuno utvrditi činjenice koje terete osumnjičenog i one koje idu u njegovu korist.
22. U pogledu povrede prava na imovinu je ukazano da je u okolnostima konkretnog slučaja osporenim rješenjima lišen prava na mirno uživanje imovine i da, iako imovina može biti oduzeta na osnovu odredbi ZKPBiH, nije bilo opravdanog razloga za takvo postupanje, pri čemu ističe obavezu suda da postupak provede bez odugovlačenja i u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su u pobijanim rješenjima dati argumentirani razlozi i detaljno obrazloženje za donošenje privremene mjere prema apelantu pri čemu je jasno ukazano na dokaze iz kojih proizlazi osnov sumnje i koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. U pogledu pozivanja na pravo na imovinu je ukazano da se to pravo može ograničiti u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Temeljem tih odredbi o ograničenju prava na imovinu, a pod uvjetima propisanim ZKPBiH Sud je u cijelosti postupio u skladu sa članom 73. ZKPBiH, kojim je propisano da sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka, na prijedlog Tužilaštva, donijeti privremenu mjeru oduzimanja imovine. U odnosu na dužinu trajanja istrage je navedeno da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da istraga nužno iziskuje više vremena, da postoje osnovi sumnje izvršenja složenog krivičnog djela kakva su po prirodi krivična djela finansijskih i/ili privrednih delikata koje inkorporira i međunarodni element i da u konkretnom slučaju istraga nije neefikasna jer se i dalje prikupljaju informacije i dokazi o apelantovom poslovanju. Stoga, suprotno navodima apelacije, u pobijanim odlukama su dati jasni i argumentirani razlozi kojima se sud rukovodio prilikom njihovog donošenja, te u konkretnom slučaju, kako smatra, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva.
24. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelacije navelo da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza, među kojima je i obavijest monetarnog tijela; da je na službenoj stranici tog tijela i dalje dostupno obavještenje o poništenju apelantove registracije; da dužinu istrage treba promatrati u odnosu na jurisdikciju Tužilaštva da prikuplja dokaze; da Tužilaštvo ulaže dodatne napore u prikupljanju neophodnih dokaza, pri čemu su prikupljeni i subjektivni dokazi (iskazi lica koja imaju saznanja o apelantovom poslovanju) i da je zbog načina na koji je poslovao apelant izuzetno teško doći do dokaza, naročito u međunarodnoj pravnoj pomoći, što opravdava dužinu trajanja istrage. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 73.
Privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja (1) Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.
[…] (3) U slučaju da uskrati odobrenje, poduzete mjere će se obustaviti, a oduzeti predmeti i imovina će biti odmah vraćeni osobi od koje su oduzeti. [...] VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
29. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u krivičnom postupku protiv apelanta, povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom i apelantovog prijedloga za ukidanje navedene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su se osporena rješenja odnosila na utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta.
31. Ustavni sud ističe da je osporenim rješenjima apelantu privremeno zabranjeno otuđenje i raspolaganje imovinom (određivanjem privremene mjere). U pogledu odgovora na pitanje da li se osporene odluke odnose na utvrđivanje krivične optužbe u smislu člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj je koncept „krivične optužbe“ autonoman (vidi, između ostalih, odluke Evropskog suda A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 29. augusta 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, str. 1488 & 39, i Ozturk protiv Njemačke, presuda od 21. februara 1984, serija A, broj 73, str. 18. i 50). Također, u vezi s odgovorom na pitanje da li su se osporene odluke u konkretnom slučaju odnosile na utvrđivanje „krivične optužbe“, potrebno je dati i odgovor na pitanje da li je cilj mjere bio osuđivanje ili oslobađanje od optužbe apelanta (vidi, mutatis mutandis, Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 41087/98, § 34, ECHR 2001 VII; Butler protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluke), broj 41661/98, 27. juni 2002).
32. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu povodom sličnog pravnog pitanja iz predmeta AP 20/12 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu AP 20/12 od 26. februara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), povodom apelacije apelanata (fizičko i pravno lice) za koje je postojala osnova sumnje da su izvršili određena krivična djela, koji su apelacijom osporili rješenje Suda BiH o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja imovinom koja je određena u fazi istrage na prijedlog Tužilaštva. U navedenoj odluci Ustavni sud je citirao praksu Evropskog suda u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti, predstavka broj 26315/03, 18. septembar 2006. godine) u kojem je Evropski sud (u vezi sa sličnim pravnim pitanjem zamrzavanja imovine podnosioca predstavke) zaključio da se osporavane odluke ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da se isti stav može usvojiti u predmetu broj AP 20/12, te je naveo, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, da osporene odluke imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da se navedena rješenja u smislu stavova Evropskog suda iz odluke Dogmoch mogu smatrati kao odluke kojima se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s odlukama osporenim ovom apelacijom, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu apelant osporava rješenja kojim se ne utvrđuje krivična optužba protiv njega, nego mu se privremeno, do okončanja postupka, zabranjuje raspolaganje imovinom, odnosno odbija njegov zahtjev za ukidanje navedenih mjera. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju cilj privremene mjere, kako proizlazi iz rješenja Suda BiH, da se u početnoj fazi postupka osigura da se postupak provede do kraja, bez opasnosti da imovina za koju se sumnja da je stečena krivičnim djelom bude otuđena, a navedena rješenja su donesena u skladu s odredbama člana 73. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da se, prema relevantnim odredbama ZKPBiH, imovinska korist stečena krivičnim djelom oduzima sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pa u predmetnom slučaju do eventualnog oduzimanja apelantove imovine može doći tek u slučaju da se utvrdi apelantova krivična odgovornost za krivično djelo za koje je osumnjičen. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke imaju privremeni karakter i da ne postoje naznake da se navedenim odlukama odlučivalo o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija podnesena protiv osporenih rješenja u odnosu na navode o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. b)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
35. Razmatrajući dopustivost apelacija u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja Suda BiH br. S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine (u predmetu AP 2729/20) i S 1 2 K 035912 21 Kv 2 od 23. aprila 2021. godine (u predmetu AP 2005/21), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je protiv Rješenja broj S 1 2 K 035912 20 Kv od 10. juna 2020. godine apelacija podnesena 29. jula 2020. godine, a protiv Rješenja broj S 1 2 K 035912 21 Kv 2 od 23. aprila 2021. godine apelacija podnesena 8. juna 2021. godine, proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u pogledu navoda o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
37. Apelant osporava rješenja Suda BiH tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
40. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima Suda BiH (o određivanju mjere osiguranja i o odbijanju zahtjeva za ukidanje te mjere) povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).
41. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li imovina koja je obuhvaćena spornim rješenjima (dionice) predstavlja imovinu apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da tokom postupka nije bilo sporno da apelant, u okviru svog poslovanja raspolaže novčanim sredstvima, dionicama i akcijama, te da je osporenim rješenjima privremeno zabranjeno otuđenje i raspolaganje tim sredstvima, Ustavni sud konstatira da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba odgovoriti da li je osporenim rješenjima o određivanju mjere osiguranja i o odbijanju zahtjeva za ukidanje te mjere, došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa.
43. Imajući u vidu da je apelantu osporenim rješenjima privremeno onemogućeno otuđenje i raspolaganje imovinom, Ustavni sud podsjeća da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine koja potpada pod djelokrug stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud cijeni da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da mu je osporenim rješenjima privremeno zabranjeno da otuđi i raspolaže imovinom (izreka osporenih rješenja). Pri tome, iz sadržaja osporenih rješenja nesporno proizlazi da imovina apelantu nije oduzeta trajno, nego je privremeno ograničen u raspolaganju imovinom (promet dionicama, akcijama i novčanim sredstvima) na način da mu je zabranjeno otuđenje i raspolaganje, radi osiguranja, do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32. do 37, odluka Arkuri i ostali protiv Italije od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 20/12 od 26. februara 2015. godine, stav 38).
44. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštovanja uvjeta iz drugog stava člana
1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbe člana 73. ZKPBiH kojom je propisano „Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog tužioca privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZBiH, mjeru zapljene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom“. Apelant ne negira da u krivičnom postupku imovina može biti oduzeta u skladu sa odredbama zakona (konkretno ZKPBiH u vezi sa KZBiH) ako postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo, ali ukazuje da u konkretnom slučaju istraga predugo traje, odnosno da se ne okončava u razumnom roku, iako je obaveza suda da u takvim i sličnim situacijama postupa s posebnom hitnošću.
45. Ustavni sud podsjeća da i dužina trajanja postupka može utjecati na njegovu „zakonitost“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u krivičnim predmetima zahtjev za suđenje u razumnom roku kreiran s ciljem da se izbjegne da optuženo lice bude predugo u neizvjesnosti o svojoj sudbini. U konkretnim okolnostima je neupitno da dužina istrage nesporno utječe na apelantovo pravo na imovinu jer mu je „privremeno“ zabranjeno otuđenje i raspolaganje imovinom zbog postojanja osnova sumnje u počinjenje krivičnog djela pranja novca i navedene mjere mogu trajati do okončanja krivičnog postupka ili do nove odluke suda. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH povodom apelantovog prijedloga za ukidanje određenih mjera (zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom) imao u vidu standard razumnog roka podsjećajući da konkretan postupak traje relativno duži period (od maja 2020. godine), ali da istraga nije neefikasna. Naime, Sud BiH je ukazao da je predmet istrage složeno krivično djelo, kakvi su po prirodi finansijski ili privredni delikti, koje inkorporira i međunarodni element (s obzirom na apelantovo sjedište i njegovo poslovanje), da stoga prikupljanje dokaza nužno iziskuje više vremena, te da konkretne, specifične okolnosti opravdavaju dužinu trajanja istrage. Iz navedenog proizlazi da je Sud BiH osporena rješenja donio u skladu s odredbom člana 73. ZKPBiH tako što je određena privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine uz obrazloženje da se spriječi otuđenje imovine koja bi eventualno mogla postati predmet krivičnog djela (pranje novca). Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja (o određivanju privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja te odbijanja zahtjeva za ukidanje navedene mjere) proizlazi jasan zakonski osnov (član 73. ZKPBiH u vezi sa članom 209. KZBiH) za izricanje navedenih mjera čiji je cilj da se apelant spriječi u otuđenju ili raspolaganju imovinom koja bi eventualno mogla postati predmet krivičnog djela. Imajući u vidu krivično djelo za koje se apelant sumnjiči (209. KZBiH) i okolnost da je u pitanju imovina koja prema odredbama KZBiH može biti predmet oduzimanja ili zapljene (73. ZKPBiH), Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2753/13 od 30. septembra 2015. godine, stav 56).
46. Odgovarajući dalje na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da na apelanta nije stavljen prekomjeran teret. Navedeno iz razloga što osporenim odlukama predmetna imovina nije trajno oduzeta od apelanta, već je privremeno uspostavljena kontrola njenog korištenja zabranom otuđenja i raspolaganja, do okončanja krivičnog postupka ili drugačije odluke suda. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu otuđenja i raspolaganja predmetnom imovinom nije stavljen pretjeran teret na apelanta u usporedbi s javnim interesom koji se želi ostvariti (osiguranje eventualnog oduzimanja predmeta krivičnog djela i stečene imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela ukoliko se za to ispune uvjeti). Na taj način je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom pravne sigurnosti. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na stav Evropskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. februara 1994. godine, tačka 27) u kojem je Evropski sud zaključio da je privremena mjera o zapljeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera koja za cilj ima da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice, može kasnije biti oduzeta, ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati općim interesom…“
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava u krivičnom postupku vezuje za dužinu trajanja istrage, a Ustavni sud je zaključio da je miješanje u apelantovu imovinu zakonito, služi legitimnom cilju i proporcionalno je, jer je ostvarena pravična ravnoteža između apelantovog prava i legitimnog cilja.
49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić