Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1791/20 (R. Š.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1791/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1791/20, rješavajući apelaciju Radomira Šušnjara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Šušnjara podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 002680 20 Krž 11 od 11. februara 2020. godine i S1 1 K 002680 18 Kri od 30. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radomir Šušnjar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupaju Dejan Bogdanović i Miodrag Stojanović, advokati iz Bijeljine, podnio je 18. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 002680 20 Krž 11 od 11. februara 2020. godine i S1 1 K 002680 18 Kri od 30. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 24. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 002680 18 Kri od 30. oktobra 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je za vrijeme oružanog sukoba i rata u Bosni i Hercegovini između Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) i Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VRS), na području opštine Višegrad, postupao suprotno članu 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), na način pobliže opisan u izreci presude, zajedno sa Milanom Lukićem i Sredojem Lukićem, kao pripadnicima paravojne grupe (pravosnažno osuđenim za iste krivično-pravne radnje pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslavije (u daljnjem tekstu: MKSJ)), čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, lišenje slobode od strane nadležnih organa Republike Francuske, te vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru. Apelant je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. Oštećeni Se. K., Sa. K., J. D., VG-1, VG-2, H. K. i VG-8 su s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu (sve detaljno navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je u toku glavnog pretresa, na prijedlog optužbe, saslušano 15 svjedoka, jedan vještak, te da je u sudski spis uloženo 15 materijalnih dokaza, dok je, na prijedlog odbrane, saslušano devet svjedoka i u spis uloženo 17 materijalnih dokaza, od kojih je jedan prihvaćen kao dokument. Dalje, da je kao dokaz replike saslušan jedan svjedok, te uložen jedan materijalni dokaz (popis dokaza je detaljno naveden u aneksu presude). Sud BiH je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se u sudski spis uloži izjava svjedoka VG-4 data istražiocima MKSJ s obzirom na to da se svjedok VG-4 tokom unakrsnog ispitivanja izjašnjavao na predočene razlike. Dalje, da je odbio prijedlog optužbe za ulaganje presuda MKSJ u sudski spis, s obzirom na to da one ne mogu biti dokazi, kao i izjave svjedoka VG-5 iz 1995. godine, s obzirom na to da ta izjava nije korišćena prilikom direktnog ispitivanja svjedoka VG-5, niti mu je predočavana radi autorizacije potpisa. Sud BiH je naveo da je, postupajući u skladu s odredbom člana 4 Zakona o ustupanju predmeta, donio odluku kojom je djelimično prihvatio prijedlog optužbe, te činjenice, utvrđene u predmetima MKSJ Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina, Tužilac protiv Momčila Krajišnika i Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, prihvatio kao utvrđene u određenom obimu (detaljno navedeno na str. 23-26).

7. Sud BiH je naveo da je inkriminisano djelo počinjeno u julu 1992. godine, kada je na snazi bio KZSFRJ. Dalje, da je, odlučujući o primjeni materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, imao u vidu principe propisane čl. 3 i 4 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je primjenom navedenih odredbi utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1, u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju nužno primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, blaži prema apelantu (detaljno obrazloženo na str. 31-34 presude).

8. Analizirajući opće elemente predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je istakao da je apelant svojim postupanjem prekršio odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije, te da je krivično-pravne radnje preduzeo prema civilima, tj. licima koja uživaju zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3 Ženevske konvencije. Nadalje, da je na osnovu iskaza svjedoka, materijalnih dokaza, te činjenica koje su utvrđene u pravosnažnim presudama MKSJ van svake razumne sumnje utvrdio da se u inkriminisanom periodu odvijao oružani sukob na području Bosne i Hercegovine, konkretno na području opštine Višegrad. Sud BiH je dalje istakao da činjenica da apelant u inkriminisanom periodu formalno nije bio vojnik VRS, odnosno drugih oružanih formacija, ne znači da nije mogao počiniti ratni zločin. Pri tome je naveo da je imao u vidu standarde uspostavljene sudskom praksom, kao i odredbu člana 142 KZSFRJ, koja posebno ne propisuje svojstvo učinioca predmetnog krivičnog djela, već mogućeg počinioca označava sa riječju „ko“, a što znači da predmetno krivično djelo može počiniti neodređeni krug lica. Nadalje, istakao je da je apelant (iako se njegova formalna pripadnost VRS vodi tek od 20. jula 1992. godine) bio u svojstvu koje mu je nesumnjivo omogućilo da preduzme inkriminisane radnje, koje su u direktnoj vezi s postojanjem rata i oružanog sukoba, te predstavljaju ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je naveo da je apelant nesporno pripadao jednoj od strana u sukobu na području opštine Višegrad, o čemu su saglasno govorili svi svjedoci odbrane, opisujući njegovo prisustvo i angažman u kuhinji za potrebe 1. pješadijske čete Višegradske brigade. Nadalje, da apelantove aktivnosti u junu 1992. godine upućuju na zaključak da je apelant de facto bio mobilisan za potrebe srpske vojske na području opštine Višegrad, iako se formalno vodio kao radnik u preduzeću ,,Žito“. Osim toga, da su svjedoci optužbe saglasni u tvrdnjama da je apelant bio u grupi s Milanom Lukićem i Sredojem Lukićem koja je 14. juna 1992. godine preduzimala inkriminisane radnje prema civilima iz sela Koritnik, u Pionirskoj ulici u Višegradu. Dalje, da su svjedoci odbrane Mit. V., Mil. V. i M. J. negirali da je apelant pripadao bilo kakvoj paravojnoj formaciji, ali da ti navodi nisu doveli u pitanje iskaze svjedoka optužbe, s obzirom na to da u kontekstu postojanja neksusa nije ni potrebno utvrditi da je apelant formalno pripadao određenoj vojnoj ili paravojnoj grupi, već da je u inkriminisano vrijeme, s obzirom na svojstvo, mogao počiniti krivično djelo koje je u vezi s postojanjem rata i oružanog sukoba. Takođe, Sud BiH je istakao da je, nakon ocjene relevantnih dokaza, zaključio da je ispunjen i četvrti opšti elemenat postojanja predmetnog krivičnog djela, s obzirom na to da je apelant krivično-pravne radnje počinio u svojstvu saizvršioca. U konačnici, zaključio je da su opšti elementi predmetnog krivičnog djela dokazani van razumne sumnje (detaljno obrazloženo na str. 36-55 presude).

9. U odnosu na apelantov identitet, te prisustvo u mjestima preduzimanja radnji izvršenja, Sud BiH je, prije svega, analizirao iskaze svjedoka optužbe VG-1, VG-2, VG-4, VG-7, VG-6, VG-5, a zatim i svjedoka S. Z., Su. K., H. K. i B. H. U pogledu fizičkog izgleda, hoda apelanta, te njegovog nadimka, ukazao je i na iskaze svjedoka odbrane S. G., R. S., Mit. V. i Z. T. Sud BiH je istakao da iz iskaza svjedoka, kako optužbe tako i odbrane, nesporno proizlazi da su apelanta manje-više svi na području opštine Višegrad poznavali po nadimku Lalco, a ne izričito po imenu i prezimenu, kao i da u to vrijeme nije bilo drugog lica s istim nadimkom. Sud BiH je dalje ukazao na iskaze svjedoka optužbe VG-2, VG-5, VG-6 i VG-7, kao i svjedoka odbrane S. G., D. V., D. L. i M. J., pri čemu je zaključio da je apelant u kritično vrijeme bio uniformisan. Dalje, da navodi svjedoka odbrane nisu doveli u pitanje iskaze svjedoka optužbe da je apelant kritične prilike imao automatsko naoružanje. Sud BiH je razjasnio i činjenice koje su se odnosile na različito kazivanje svjedoka S. Z. u pogledu apelantovog prebivališta, pri čemu je ukazao na iskaz navedenog svjedoka i svjedoka H. K. i S. G. Sud BiH je istakao da svjedoci VG-1, VG-7 i VG-5 apelanta identifikuju kao lice koje je učestvovalo u njihovom pretresanju u kući M. i po okolnosti da je radio u pekari i razvozio hljeb, a što nesporno potvrđuju i svjedoci odbrane, kao i materijalni dokaz T-8. Dalje, da je jedna od okolnosti koju svjedoci optužbe S. Z. i VG-8 spominju prilikom identifikacije apelanta i to da je vozio traktor. Sud BiH je naveo da je svjedokinja S. Z. takođe navela da joj je poznato da je apelant prije rata bio u Francuskoj, a što je saglasno iskazima svjedoka odbrane S. G. i R. S. U odnosu na apelantov fizički opis, Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka optužbe VG-1, VG-2, VG-4, VG-6, VG-7, VG-5 i H. K., kao i svjedoka odbrane S. G., pri čemu je naveo da je percepcija iste stvari ili osobe individualna, te uglavnom različita sa stanovišta pojedinca koji posmatra i doživljava. U odnosu na određene razlike u iskazima svjedoka koje odbrana problematizuje u kontekstu apelantovog identiteta, Sud BiH je naveo da sporne razlike posmatra kao posljedice nehotičnih grešaka u sjećanju ili percepciji, bez namjere da se sud dovede u zabludu i apelanta neosnovano tereti. Dalje, da je potrebno imati u vidu da je riječ o svjedocima koji su preživjeli stravičan događaj, čiji su bliski srodnici stradali u njemu, a koji su na te okolnosti davali brojne iskaze pred različitim organima, kao i da je od tragičnog događaja prošlo više od 25 godina. Dalje, da je neopravdano i nelogično očekivati da svjedoci prilikom opisivanja jednog događaja uvijek daju istovjetne iskaze, kako pojedinačno tako i međusobno, s obzirom na to da upravo ta manja odstupanja i razlike potvrđuju da svjedoci suštinu događaja iznose na sličan ili istovjetan način. U konačnici, Sud BiH je zaključio da su svjedoci nesporno identifikovali apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela (detaljno navedeno na str. 57-64. presude).

10. U odnosu na apelantovo prisustvo u Pionirskoj ulici i preduzimanje radnji u osnovi ratnog zločina (detaljno analizirano na str. 65-77. presude), Sud BiH je, pored ostalog, naveo da su na okolnosti inkriminisanog događaja, po prijedlogu optužbe, saslušani svjedoci S. Z., Su. K., Se. K., Sa. K., J. D., VG-1, VG-2, H. K., VG-4, VG-6, VG-7, VG- 8, VG-5 i B. H., te da je na okolnost vještačenja tjelesnih povreda svjedoka VG-1 ispitan vještak sudske medice dr. H. Ž. Sud BiH je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka očevidaca i oštećenih (VG-1, VG-2, VG-4, VG-7, VG-6 i VG-5), te iskaza svjedoka koja imaju posredna saznanja (H. K., S. Z. i B. H.) nesporno utvrdio da su se kritičnog dana, u jutarnjim satima, civili bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik, po prethodnoj naredbi pripadnika srpske vojske, uglavnom komšija, uputili u pravcu Višegrada kako bi se ukrcali na autobuse koji će ih prevesti na područje pod kontrolom Armije BiH. Dalje, da navedene autobuse tog dana grupa iz Koritnika (50-60 ljudi, uglavnom žena, djece i starijih ljudi) nije dočekala, nakon čega su, od strane pripadnika srpske vojske i/ili policije, upućeni da se smjeste u neku od napuštenih kuća u Pionirskoj ulici, što su i učinili, vjerujući da će sutradan doći autobusi koji će ih prevesti iz Višegrada. Sud BiH je naveo da je kuća u kojoj su se smjestili jedna od kuća M., tj. J. M. ili M. M., ali da na osnovu iskaza svjedoka nije mogao tačno utvrditi da li je to bila kuća J. M. ili M. M. Pri tome je istakao da navedena odrednica nije od relevantnog značaja za predmetni događaj, s obzirom na to da svjedocima takva činjenica nije ni trebala biti poznata (Sud BiH je u odnosu na navedeno ukazao na relevantne dijelove iskaza svjedoka VG-1, VG-2, VG-4, VG-5, VG-6, VG-7,

VG-8, H. K. i S. Z.).

11. Sud BiH je naveo da su Milan Lukić i Sredoje Lukić došli u kuću M., te naredili civilima da predaju novac, zlato i druge dragocjenosti, uz prijetnje da će ih pobiti, a što su oni i učinili, bojeći se za svoju sigurnost (navedeno je utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka VG-1, VG-2, VG-4, VG-6, VG-7 i VG-5, te H. K.). Nadalje, da je zatim uslijedio pretres civila u jednoj od prostorija u kući M. od strane apelanta, koji je bio uniformisan i naoružan, pri čemu je prema civilima postupao na naročito okrutan i ponižavajući način. Pri tome je Sud BiH ukazao na iskaze svjedoka VG-1, VG-2, VG-4, te je istakao da su o pretresu civila saglasno govorili i svjedoci VG-7, VG-6 i VG-5. Nadalje, naveo je da su zatim apelant, Milan Lukić i Sredoje Lukić, kao i druga lica koja su bila s njima napustili kuću i otišli, a o čemu su saglasno govorili svjedoci VG-2, VG-4, VG-6, VG-7, VG-5, te H. K. Sud BiH je dalje naveo da su o radnji premještanja civila iz kuće M. u kuću A. O. u večernjim satima govorili svjedoci VG-1, VG-2, VG-4, VG-7, VG-6 i VG-5, te H. K.. Nadalje, da su i svjedoci koji imaju posredna saznanja od preživjelih iz kuće A. O., kao što su S. Z., Su. K., Se. K., Sa. K. i VG-8 svjedočili o tome da su civili odvedeni u kuću A. O., koja je zapaljena zajedno s civilima.

12. Sud BiH je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka VG-2, VG-4 i H. K. van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant bio među licima koja su učestvovala u radnji premještanja civila iz kuće M. u kuću A. O., a koja je ključna u paljevini i stradanju civila u kući A. O. Dalje, iako svjedok VG-1 ne spominje da je apelant bio među licima koja su ih premjestila u drugu kuću, Sud BiH je naveo da to ne dovodi u pitanje apelantovo prisustvo i njegovo učešće u radnji premještanja jer svako lice na sebi svojstven način percipira i pamti događaj, stvari i lica. Sud BiH je naveo da se okolnosti koje potvrđuju da je radnja premještanja ključna u stradanju zatvorenih civila u kući A. O., te da su lica koja su učestvovala u tome znala da će civili u toj kući biti podvrgnuti daljnjim duševnim i tjelesnim patnjama, ogledaju u tome da je kuća A. O. već bila pripremljena za paljevinu, te da je civilima rečeno da ne trebaju nositi svoje stvari iz kuće M. (u odnosu na navedeno, Sud BiH je ukazao na iskaz svjedokinje VG-1 koja je navela da je nešto po ćilimima u kući bilo poliveno, svjedoka H. K. kojem je otac rekao da je po ulasku u kuću osjetio gorivo, kao i svjedoka VG-2 i VG-7 koji su istakli da im je, prije napuštanja kuće M., rečeno da ne nose stvari sa sobom). Sud BiH je dalje istakao da je nakon premještanja civila u kuću A. O. došlo do ubacivanja eksplozivne naprave u kuću od strane Milana Lukića, koja je dovela do požara, dok je istovremeno po kući pucano iz automatskog oružja, kako bi se onemogućilo da ijedan civil preživi. Nadalje, da su samo pojedini civili uspjeli preživjeti, bijegom kroz prozor, od kojih je svjedokinja VG-1 pretrpjela teške i lake tjelesne povrede. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao i na iskaz vještaka dr. H. Ž., ali i svjedokinje B. H., koja je pružila pomoć svjedoku VG-1 nakon bijega iz kuće A. O. Sud BiH je dalje ukazao na iskaze svjedoka VG-7, VG-6 (sin svjedoka VG-7) i VG-5, koji su se, takođe, kritične prilike spasili iz kuće A. O., kao i svjedoka H. K. (njegov otac je ispao iz kuće uslijed jake detonacije i otvaranja vrata, na koji način se spasio). Sud BiH je ukazao i na iskaze svjedokinja VG-2 i VG-4 koje su uspjele pobjeći iz kolone prilikom premještanja u kuću A. O. U konačnici Sud BiH je istakao da iz iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe proizlazi činjenica da su civili iz Koritnika smrtno stradali u živoj lomači u kući A. O. (među kojima je bilo 26 civila, poimenično navedenih u izreci presude, i to žena, djece i starijih osoba, pa čak i novorođenče staro dva dana, koje nije dobilo ni ime), te da njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Pri tome je Sud BiH ukazao i na iskaz svjedoka VG-8 (otac novorođenčeta), kao i svjedoka S. Z. Sud BiH je istakao da je pažljivo i svestrano analizirao iskaze svih svjedoka, posebno svjedoka koji su kritične prilike preživjeli živu lomaču (VG-1, VG-7, VG-6 i VG-5), odnosno koji su pobjegli prilikom premještanja u kuću A. O. (VG-2 i VG-4), kao i iskaz svjedoka H. K. Nadalje, da je iskaz svjedoka H. K., u smislu njegove dokazne vrijednosti, posmatrao i cijenio kao potkrepljujući dokaz iskazima svjedoka koji predstavljaju neposredni dokaz. Sud BiH je naveo da je izjava navedenog svjedoka iz 1994. godine, data CSB-sektor SDB Goražde, uvrštena u sudski spis kao dokument odbrane (OD- 14), s obzirom na to da se ne može smatrati zapisnikom o saslušanju svjedoka u smislu člana 86 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te bi prihvatanje i korišćenje takve izjave kao dokaza predstavljalo bitnu povredu odredbi procesnog zakona. Sud BiH je naveo da je imao u vidu i dokaz odbrane – video-snimak, intervju s ocem svjedoka H. K. od 8. jula 1992. godine (O-9), pri čemu je, između ostalog, naveo da se neće baviti razlogom zbog kojeg otac svjedoka H. K. u julu 1992. godine nije identifikovao počinioce, i to zbog dokazne vrijednosti iskaza svjedoka H. K. isključivo kao potkrepljujućeg dokaza odlučnim činjenicama utvrđenim na osnovu iskaza svjedoka koji imaju neposredna saznanja koja su iznijeli na glavnom pretresu. Dalje, Sud BiH je istakao da su iskazi svjedoka VG-1, VG-7, VG-6, VG-5, H. K., te VG-2 i VG-4 međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica. U odnosu na navode svjedoka VG-5 da je apelant u kuću A. O. ubacio ručnu bombu, a nakon što je Milan Lukić ubacio eksplozivnu napravu, Sud BiH je istakao da ih nije prihvatio kao dokazane, s obzirom na to da samo svjedok VG-5 spominje preduzimanje takve radnje od strane apelanta, slijedom čega je takav navod izostavljen iz činjeničnog opisa izreke presude.

13. Sud BiH je naveo da su svjedoci odbrane, između ostalog, svjedočili na okolnosti kretanja i boravka apelanta na području opštine Višegrad u junu 1992. godine. Dalje, ukazao je na iskaze svjedoka S. G., D. V., D. L., M. M., Mil. V., M. J. i Mit. V., pri čemu je zaključio da je apelant, bez obzira na to da li se kritičnog dana nalazio u Blacama (gdje je radio za vojnu kuhinju) ili je bio slobodan i kući u selu Greben, bio u mogućnosti da se doveze do Višegrada, gdje je nesumnjivo utvrđeno njegovo prisustvo i učestvovanje u predmetnom događaju. Sud BiH je ukazao i na kontradiktornosti u iskazu svjedoka M. M., navodeći da ga ne može prihvatiti kao relevantan i istinit, s obzirom na to da ga negiraju drugi svjedoci odbrane, a da i svjedok M. M. negira sam sebe, pri čemu je iskaz svjedoka M. M. doveo u vezu s iskazima svjedoka D. L. i M. J. (detaljno navedeno na str. 74 i 75).

14. Sud BiH je istakao da je na osnovu saglasnih izjava svjedoka, te cijeneći kontekst niza događaja koji su doveli do paljevine kuće A. O., stradanja i ranjavanja civila u toj kući, van razumne sumnje, utvrdio da je apelant 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici u Višegradu, u kući M., pretresao civile iz sela Koritnik, te učestvovao u njihovom premještanju iz te kuće u kuću A. O., koja je zapaljena i po kojoj je pucano iz automatskog oružja kako bi se onemogućio bijeg ijednog zatvorenog civila iz kuće, zbog čega je apelanta proglasio krivim da je kao saizvršilac učestvovao u napadu na civilno stanovništvo, koji je za posljedicu imao smrt 26 civila, teške tjelesne povrede jednog civila, pljačku civila u kući M. i uništenje imovine paljenjem kuće A. O. Nadalje, da su apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1, u vezi sa članom 22 KZSFRJ, pri čemu je apelant postupao s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa spoznajom o karakteru preduzetih radnji. Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedoka slijedi da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela učestvovao u ubistvu znatno većeg broja civila, ali da Tužilaštvo BiH u optužnici nije navelo njihova imena, niti ukupan broj, izuzev onog od 26 civila, zbog čega se morao rukovoditi samo onim što je navedeno u optužnici.

15. Presudom Sud BiH broj S1 1 K 002680 20 Krž 11 od 11. februara 2020. godine žalba apelantovog branioca je odbijena kao neosnovana, te je potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da pobijana presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 286 ZKPBiH, te da izreka presude nije nerazumljiva ni nejasna, niti postoji protivrječnost sa samom sobom i s obrazloženjem. Sud BiH je istakao da je u presudi navedeno za koje se krivično djelo apelant proglašava krivim, kao i činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, te one od kojih zavisi primjena relevantnih odredbi krivičnog zakona, kao i razloge u pogledu postojanja mens rea kod apelanta. Dalje, da presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te da se ne može prihvatiti tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH. Sud BiH je istakao da činjenični opis izreke sadrži podatke iz kojih nedvosmisleno proizlaze kako opšti elementi predmetnog krivičnog djela, tako i actus reus, te subjektivni odnos apelanta prema predmetnom djelu. Nadalje, da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant preduzeo krivično-pravne radnje, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koje odlučne činjenice su jasno istaknute u izreci pobijane presude, a zatim i obrazložene.

17. U odnosu na tvrdnje odbrane da su svjedoci VG-1 i VG-2, te drugi svjedoci koji su svjedočili na okolnost premještanja iz kuće M. u kuću A. O., različito svjedočili na okolnost udaljenosti te dvije kuće, Sud BiH je naveo da je navedeno u potpunosti irelevantno da bi se suštinski vodio spor o preciziranju takve okolnosti, iako se u izreci presude, kao utvrđena udaljenost između kuća, navodi oko 30 m, dok je jedan od svjedoka spominjao 50 m, a drugi i do 100 m. Sud BiH je istakao da je sasvim dovoljna činjenica da su navedeni svjedoci ukazali na vlasnike tih kuća, te da su apelanta smjestili na oba lokaliteta inkriminisanog događaja, na šta upućuju i ostali dokazi optužbe.

18. U odnosu na navode kojima se dovodi u pitanje obrazloženje presude u pogledu pouzdanosti iskaza svjedoka H. K. na okolnosti apelantovog prisustva prilikom premještanja civila iz kuće M. u kuću A. O., Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu i ispitao dokaznu snagu svjedoka H. K., te da mu je poklonio punu vjeru jer se radi o iskazu svjedoka koji je u odnosu na navedene okolnosti bio dovoljno jasan, a koji dio iskaza je potvrđen i navodima svjedoka VG-2 i VG-4. Nadalje, bez obzira na to što pojedini navodi svjedoka H. K. nisu potkrijepljeni iskazima drugih svjedoka, Sud BiH je naveo da je njegov iskaz bio takvog kvaliteta da upućuje na jedini moguć razuman zaključak u konkretnom predmetu, a što nužno i ne zahtijeva potvrdu u iskazima drugih svjedoka. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu i dao pojašnjenje za određene razlike i nepodudarnosti ispoljene u iskazima svjedoka H. K. i drugih svjedoka optužbe (VG-2 i VG-4), pri čemu je istakao da time nije doveden u pitanje njihov kredibilitet. Dalje, da je prvostepeni sud dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza koje su svjedoci dali na glavnom pretresu, dovodeći ih u međusobnu vezu s iskazima drugih svjedoka, kojom prilikom je utvrđeno da se iskazi ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica, tj. da ne postoje bitne razlike koje bi dovele u pitanje suštinu događaja.

19. U odnosu na navode kojima se dovodi u pitanje obrazloženje prvostepene presude u pogledu pouzdanosti iskaza svjedoka VG-1, VG-2 i VG-5, datih na okolnosti apelantovog izgleda, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće imalo u vidu i ispitalo razlike u iskazima tih svjedoka, kako u odnosu na njihove ranije iskaze date pred MKSJ i u fazi istrage tako i u odnosu na one date na glavnom pretresu. Dalje, da im je poklonilo punu vjeru, jer se radi o iskazima svjedoka koji su u svojoj suštini u pogledu odlučnih činjenica podudarni, bez obzira na to što u pojedinim dijelovima njihovih iskaza ne postoji doslovna podudarnost ili ipak nisu u cijelosti potkrijepljeni iskazima drugih svjedoka. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s odredbom člana 290 stav 7 ZKPBiH, te da je u pobijanoj presudi iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, s osloncem na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu zauzetog stava.

20. U odnosu na tvrdnje odbrane kojima ukazuje da je prvostepeni sud zanemario odredbe čl. 3, 15 i člana 290 stav 7 ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivici van razumne sumnje. Dalje, da je u cijelosti postupio u skladu s obavezama iz člana 15, člana 290 stav 7, odnosno člana 281 stav 2 ZKPBiH. Sud BiH je naveo da su neosnovani navodi da je prvostepeni sud bezrezervno prihvatio iskaze svjedoka optužbe VG-2, VG-4 i H. K., na okolnosti prisustva i uloge apelanta u premještanju civila iz jedne u drugu kuću. Pri tome je Sud BiH naveo da je u obrazloženju pobijane presude dato detaljno obrazloženje iz kojih razloga i u kojem dijelu su iskazi svjedoka prihvaćeni kao vjerodostojni. Sud BiH je zatim naveo da, ako se pravilno analiziraju iskazi ovih svjedoka, prvenstveno svjedoka VG-2 i VG-4, dati na glavnom pretresu, te uporede s iskazima datim u postupku pred Haškim tribunalom, njihova vjerodostojnost nije mogla biti dovedena u pitanje, bez obzira na određene nepodudarnosti. Dalje, da je i svjedokinja VG-1, bez obzira na određene nedosljednosti, bila jasna u pogledu identifikacije apelanta, što proizlazi i iz činjenice da je prilikom davanja iskaza pred MKSJ jasno ukazala na lice koje je bilo zaposleno u pekari, a koja činjenica je potvrđena sadržajem materijalnih dokaza. Sud BiH je istakao da je, pored činjenice da je većina saslušanih svjedoka dala identične iskaze u pogledu apelantovog opisa u vrijeme počinjenja djela, veći broj njih (VG-1, VG-2, VG-6, VG- 7) ukazao na apelanta kao lice po nadimku Lalco. Pri tome je naveo da je prihvatio ocjenu prvostepenog suda da su svjedoci bili određeni i konzistentni u pogledu identifikacije apelanta, ukazujući na niz podataka koji nesumnjivo upućuju da se u konkretnom slučaju upravo radilo o apelantu.

21. U odnosu na tvrdnje odbrane da u izreci presude nedostaju zakonom predviđeni elementi, propisani odredbom člana 285 stav 1 tačka a) i b) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je vidljivo da se u izreci presude ne navodi pravni opis, te konkretni stav krivičnog djela iz člana 142 KZSFRJ. Međutim, Sud BiH je naveo da je odredba člana 142 stav 1 KZSFRJ složena zakonska definicija s višestruko postavljenim alternativnim dispozicijama radnji izvršenja, ali da ju je zakonodavac smjestio u jednu cjelinu, propisujući i jedinstvenu sankciju za svaku od tih radnji, čime nijednoj od njih nije dao poseban primat ili je ipak kvalifikovao kao određeni posebni oblik odgovornosti, a zbog čega bi bilo neophodno da se istakne i napomene u pravnom opisu djela. Sud BiH je istakao da je iz činjeničnog supstrata, kao ključnog dijela izreke, optuženom licu jasno koje su to radnje koje nije smio počiniti, odnosno koje su inkriminisane i pod koji stav konkretnog krivičnog djela su podvedene. Nadalje, da je zbog toga primarni fokus na jasnosti i preciznosti tako činjenično opisanih radnji, dok je pravni opis, odnosno konkretni stav, samo logičan nastavak podvođenja takvih radnji pod zakonsku definiciju – naziv krivičnog djela. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da gube na snazi prigovori odbrane kojima se ukazuje na nezakonitost pobijane presude iz razloga što nije tačno navedena koja od alternativnih dispozicija iz člana 142 stav 1 KZSFRJ je primjenjiva, odnosno nije naveden stav tog krivičnog djela. Dalje, da optuženi, ako se brani, to čini od činjeničnog supstrata u kojem su opisana sva bitna obilježja krivičnog djela, a ne od zakonskog naziva krivičnog djela, koji može biti i izmijenjen od strane suda, s obzirom na to da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnog akta.

22. Sud BiH je istakao da prvostepeni sud pravilno ukazuje da prema definiciji predmetnog djela počinilac nije obligatorno određen kao pripadnik jedne od strana u sukobu, već se izražava kao neodređen krug lica, pri čemu je isključivo bitna svijest o postojanju oružanog sukoba koji djeluje na njegovo dejstvo prema žrtvama. Dalje, da je u konkretnom slučaju neupitno svojstvo i identitet apelanta, te da je ispunjen i uslov neksusa radnje i izvršenja krivičnog djela, iz čega slijedi postojanje uzročno-posljedične veze između oružanog sukoba i počinjenja zločina koja se, u najmanju ruku, ogleda u činjenici da je oružani sukob u znatnoj mjeri uticao na sposobnost, odnosno apelantovu odluku da počini zločin. U odnosu na osporavanje činjeničnih utvrđenja, Sud BiH je istakao da odbrana u žalbi nije ukazivala na nove činjenice, već da je osporavanjem kredibiliteta svjedoka ponovila teze o pogrešnosti zaključaka pobijane presude u odnosu na odlučne činjenice. U konačnici, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama, opisanim u izreci pobijane presude, stekla obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1, u vezi sa članom 22 KZSFRJ, što je i dokazano van razumne sumnje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnih odredbi kojima je uređena obaveza savjesne ocjene dokaza i poštovanja principa in dubio pro reo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, diskriminatorno ponašanje u odnosu na apelanta, kao i nedostatak obrazloženja u drugostepenoj presudi u pogledu ključnih žalbenih navoda. Pri tome, ukazuje na dijelove obrazloženja osporenih odluka, kao i na činjenice koje, prema njegovom stavu, proizlaze iz sadržine iskaza pojedinih svjedoka. Naime, apelant tvrdi da svjedoci VG-2 i VG-4 nisu stigli do kuće A. O., da svjedok H. K. nije bio očevidac događaja, dok svjedoci VG-1, VG-7 i VG-6 nisu vidjeli apelanta kod kuće A. O. Dalje, ukazuje da su svjedoci VG-2 i VG-4 potvrdili da nisu poznavali nikoga osim Milana Lukića, kao i da su apelanta različito opisali u pogledu fizičkih karakteristika, zbog čega nisu pouzdani. Apelant ukazuje i na iskaz svjedoka Mit. V., koji diskredituje iskaze svjedoka H. K., VG-2 i VG-4 u vezi s činjenicama premještanja iz kuće M. do kuće A. O. i boravka ispred kuće A. O. Apelant tvrdi i da je iskaz svjedoka H. K. kontradiktoran dokazu O-9, iskazima svjedoka VG- 1, VG-6, VG-7, ali i izjavi koju je H. K. dao CBS Goražde od 20. marta 1994. godine. Dalje, da je H. K. jedini svjedočio o prisustvu apelanta ispred kuće A. O., te da zasnivanje presude na iskazu posrednog svjedoka, koji protivrječi očevicima događaja, dovodi do povrede principa „jedan svjedok kao nijedan“, čija se suštinska sadržina nalazi u odredbama člana 290 stav 7 ZKPBiH. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili savjesno primijeniti odredbe čl. 3 i 15, što dovodi i do povrede člana 14 ZKPBiH. Apelant problematizuje i udaljenost kuće M. od kuće A. O. Dalje, navodi da materijalni dokazi potvrđuju da apelant nije vojnik nego civil. Osim toga, da u prvostepenoj presudi nije naveden zakonski propis na osnovu kojeg se primjenjuje KZSFRJ, kao ni stav člana 142 KZSFRJ na osnovu kojeg je osuđen. Pri tome, tvrdi da stav drugostepenog suda o nepotrebnosti unošenja u izreku punog zakonskog naziva djela, suprotno odredbi člana 285 ZKPBiH, vodi proizvoljnosti, čime se urušava pravičnost postupka u smislu pravne nesigurnosti, te ispoljava diskriminacija prema apelantu. U konačnici, navodi da mu je, propuštanjem drugostepenog suda da se očituje na žalbene navode, uskraćeno i pravo na pristup sudu, a što predstavlja diskriminatoran postupak koji dovodi do nejednakosti strana u postupku, selektivizmu u pristupu i obradi dokaza i navoda jedne strane.

b) Odgovori na apelaciju

24. Sud BiH je, između ostalog, naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, a koje je razmatralo i cijenilo drugostepeno vijeće. Nadalje, da iz sadržaja osporenih odluka proizlazi valjano i dovoljno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Osim toga, da se u postupku protiv apelanta svaki dokaz cijenio pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da se na osnovu takve ocjene i analize činjenica došlo do nepobitnog zaključka da je apelant počinio krivično-pravne radnje za koje se teretio. U konačnici, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Nadalje, da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo. Dalje, da nije bilo diskriminacije apelanta jer je apelant imao jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, unakrsno ispituje svjedoke optužbe i da te dokaze osporava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

27. Ukaz o ratifikaciji Konvencije za postupanje sa ratnim zarobljenicima („Službeni list FNRJ“ broj 24/50)

28. Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine Član 3. stav (1) tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, a koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili bilo kome drugom sličnom merilu.

U tome cilju zabranjeni su i zabranjuju se, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

c) povreda ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH)

30. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 285. stav (1) tač. a) i b Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 002680 20 Krž 11 od 11. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 20. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

38. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

39. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, zatim da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

40. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zato što je drugostepeni sud navodno propustio da se očituje na žalbene navode odbrane, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama raspravljali i odlučivali o meritumu konkretnog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov za postojanje te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u konkretnom predmetu nije slučaj (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

41. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

43. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

44. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, a o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to u odnosu na pretres civila u kući M. od strane apelanta, na iskazima svjedoka VG-1, VG-2, VG-4, VG-5, VG-6, VG-7 , te svjedoka H. K. (koji ima posredna saznanja), zatim, u odnosu na činjenicu da je apelant bio među licima koja su učestvovala u radnji premještanja civila iz kuće M. u kuću A. O., na iskazima svjedoka VG-2, VG-4 i H. K., cijeneći da su iskazi navedenih svjedoka saglasni u pogledu odlučnih činjenica. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH jasno naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenice vezane za tok predmetnog događaja (iskazi svjedoka očevidaca i oštećenih, ali i svjedoka koji o predmetnom događaju imaju posredna saznanja), kao i na osnovu kojih dokaza je utvrdio apelantov identitet, cijeneći, pri tome, iskaze koje su svjedoci, kako optužbe, tako i odbrane, davali u odnosu na njegov fizički izgled, hod, nadimak, kao i druge okolnosti koje su svjedoci spominjali prilikom identifikacije apelanta. Nadalje, slijedi da je prvostepeni sud ocijenio pojedine nepreciznosti i nepodudarnosti u iskazima određenih svjedoka, kao i prigovore odbrane koji su se odnosili na njihov kredibilitet. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Sud BiH nije prihvatio iskaze pojedinih svjedoka, u cijelosti ili u određenom dijelu, kako optužbe, tako i odbrane, cijeneći, pored ostalog, da nisu potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivici van razumne sumnje. Nadalje, u odnosu na određene nepodudarnosti u iskazima svjedoka na koje je odbrana ukazivala, Sud BiH je, pored ostalog, naveo da se ti iskazi ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica, tj. da ne postoje bitne razlike koje bi dovele u pitanje suštinu događaja. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na apelantovu nepripadnost VRS, kao jednoj od strana u sukobu, te navode kojima se problematizuje udaljenost kuće M. od kuće A. O., Ustavni sud zapaža da su istovjetni prigovori bili predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku, koji je u obrazloženju prvostepene i/ili drugostepene presude dao jasno i argumentovano obrazloženje u odnosu na navedene prigovore (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke).

45. Takođe, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da u prvostepenoj presudi nije naveden zakonski propis na osnovu kojeg se primjenjuje KZSFRJ, kao ni stav člana 142 KZSFRJ na osnovu kojeg je apelant osuđen, Ustavni sud, prije svega zapaža da, iako u izreci prvostepene presude nije naveden pravni opis, te konkretni stav krivičnog djela iz člana 142 KZSFRJ, da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude jasno naveo da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, kao i da je obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju bilo nužno primijeniti KZSFRJ (detaljnije navedeno pod tačkom 7 ove odluke). Osim toga, da je Sud BiH u obrazloženju drugostepene presude, odgovarajući na identične prigovore odbrane, jasno obrazložio zbog čega navedeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost prvostepene presude (detaljnije navedeno u tački 21 ove odluke). Ustavni sud u ovakvim obrazloženjima i zaključcima Suda BiH ne nalazi proizvoljnost.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

47. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

48. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. Apelant, takođe, ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje.

51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

54. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1791/20 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio