Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/21 (O. J.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2903/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2903/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Osman Jušić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Jušić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 U 010811 19 Uvp od 16. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 010811 16 U od 26. travnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Jušić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 11. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010811 19 Uvp od 16. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010811 16 U od 26. travnja 2016. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Unsko-sanskoga kantona
– Odjeljenje za boračko invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 9. studenoga 2015. godine odbačen je zahtjev apelanta za donošenje rješenja o priznavanju prava na invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje, radi usklađivanja sa uvjerenjem toga Odjeljenja od 2. lipnja 2008. godine.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanje branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 24. studenoga 2015. godine odbijen je priziv apelanta protiv zaključka Odjeljenja od 9. studenoga 2015. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 26. travnja 2016. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 24. studenoga 2015. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 16. travnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje sudbene odluke.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prema utvrđenome činjeničnome stanju konačnim rješenjem Odjeljenja od 15. prosinca 1996. godine apelantu priznato pravo na invalidninu počevši od 1. siječnja 1996. godine, a rješenjem Odjeljenja od 4. prosinca 1996. godine pravo na izuzetno materijalno osiguranje, zbog čega je prvostupanjski organ zaključkom od 9. studenoga 2015. godine zahtjev odbacio jer je o istoj upravnoj stvari već odlučeno i doneseno pravomoćno i konačno rješenje. Nadalje, istakao je da je apelant 10. srpnja 2008. godine podnio Odjeljenju zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje, radi usklađivanja sa uvjerenjem Odjeljenja od 2. lipnja 2008. godine, koje je apelant priložio uz zahtjev. Vrhovni je sud istakao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvao apelant, u smislu čl. 169. st. 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZUP), predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovoga izdavanja. Nadalje, istakao je da se nije moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenje (čiji dispozitiv nije niti preciziran) usklađenoga isključivo sa izdanim uvjerenjem Odjeljenja, bez da se jasno precizira o kakvome usklađivanju se radi, na temelju kojih dokaza i kojim propisima je to regulirano. Također, istakao je da je shodno odredbi čl. 170. st. 2. ZUP, propisano da samo uvjerenje ne vezuje organ kojemu je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tomu slučaju će on sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obveza vođenja takve evidencije. Stoga, istakao je da samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim time niti rješenja usklađenoga sa predmetnim uvjerenjem Odjeljenja od 2. lipnja 2008. godine.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi kako iz uvjerenja Odjeljenja od 2. lipnja 2008. godine proistječe da se apelant nalazi u evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene invalidnine za određeno vremensko razdoblje, a po naredbi tuženika od 4. svibnja 1999. godine. Nadalje, navodi kako to uvjerenje ima značaj javne isprave, te da osporena presuda nije obrazložena, odnosno ne sadrži jasne i razumljive razloge na kojima se temelji stav da to uvjerenje ne može biti jedini dokaz u postupku. Osim toga, apelant se poziva na povredu ravnopravnosti stranaka u postupku, te navodi da Vrhovni sud po istome pitanju donosi različite odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Glede navoda apelanta kojima ukazuje na to da je u predmetnome postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnome postupku. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-805/21 od 7. travnja 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Glede navoda apelanta da Vrhovni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drukčije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakome konkretnome slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić