Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-881/20 (Elektroprivreda Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-881/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 881/20, rješavajući apelaciju Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“ podnesena protiv presuda:
-Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 45 0 P 024048 17 Rev od 12. decembra 2019. godine i 45 0 P 024048 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine, -Kantonalnog suda u Goraždu br. 45 0 P 024048 17 Gž od 8.
septembra 2017. godine i 45 0 P 024048 21 Gž 3 od 9. marta 2021.
godine i -Općinskog suda u Goraždu br. 45 0 P 024048 12 P od 25.
maja 2017. godine i 45 0 P 024048 20 P 2 od 8. decembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elektroprivreda Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 6. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 024048 17 Rev od 12. decembra 2019. godine, Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 024048 17 Gž od 8. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 024048 12 P od 25. maja 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 881/20.
2. Apelant je zatim 27. oktobra 2021. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 45 0 P 024048 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 45 0 P 024048 21 Gž 3 od 9. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 45 0 P 024048 20 P 2 od 8. decembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3676/21. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 881/20 i AP3676/21 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 881/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Goražde, GPD „Drina“ d.d. Goražde i OKAC d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj i trećetužitelj ili tužitelji) zatraženo je u periodu od 9. jula do 10. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. jula do 15. novembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Činjenice u predmetu broj AP 881/20
7. Odlučujući o tužbi tužitelja protiv apelanta kao tuženog radi naknade štete, vsp. 959.102,96 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 45 0 P 024048 12 P od 25. maja 2017. godine. Navedenom presudom u stavu I izreke obavezan je apelant da prvotužitelju na ime regresnog duga isplati precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom II izreke odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja za isplatu regresnog duga za precizirane iznose. Presudom je nadalje (st. III i IV izreke) obavezan apelant da drugotužitelju i trećetužitelju isplati na ime naknade materijalne štete precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, obavezan je apelant da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu (stav V izreke), dok su tužitelji obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu (stav VI izreke).
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao kako je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, vještačenja vještaka građevinske struke, mašinske struke, finansijske struke, Građevinskog fakulteta u Ljubljani, te brojnih svjedoka predloženih od apelanta i tužitelja) utvrdio da je prvotužitelj bio osiguravač imovine (pravnih i fizičkih lica preciziranih u presudi) za slučaj nastanka rizika osiguranja od poplave, bujice i visoke vode, na osnovu zaključenih polisa osiguranja koje su važile u vrijeme nastupanja štetnog događaja u periodu od 1. do 4. decembra 2010. godine u Goraždu. Naime, u Goraždu i okolini se dogodio veliki plavni val rijeke Drine u navedenom periodu, koji je prouzrokovao materijalnu štetu na objektima osiguranika prvotužitelja, te prouzrokovao oštećenja i uništenja imovine drugotužitelja i trećetužitelja. Iz elaborata o uzrocima i posljedicama nastanka plavnog vala na rijeci Drini, koji je sačinjen od Komisije za procjenu štete (u daljem tekstu: Komisija) formirane rješenjem načelnika Općine Goražde i koja se sastojala od 17 članova, proizlazi da je do plavnog vala došlo uslijed vještačkog utjecaja izazvanog neadekvatnim upravljanjem režima rada apelanta. Na osnovu nalaza i mišljenja Fakulteta za graditeljstvo i geodeziju Univerziteta u Ljubljani od 23. februara 2015. godine proizlazi da je u datim uvjetima bilo moguće drugačije manevriranje evakuacionim organima, koje bi smanjilo raspoloživu retenzijsku zapreminu visokih voda u akumulaciji apelanta i dinamiku i nastanak poplava nizvodno od brane apelanta. Također, utvrđeno je da je prvotužitelj, kao osiguravač, za nastalu štetu iz spornog plavnog vala isplatio svojim osiguranicima iznose navedene u st. I i II izreke presude, dok su iznosi isplaćene štete utvrđeni na osnovu sporazuma o vansudskoj nagodbi i naloga o isplati štete, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Visina štete drugotužitelja i trećetužitelja na uništenom građevinskom materijalu, opremi i poslovnim objektima utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke prema knjigovodstvenoj vrijednosti uništene opreme navedenih preduzeća.
9. Općinski sud je istakao da je nakon provedenih dokaza, pri čemu je ocijenio elaborat Komisije (naveden na str. 10 i 11 presude), nalaz i mišljenje Fakultetu za graditeljstvo i geodeziju Univerziteta u Ljubljani (naveden na str. 12., 13., 14. i 15. presude) i analizu sačinjenu od apelanta i njegovih zaposlenika (navedena na str. 16., 17., 18. i 19. presude), prihvatio nalaz Univerziteta u Ljubljani i utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između nastale poplave i obavljanja djelatnosti apelanta, koja nesporno predstavlja opasnu djelatnost. Naime, provedenim dokazima je utvrđena uzročnoposljedična veza između dizanja nivoa vode u Goraždu u vrijeme izlijevanja iz korita rijeke Drine i manipuliranja evakuacijskim uređajima na objektu apelanta u procesu obavljanja njegove djelatnosti, suprotno tvrdnji apelanta da su isključivi uzrok nastanka poplavnog vala velike količine padavina u kratkom periodu. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je apelant drugačijom manipulacijom uređajima mogao utjecati na maksimum plavnog vala i dizanja nivoa vode u Goraždu (kao na štetnu činjenicu), Općinski sud je, shodno odredbi člana 174. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da na strani apelanta postoji odgovornost za nastanak plavnog vala u konkretnom slučaju. Općinski sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ne može biti oslobođen od odgovornosti za štetne posljedice nastale zajedničkim djejstvom prirodnog faktora, te vlastitih aktivnosti u obavljanju opasne djelatnosti. Iz navedenih razloga, po ocjeni suda u toku postupka, provedenim i izloženim dokazima je utvrđena odgovornost apelanta u prouzrokovanju plavnog vala na području Goražda, te nastale štete tim povodom shodno izloženim odredbama ZOO.
10. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prvotužitelj svojim osiguranicima isplatio precizirane iznose iz stava I presude na ime naknade štete nastale plavnim valom koji se desio 1/2. decembra 2010. godine, kao i da su isplate izvršene na osnovu zaključenih polisa osiguranja do visine osigurane sume. Dalje, Općinski sud je naveo da je činjenica nastale štete utvrđena na osnovu sačinjenih zapisnika prvotužitelja i općinske komisije u postupku procjene štete (koji su saglasni u dijelu plavljenja objekata i nastanka štete), kao i nalaza i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke koje je sud u cijelosti prihvatio, te je na osnovu člana 939. ZOO usvojio dio tužbenog zahtjeva prvotuženog (stav I presude). S druge strane, Općinski sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva prvotuženog (naveden u stavu II presude) istakao da prvotužitelj nije na jasan i nedvosmislen način dokazao štetu niti visinu koju je pretrpio plavnim valom njegov osiguranik E. B., odnosno svoj regresni zahtjev shodno odredbama člana 939. ZOO, što je bio u obavezi u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Posljedice plavljenja poslovnih prostora drugotužitelja i trećetužitelja sud je utvrdio na osnovu procjene štete od općinske komisije koja je izašla na lice mjesta, kao i iskaza saslušanih svjedoka i članova općinske komisije. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka i članova općinske komisije s obzirom da su jasni, logični i dati od s lica u vršenju službene dužnosti. S druge strane, visinu nastale štete kod drugotužitelja i trećetužitelja Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske i građevinske struke, čije nalaze je sud prihvatio obzirom da su dati od stručnih osoba, sa obrazloženjima koja se po ocjeni suda u okolnostima konkretnog slučaja mogu prihvatiti i koji nisu drugim dokazima dovedeni u sumnju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio osnovanim zahtjeve za naknadu štete drugotužitelja i trećetužitelja i udovoljio im u granicama konačno opredijeljenih zahtjeva (navedenih u st. III i IV izreke presude), te je primjenom odredaba čl. 154., 155., 173., 174., 186., 189., 277. i 939. ZOO odlučio kao u izreci presude.
11. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanta Općinski sud je ocijenio kao neosnovan iz razloga što se nastanak plavnog vala dovodi u direktnu uzročno-posljedičnu vezu sa korištenjem postrojenja apelanta koja su u funkciji procesa proizvodnje električne energije, koju djelatnost nesumnjivo obavlja apelant i za čije obavljanje odgovara. Dalje, prigovor mjesne nenadležnosti Općinski sud je ocijenio neosnovanim, pri čemu se pozvao na odredbe o izberivoj mjesnoj nadležnosti sadržane u članu 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima i odredbu člana 32. ZPP. Osim toga, Općinski sud je istakao da tokom postupka nije utvrđeno da su država apelanta i država tužitelja zaključile ugovor kojim se utvrđuje obaveza arbitraže u rješavanju istih ili sličnih sporova. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na odredbi člana 386. ZPP i uspjehu stranaka u postupku.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 024048 17 Gž od 8. septembra 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe prvotužitelja i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbene zahtjeve u dosuđenim iznosima primjenom odredaba čl. 173. i 174. u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je nastanak predmetne štete posljedica djelovanja više sile (elementarne nepogode) iz razloga što nevrijeme, na koje se poziva apelant, predstavlja prirodni fenomen koji se povremeno javlja u svakom području i izaziva razne štetne posljedice, dok je provedenim dokazima utvrđeno da je u konkretnom slučaju bilo moguće drugačijim postupanjem apelanta smanjiti dinamiku poplava nizvodno od brane apelanta. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP kada je ocjenom pojedinačno izvedenih dokaza i svih dokaza zajedno (između ostalog i elaborata Komisije) utvrdio postojanje odgovornosti apelanta za nastalu štetu tužiteljima, dok je u skladu sa odredbom člana 177. st. 1. i 2. ZOO ocijenio neosnovanim navod apelanta da su tužitelji trebali dokazati protivpravnost u konkretnom slučaju. Dalje, Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima apelanta, istakao da je prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke ocijenio dokaze koji idu u prilog apelantu, dok je u skladu sa odredbom člana 7. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP odbio kao nedokazane tvrdnje apelanta vezane za vjerodostojnost dokumentacije koja je poslužila za vještačenje visine štete. Također, neosnovanim je ocijenjen prigovor da vještak građevinske struke prilikom izračuna visine štete na stvarima nije odbijao amortizacione vrijednosti. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o otklanjanju štetne posljedice, te kada bi se dosudila samo naknada neamortizirane vrijednosti stvari (koja može biti i znatno manja od cijene odgovarajuće stvari) dosuđenom naknadom oštećenikova materijalna situacija ne bi bila dovedena u ono stanje u kome se nalazila prije nastanka štete (čl. 185. i 190. ZOO). Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je u odnosu na prvotužitelja pogrešno primijenjena odredba člana 920. ZOO iz razloga što je u konkretnom slučaju neko treći (apelant) uzrokovao nastupanje osiguranog slučaja u kojoj situaciji osiguranik i korisnik osiguranja imaju pravo na ugovorenu svotu (naknadu iz osiguranja) dok osiguratelj (prvotužitelj) stječe pravo regresa prema trećoj osobi u skladu sa odredbom člana 939. stav 1. ZOO. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je šteta na objektu E. B. nastala uslijed poplave rijeke Drine u dva navrata, 10/11. novembra i 1/2. decembra 2010. godine, da je prva poplava posljedica prirodnih događaja za koju apelant ne odgovara, dok druga poplava potječe od opasne djelatnosti kojom se apelant bavi i odgovara za njene štetne posljedice. S obzirom da prvotužitelj nije dokazivao, niti dokazao koliku visinu štete je prouzrokovao štetni događaj koji potječe od opasne djelatnosti apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 P 024048 17 Rev od 12. decembra 2019. godine usvojio reviziju prvotužitelja i ukinuo drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva (stav II izreke prvostepene presude - vezano za štetu na objektu E. B.) za isplatu regresnog duga prvotužitelja (u preciziranim iznosima), kao i u odluci o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je odbijena kao neosnovana revizija apelanta.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio odlučenja nižestepenih sudova i sadržaj revizije prvotužitelja i apelanta, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg su nižestepeni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, uz pravni zaključak da je isključivi uzrok nastanka štetnog događaja - plavnog vala propust apelanta zbog neadekvatnog upravljanja režimom rada hidroelektrane. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 7., 8., 123. i 126. ZPP, te je istakao da je utvrđivanje činjenica primjenom pravila o teretu dokazivanja supsidijarna metoda koja se primjenjuje tek ako druge ne daju određeni učinak. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva prvotužitelja koji je odbijen, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva razmatrali isključivo sa stanovišta odredaba čl. 123. stav 1. i 126. ZPP, uslijed čega su propustili da ocijene provedene dokaze i zauzmu pravni stav o spornim činjenicama (utjecaj prve poplave iz novembra na obim štete nastale u drugoj poplavi iz decembra 2010. godine), što za posljedicu ima da obrazloženje drugostepene presude ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP uvažio reviziju i vratio predmet drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
15. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanta o postojanju povreda odredaba parničnog postupka (člana 209. ZPP u vezi sa odredbama čl. 8., 123., 132. i 137. stav 2. ZPP) s obzirom da je odluka o usvajanju zahtjeva tužitelja za isplatu regresnog potraživanja i naknadu materijalne štete donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana
126. ZPP u vezi sa čl. 173., 174. stav 1. i 177. ZOO. U tom kontekstu je ukazano da je apelant propustio da izvede relevantne dokaze na okolnosti koje bi ga u potpunosti ili djelimično oslobodile od odgovornosti za nastalu štetu tužiteljima. Pri tom Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno prihvatio ocjenu dokaza prvostepenog suda, između ostalog i elaborat Komisije koji u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZPP predstavlja privatnu ispravu koja je kao takva i ocijenjena u provedenom postupku. Također, Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda, u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva, zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 177. st. 1. i 2. ZOO iz koje proizlazi da je u slučajevima tzv. objektivne ili kauzalne odgovornosti prihvaćeno načelo pretpostavljene krivice (ne dokazuje se krivica štetnika), te da se kod ovakve vrste odštetne odgovornosti protivpravnost ne dokazuje. S obzirom da apelant nije predlagao dokaze na okolnosti postojanja odgovornosti trećih lica (član 197. stav 4. ZOO, ispravno član 177. stav 4. ZOO), Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio razloge obrazloženja drugostepenog suda bez potrebe za njihovim ponavljanjem (str. 2. i 3. drugostepene odluke gdje su navedeni propusti apelanta u upravljanju i sistemu evakuacionih organa) koji su, po mišljenju Vrhovnog suda, potpuni, jasni i odgovarajući. Također, suprotno prigovorima apelanta, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom odredbe člana 939. stav 1. ZOO usvojen tužbeni zahtjev prvotužitelja s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je šteta prouzrokovana od apelanta. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanta da prilikom utvrđivanja visine štete sudovi nisu uzeli u obzir amortizaciju budući da se radi o staroj opremi i objektima. Naime, pravilno su nižestepeni sudovi ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdili visinu štete, odnosno naknade potrebne za nabavku nove opreme i materijala (koja je uništena u poplavi), kao i za dijelove i popravku oštećene opreme da bi se materijalna situacija oštećenih dovela u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje apelanta (čl. 185. stav l. i 190. ZOO).
16. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 024048 20 Gž 2 od 20. januara 2020. godine uvažena je žalba prvotužitelja i ukinuta je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu regresnog duga (za precizirane iznose, stav II izreke), kao i u odluci o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena odluka ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je dao uputu prvostepenom sudu da pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, imajući pri tome u vidu i odredbu člana 127. ZPP, da odgovor na pitanje da li je i u kojoj mjeri poplava iz novembra 2010. godine imala utjecaja na obim i visinu štete nastale u poplavi iz decembra 2010. godine, za koju je odgovoran apelant, nakog čega će uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti novu odluku. Činjenice u predmetu broj AP 3676/21
17. Odlučujući u ponovnom postupku o dijelu tužbenog zahtjeva vezanom za isplatu regresnog duga prvotužitelju (zbog štete na objektu E. B.) Općinski sud je donio Presudu broj 45 0 P 024048 20 P 2 od 8. decembra 2020. godine kojom je obavezao apelanta da prvotuženom na ime regresnog duga isplati precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom od preciziranih datuma, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelja i apelantov odgovor na tužbu, kao i provedene dokaze, te sadržaj svoje ranije donesene presude od 25. maja 2017. godine kojom je u konačnici utvrđena odgovornost apelanta u prouzrokovanju plavnog vala na području Goražda, kao i nastale štete tužiteljima tim povodom shodno navedenim odredbama ZOO. Dalje, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza (zapisnika prvotužitelja, iskaza svjedoka B. V. i E. H., nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke) utvrdio da je objekt E. B. bio plavljen vodom rijeke Drine u dva navrata, 10/11. novembra i 1/2. decembra 2010. godine, da se u zapisniku prvotužitelja (od 12. novembra 2010. godine) konstatira da je objekt djelimično pod vodom (30 cm) i da je konačna procjena štete moguća nakon povlačenja vode i čišćenja objekta od mulja, odnosno isušivanja i utvrđivanja stvarnih oštećenja. Dalje, utvrđeno je da prvotužitelj do 1. decembra 2010.godine nije utvrdio i izvršio procjenu eventualno nastale štete na objektu osiguranika povodom plavnog vala koji se desio 10/11. novembra 2010.godine. Nakon drugog plavnog vala prvotužitelj je sačinio zapisnik (25. januara 2011. godine), te je nakon nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke obračunao štetu u visini od 258.620,00 KM koju je prvotuženi isplatio svom osiguraniku.
18. Prvotužitelj je svoj tužbeni zahtjev u ponovnom postupku konačno opredijelio nakon provedenog vještačenja vještaka građevinske struke iz kojeg proizlazi da šteta pričinjena na objektu E. B. iznosi 233.625,20 KM, a koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio u cijelosti. Vještak je visinu štete utvrdio sa PDV i bez odbijanja amortizacije, na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu i fotografija snimljenih od komisije za utvrđivanje štete, neposredno nakon poplave, s obzirom da u momentu vještačenja nije bilo vidnih oštećenja na objektima. Općinski sud navodi da je prilikom utvrđivanja visine štete uzeo u obzir nespornu činjenicu da je plavnom valu od 1. decembra 2010.godine prethodilo plavljenje objekta oštećene E. B. (10/11. novembra 2010. godine), kao i da šteta nastala tom prilikom nije utvrđena. Na ovakav zaključak upućuje zapisnik prvotužitelja i iskaz svjedoka E. H., uz obrazloženje da se čekalo na povlačenje vode i čišćenje objekta. S obzirom da se nedugo nakon prvog plavnog vala desio plavni val čiji nastanak je u vezi sa obavljanjem djelatnosti apelanta (što je u toku postupka utvrđeno pravosnažnim dijelom presude), koji je u isto vrijeme onemogućio utvrđivanje štete prethodnog vala, Općinski sud je zaključio da je utvrđivanje štete i njene visine nastale prvim plavnim valom onemogućeno prvotužitelju bez njegove krivice iz okolnosti koje se apelantu stavljaju na teret. Općinski sud se pozvao na svoju pravosnažnu presudu od 25. maja 2017. godine kojom je utvrđeno da je plavni val koji se desio 1. decembra 2010.godine u vezi sa obavljanjem opasne djelatnosti apelanta, te da za štetu u obavljanju te djelatnosti apelant odgovara na osnovu odredbe člana 174. ZOO, zbog čega je regresni zahtjev prvotužitelja ocijenio osnovanim i udovoljio mu primjenom odredbe člana 939. ZOO. Osim toga, u pogledu prigovora koji se odnose na mjesnu nadležnost suda i pasivnu legitimaciju apelanta, Općinski sud je istakao da je navedene prigovore raspravio u svojoj ranijoj presudi (od 25. maja 2017. godine), koja je postala pravosnažna, te je zaključio da u tom pogledu nema potrebe davati obrazloženje. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud je zasnovao na odredbama člana 386. ZPP.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 P 024048 21 Gž 3 od 9. marta 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, te je odbijen zahtjev prvotužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukratko ponovio hronologiju predmetnog postupka, kao i utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je ukazao na stav sudske prakse da djelatnost upravljanja hidroelektranom predstavlja opasnu djelatnost, kao i na sadržaj odredaba čl. 173. i 177. ZOO i činjenicu da je apelant tokom postupka potencirao da je uzrok štete na objektima tužitelja viša sila (bez izvođenja dokaza na te okolnosti), te je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o postojanju odgovornosti apelanta za naknadu nastale štete. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju pravila o preboju koristi sa štetom jer iznos potreban za pribavljanje odgovarajućeg građevinskog objekta nadmašuje neamortiziranu vrijednost oštećene zgrade u vrijeme suđenja s obzirom da tražena korist ne proizlazi iz štetne radnje, već je rezultat otklanjanja štetne posljedice (čl. 185. stav 1. i 190. ZOO). Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu primjenom relevantnih odredaba ZOO (čl. 173., 174. i 939. stav 1.) s obzirom da je utvrdio da prvi štetni događaj nije utjecao na visinu nastale štete iz drugog štetnog događaja za koji je odgovoran apelant. Suprotno navodima apelanta, prvostepeni sud je, rješavajući o tužbenom zahtjevu tužitelja, dao ocjenu svih izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja, svakog zasebno i svih zajedno, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan apelantov prigovor povrede odredaba parničnog postupka. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navod apelanta da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što je prvostepeni sud nakon pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa čl. 8. i 123. stav 2. ZPP pravilno utvrdio odlučne činjenice. Ovo posebno ako se ima u vidu da u ovom predmetu već postoji stav Vrhovnog suda u vezi sa postojanjem odgovornosti apelanta, zbog čega nema potrebe da se obrazlažu navodi apelanta koji su usmjereni na postojanje njegove odgovornosti. Također, prvostepeni sud je dao jasan zaključak zbog čega je ocijenio da nije dokazano da je prvi plavni val utjecao na visinu štete nastale na objektima, pri čemu apelant nije pružio bilo kakve dokaze kojima bi se pobile tvrdnje da se ne može utvrditi da je prvim plavnim valom nastala šteta na objektima. Kantonalni sud je odbio zahtjev prvotužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu iz razloga što navedeni troškovi u skladu sa odredbom člana 387. stav 1. ZPP nisu bili potrebni za ishod žalbenog postupka.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 024048 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 9. marta 2021. godine, kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova revizijskog postupka.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio odlučenja nižestepenih sudova i sadržaj revizije prvotužitelja, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev prvotužitelja, uz pravni zaključak da je isključivi uzrok nastanka štetnog događaja - plavnog vala propust apelanta zbog neadekvatnog upravljanja režimom rada hidroelektrane. Dalje, vezano za prigovore apelanta o postojanju povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i načina utvrđivanja visine štete, odnosno naknade potrebne za nabavku nove opreme i materijala, Vrhovni sud je ponovio obrazloženje iz svoje ranije presude od 12. decembra 2019. godine (pogledaj tačku 15. ove odluke). Pri tome Vrhovni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije predlagao dokaze na okolnosti postojanja odgovornosti trećih lica za štetni događaj. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana
248. ZPP odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije odbijen primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP budući da apelant nije uspio u revizionom postupku.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je svojim pogrešnim manevriranjem hidrocentralom prouzrokovao štetu tužiteljima. S tim u vezi, apelant je naveo da redovni sudovi nisu dali obrazloženje zašto nisu prihvatili dokaze koje je predložio i izveo tokom postupka (materijalni dokazi, svjedoci, stručna studija), odnosno nisu dali obrazloženje zašto te dokaze ne prihvataju kao valjane, vjerodostojne i od značaja za odlučivanje, već su u obrazloženjima naveli samo dokaze koji idu u prilog tužiteljima. S tim u vezi, apelant smatra da mu u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu dali jednaku mogućnost oružja i odbrane svog slučaja. Dalje, apelant smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova da je u konkretnom slučaju mogao drugačije postupati, te ukazuje da je postupao u skladu sa Uputstvom za rukovanjem hidrocentralom koje je obavezujuće za njega. Također, apelant smatra proizvoljnim zaključak sudova da je manevriranjem hidrocentralom doprinio povećanju nivoa vode (plavnog vala) na osnovu čega je izveden zaključak o njegovoj odgovornosti za štetu, te navodi da je u kritično vrijeme u BiH bila utvrđena elementarna nepogoda. Apelant smatra da su sudovi svoje obrazloženje potvrdili nezakonitim dokazom – elaboratom o uzrocima i posljedicama nastanka plavnog vala na rijeci Drini za koji smatra da predstavlja „klasično privatno naručeno vještačenje“ koje je uvedeno kao dokaz suprotno članu 132. ZPP. Na kraju, apelant smatra da su redovni sudovi arbitrarno, pozivajući se na „sistem objektivne odgovornosti“ i pravne pretpostavke iz ZOO, naložili da naknadi štetu tužiteljima.
24. Pored navedenog, apelant je (u apelaciji broj AP 3676/21) naveo i odluke donesene u ponovnom postupku (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja), te je istakao da redovni sudovi nisu adekvatno ocijenili izvedene dokaze. Naime, apelant smatra da sudovi nisu postupili po uputi Vrhovnog suda, odnosno da njegovu odgovornost dovode u vezu sa plavnim valom iz decembra 2010. godine, iako je utvrđeno da su postojala dva štetna događaja, tj. dva plavna vala (u novembru i decembru 2010. godine) i da je šteta nastala već prilikom prvog plavljenja. Dalje, apelant ističe da je prvotužitelj svoj tužbeni zahtjev vezao samo za događaj koji se odnosi na plavljenje iz decembra 2010. godine, dok u konkretnom slučaju nije utvrđeno koja visina i obim potječu iz jednog a koja iz drugog štetnog događaja. Apelant smatra da su ga redovni sudovi proizvoljno obavezali da isplati cjelokupnu štetu prvotužitelju (i onu koja je nastupila prije štetnog događaja), odnosno da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni procesni i materijalni propisi od redovnih sudova.
II.Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u svojim odgovorima naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojim odlukama, te je istakao da su odluke donesene u skladu sa važećim propisima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
26. Kantonalni sud je u svojim odgovorima kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da pri donošenju svojih odluka nije došlo do povrede prava apelanta koja su navedena u apelacijama. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga datih u svojim odlukama, te je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
27. Općinski sud je u odgovorima naveo da je svoje odluke zasnovao na dokazima i činjenicama koje je prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, da je odluke donio u skladu sa važećim zakonskim propisima i u zakonom propisnoj proceduri, kao i da nisu povrijeđena prava apelanta koja se navode u apelacijama.
28. Tužitelji su u odgovorima kratko naveli navode iz apelacije, te su istakli da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima kada je došlo do povrede ustavnih prava. Dalje, tužitelji su naveli da iz provedenih dokaza, o čemu su redovni sudovi dali detaljne razloge, proizlazi da je u konkretnom slučaju dokazano postojanje štete koja je u vezi sa opasnom djelatnosti apelanta, te je dokazana i visina nastale štete. S druge strane, apelant ničim nije dokazao da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se djejstvo nije moglo predvidjeti niti izbjeći ili otkloniti, odnosno da apelantovi razlozi navedeni u apelaciji ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav 1.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.
(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmerno težini svoje krivice.
(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem. Član 185.(stav 1.)
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
PRELAZ OSIGURANIKOVIH PRAVA PREMA ODGOVORNOM LICU NA
OSIGURAVAČA (SUBROGACIJA)
Član 939.(stav 1.)
(1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorio za štetu.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 45 0 P 024048 17 Rev od 12. decembra 2019. godine i 45 0 P 024048 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 9. januara 2020. godine i 30. augusta 2021. godine a apelacije je podnio 6. marta 2020. godine i 27. oktobra 2021. godine, tj. apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasni sudom ustanovljenim zakonom.
38. Uvidom u oficijelnu stranicu apelanta (www.epcg.com) proizlazi da je apelant nacionalna elektroenergetska kompanija organizirana kao akcionarsko društvo sa udjelom državnog kapitala više od 50%, odnosno da ima status javnog preduzeća. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da javna preduzeća ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i broj AP4885/19 od 9. juna 2021. godine, stav 33, objavljene na www.ustavnisud.ba).
39. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja protiv apelanta radi naknade štete iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
40. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova donesenim u parničnom postupku, koji je okončan presudama Vrhovnog suda i kojim presudama je apelant obavezan da tužiteljima isplati na ime regresnog zahtjeva i naknade materijalne štete precizirane novčane iznose. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je apelant stavljen u nejednak položaj u odnosu na tužitelje, odnosno da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku.
41. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je isključivi uzrok štetnog događaja (plavnog vala) propust apelanta zbog neadekvatnog upravljanja režimom rada hidrelektrane, odnosno utvrđena je uzročno-posljedična veza između nastale poplave i obavljanja djelatnosti apelanta, koja predstavlja opasnu djelatnost (član 174. ZOO). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud naveo da je svoj zaključak izveo ocjenom svih dokaza predloženih od stranaka, pri čemu je suprotno apelacionim navodima ocijenio i dokaze predložene od apelanta, te je za svoje odlučenje dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Odgovornost apelanta za nastali plimni val, te posljedično tome i za nastalu štetu tužiteljima Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske, mašinske i finansijske struke. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio drugostepeni sud, te Vrhovni sud ocijenivši da je drugostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, u osporenoj odluci jasno obrazložio da je elaborat Komisije, za koju apelant tvrdi da nije javna isprava, sud vrednovao i ocijenio zajedno sa svim ostalim dokazima u predmetu u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Također, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud, u osporenim odlukama, odlučujući o apelantovim prigovorima obrazložili da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) u vezi sa čl 173., 174. i 177. ZOO, te članom 939. ZOO. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 177. ZOO propisana mogućnost kada se imalac opasne stvari, odnosno osoba koja se bavi opasnom djelatnošću može osloboditi od odgovornosti, dok iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant propustio izvesti dokaze na okolnosti koje bi ga eventualno u potpunosti ili djelimično oslobodile odgovornosti za utvrđenu štetu. Osim toga, u predmetu broj AP 3676/21 Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon ocjene provedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana 127. ZPP zaključili da prvi štetni događaj (na imovini osiguranika prvotuženog) nije utjecao na visinu konačne štete.
44. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude, koje su prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji Kantonalni i Vrhovni sud razmotrili, te u osporenim presudama jasno i detaljno objasnili zašto izneseni navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (pogledaj tač. 12., 15., 20. i 22. ove odluke), u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
45. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na osporene odluke neosnovani. Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
48. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
50. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić