Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2918/21 (T. Č.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2918/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-2918/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Tihomir Čuljak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tihomir Čuljak protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 008071 20 U od 6. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Tihomir Čuljak (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ljubuškoga, kojega zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 11. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008071 20 U od 6. svibnja 2021. godine.

2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskoga rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški (u daljnjemu tekstu: Služba) od 18. srpnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 26. prosinca 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 18. srpnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 26. prosincem 2019. godine.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 6. svibnja 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 26. prosinca 2019. godine je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je postupajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, spis predmeta dostavljen liječničkome povjerenstvu, po postupku na temelju Zakona o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Nadalje, istakao je da je na temelju pregleda apelanta i cjelokupne liječničke dokumentacije donesen nalaz i mišljenje od 27. studenoga 2018. godine, kojim se ukupan vojni invaliditet apelanta cijeni ispod 20%. Vrhovni je sud istakao da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor, pa je nadležno liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje od 1. listopada 2019. godine, kojim je potvrđen raniji nalaz i mišljenje. Na temelju navedenoga, Vrhovni je sud istakao da je tuženik primjenjujući odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole ukinuo konačni akt Službe i upravnu stvar riješio shodno čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Vrhovni je sud istakao da su nadležna liječnička povjerenstva, naprotiv prigovorima tužbe, suglasnim nalazima i mišljenjima dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga, kako za izmjenu ranijega nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu invaliditeta, sukladno čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa listom procenata. Također, istakao je da je nalaz i mišljenje od 27. studenoga 2018. godine, na koje je apelant uložio prigovor, uredno dostavljeno apelantu, sukladno odredbama čl. 23.a st. 1. Pravilnika, kao i nalaz i mišljenje od 1. listopada 2019. godine, čija dostava je izvršena sukladno čl. 23. st. 2. Pravilnika. Naime, istakao je da je odredbom čl. 23. st. 2. Pravilnika propisano da će nadležni organ nalaz i mišljenje dostaviti stranci uz rješenje, budući da se prema odredbi st. 3. istoga članka protiv toga nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek. Nadalje, istakao je da su u cijelosti neutemeljeni navodi tužbe da apelantu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, kada je apelant sva prava iskoristio, ulaganjem prigovora po čl. 23.a Pravilnika, te podnošenjem tužbe protiv upravnoga akta.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, jer nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego stranci pruži mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima na kojima treba utemeljiti rješenje. Osim toga, naveo je da Vrhovni sud povodom istih tužbi donio dvije potpuno suprotne odluke, te istječe da je u drugome predmetu Vrhovni sud tužbu uvažio, poništio rješenje istoga tuženika i predmet vratio na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je na prvobitni nalaz i mišljenje apelant istakao prigovor, te da je nalazom i mišljenjem drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva potvrđen raniji nalaz i mišljenje, te da je ocjena dana na temelju kako postojeće liječničke dokumentacije, tako i neposrednim pregledom apelanta, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Glede navoda apelanta da Vrhovni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drukčije odluke (naime, prema stanju spisa, u tomu postupku je Vrhovni sud poništio rješenje tuženika i predmet vratio na ponovno rješavanje jer u konačnome nalazu i mišljenju nije uopće odgovoreno na navode prigovora protiv ranijega nalaza i mišljenja), Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakome konkretnome slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2918/21 (T. Č.) | Sudska praksa | Aktio