Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1618/21 (S. T.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1618/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1618/21 rješavajući zahtjev Senade Turčinović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Senade Turčinović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Senada Turčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa ZAK Enver Hodžić, Amir V. Mešić i Azra Rustemović iz Tuzle, podnijela je 11. maja 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine.

2. Podneskom od 5. novembra 2021. godine apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio prekid parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 P 923879 21 P, do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 345421 13 Rs od 22. jula 2015. godine utvrđeno je da apelantica kao zaposlenik ima pravo na obračun i isplatu osnovne plaće i povećanja osnovne plaće po osnovu minulog rada po odredbama čl. 25, 26. i 28. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), jer Raiffeisen bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poslodavac nije poštovao navedene odredbe, mada mu je ta obaveza propisana u članu 2. Granskog kolektivnog ugovora počev od 2009. do 1. aprila 2014.godine (stav I), dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu razlike plaće i minulog rada za period od 1. novembra 2009. do 1. aprila 2014. godine u iznosu od 67.781,48 KM, obračunatih doprinosa PIO/MIO u iznosu od 22,593,82 KM i razlike regresa za 2009, 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu u iznosu od 6.308,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav II), te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.211,10 KM, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav III).

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da je apelantica u utuženom periodu bila zaposlenik tuženog i da joj je tuženi isplaćivao plaće i druge naknade iz radnog odnosa u skladu sa zaključenim ugovorom o radu. Istakao je da je među parničnim strankama bilo sporno da li apelantici pripada pravo na isplatu razlike naknada iz radnog odnosa obračunatih po Granskom kolektivnom ugovoru, kao i koji koeficijent složenosti poslova apelantici pripada. Naveo je da je tuženi osporio primjenu Granskog kolektivnog ugovora na konkretnu pravnu stvar, te je sud, primjenom odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), usvojio apelantičin prejudicijelni zahtjev da se utvrdi da se na predmetno potraživanje primjenjuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje je naveo da apelantica izvedenim dokazima u toku postupka nije dokazala činjenicu kojoj grupi složenosti poslova pripada njeno radno mjesto, pa sud nije mogao utvrditi da njeno radno mjesto po svojoj složenosti, vrsti i značaju spada u V grupu poslova i kojoj pripada koeficijent složenosti poslova od 3, kako je to tražila konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom. S tim u vezi je istakao da apelantica kao dokaz nije izvela Pravilnika o radu i Pravilnik o plaćama i ostalim primanjima zaposlenika tuženog, a odredbom člana 26. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje pravilnikom o radu. Slijedom navedenog Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. ZPP.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 345421 15 Rsž od 14. jula 2020. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba i prvostepena presuda (stav II) je preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantici za period od 1. novembra 2009. do 1. aprila 2014. godine isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad u iznosu od 54.753,36 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose precizno navedene u izreci presude, kao i da uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za utuženi period u ukupnom iznosu od 18.251,11 KM, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev preko visine dosuđenih iznosa i u preostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena. Takođe je odbijena žalba tuženog, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III) na način da je „tuženi obavezan da apelantici umjesto iznosa od 4.211,10 KM, na ime troškova postupka nadoknadi iznos od 3.301,17 KM“.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je Granski kolektivni ugovor bio na snazi u utuženom periodu, te da se odredbe tog ugovora imaju primijeniti na predmetno potraživanje, kao najpovoljnije pravo za zaposlenike, shodno načelu povoljnosti propisanom odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Takođe je ukazao da su odredbom člana 26. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora utvrđene grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova, te da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje Pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih tim ugovorom. S obzirom da je apelantica dokazala stepen stručne spreme i poslove koje je obavljala, Kantonalni sud je zaključio da je dokazala da potpada u V grupu složenosti poslova. S tim u vezi je istakao da je grupa složenosti poslova, shodno odredbi člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, u isključivoj vezi sa stepenom stručne spreme u situaciji kada razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova nije utvrđena od strane tužene Pravilnikom o radu, kao u konkretnom slučaju. Takođe je ukazao da je za V grupu složenosti poslova propisan raspon koeficijenata od 2,75 do 3,00, te kako u konkretnom slučaju nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz Granskog kolektivnog ugovora sa tačno određenim koeficijentima, a apelantičin Ugovor o radu, niti Pravilnik o plaćama i ostalim primanjima zaposlenika tuženog ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, Kantonalni sud je zaključio da apelantici pripada najniži zagarantovani koeficijent za tu grupu složenosti poslova od 2,75. S obzirom da je utvrđeno da je apelantici plaća za utuženi period isplaćivana u manjim iznosima od onih zagarantovanih Granskim kolektivnim ugovorom, Kantonalni sud je zauzeo stav da joj pripada i pravo na razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine djelimično je usvojena revizija tuženog i preinačena je drugostepena presuda na način da je apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu razlike plate i minulog rada za utuženi period, obračunatih doprinosa PIO/MIO, kao i u odluci o troškovima postupka, te je apelantica obavezana nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka, dok je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbijena.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da su osnovani revizioni navodi tuženog da apelantica nije dokazala kojoj grupi poslova pripadaju poslovi stručnog saradnika za administraciju naplate PI, koje je u spornom periodu obavljala po ugovoru o radu od 21. oktobra 2009. godine, i poslovi viši stručni saradnik za kasnu naplatu potraživanja i recovery od fizičkih lica po ugovoru o radu od 1. avgusta 2011. godine, na koji period se odnosi predmetno potraživanje. Ukazao je da je odredbom člana 26. Granskog kolektivnog ugovora propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju (stav 1.) i da je propisan samo minimalni koeficijent za više grupa poslova (VI grupa i ostale grupe), sa kriterijem najmanje stručne spreme (stav 2.). Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se propisana norma nije mogla primijeniti na obračun razlike plaća (a time i doprinosa za PIO) bez razvrstavanja poslova po složenosti, te njihovoj vrsti i značaju, što je mogao izvršiti samo tuženi kao poslodavac svojim aktima. Pri tome je istakao da sudovi nemaju ovlaštenje da vrše razvrstavanje poslova u smislu odredbe člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, te da to najbolje potvrđuje činjenica da je za poslove koje je apelantica obavljala - viši stručni saradnik za kasnu naplatu potraživanja i recovery od fizičkih lica, predviđena i SSS i VŠS.

9. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vez s tim apelantica navodi da su na drugoj stranici prvostepene presude pod izvedenim dokazima jasno navedeni Pravilnici o radu tuženog, te da je, stoga, pogrešna tvrdnja suda da navedeni dokazi nisu izvedeni. Navodi da joj pripada koeficijent složenosti zaposlenika sa višom stručnom spremom jer je ta činjenica bila nesporna među parničnim strankama i navedena u apelantičinom ugovoru o radu. Takođe navodi da je Vrhovni sud bio dužan primijeniti odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora i član 26. stav 6. Granskog kolektivnog ugovora. Navodi da je neosnovana tvrdnja iz obrazloženja osporene odluke da apelantica nije dokazala kojoj grupi složenosti poslova pripada, s obzirom da to proizlazi iz izvedenih dokaza.

10. Uz zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim apelantica traži da Ustavni sud odredi prekid parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 P 923879 21 P do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji, apelantica je priložila tužbu u predmetu broj 65 0 P 933879 21 P i Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 386091 21 Rev od 1. jula 2021. godine (u kojoj je Vrhovni sud, prema apelantičinim navodima, u identičnom slučaju kakav je predmetni postupio potpuno suprotno i odbio reviziju tuženog). Apelantica smatra da ishod parničnog postupka pokrenutog navedenom tužbom u velikom dijelu zavisi od odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji i da bi Ustavni sud trebao donijeti predloženu privremenu mjeru.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

14. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Shodno navedenom, imajući u vidu da apelantica u zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ukazala na postojanje mogućnosti nastanka neotklonjive štetne posljedice u slučaju nedonošenja predložene privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije ponudila razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje predložene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1618/21 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio