Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1289/20 (M. B.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1289/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1289/20, rješavajući apelaciju Muharema Bašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muharema Bašića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 P 021152 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine u dijelu odluke o troškovima postupka.

Predmet se u ukinutom dijelu vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Bašića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 P 021152 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muharem Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 3. aprila 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 P 021152 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 P 021152 17 P 3 od 12. septembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Opštine Prnjavor, koju zastupa Pravobranilaštvo RS-sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 12. jula 2021. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. aprila 2002. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tužene radi vraćanja i predaje u posjed stvari oduzetih 1995. godine i naknade štete.

6. Osnovni sud je 27. decembra 2005. godine, postupajući u skladu sa odredbama člana 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu nematerijalne i materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, predmet dostavio na dalje postupanje Pravobranilaštvu RS radi pokušaja zaključenja vansudskog poravnanja sa apelantom.

7. Pravobranilaštvo RS je 20. februara 2014. godine dostavilo Osnovnom sudu predmetni spis na dalje postupanje, jer pokušaj poravnanja sa apelantom nije uspio.

8. Osnovni sud je 23. marta 2015. godine u predmetnoj pravnoj stvari održao pripremno ročište, a nakon što je 27. jula 2015. godine održao i zaključio glavnu raspravu, Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 121152 15 P od 27. jula 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos bliže naveden u izreci presude.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 121152 15 P od 17. marta 2017. godine žalbu djelimično uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka (stav 2 izreke prvostepene presude), te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u odnosu na glavni zahtjev (stav 1 izreke prvostepene presude) apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 78 0 P 121152 17 P 2 od 11. maja 2017. godine kojim je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci rješenja. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koja je Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 P 121152 18 Gž 2 od 28. septembra 2018. godine usvojena i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Osporene odluke

11. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj 78 0 P 121152 17 P 3 od 12. septembra 2019. godine kojim je utvrđeno da se u predmetnoj pravnoj stvari tužba smatra povučenom. Istim rješenjem apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 4.875,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podneskom od 21. juna 2019. godine obavijestio sud da povlači tužbu u predmetnoj pravnoj stvari. Osnovni sud je, takođe, naveo da je zakonskom zastupniku tužene poslao obavijest o povlačenju tužbe, koji je podneskom od 4. jula 2019. godine obavijestio sud da se ne protivi povlačenju tužbe, te je predložio da Osnovni sud obaveže apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u skladu sa odredbama čl. 390 stav 1, 387, 395 i 396 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. S tim u vezi, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 59 stav 1 ZPP, utvrdio da je apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena, te je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.875,00 KM.

12. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 387, 390, 395 i 396 stav 1 ZPP i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Istaknuto je da se troškovi postupka odnose na sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje tužene putem Pravobranilaštva na ročištima, što je detaljno obrazloženo, tako da su tuženoj dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.875,00 KM.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja u dijelu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je donio Rješenje broj 78 0 P 121152 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine kojim je apelantovu žalbu dijelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako što je obavezao apelanta da, umjesto iznosa od 4.875,00 KM, tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.500,00 KM. U obrazloženju rješenja Okružni sud je konstatovao da među strankama nije sporno da je apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom podneskom od 21. juna 2019. godine povukao tužbu u predmetnoj pravnoj stvari.

14. Prema mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojim osporava odluku prvostepenog suda u pogledu naknade troškova parničnog postupka jer je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud, pozivajući se na odredbe člana 390 ZPP, jasno i pravilno obrazložio zašto apelant ima obavezu da tuženoj na njen zahtjev nadoknadi troškove postupka. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 390 ZPP kojim je propisano da „tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog“. Naime, sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant u toku postupka povukao tužbu, ali ne zbog ispunjenja zahtjeva od tužene, slijedom čega apelant, u smislu odredaba člana 390 ZPP, ima obavezu da tuženoj na njen zahtjev nadoknadi troškove postupka. Ocjenjujući da je tuženu u konkretnom slučaju zastupalo Pravobranilaštvo, Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 395 ZPP, zaključio da tuženoj pripada naknada na ime troškova postupka, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu „s opredijeljenim zahtjevom za naknadu troškova Pravobranilaštva, ocijenio da se oni odnose na sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje tužene putem Pravobranilaštva na ročištima, te je s tim u vezi zaključio da tuženoj ne pripada naknada za ročište na koje Pravobranilaštvo kao zastupnik tužene nije pristupilo (24. juni 2019. godine), što je sve detaljno obrazložio, te je s tim u vezi djelimično prihvatajući apelantove žalbene navode, u skladu sa odredbama člana 235 tačka 3 ZPP, preinačio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka, tako da su tuženoj dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM, a zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa Okružni sud je ocijenio neosnovanim.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima u dijelu odluke o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, takođe, žali i na dužinu postupka jer je „tužbu podnio 2002. godine, a predmet je uzet u rad i prvo ročište zakazano 2015. godine, dok je postupak ukupno trajao 20 godina“. Apelant dalje ističe da su pogrešno primijenjene odredbe člana 395 ZPP i da je njegovo obavezivanje da snosi troškove zastupanja suprotne strane, koju je zastupalo Pravobranilaštvo, dovelo „do prekomjernog tereta za njega s obzirom da je suprotna strana u postupku Opština Prnjavor“. Naime, apelant smatra da „nije bilo pošteno procijeniti troškove zastupanja Opštine Prnjavor na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, jer Pravobranilaštvo nije u istom položaju kao advokati s obzirom da se Pravobranilaštvo finansira iz budžeta Republike Srpske, a posebno imajući u vidu da je apelant star i bolestan čovjek“. S tim u vezi, apelant se poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u svojoj odluci i da apelant neosnovano ukazuje na kršenje ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu pred tim sudom, te da je odlučivanje o apelantovom zahtjevu pred Pravobranilaštvom RS trajalo od 27. decembra 2005. godine do „februara 2014. godine“, što je i najviše uticalo na dužinu postupka u konkretnom slučaju. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena smatra da ne postoje navedene povrede apelantovih ustavnih prava u predmetnom postupku, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, čije relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 59.

Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatraće se da je pristao na povlačenje.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 390.

Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.

Član 395.

Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.

Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.

Član 396.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 P 121152 19 Gž 3 od 17. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, u dijelu odluke o troškovima postupka, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Ustavni sud, polazeći od apelantovih navoda, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na imovinu

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu;

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na osporavanje odluke o obavezivanju apelanta na naknadu troškova postupka tuženoj, koju je zastupalo Pravobranilaštvo prema advokatskoj tarifi.

29. Slijedeći sopstvenu praksu, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka zauzeo stav da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, stav 31, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzetih stavova, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz člana 1 Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u imovinu apelanta.

30. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.

31. Ustavni sud, prije svega, u kontekstu apelantovih prigovora, podsjeća da je u okviru apstraktne nadležnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje usklađenosti odredaba člana 395 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo, kao i člana 395 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. Ustavni sud je utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa članom I/2 i I/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije i članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je, takođe, prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Evropskog suda Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, na koju se i apelant pozvao u apelaciji. Naime, u vezi s pravom na imovinu, Ustavni sud je u citiranom predmetu istakao da navedene odredbe regulišu da se troškovi postupka odnose i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo, a kao osnov se koristi advokatska tarifa, te da se tom odredbom ne pokreće pitanje prava na imovinu. Navedena osporena odredba samo daje pravo pravobranilaštvu, odnosno strankama koje zastupa, da troškove zastupanja traži i obračuna po osnovu advokatske tarife. Međutim, kada će do toga doći, ko će biti obavezan i u kolikom iznosu su eventualna buduća pitanja koja bi mogla pokrenuti pitanje prava na imovinu, ali opet kroz pojedinačne i konkretne slučajeve.

Zakonitost miješanja

32. U vezi sa pitanjem da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu propisano ZPP, koji ispunjava sve uslove „zakonitosti“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zakon je javno objavljen i dostupan, a relevantne odredbe (čl. 386, 390 i 395 st. 1 i 2 ZPP) koje su primijenjene su jasne i precizne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i na način na koji to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Postojanje legitimnog cilja

33. Ispitujući dalje da li miješanje služi legitimnom cilju u javnom interesu, Ustavni sud zapaža da je svrha naknade troškova postupka izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, odvraćanjem potencijalnih tužilaca od pokretanja neosnovanih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Shodno navedenom, proizilazi da odvraćanje od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova teži legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih. Pri tome na ovakav zaključak ne utiče činjenica da se navedena pravila, takođe, primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka javna vlast (kao u konkretnom slučaju Opština Prnjavor), čime joj se omogućava da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja.

34. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u pravo apelanta na imovinu nije bilo u službi legitimnog cilja, pa je stoga potrebno odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između opšteg javnog interesa i apelanatovog prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Proporcionalnost između miješanja u pravo na imovinu i legitimnog cilja

35. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46 i 50). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje proporcionalnosti u relevantno sličnim okolnostima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, tač. 41-47).

36. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete za oduzete stvari tokom ratnih djejstava 1995. godine, te da je tužbeni zahtjev bio usmjeren prema javnoj vlasti (Opština Prnjavor), kao i da je postupak pred redovnim sudovima, a koji je trajao 17 godina i devet mjeseci, okončan povlačenjem tužbe od apelanta, pa je apelant osporenim rješenjem Okružnog suda, kao konačnom odlukom, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM. Dakle, imajući u vidu navedeno, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku u kojem su kao stranke učestvovale, s jedne strane, apelant, kao fizičko lice u svojstvu tužioca, a sa druge strane, organ javne vlasti (Opština Prnjavor) kao tužena. Dalje, Ustavni sud napominje da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da je u apelantovom slučaju riječ o starijoj osobi (više od 70 godina starosti) sa malim primanjima (penzioner), a da je konačnom odlukom Okružnog suda apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM, što u konkretnom slučaju predstavlja značajan novčani iznos, imajući u vidu apelantove lične prilike. Takođe, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak do donošenja rješenja o povlačenju tužbe trajao 18 godina, pri čemu apelant, kako to proizilazi iz činjenica konkretnog predmeta, nije doprinio dužini trajanja tog postupka. Imajući u vidu navedeno, dakle specifične okolnosti konkretnog predmeta, a koje se tiču apelantovih ličnih prilika, odnosno toga da je apelant lice starije životne dobi sa malim primanjma, te dugotrajan postupak, a da je tužena, u čiju korist su u cijelosti dosuđeni troškovi postupka, organ javne vlasti koji se finansira iz budžeta Republike Srpske, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanje apelanta da naknadi iznos od 4.500,00 KM na ime troškova postupka predstavlja pretjeran teret za apelanta, koji nije proporcijalan cilju koji se želi postići.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je cjelishodno da se predmet vrati Okružnom sudu koji treba da donese novu odluku. U novoj odluci Okružni sud treba da ispita, u skladu sa navedenim principom proporcionalnosti, da li u okolnostima konkretnog slučaja apelant treba da se obaveže na isplatu cjelokupnog iznosa troškova predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud ne dovodi u pitanje apelantovu obavezu na plaćanje troškova postupka, shodno relevantnim odredbama ZPPRS. Međutim, ono što treba ponovo procijeniti, u skladu sa principom proporcionalnosti, jeste da li apelant treba da plati puni iznos na ime naknade troškova postupka.

38. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku

39. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana aona obuhvataju:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza (…) svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela

42. Apelant ukazuje na dužinu trajanja postupka koji je okončan rješenjem kojim se smatra da je predmetna tužba povučena. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1384/20 od 19. maja 2021. godine, dostupnu na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) razmatrao dužinu trajanja postupka koji je okončan rješenjem kojim se smatra da je tužba povučena.

43. Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Analiza razumnosti dužine trajanja postupka

45. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke o troškovima postupka. Ustavni sud zapaža da je taj postupak pokrenut 16. aprila 2002. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu i da je okončan rješenjem Okružnog suda od 17. aprila 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je cjelokupan predmetni postupak trajao 18 godina. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 17 godina i devet mjeseci.

46. U tom periodu predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda tri godine i osam mjeseci, tj. sve do 27. decembra 2005. godine, kada je ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva oko devet godina i šest mjeseci (sve do 2. februara 2014. godine). Nakon vraćanja predmeta od Pravobranilaštva (s obzirom da do poravnanja nije došlo) Osnovnom sudu je trebalo više od 17 mjeseci da donese prvostepenu presudu (27. juli 2015. godine). Nakon žalbe Okružnom sudu su trebale oko dvije godine i dva mjeseca da odluči o žalbi (rješenje od 28. septembra 2018. godine). Okružni sud je rješenjem od 28. septembra 2018. godine predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Nakon toga Osnovni sud je u periodu kraćem od godinu dana donio prvostepeno rješenje (12. septembra 2019. godine) kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom. Rješavajući o žalbi, Okružni sud je nakon četiri mjeseca donio odluku (rješenjem od 17. januara 2020. godine kojim je okončan predmetni postupak koje se osporava apelacijom).

47. Međutim, imajući u vidu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom osporava odluke redovnih sudova samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka (a ne i u dijelu u kojem je utvrđeno da se smatra da je apelantova tužba povučena), Ustavni sud će dužinu predmetnog postupka analizirati isključivo u periodu od dana donošenja prvostepenog rješenja kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom do donošenja drugostepenog rješenja povodom apelantove žalbe o odluci o troškovima postupka, tj. period od 12. septembra 2019. godine do 17. januara 2020. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja od 12. septembra 2019. godine u dijelu odluke o troškovima postupka, u periodu od četiri mjeseca donio rješenje od 17. januara 2020. godine kojim je okončan predmetni postupak, što je prihvatljiv period za ovu vrstu odluke. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, tačnije Okružni sud, osporene odluke donijeli u razumnom roku i da ništa ne ukazuje da su apelacioni navodi u vezi s povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku opravdani. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je rješenjem Okružnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je apelant (penzioner) obavezan platiti tuženoj (organ javne vlasti) ukupan iznos troškova parničnog postupka koji je određen u skladu s advokatskom tarifom, što predstavlja pretjeran teret za apelanta, odnosno osporenom odlukom se narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavljanjem pravila o naknadi troškova postupka i apelantovog prava da zatraži sudsku zaštitu, a potom da povuče tužbu.

50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su osporene odluke donesene u razumnom roku.

51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), kao i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1289/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio