Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1363/20 (G.B.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1363/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1363/20, rješavajući apelacije koje je podnio G.B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje je podnio G.B.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20.

februara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Branko Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 6. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine.

2. Apelant je, posredstvom Marka Mikeša, advokata iz Banje Luke, 21. januara 2021. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju kojom je osporio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine, a iz navoda apelacije proizilazi i da je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 208/21.

3. Apelant je, posredstvom Marka Mikeša, advokata iz Banje Luke (isti dan kao i apelaciju broj AP 208/21) 21. januara 2021. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine, Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 209/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije istog apelanta kojima se osporava isti krivični postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1363/20, AP 208/21 i AP 209/21 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1363/20.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo su u periodu od 16. do 18. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelacije. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim da je na način, u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude, učinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantu je, na osnovu člana 82 KZRS, izrečena i mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta navedenih u izreci presude. Istom presudom proglašeni su krivim i drugooptuženi M.M., trećeoptuženi Đ.B. i četvrtooptuženi Đ.Đ. zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 135 stav 1 KZR, za koje im je izrečena kazna zatvora, i to drugooptuženom M.M. u trajanju od dvije godine, a trećeoptuženom Đ.B. i četvrtooptuženom Đ.Đ. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi optužbe i odbrane (detaljno navedeni na str. od 4. do 8. presude), da je detaljno analizirao i ocijenio sve dokaze, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje. Naime, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je kritični događaj započeo verbalnim sukobom u pekari, gdje su se oko 3 časa susrele dvije grupe učesnika koje se međusobno nisu poznavale: apelant, drugooptuženi M.M. i svjedok V.N., sa jedne strane, te B.M., trećeooptuženi Đ.B., četvrtooptuženi Đ.Đ., svjedok S.M. i svjedok B.B., sa druge strane, a završio je fizičkim sukobom na proširenju pored ceste, gdje je smrtno stradao B.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Okružni sud je naveo da su relevantne činjenice i okolnosti od prvog susreta dvije grupe u pekari, pa do momenta lišavanja života oštećenog u svojim iskazima potvrdili svjedoci optužbe, kao i da su pojedini dijelovi njihovih iskaza potvrđeni snimcima video-nadzora u pekari, a i na licu mjesta gdje je smrtno stradao oštećeni, koliko je bilo moguće da se kamerama obuhvati prostor. Okružni sud je naveo da su hronologiju događaja potvrdili svjedoci S.M. i B.B. (bili u društvu sa oštećenim i drugom grupom), svjedok B.A. (došao na lice mjesta nakon događaja), zatim, svjedok V.N. (bio u pekari sa apelantom i prvom grupom), svjedok Đ.A. (na okolnost postavljenog video-nadzora u pekari) i svjedok A.K. (slučajni prolaznik ulicom gdje se desio kritični događaj). Osim toga, Okružni sud je naveo da su na okolnosti kritičnog događaja saslušani i apelant i ostali optuženi u svojstvu svjedoka, koji su na osnovu svog viđenja opisali događaj u cjelini, a izvršeno je i vještačenje vještaka optužbe Ž.K., V.B. i Z.B., kao i psihijatrijsko vještačenje apelanta vještaka optužbe S.V.S. i vještaka odbrane M.S., te su izvedeni materijalni dokazi optužbe (zapisnik o uviđaju sa foto-dokumentacijom, potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnici o pretresanju objekata, obdukcioni nalaz sa foto-dokumentacijom, analiza alkohola u krvi, nalazi i mišljenja vještaka i dr.). Okružni sud je naveo da su odbrane apelanta i ostalih optuženih prigovarali na iskaze svjedoka, a vezano za njihova saznanja o događaju, ali Okružni sud je naveo da se ti prigovori u osnovi svode na sopstveno viđenje činjeničnog stanja i ulogu pojedinih optuženih u događaju od odbrane, a ne objektivnog prikaza nastale deliktne situacije. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da prigovori nisu utemeljeni na valjanim argumentima, koji bi upućivali na drugačiji zaključak suda o tom pitanju, pa su samim tim neosnovani.

10. U pogledu okolnosti inkriminisanog događaja, Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je nakon verbalnog sukoba u pekari došlo do fizičkog sukoba između apelanta i drugooptuženog, sa jedne strane, i oštećenog, trećeoptuženog i četvrtooptuženog, sa druge strane, na proširenju ulice, neposredno pored dva vozila koja su dvije grupe tu noć koristile za prevoz. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je apelant u toku sukoba iz gepeka svog vozila uzeo, a onda u pravcu oštećenog bacio dizalicu, a zatim sa šrafcigerom koji je, takođe, uzeo iz gepeka, zadao dva uboda oštećenom i to u predjelu glave i vrata, te mu je upotrebom velike sile nanio smrtonosne povrede. Okružni sud je naveo da je u istom fizičkom sukobu apelant zadobio lake tjelesne povrede u vidu krvnog podliva iznad oka i manju oguljotinu na usni, „a i te povrede su objektivizirane“. Okružni sud je istakao da nema nikakve sumnje da je apelant prvo bacanjem dizalice, a onda sa dva uboda u vitalne dijelove tijela, opasnim sredstvom nanio tešku i po život opasnu tjelesnu povredu, a s obzirom na lokaciju povrede i upotrebu velike snage, Okružni sud je zaključio da je apelant to učinio s namjerom da oštećenog liši života, što je i učinio. Okružni sud je, dalje, naveo da je apelant u konkretnim radnjama postupao sa direktnim umišljajem, a to znači da je bio svjestan da sa dva uboda šrafcigerom, sa zamahom i upotrebom velike sile, kao opasnim sredstvom u vitalni dio tijela oštećenog može oštećenog lišiti života i on je to htio. Osim toga, Okružni sud je naveo da činjenica da su apelant i drugooptuženi pobjegli sa lica mjesta, ne pružajući bilo kakvu pomoć oštećenom, ukazuje da je apelant zaista želio to djelo.

11. Okružni sud je, dalje, naveo da je odbrana apelanta putem psihijatrijskog vještačenja vještaka M.S. pokušala dovesti u sumnju njegov stepen uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela, a i pravnu ocjenu djela. Međutim, Okružni sud je naveo da bolest epilepsija na koju se poziva vještak M.S. nema teški oblik, a kako to nalazi vještak optužbe S.V.S. Okružni sud je naveo da ocijenjeni stepen smanjene uračunljivosti koju nalazi vještak M.S., a na osnovu bolesti epilepsija i navodno afektivnog stanja i straha apelanta nije ubjedljiv, pogotovo što uz nalaz nije priložena odgovarajuća medicinska dokumentacija. Okružni sud je ukazao da je vještak S.V.S., pozivajući se na istu vrstu oboljenja, drugačijeg mišljenja u kome tvrdi da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio uračunljiv. Okružni sud je naveo da takvo mišljenje vještaka optužbe ima puno opravdanje, jer nije utvrđen bilo kakav epileptički napad u vrijeme izvršenja djela i odbrana u tom pravcu nije uložila odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, te da se bez obzira na to u konkretnom može raditi o povremenom lakšem oboljenju. S obzirom na izneseno, Okružni sud je naveo da nije prihvatio mišljenje vještaka M.S. o ocjeni stepena uračunljivosti apelanta, a to znači da je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja djela, kako je to našao vještak optužbe S.V.S. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka O.K., policijskog službenika, na okolnost preduzetih službenih radnji vezano za događaj, jer o tim radnjama već postoje materijalni dokazi (uviđajni materijal). Takođe, Okružni sud je naveo da nije prihvaćen ni prijedlog apelanta za vještačenje mobilnog telefona i pokretnih stvari, jer je taj prijedlog neprecizan i neodređen, pa je ocijenjen kao nepotreban s obzirom na već utvrđeno činjenično stanje.

12. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je tokom postupka dokazima optužbe sa sigurnošću utvrđeno postojanje svih bitnih obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS, pa time pravna ocjena djela nije dovedena u sumnju prigovorima apelanta. Okružni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja odbrane apelanta da on nije bio svjestan djela i da ga nije želio, da se od konkretnog događaja branio, tj. postupao u nužnoj odbrani, odnosno u njenom prekoračenju. Okružni sud je naveo da nema mjesta primjeni instituta nužne odbrane, odnosno njenog prekoračenja, a nema ni krivičnog djela ubistvo na mah, jer izvedenim dokazima nisu utvrđene relevantne činjenice koje bi potvrdile postojanje bilo kakvog napada oštećenog prema apelantu, a zadobijene lake tjelesne povrede kod apelanta rezultat su njegovog učešća u tuči, a ne otklanjanja bilo kakvog napada od oštećenog, a tog napada nije ni bilo. Sa druge strane, Okružni sud je naveo da, sve i da je postojala razdraženost kod apelanta, koju nalazi vještak M.S., ipak se nije radilo o jakoj razdraženosti, a takav stepen razdraženosti predstavlja bitni elemenat prekoračenja nužne odbrane, odnosno postojanja ubistva na mah.

13. Odlučujući o vrsti i visini kazne na osnovu člana 52 KZRS, Okružni sud je naveo da je ocijenio zaprijećenu kaznu, da je sa jednakom pažnjom ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, stepen krivične odgovornosti, jačinu ugroženosti zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i dr. Okružni sud je naveo da je na strani apelanta utvrdio više otežavajućih okolnosti - da je pri izvršenju djela pokazao veliku upornost i bezobzirnost, bez izraženog kajanja, da je pobjegao sa lica mjesta, lišio života mlađeg čovjeka, da nije želio naknaditi štetu, dok je od olakšavajućih okolnosti ocijenio njegovu raniju neosuđivanost i da je mlađe životne dobi. Prema tome, a u skladu sa citiranom odredbom. Okružni sud je naveo da je apelanta osudio zbog izvršenog krivičnog djela ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva, apelanta, trećeoptuženog Đ.B. i četvrtooptuženog Đ.Đ., dok je djelimično uvažena žalba drugooptuženog M.M., preinačena je prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji na način da je drugooptuženi M.M. zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 135 stav 1 KZRS, za koje je tom presudom proglašen krivim, na osnovu citirane zakonske odredbe i na osnovu odredbi čl. 41 stav 3, 43. i 46. KZ RS, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Ujedno je odlučeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima iz žalbi apelanta i drugooptuženog, odbijanjem prijedloga odbrane apelanta za izvođenje dokaza od prvostepenog suda, nije povrijeđeno pravo na odbranu ovih optuženih. Naime, Vrhovni sud je naveo da činjenica odbijanja dokaznih prijedloga odbrane sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu, kako se žalbama sugeriše, s obzirom na to da je diskreciono pravo suda, sadržano u odredbi člana 278 stav 2 ZKPRS, da odbije dokazne prijedloge stranaka, ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili da je nepotreban. Vrhovni sud je naveo da je ta diskrecija ograničena obavezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze, te da bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na odbranu. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao argumentovane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud, zbog čega smatra da predloženi dokazi nisu potrebni, te, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio pravo na odbranu apelanta.

16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim prigovorima svih optuženih, nalazi da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi i njenim razlozima i da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnih djela i krivice apelanta i ostalih optuženih i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu krivičnog zakona. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su u obrazloženju prvostepene presude svi dokazi sprovedeni na glavnom pretresu brižljivo i savjesno ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugim dokazima, data su obrazloženja i razlozi zbog kojih su određeni dokazi prihvaćeni, a istovremeno su analizirani i ocijenjeni i dokazi odbrane u pogledu odlučnih činjenica. Vrhovni sud je naveo da takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja iz žalbi odbrane da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio kako činjenice koje terete apelanta i ostale optužene, tako i one koje im idu u korist. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su činjenična utvrđenja prvostepene presude, suprotno žalbenim prigovorima, potpuna i pravilna, zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a koji su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda u pogledu inkriminisanog događaja sa osvrtom na dokaze na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio predmetno činjenično stanje.

17. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio nalaze vještaka psihijatara M.S. i S.V.S., prihvatajući vještačenje vještaka S.V.S., o čemu je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije bilo napada oštećenog na apelanta, te da su lake tjelesne povrede kod apelanta rezultat njegovog učešća u tuči, a ne otklanjanja bilo kakvog napada od oštećenog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da postupanje apelanta ne ukazuje da je on bez svoje krivice bio izazvan od oštećenog, već ukazuje da je i on želio fizički sukob, zbog čega se ne može pozivati na nužnu odbranu, a ni na prekoračenje nužne odbrane. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se nije radilo ni o krivičnom djelu ubistvo na mah, kako to pogrešno smatra odbrana apelanta, jer razdraženost koju kod apelanta nalazi vještak M.S., pod pretpostavkom da je čak i postojala, nije bila jakog stepena, a jedino stepen jake razdraženosti predstavlja bitni elemenat prekoračenja nužne odbrane, odnosno postojanje ubistva na mah. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta kojima se osporava zaključak u pogledu psihičkog odnosa apelanta prema djelu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepena presuda u pogledu oblika vinosti apelanta dala valjano i detaljno obrazloženje, pravilno zaključivši da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, te je jasno definisala psihički odnos apelanta prema djelu, pravilno ga određujući kao direktni umišljaj, s obzirom da je apelant bio potpuno svjestan da svojim radnjama može oštećenog lišiti života i da je htio da takva posljedica nastupi. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je razloge za sve odlučne činjenice prihvatio kao valjano obrazložene, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS.

18. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, te je istakao da je za krivično djelo ubistvo propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, sa mogućnošću izricanja kazne zatvora do 20 godina, u smislu odredbe člana 46 stav 1 KZRS. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je kazna zatvora koja je izrečena apelantu u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je to djelo učinio. Vrhovni sud je naveo da su u izrečenoj kazni u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta i da su one od prvostepenog suda pravilno ocijenjene. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da smatra da je izrečena kazna zatvora apelantu potrebna i dovoljna mjera za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, propisane u odredbi člana 43 KZRS.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine zahtjevi za zaštitu zakonitosti apelanta, trećeoptuženog Đ.B. i četvrtooptuženog Đ.Đ. odbijeni su kao neosnovani.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se na iznesenim argumentima iz apelantovih zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne može zasnivati tvrdnja da je pobijana pravosnažna presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, koja se manifestuje u povredi prava na odbranu apelanta. Naime, Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 278 stav 2 ZKPRS, te je ukazao da je zakonsko ograničenje prava stranaka na izvođenje dokaza, prema pravnom shvatanju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), konzistentno sa odredbama člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, ali da je sud u obavezi da u obrazloženju presude navede razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati pojedine dokazne prijedloge. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio dokazni prijedlog odbrane, a potom u obrazloženju presude dao razloge na osnovu kojih je ocijenio da ti dokazi nemaju značaja za predmet, a koje razloge je razmatrao drugostepeni sud i u cijelosti prihvatio kao mjerodavno obrazloženje. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da se na samoj činjenici da prijedlozi za izvođenje dokaza nisu usvojeni ne može zasnivati tvrdnja da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, a takva tvrdnja se ne može temeljiti ni na prigovorima kojima se dovodi u pitanje validnost datog obrazloženja. Vrhovni sud je naveo da prigovor takvog karaktera, u suštini, predstavlja prigovor manjkavosti činjenične osnove pobijane presude, jer se njime sugeriše da se odbijanje navedenih dokaznih prijedloga negativno (na štetu apelanta) reflektovalo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Vrhovni sud je napomenuo da odredbama člana 350 stav 1 ZKPRS nije propisana mogućnost da se vanrednim pravnim lijekom pobija pravosnažna presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti se povrede zakona, koje su propisane kao zakonski razlog za pravni lijek, mogu izvoditi iz prigovora o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja iz zahtjeva o povredi prava na odbranu u postupku donošenja pobijane presude, jer se temelji na prigovorima činjeničnog karaktera.

21. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se prigovori apelanta o povredi krivičnog zakona svode na tvrdnju o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se na prigovorima iz zahtjeva apelanta ne može zasnivati tvrdnja o povredi krivičnog zakona, jer povreda krivičnog zakona kao osnov za podnošenje vanrednog pravnog sredstva protiv pravosnažne presude, u smislu odredbi člana 350 ZKPRS, podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takvu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne i apelantu izrekao previsoku i nerealno odmjerenu kaznu, a da pri tome nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti, a koja se posebno ispoljava kroz iskreno kajanje. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da povreda krivičnog zakona, u smislu odredbe člana 312 ZKPRS, kada je u pitanju odluka o krivičnim sankcijama, postoji ako je u izricanju sankcije prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu. Vrhovni sud je naveo da je za krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, te da je u konkretnom slučaju apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina primjenom opštih pravila o odmjeravanju kazne propisanih odredbom člana 52 stav 1 KZRS. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se izneseni prigovori iz zahtjeva, kojima se dovodi u pitanje pravilnost vrednovanja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom izbora odgovarajuće krivične sankcije za počinjeno krivično djelo, ne mogu podvesti pod povredu krivičnog zakona, koji bi se manifestovali u vidu prekoračenja zakonskih ovlašćenja pri donošenju odluke o kazni. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te „član 11 Ustava Bosne i Hercegovine“.

23. Apelant smatra da su sprovedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da su na osnovu toga činjenice pogrešno utvrđene, te da je u konkretnom trebalo da bude primijenjen institut in dubio pro reo. Apelant navodi da sudovi odbijaju utvrditi da je oštećeni fizički napao apelanta, o čemu svjedoče povrede na njegovom licu, kojim sudovi nisu pridali značaj, a ukazuje i na iskaz svjedoka A.K. iz kojeg, navodno, proizilazi da je apelant bio napadnut i udaren, te da je pao na pod, a što sud nije uzeo u obzir. S obzirom na izneseno, apelant navodi da je djelo učinio u nužnoj odbrani braneći se od napada oštećenog i da je jedino mogao biti osuđen za prekoračenje nužne odbrane sa izrečenom kaznom ispod zakonski propisanog minimuma. S tim u vezi, apelant smatra da nije dokazano da je postupao sa direktnim, a niti sa eventualnim umišljajem, na šta ukazuje i njegovo ponašanje nakon predmetnog događaja (nije znao da je nastupila smrtna posljedica, da je izjavio saučešće, izrazio kajanje i dr.), te ističe da nije htio posljedicu koja je nastupila. Apelant navodi da je sud pogrešno utvrdio da je on učestvovao u verbalnom sukobu u pekari, ističe da takav zaključak ne proizilazi niti iz jednog dokaza, te navodi da to ukazuje da na strani apelanta nije bilo pripremnog elementa za kasniji fizički sukob. Nadalje, apelant daje svoju ocjenu dokaza, te iznosi tvrdnju da je oštećeni u toku tuče imao ručni sat sa metalnom narukvicom koji je koristi kao „bokser“ i kojim je udario apelanta, ali da su prijatelji oštećenog ručni sat sklonili sa lica mjesta i izostavili ga iz svojih iskaza. Apelant osporava da je oštećeni imao ranu na vratu, odnosno da mu je apelant nanio dvije povrede, te s tim u vezi ukazuje na iskaz vještaka Ž.K. koji je rekao da se radi o „oguljotini“ na vratu i da nije mogao utvrditi ko ju je zadao i kako je nastala. Takođe, apelant se poziva na iskaz svjedoka B.A. koji je posvjedočio da je oštećeni nakon događaja davao znakove života, te stoga apelant smatra da se ne radi o krivičnom djelu ubistvo, nego o krivičnom djelu teška tjelesna povreda iz člana 132 stav 3 KZRS.

24. Apelant, dalje, navodi da mu je izrečena previsoka kazna i da sud nije dobro ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Apelant ukazuje da su na njegovoj strani bile samo posebno olakšavajuće okolnosti – raniji život, činjenica da nikada nije bio ni prekršajno ni krivično osuđen, da je mlad i pristojan čovjek, držanje nakon učinjenog djela, njegovo zdravstveno stanje i dr. Apelant navodi da je izjavio saučešće majci oštećenog, te da je u završnim riječima istakao da se kaje i da bi sve učinio da se predmetni događaj nije desio, ali da je uprkos tome prvostepeni sud u osporenoj presudi naveo da apelant nije pokazao kajanje za počinjeno krivično djelo. Apelant navodi da mu je prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost ocijenio navodno nepružanje pomoći oštećenom, iako u odnosu na drugooptuženog ova okolnost nije ocijenjena kao otežavajuća. Apelant navodi da mu je kao otežavajuća okolnost uzeto i bjekstvo sa lica mjesta, ali apelant navodi da on nakon predmetnog događaja nije imao svijest o smrtnoj posljedici kod oštećenog, zbog čega ne može biti govora ni o bjekstvu, a niti o nepružanju pomoći. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. Apelant ističe da je odbijen njegov prijedlog da se sasluša svjedok O.K. na okolnosti u kakvom je stanju apelant bio nakon učinjenja krivičnog djela iz čega proizilazi da djelo nije učinio sa direktnim umišljajem i da nije bježao sa lica mjesta. Apelant, dalje, navodi da je odbijen dokaz odbrane – medicinski nalaz apelanta iz kojeg je vidljivo da je apelant 2005. godine operisan, zbog čega je i pokušavao da izbjegne bilo kakav udarac u glavu od oštećenog. Apelant, dalje, navodi da je sud prihvatio vještačenje vještaka optužbe S.V.S., a nije prihvatio vještačenje vještaka odbrane M.S., te iznosi svoje prigovore na sprovedeno vještačenje vještaka S.V.S., odnosno razloge zbog kojih je sud trebao prihvatiti vještačenje vještaka M.S. Takođe, apelant navodi da je sud odbio prijedlog da se sprovede vještačenje njegovog mobilnog telefona od vještaka B.M. U vezi sa navedenim, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da je i taj sud, kao i prvostepeni sud, donio pravilne i zakonite presude, da je savjesno i u mjeri koju mu nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao jasne odgovore. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava, da je apelacija neosnovana zbog čega je predložio da se kao takva odbije.

26. Okružni sud je naveo da su u svemu ispoštovana prava apelanta, da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Republičko tužilaštvo je navelo da su obrazloženja sudskih odluka rezultat savjesne i brižljive ocjene dokaza, da su sudovi dali detaljna, jasna i potpuna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, proisteklog iz izvedenih dokaza koji potvrđuju krivičnu odgovornost apelanta. Republičko tužilaštvo je, takođe, navelo da je Vrhovni sud dao odgovor na sve žalbene navode od suštinskog značaja, a na isti način je postupio i prilikom odlučivanja o vanrednom pravnom lijeku, dajući potpuna i jasna obrazloženja za svoje odluke. Republičko tužilaštvo je zaključilo da nema ničega što bi ukazivalo da postupak u odnosu na apelanta nije bio pravičan, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Okružno tužilaštvo je navelo da apelant osporava utvrđene činjenice i sprovedene dokaze, odnosno da ponavlja žalbene navode iz redovnog postupka, ali da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao valjanu analizu sprovedenih dokaza i razloge zbog čega su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja predmetnog krivičnog djela, a takve zaključke je potvrdio i Vrhovni sud odbijajući žalbu, odnosno zahtjev za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu izneseno, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

29. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 –

OUS RS, 15/21 i 89/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Nužna odbrana Član 26 (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je izvršeno u nužnoj odbrani.

(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da se od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad.

(3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.

Umišljaj Član 32.

(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Krivično djelo je izvršeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

(...)

Svrha kažnjavanja Član 43.

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 41. stav 3) svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da ubuduće čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, te uticaj na druge da ne čine krivična djela, 2) izražavanje društvene osude za krivično djelo, razvijanje i jačanje odgovornosti i svijesti kod građana o opasnosti i štetnosti krivičnih djela i opravdanosti kažnjavanja, te neophodnosti poštovanja zakona.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 52. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne.

Ubistvo Član 124. stav (1) (1)Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora od pet do dvadeset godina.

Ubistvo na mah Član 126 Ko drugog liši života na mah doveden bez svoje krivice u jaku razdraženost napadom, teškim zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenog, kazniće se kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina.

30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelacijom u predmetu broj AP 1363/20 osporena Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine, te da je apelant predmetnu apelaciju podnio 6. aprila 2020. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant i u predmetu broj AP 208/21, takođe, osporio presudu Vrhovnog suda od 20. februara 2020. godine (pri čemu je apelant obavijestio Ustavni sud da je u toku postupak odlučivanja o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti). Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelacijom u predmetu broj AP 209/21 osporena Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine (kojom je odlučeno o apelantovom navedenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedeno je da je osporenu presudu Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine apelant primio 18. decembra 2020. godine, a da je apelaciju podnio 21. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te „član 11 Ustava Bosne i Hercegovine“.

36. Međutim, Ustavni sud konstatuje da je apelant u apelacionim navodima pokrenuo isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, će Ustavni sud ispitati navode apelacije samo u odnosu na to pravo. Takođe, Ustavni sud nalazi da je apelant naveo da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana 11 Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Prelazne odredbe), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

37. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

40. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da je povrijeđen princip in dubio pro reo, da mu je izrečena previsoka kazna i da olakšavajuće i otežavajuće okolnosti nisu pravilno ocijenjene, kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku.

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

43. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

44. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, a o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Okružni sud detaljno analizirao i ocijenio sve sprovedene dokaze, te da je svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazima svjedoka S.M., B.B., B.A, V.N., Đ.A., i A.K., a koji iskazi su u određenim dijelovima potkrijepljeni snimcima sa nadzornih kamera. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio da nema osnova za primjenu instituta nužne odbrane, odnosno njenog prekoračenja, a niti krivičnog djela ubistvo na mah. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da Okružni sud na osnovu izvedenih dokaza nije utvrdio postojanje napada oštećenog prema apelantu, kao i da kod apelanta nije utvrdio postojanje stanja jake razdraženosti, dok je, sa druge strane, utvrdio da je apelantovo ponašanje kritične noći ukazivalo da je on želio fizički sukob sa oštećenim, trećeoptuženim i četvrtooptuženim. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio da je apelant bio svjestan da napadom šrafcigerom u vitalne dijelove tijela oštećenog može lišiti života, te je zaključio da je apelant to i htio, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud obrazložio iz kojih razloga je prihvatio vještačenje vještaka optužbe S.V.S., kao i da je dao razloge zbog kojih nije prihvatio vještačenje vještaka odbrane M.S., u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Okružni sud prilikom odmjeravanja apelantove kazne ocijenio zaprijećenu kaznu za predmetno krivično djelo, stepen krivične odgovornosti, jačinu ugroženosti zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te da je sa jednakom pažnjom ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant, postupajući sa direktnim umišljajem, učinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS, za koje mu je odmjerio i izrekao kaznu zatvora u skladu sa odredbama člana 43 KZRS. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio i vanredni pravni lijek protiv pravosnažne odluke, ali da je Vrhovni sud zaključio da su apelantovi zahtjevi za zaštitu zakonitosti neosnovani i da u postupku nije došlo do povrede krivičnog zakona.

45. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

46. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vežu isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizilazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 KZRS. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

47. Nadalje, Ustavni sud nalazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku, jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Nadalje, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi sa tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.

48. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, napominje da je odredbom člana 278 stav 2 ZKP RS propisano da sudija ima pravo da odbije izvođenje dokaza ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. Dakle, Ustavni sud nalazi da iz citirane odredbe slijedi da sud ne mora prihvatiti sve dokaze predložene od stranaka ili branioca, odnosno da ima diskreciono pravo u pogledu toga koje će dokazne prijedloge da prihvati. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je taj sud zaista odbio dokazne prijedloge apelanta, između ostalog, saslušanje svjedoka O.K. i vještačenje mobilnog uređaja apelanta, ali da je dao obrazloženje zbog čega je odbio ove prijedloge. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da je saslušanje svjedoka odbio, jer o okolnostima na koje je taj svjedok trebalo da svjedoči već postoje materijalni dokazi, dok je vještačenje odbio, jer je taj prijedlog bio neprecizan i neodređen, pa je ocijenjen kao nepotreban, s obzirom na već utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, dalje, nalazi da je Vrhovni sud u postupku po žalbi razmatrao identičan apelantov prigovor i zaključio da odbijanjem dokaznih prijedloga nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud i u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti iznio isti zaključak kao i drugostepeni sud, odnosno naveo je da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, s obzirom da je prvostepeni sud obrazložio zbog čega je odbio izvođenje dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je u postupku detaljno i jasno obrazloženo zbog čega su odbijeni dokazni prijedlozi apelanta, iz čega proizilazi da je u postupku ispoštovana obaveza iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, odnosno da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

49. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, niti je apelantovim navodima doveden u pitanje princip jednakosti stranaka u postupku, odnosno apelantovo pravo na odbranu.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1363/20 (G.B.) | Sudska praksa | Aktio