Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2521/20 (Mješoviti holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Matično preduzeće a.d. Trebinje - Zavisno preduzeće "Rudnik i termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2521/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2521/20, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matičnog preduzeća a.d. Trebinje – Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matičnog preduzeća a.d. Trebinje – Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“, Matično preduzeće a.d. Trebinje – Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno donio Odluku broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio tužiočevu apelaciju („Terex Inženjering“ d.o.o. Bijeljina) jer je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 598/18 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine i istovremeno odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv iste presude Vrhovnog suda i presude Višeg privrednog suda od 22. juna 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

4. Nadalje, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 203/18 od 28. januara 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio tužiočevu apelaciju („Terex Inženjering“ d.o.o. Bijeljina) jer je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Osim toga, istom odlukom utvrđeno je i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku te dosuđena naknada radi nematerijalne štete.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i „Terex Inženjeringa“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 29. septembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Tužilac je podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete (obične štete i izmakle dobiti) zbog nezaključenja ugovora o izvođenju radova po osnovu tendera koji je raspisao apelant i u kojem je tužilac, između ostalih, izabran za najpovoljnijeg ponuđača. U predmetnom postupku je doneseno više odluka redovnih sudova (čije brojeve i sadržaje Ustavni sud neće citirati, a koji su precizirani u apelaciji). Nakon toga, Okružni privredni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odlučujući u ponovnom postupku shodno uputama neposredno viših sudova, donio je presudu od 15. juna 2015. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je, nakon sprovedenih dokaza, utvrdio da je apelant kao naručilac posla objavio oglas za javno nadmetanje radi prikupljanja ponuda za ustupanje radova na otkrivci na površinskom kopu Bogutovo selo, te da su se ponuđene cijene trebale dati u dvije varijante: a) varijanta prema kojoj naručilac radova obezbjeđuje gorivo i mazivo prema usvojenim normativima koje propiše naručilac i b) varijanta prema kojoj izvođač u sopstvenoj režiji obezbjeđuje gorivo i mazivo. Dalje, utvrđeno je da se tužilac prijavio na navedeni oglas i da ga je apelant obavijestio da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača (pored preduzeća „Continental“ d.o.o. Ugljevik i „Šico and Company“ d.o.o. Bijeljina), kao i da nakon obavještenja o prihvatanju ponuda između tužioca i apelanta nije zaključen ugovor, već postoji nepotpisan tekst ugovora. Tužilac je tražio od apelanta da zaključe ugovor po tenderu do kojeg nije došlo zbog zaključka Vlade Republike Srpske od 29. septembra 2003. godine kojim je data puna podrška apelantovoj poslovnoj politici da svojom mehanizacijom obavi radove na otkrivci. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni sud je zaključio da ne postoji sporazum o finansijskom dijelu ponude, odnosno da se tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti jer on nije usklađen s nalazom i mišljenjem finansijskog vještaka. Pri tome, Okružni sud je istakao da sud nije ovlašćen da se opredjeljuje za jednu od datih varijanti iz nalaza i mišljenja vještaka.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Pž 5 od 22. juna 2017. godine tužiočeva žalba je djelimično usvojena i presuda Okružnog suda od 15. juna 2015. godine preinačena na način da je obavezan apelant da tužiocu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti isplati iznos od 1.059.145,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. februara 2009. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem mu je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu preko dosuđenog. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova drugostepenog postupka. Viši privredni sud je u ponovnom postupku, shodno uputama neposredno viših sudova, naložio vještaku finansijske struke da dopuni nalaz i mišljenje na način da obračuna prihod koji je tužilac mogao očekivati od dodijeljenog posla, na količinu radova od 770.000 m³ čvrste mase, u skladu sa nepotpisanim ugovorom i prema cijenama navedenim u ponuđenom tekstu tog ugovora, zaključivši da bi tužilac ostvario izmaklu korist obavljajući radove iz okončanog tendera, da nije spriječen od apelanta, u visini od 1.059.145,80 KM.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 17 Rev 5 od 26. oktobra 2017. godine tužiočeva revizija je odbijena, a apelantova revizija djelimično uvažena na način da je osporena presuda Višeg privrednog suda preinačena tako što je tužiocu umjesto naknade štete od 1.059.145,80 KM dosuđen iznos od 698.015,90 KM, slijedom čega su sniženi i troškovi parničnog postupka na iznos preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove revizionog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je prihvatio dio nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji se zasniva na količini radova od 770.000 m³ čvrste mase, obrazloživši da bi nakon plaćanja poreza tužiocu ostao čist prihod u iznosu od 698.015,80 KM, koji iznos predstavlja izgubljenu dobit koju je apelant dužan da naknadi tužiocu zbog nezaključenja ugovora s njim.

12. Protiv navedene presude Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 598/18 od 17. decembra 2019. godine kojom je djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i istovremeno odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine i presude Višeg privrednog suda od 22. juna 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i u odnosu na pravo na imovinu.

13. Protiv presude Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine i tužilac je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 203/18 od 28. januara 2020. godine kojom je usvojio tužiočevu apelaciju i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

14. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 203/18, Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama stranaka, donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine (koja se osporava ovom apelacijom) kojom je odbio apelantovu reviziju, a tužiočevu reviziju djelimično usvojio, te presudu Višeg privrednog od 22. juna 2017. godine preinačio na način da je dosuđeni iznos naknade štete od 1.059.145,80 KM povećao na 1.453.388,44 KM, slijedom čega je i dosuđene troškovi spora povećao na određeni iznos pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu odbio tužiočevu reviziju. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda djelimično zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da osnov odgovornosti za štetu na apelantovoj strani u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbi člana 183 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da je tužilac zahtijevao od apelanta da s njim zaključi ugovor, iz čega proizlazi da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da nema osnova po kome bi on mogao biti obavezan da tužiocu naknadi štetu.

16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se šteta koju je tužilac pretrpio ne može izjednačiti sa cijenom radova koji bi bili izvedeni da je ugovor zaključen jer bi u izvršenju ugovorne obaveze tužilac imao i određene troškove, pa se šteta sastoji samo u gubitku koristi koju bi tužilac zaključivanjem i izvršavanjem ugovora mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u skladu sa članom 189 stav 3 u vezi sa čl. 154 stav 1, 155 i 262 stav 2 ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je finansijski vještak u svom nalazu i mišljenju tužiočevu dobit obračunala u dvije varijante, i to na bazi količine radova od 1.000.000 m čvrste mase, kako je predložio tužilac, kao i na bazi količine radova od 770.000 m čvrste mase, da je tužilac apelantu dao ponudu koja sadrži dvije varijante u pogledu količine radova (1.000.000 m čvrste mase i 770.000 m te mase) i da su, u skladu sa dobijenom saglasnošću Elektroprivrede Republike Srpske, pripremljenim ugovorom tužiocu dodijeljeni radovi na utovaru, transportu i odlaganju 700.000 m čvrste mase, dok su preduzećima „Continental“ d.o.o. Ugljevik i „Šico and Company“ d.o.o. Bijeljina dodijeljeni radovi u manjoj količini. Tužilac je sa navedena dva preduzeća postigao dogovor da on obavi radove u količini od 1.000.000 m čvrste mase, na šta je saglasnost dalo Ministarstvo finansija, dok je apelant dao saglasnost na količinu od 770.000 m čvrste mase. Unatoč tome, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud BiH u Odluci broj AP 203/18 konstatovao da je samostalnim pismenim sporazumom tri izabrana ponuđača izvršena podjela količine radova i da po tom sporazumu tužiocu pripada količina od 1.000.000 m čvrste mase, pa se i prihod koji je tužilac mogao osnovano očekivati od dodijeljenog posla trebao obračunati na osnovu te količine radova, a ne količine od 770.000 m čvrste mase. Stoga je drugostepeni sud, prema shvatanju Ustavnog suda, pogriješio kada je prihvatio onaj dio nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji se zasniva na količini radova 770.000 m čvrste mase.

17. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je prihvatljiv nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u onom dijelu kojim je izvršen obračun izmakle koristi na bazi količine radova od 1.000,000 m čvrste mase. U skladu s varijantom A nalaza i mišljenja, tužilac bi od predmetnog posla ostvario neto prihod u iznosu od 4.810.000,00 KM i bio bi dužan platiti porez na promet u iznosu od 10%, tj. 481.000,00 KM, shodno Zakonu o akcizama i porezu na promet. U skladu s varijantom B tog nalaza i mišljenja, po kojoj je u cijenu radova ukalkulisan porez, tužilac bi od predmetnog posla ostvario neto prihod u iznosu od 5.220.000,00 KM i bio bi obavezan platiti porez na promet u iznosu od 522.000,00 KM. Izgubljena dobit predstavlja razliku između ostvarenog neto prihoda i rashoda u koje spadaju svi troškovi (direktni i indirektni troškovi) koje bi tužilac imao u obavljanju posla. Navedeno po varijanti A iznosi 1.453.388,44 KM, što je povoljnije za tužioca, dok po varijanti B iznosi 982.273,77 KM, što je povoljnije za tuženog. Kako je vještak argumentovano obrazložio zbog čega smatra da je varijanta A prihvatljivija od varijante B, Vrhovni sud je ocijenio da iznos obračunat po toj varijanti predstavlja stvarnu izgubljenu dobit koju je apelant dužan naknaditi tužiocu zbog nezaključenja ugovora s njim.

18. Vrhovni sud je, ispitujući ostale apelantove revizione prigovore, ocijenio da su ti prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio zaključke Vrhovnog suda iz presude od 26. oktobra 2017. godine o neosnovanosti revizionih navoda, koji se odnose na prigovor da tužilac, shodno odluci Saveznog suda bivše SFRJ iz 1977. godine, nema pravo na izmaklu korist, već samo na tzv. negativni ugovorni interes. Osim toga, neosnovani su i revizioni navodi da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je na raspravi sproveo dokaz dopunskim vještačenjem, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranicama 5 i 6 obrazloženja presude, dok je neosnovanost tužiočevih revizionih navoda detaljno pojasnio na stranicama 6 i 7 obrazloženja presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, bez ikakvog dodatnog obrazloženja, prihvatio stav Ustavnog suda, koji je takođe pogrešan, a to je da za apelanta mora biti prihvatljiv sporazum tri subjekta, u kojem sporazumu nije učestvovao, odnosno nije bio jedna od strana potpisnica, niti se sa njima saglasio. Nadalje, apelant navodi da je tokom postupka isticao da se ovdje radi o eventualnoj predugovornoj odgovornosti i da je apelant imao osnovan razlog (odluka Vlade Republike Srpske) da odustane od namjere da zaključi ugovor, zbog čega je takvo postupanje dovelo do arbitrarne primjene člana 183 ZOO-a u kojem Vrhovni sud nalazi osnov. Takođe, apelant navodi da je nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud u osporenoj odluci prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u dijelu kojim je izvršen obračun izmakle koristi na bazi količine radova od 1.000.000 m čvrste mase. Apelant navodi da nije jasno zašto u konkretnom slučaju nije primijenjen stav iz Odluke Saveznog suda SRFJ broj Gsz-51/77 od 1. jula 1977. godine po pitanju „negativnog ugovornog interesa“.

21. Smatra da je Ustavni sud, donoseći odluke br. AP 598/18 od 17. decembra 2019. godine i AP 203/18 od 28. januara 2020. godine, imajući u vidu da se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Naime, apelant navodi da je Ustavni sud, obrazlažući odluku po apelantovoj apelaciji (AP 598/18), na jasan i nedvosmislen način zauzeo stav da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u svom postupanju iz čega se može izvesti zaključak da je odluka Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine pravilna i donijeta u skladu s procesnim i materijalnim propisima, dok je obrazlažući odluku po tužiočevoj apelaciji (AP 203/18) zauzeo sasvim suprotan stav. Pita se kako prihvatiti kao pravilne odluke Ustavnog suda kada su one dijametralno suprotne, a odnose se na isti činjenični i pravni osnov, a donijete su na osnovu apelacija izjavljenih na istu odluku.

22. Potvrđujući djelimično nižestepene presude kojim mu je naloženo da tužiocu isplati iznos od 1.453.388,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelant (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu). Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je donoseći pobijanu presudu postupio po uputama datim u Odluci Ustavnog suda broj AP 203/18 od 28. januara 2020. godine, koje su za taj sud bile obavezujuće. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Viši privredni sud je naveo da navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i imovinu nisu osnovani. Prema ocjeni tog suda, na utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje su istaknute u žalbi. Naveo je da je drugostepena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je taj sud dao potrebne razloge.

25. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 262. stav (2) (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

27. Zakon o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka 9.

Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:

9. „ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenom postupku nabavke;

Član 8. tačka 7) Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:

[...] 7. zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.

Član 27. st. (1) i (2) Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26.

ovog zakona obavestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.

U roku od 24 časa od obaveštenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. S obzirom na apelantov pravni status, čiji je osnivač Vlada Republike Srpske (izvor: https://www.riteugljevik.com/index.php), Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču prava na naknadu materijalne štete zbog nezaključivanja ugovora, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine je primjenjiv.

36. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Ustavni sud podsjeća da je već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu istog apelanta broj AP 929/16 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 929/16 od 11. maja 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u kojoj je tužilac bio „Šico and Company“ d.o.o. Bijeljina kao jedno od preduzeća koje je izabrano na spornim tenderima kao najpovoljniji i sa kojim, kao ni sa tužiocem u konkretnom predmetu, apelant nije zaključio ugovor. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao „da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant, kako su naveli redovni sudovi, shodno odredbama člana 183 ZOO-a nije prije podnošenja tužbe pismenim putem zatražio od tuženog da s njim zaključi ugovor. (...) U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u već citiranoj Odluci broj AP 554/12 u kojem je ukazano da je odredbom člana 183 ZOO-a propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom obezbijeđen je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantovanjem navedenog prava zainteresovano lice kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno kod njega postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji culpa in contrahendo.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba u suštini štiti zainteresovano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi, pri tome ne propisujući ni rok ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresovanog lica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ovakav stav mora primijeniti i na konkretan predmet. (...) Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183 ZOO-a osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183 ZOO-a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, istovjetno kao u predmetu broj AP 929/16, usvojili tužiočev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da mu naknadi štetu zbog nezaključenja ugovora, a kako je to precizirano u prethodnim tačkama ove odluke. Dakle, redovni sudovi su u konkretnom slučaju donijeli presude koje korespondiraju stavu Ustavnog suda iskazanom u odlukama broj AP 929/16, AP 554/12 i AP 2941/10. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu naknadi štetu koja mu je nastala nepotpisivanjem ugovora po osnovu tendera koje je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva izvođača kao najpovoljnije zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.“

41. Dakle, s obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant nije zaključio ugovor sa tužiocem koji je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača na javnom pozivu (tenderu), iako ga je tužilac upozoravao na navedeno, te i pored toga što tender nikada nije poništen, Ustavni sud smatra da je i na konkretan slučaj primjenljiv stav Ustavnog suda iz navedene Odluke broj AP 929/16. Pri tom Ustavni sud ističe da, suprotno apelantovim navodima, iz osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud dao argumentovano i jasno obrazloženje za svoj stav da u konkretnom slučaju nije primjenljiva odluka Saveznog suda SRFJ iz 1977. godine u kojoj je iskazan stav o principu negativnog ugovornog interesa koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koje na ovom mjestu neće ponavljati s obzirom na to da je navedeno obrazloženje prezentovano u prethodnim tačkama ove odluke. Pored toga, Ustavni sud ističe da su bez pravnog značaja apelantovi navodi kojima ukazuje na odluke Ustavnog suda broj AP 598/18 i AP 203/18, posebno imajući u vidu da se radi o različitim apelacionim navodima jer je predmetnom apelacijom osporena presuda Vrhovnog suda od 12. maja 2020. godine, a ne navedene odluke Ustavnog suda. U vezi s apelacionim navodima da je nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud u osporenoj odluci prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u dijelu kojim je izvršen obračun izmakle koristi na bazi količine radova od 1.000.000 m čvrste mase, Ustavni sud zapaža da se tim pitanjem bavio Vrhovni sud, te da iz obrazloženja osporene presude, koja je upravo donesena u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 203/18, proizlazi da je Ustavni sud u toj odluci konstatovao da je samostalnim pismenim sporazumom tri izabrana ponuđača izvršena podjela količine radova i da po tom sporazumu tužiocu pripada količina od 1.000.000 m čvrste mase, pa se i prihod koji je tužilac mogao osnovano očekivati od dodijeljenog posla trebao obračunati na osnovu te količine radova, a ne količine od 770.000 m čvrste mase.

Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da je prihvatljiv nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u onom dijelu kojim je izvršen obračun izmakle koristi na bazi količine radova od 1.000,000 m čvrste mase. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na aspekt primjene materijalnog i procesnog prava.

Ostali navodi

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. Apelant tvrdnje o kršenju navedenog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Kako je Ustavni sud utvrdio da u tom segmentu nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da mu naknadi materijalnu štetu zbog nezaključivanja ugovora po osnovu tendera koji je apelant raspisao i odabrao tužioca i još dva pravna lica kao najpovoljnije ponuđače za izvođenje radova koji su bili predmet tendera i pri tome dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto se na konkretan slučaj ne može primijeniti stav iz Odluke Saveznog suda SFRJ iz 1977. godine, kao i zašto je izvršen obračun izmakle koristi na bazi količine radova od 1.000.000 m čvrste mase.

45. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da u tom segmentu pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2521/20 (Mješoviti holding "Elektroprivreda… | Sudska praksa | Aktio